REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-1015/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Ivan Župan, odvjetnica Melita Babić i odvjetnik Luka Antunović iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 23. rujna 2025. godine, u nazočnosti tužiteljice i zamjenika njenog punomoćnika, odvjetničkog vježbenika RK te nazočnosti zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika MK, na ročištu za objavu presude dana 29. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 9.805,50 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 12,29 EUR tekućim od 16. rujna 2005. godine do isplate,

- na iznos od 7,88 EUR tekućim od 16. listopada 2005. godine do isplate,

- na iznos od 9,77 EUR tekućim od 17. studenog 2005. godine do isplate,

- na iznos od 11,97 EUR tekućim od 16. prosinca 2005. godine do isplate,

- na iznos od 4,07 EUR tekućim od 15. veljače 2006. godine do isplate,

- na iznos od 2,79 EUR tekućim od 16. veljače 2006. godine do isplate,

- na iznos od 1,78 EUR tekućim od 16. svibnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 0,03 EUR tekućim od 16. lipnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 4,94 EUR tekućim od 16. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 31,56 EUR tekućim od 16. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 32,00 EUR tekućim od 17. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,79 EUR tekućim od 16. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 21,70 EUR tekućim od 16. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,48 EUR tekućim od 24. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,09 EUR tekućim od 16. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,07 EUR tekućim od 16. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,76 EUR tekućim od 16. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 18,88 EUR tekućim od 16. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,08 EUR tekućim od 16. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,47 EUR tekućim od 16. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,77 EUR tekućim od 16. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 27,63 EUR tekućim od 16. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 35,25 EUR tekućim od 16. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 33,60 EUR tekućim od 16. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,16 EUR tekućim od 16. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 55,03 EUR tekućim od 16. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 57,23 EUR tekućim od 16. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 73,31 EUR tekućim od 16. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 72,77 EUR tekućim od 16. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 106,11 EUR tekućim od 16. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 86,69 EUR tekućim od 16. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 91,18 EUR tekućim od 16. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 109,12 EUR tekućim od 16. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 112,32 EUR tekućim od 20. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 103,65 EUR tekućim od 16. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 108,07 EUR tekućim od 16. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 108,30 EUR tekućim od 16. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 121,77 EUR tekućim od 16. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 150,40 EUR tekućim od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 182,98 EUR tekućim od 16. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 215,84 EUR tekućim od 16. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 160,39 EUR tekućim od 16. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 141,73 EUR tekućim od 17. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 142,98 EUR tekućim od 16. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 145,55 EUR tekućim od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 161,65 EUR tekućim od 16. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 166,49 EUR tekućim od 16. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 161,22 EUR tekućim od 16. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 160,42 EUR tekućim od 16. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 163,10 EUR tekućim od 16. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 167,74 EUR tekućim od 16. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 161,95 EUR tekućim od 16. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 160,35 EUR tekućim od 16. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 146,13 EUR tekućim od 16. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 158,39 EUR tekućim od 16. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 164,09 EUR tekućim od 16. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 160,30 EUR tekućim od 16. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 155,75 EUR tekućim od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 154,19 EUR tekućim od 16. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 152,57 EUR tekućim od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 163,88 EUR tekućim od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 147,23 EUR tekućim od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 144,51 EUR tekućim od 16. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 146,14 EUR tekućim od 16. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 144,43 EUR tekućim od 16. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 150,52 EUR tekućim od 16. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 154,46 EUR tekućim od 16. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 156,39 EUR tekućim od 16. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 163,25 EUR tekućim od 16. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 156,32 EUR tekućim od 16. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 148,85 EUR tekućim od 16. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 152,71 EUR tekućim od 16. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 149,35 EUR tekućim od 16. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 144,52 EUR tekućim od 16. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 145,56 EUR tekućim od 16. lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 149,01 EUR tekućim od 16. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 151,76 EUR tekućim od 16. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 152,46 EUR tekućim od 16. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 155,41 EUR tekućim od 16. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 159,65 EUR tekućim od 16. studenog 2014. godine do isplate,

- na iznos od 160,45 EUR tekućim od 16. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 161,07 EUR tekućim od 16. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 160,75 EUR tekućim od 16. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 160,75 EUR tekućim od 16. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 160,75 EUR tekućim od 16. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 160,75 EUR tekućim od 16. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 160,75 EUR tekućim od 16. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 160,75 EUR tekućim od 16. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 160,75 EUR tekućim od 16. kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 160,75 EUR tekućim od 16. rujna 2015. godine do isplate, u roku od 15 dana,

kao i iznos od 3.461,26 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.“

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.950,00 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da su stranke dana 16.06.2005. godine sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204953836 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Navedenim ugovorom o kreditu je tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 101.500,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama. U predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu Korisnika kredita.

Nadalje da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda, pod poslovnim brojem: Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem: Pž- 6632/2017 od dana 14.06.2018. godine u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od dana 01.06.2004. godine do dana 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine, u presudi Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem:

Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine, presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem: Revt-249/14 od dana 09.04.2015. godine, te presudom Ustavnog suda RH oznake: U-III-2521/2015 od dana 13.12.2016. godine. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske. Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 od dana 04.07.2013. godine, a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Pž- 6632/2017 od dana 14.06.2018. godine, a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Rev-2221/18 od dana 03.09.2019. godine.

Tužitelj zatim ukazuje da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, br. 53/91., 91/92., 112/99.,88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11. i 25/13., dalje: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a ZZP, koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Tužitelj je kao Korisnik kredita s tuženikom zaključio / sklopio i Dodatak ugovoru o kreditu broj dodatka ugovoru: 01/2016, broj računa: 7102750248, od dana 31.03.2016. godine (nadalje u tekstu: Dodatak) a koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim tužitelj potpisom tog ugovora, te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF.

Naime cilj ZID ZPK iz 2015.g. nije bio obeštetiti Korisnika kredita kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih Ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro.

Dakle, banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je Korisnik kredita učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos. Korisnik kredita nije imao bilo kakvu mogućnost pregovora o ponuđenom Dodatku ugovora jer bi prigovorom na bilo koji aspekt Dodatka ugovora i nepotpisivanjem Ugovora ostao bez provedbe konverzije koju je morao prihvatiti u roku od 30 dana, kako to propisuje odredba čl. 19.e. st. 5. ZID ZPK. Pregledom Dodatka ugovora o kreditu vidljivo je da se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava.

Korisnik kredita nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa pa tužitelj, ovom tužbom potražuje povrat preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule. Naime, tuženik je prilikom provedbe konverzije utvrdio glavnicu ne izuzimajući prilikom njezinog određivanja ništetne odredbe ugovora o kreditu.

Tužitelj napominje kako nije u mogućnosti točno odrediti tužbeni zahtjev tuženik do dana podnošenja tužbe nije udovoljio njegovom zahtjevu da mu dostavi relevantnu dokumentaciju vezanu za ugovorni odnos, pa je prvenstveno predložio da sud naloži tuženiku da mu dostavi tu dokumentaciju.

Podneskom od 13. 09. 2023. tužitelj je obavijestio sud da mu je naknadno tuženik dostavio traženu dokumentaciju pa je istim obrazložio kako je prema okvirnom izračunu s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tuženiku preplatio iznos od 9.851,10 EUR, i da je tuženik prilikom konverzije odredio veću glavnicu od ona koje bi na dan 30. rujna 2015. bila da se primjenjivao prvi otplati plan i početni tečaj CHF, odnosno kakva bi bila da tijekom otplate nije dolazilo do povećanja tečaja i promjene kamatne stope, odnosno da ta razlika (manje priznati iznos umanjenja glavnice) iznosi 3.461,26 EUR, pa je u tom smislu postavio tužbeni zahtjev za isplatu ovih iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Kasnije po provedenom vještačenju specificirao je zahtjev na isplatu iznosa od 9.805,50 EUR te iznosa od 3.461,26 EUR kako je to navedeno u točki I izreke ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost tužbe i visinu postavljenih tužbenih zahtjeva, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora.

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

Nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 14.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Ujedno ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 14.06.2018. godine nastupila zastara.

Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 26.01.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.

Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate.

Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR.

Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji.

Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15.

Tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.

Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EUR korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. Nadalje tuženik citira Odluka Suda EU u predmetu C-567/20 tvrdeći da je taj sud zaključio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: - što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke); što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke); - što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova.

Sud EU iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, , a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Tuženik smatra da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Nadalje napominje da je u oglednom postupku koji se vodio pod posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, dana 4. ožujka 2020. godine doneseno je rješenje kojim je VSRH odgovarajući na postavljeno pravno pitanje naveo:

“Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”

VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

Na kraju tuženik zaključuje: Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita; zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge

Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 05.11.2008. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Glede neosnovanosti zahtjeva za isplatu navodne razlike glavnice, tuženik ističe da iznos koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija.

Sklapanjem Dodatka, a valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR.

Dakle, tužitelj je pristao na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. godine pa nadalje. Radi navedenoga, tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 3.461,26 EUR te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan ističući i prigovor zastare.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci odnosno podredno da odbije sve tužbene zahtjeve

3. Očitujući se o ovim navodima tuženika, tužitelj je ustvrdio da su tuženikovi navodi sadržani u odgovoru na tužbu u cijelosti su netočni i neosnovani. Naglasio je da je ugovor sklopio sa svrhom kupnje stana za osobne potrebe budući da ne obavlja nikakvu poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, tako da je njegovo svojstvo potrošaka nedvojbeno i više nego razvidno.

Tužitelj smatra da konverzija te prihvat konverzije, koja je uslijedila sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (nadalje u tekstu: ZIDZKP/15), nema utjecaja na ovaj postupak.

Ništetan ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, posebno ako se uzme u obzir činjenica da su se u postupku kolektivne tužbe, valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa procjenjivale s aspekta predmeta i cijene ugovora.

Nadalje, primjenom testa transparentnosti, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF utvrđene su nerazumljivim prosječnom potrošaču te su posljedično pravomoćnim sudskim odlukama promjenjiva kamatna stopa u CHF i valutna klauzula utvrđene nepoštenim, te stoga ništetnim.

Dakle, nisu osnovane tvrdnje tuženika kako je tužitelj sklapanjem aneksa u postupku konverzije izgubio pravni interes voditi predmetni postupak, kao što nisu osnovane niti tvrdnje tuženika da bi tužitelj u tom postupku bio obeštećen. U situaciji kada je Dodatak Ugovora o kreditu sklopljen, a postoji pravni kontinuum između Ugovora o kreditu i Dodatka, zakonodavna intervencija u vidu donošenja ZIDZKP/15 nije od utjecaja na ocjenu valjanosti osnovnog ugovora. Ako je ništetan osnovni ugovor odnosno njegove odredbe, ništetni su i njegovi dodaci jer se ništetnost utvrđuje ex tunc.

Nadalje, ako se uzme u obzir da valutna klauzula nije bila utvrđena ništetnom u trenutku kada je tužitelju ostavljen rok od 30 dana u kojem je mogao prihvatiti izračun konverzije, razumno je bilo očekivati da će tužitelj uslijed enormnog povećanja glavnice i anuiteta, prihvatiti konverziju te da neće riskirati protek roka od 30 dana za sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu.

Naime, tužitelj je pristao na konverziju sukladno odredbama ZIDZKP/15 jer nije imao drugog izbora nego prihvatiti ponudu tuženika

Nadalje, ZIDZKP/15 nije predvidio mogućnost pregovaranja o ponudi tuženika, te je tuženiku opet samostalno prepušteno da određuje sve parametre Dodatka Ugovora o kreditu, pa i sam obračun preplaćenog iznosa koji je po svim obračunima znatno niži o obračuna pretplate koji je tužitelj dostavio uz tužbu.

Konverzijom nisu riješena međusobna pitanja između ugovornih strana vezana uz povrat preplaćenih iznosa te sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nije prestala tuženikova odgovornost za vraćanje stečenog bez osnove.

Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14.03.2019. godine ( predmet AK protiv Erste bank Hungary Zrt, op. ) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača ( par. 41. i 43. Presude). Tužitelj smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom u postupku konverzije nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio utuženi iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos.

Osim toga ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor odnosno odredba ne postaje valjana ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO) osim u izuzetnim uvjetima iz čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, nadalje u tekstu: ZOO-a) koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

Tužitelj naglašava da je svoje pravno shvaćanje u pogledu isticanja ništetnosti, kao i isplatu po osnovi ništetnih odredbi u situacija kada je provedena konverzija, dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, posl. broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, prema kojem korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

Nadalje, predmetni Ugovor o kreditu predstavlja ugovor po načelu " uzmi ili ostavi ", a sporna ugovorna odredba o primjeni valutne klauzule, ali i o promjenjivoj kamatnoj stopi, dio je tipskog ugovora, te je temeljem te odredbe tužitelju nametnuta obveza koju isti nije mogao sagledati kao cjelinu.

Potpuno je nedvojbeno da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu zaključen na standardnom obrascu tuženika kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili ne prihvatiti. Niti o jednoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo i na spornu odredbu / odredbe tužitelj nije mogao utjecati.

Naime, terminologija koja je korištena u odlukama i aktima tuženika, uključujući i dio koji se odnosi na primjenu valutne klauzule i promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna visoko je stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje se bave bankarskim poslovanjem.

To pak znači da čak i da su odluke i akti tuženika koji su uređivali pitanje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, tužitelju bili dostupni, a nisu, isti mu nisu mogli biti razumljivi.

Činjenica je da je tuženik kredite u valuti CHF oglašavao kao najpovoljnije, te ih kao takve favorizirao kod klijenata.

Tužitelj napominje da odredba o valutnoj klauzuli nije uočljiva, odnosno da je samo relativno uočljiva, no u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi od niza tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana na tečaj druge valute, nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valute klauzule na ukupni trošak kredita.

Dakle, u konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru o kreditu, kao i prilikom sklapanja istoga, tužitelju morali, na transparentan način, biti objašnjeni razlozi i pojedinosti primjene valutne klauzule i mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovoru o kreditu, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a što je tuženik propustio učiniti.

Nadalje, točno je da je Vrhovni sud odgovorio na postavljeno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali pri tome Vrhovni sud u obrazloženju navodi i slijedeće: „….bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…“.

Prema tome, razvidno je kako je i u oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske ukazao kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa zakonom. Tuženik propušta istaknuti činjenicu da stranke zaključenjem Dodatka o konverziji nisu uredile svoje izvanugovorne odnose (stečeno bez osnove na osnovu naknadno utvrđenih ništenosti ugovornih odredbi) kao i činjenicu da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) uopće ne uređuje izvanugovorne odnose.

Slijedom navedenoga, evidentno je da zaključenjem Dodatka o konverziji nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno zaključenjem Dodatka o konverziji tužitelj nije u potpunosti obeštećen.

U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja, tužitelj navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od dana 20.03.2018. godine posl. broj: Rev- 2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, nadalje u tekstu ZOO), pa kako je, dakle, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine, kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. U pogledu preplaćenih iznosa po osnovi primjene valutne klauzule primjenom stajališta Vrhovnog suda petogodišnji rok od 5 godina računa se od 14. lipnja 2018. godine, pa kako je tužba u rubriciranom predmetu podnesena dana 14. lipnja 2023. godine, to zastara niti za potraživanja po ovoj osnovi nije nastupila.

Naime, sukladno članku 215. stavak 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, pa kako je tužba podnesena dana 14. lipnja 2023. godine, razvidno je da nije protekao opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom člankom 225. ZOO-a.

Konačno, tužitelj ističe kako je razlika glavnice koju tužitelj potražuje u ovom postupku izravna posljedica primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, time da će se na okolnost tzv. razlike glavnice tijekom postupka izvoditi isti dokazi i utvrđivati iste činjenice.

4. Tijekom postupka pročitan je ugovor o namjenskom kreditu, broj 3204953836 sklopljen dana 16. lipnja 2005. godine, dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, sklopljen između stranaka dana 31. ožujka 2016., zatim Dodatak ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile 19. lipnja 2018., promet po predmetnom kreditu, otplatni plan, pregled promjena kamatnih stopa. Provedeno je financijsko vještačenja po Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušan tužitelj kao stranka.

5. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6. Nije sporno da su stranke dana 16. lipnja 2005. godine, sklopile ugovor o namjenskom kreditu, broj 3204953836, kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 101.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, i to za kupovinu točno određenog stana u [adresa].

Rok otplate iznosio je 17 godina, obveza tužitelja bila je da kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 728,44 CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

Nema dvojbi o činjenici da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao.

7. Isto tako nije sporna činjenica da su stranke dana 31. ožujka 2016. godine zaključile Dodatak tom ugovoru, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR), kojim se, a kako to stoji u članku 2. , "U skladu s odredbama Zakona, a temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od stranke Korisnika kredita , ovim Dodatkom Ugovoru o kreditu mijenjaju se odredbe iz Osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom, sve na način kako to nalaže Zakon."

8. Također, u članku 5., stranke su utvrdile su koliko sukladno izračunu konverzije iznosi zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, odnosno da je veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kreditu u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015., godine, te da ta razlika iznosi 22.140,58 HRK.

9. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

10. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

11. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza samog tužitelja proizlazi kako su joj tada novčana sredstva bila i potrebna za kupnju stana, time da od ranije bila klijent tuženika. Priznaje da je u to vrijeme zbog svoje kreditne (ne) sposobnosti mogla dobiti jedino kredit vezan u valutu CHF.

S nikim od strane banke nije pojedinačno pregovarala o toj ugovornoj odredbi te smatra da tako nešto nije niti bilo moguće. Ugovor je bio tipiziran i pripremila ga je banka, te ju nitko nije upozoravao na eventualne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF.

Ugovor je pročitala, ali neke odredbe nije u shvaćala jer nije pravne struke, a za dio ugovora je mislila da ga razumije, pri čemu valutnu klauzulu nije razmatrala jer je odlučila sklopiti ugovor da bi ostvarila kredit. Nije bila u potpunosti svjesna mogućnosti da uslijed promjene tečaja dođe do povećanja anuiteta jer je CHF smatrala stabilnom valutom, a nije znala da HNB ne štiti tečaj HRK prema CHF.

Kasnije tijekom vremena došlo je do velikog povećanja anuiteta tako da je odlučila predmetni ugovor konvertirati u EUR, što joj je omogućilo nešto lakšu otplatu kredita.

13. Za ovaj sud nema dvojbe da je tužitelj sklopio ugovor u svojstvu potrošača, a i sam tuženika je s tužiteljem kao potrošačem sklopio i dodatak tom ugovoru upravom temeljem ZID ZPK-a.

14. S druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužitelj bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe.

15. Obzirom na navedenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te sukladno prijedlogu tužitelja financijski je vještak u nalazu naveo slijedeće: a/ Zagrebačka banka d.d kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 16. lipnja 2005. Ugovor o kreditu broj 7102750248 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 101.500,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita,

- ugovoren je rok otplate od 204 mjeseca (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 4,90 % godišnje na dan sklapanjaUgovora,

- prema početnom otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 1. rujna 2005., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja.

b/ Zagrebačka banka d.d. kao Banka i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 31. ožujka 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 7102750248 sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 35.510,65 EUR,

- prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 22.140,58 kn.

Uvidom u Pregled promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu, razvidno je kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila:

- 4,90 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007.,

- 5,55 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenog 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. veljače 2008.,

- 6,30 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009.,

- 6,80 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2010.,

- 6,55 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. studenog 2010.,

- 6,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2011.,

- 5,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1 siječnja 2014.,

- 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljeni zadatak, vještak je u Tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenila Banka u razdoblju od isplate kredita (20. srpnja 2007.) do dana izračuna konverzije(30. rujna 2015.), , te je na temelju toga iskazao razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac 'jᵢ' Tabele 1), odnosno isključivo više plaćene iznose, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi kao i konačan prijeboj više plaćenih sa manje plaćenim iznosima, na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja1, obračunane su i iskazane zatezne kamate na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'm' Tabele 1) do dana 30. rujna 2015..

16. Mišljenje je vještaka da:

1. ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio:

-razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 9.805,50 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

-nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 10.005,34 EUR (9.805,50 EUR glavnice i 199,84 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

2. ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni):

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 9.377,91 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 9.142,91 EUR i u cijelosti se odnosi na glavnicu,

- razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 3.461,26 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja) koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije,

Prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 2.938,56 EUR,

Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, Sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, a preplata iz konverzije je utvrđena kao razlika tih uplata i obveza po konvertiranom kreditu.

17. Taj nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, a stranke na isti nisu stavile primjedbe, osim što je tuženik ustrajao na osporavanju osnove potraživanja tužitelja, smatrajući da tužitelj uopće nema pravo na nikakvu restituciju, tako da nalaz vještaka nije relevantan za odluku.

18. Nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

19. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

20. Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 22. 01. 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

21. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužitelj niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

22. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

23. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

24. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

25. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

26. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

27. Dakle, uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njenog kredita u EUR i to radi namirenja budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan za kredit u CHF.

28. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

29. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužiteljica pristala.

30. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

31. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takovi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

32. Slijedom iznijetih razloga tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen.

33. Zbog toga je prigovor zastare bespredmetan.

34. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a

35. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, naloženo mu je da tuženiku naknadi parnični trošak, koji je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025).

36. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 250 bodova, sastav podneska od 19. veljače 2024., i 31. ožujka 2025. po Tbr. 8. t. 1., svaki u visini od 250 bodova, te zastupanja na ročištu dana 19. studenog 2024. u visini od 250 bodova i na ročištu dana 23. rujna 2025. po Tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova.

Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 2.200,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 550,00 EUR.

Pored toga tuženiku je dosuđena i naknada troškova uplaćenog predujma za vještačenja u iznosu od 200,00 EUR.

37. Zbog toga je tužitelju naloženo da tuženiku plati iznos od 2.950,00 EUR.

U Zlataru, dana 29. listopada 2025.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika