Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1601/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: Druga fundacija SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80 A, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, Maksimirska 81, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 28. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. pod nazivom „Troškovi” Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 11. lipnja 2007., sklopljenog između pravnog prednika tuženika SLAVONSKA BANKA d.d., Osijek, Kapucinska 29, kao kreditora i ĐB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% (jedanzarezpedesetposto) jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, kao pravnom sljedniku iza SLAVONSKA BANKA d.d., Osijek, Kapucinska 29, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, na ime plaćene naknade za obradu troškova kredita, isplati iznos od 828,68 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 19. lipnja 2007. do isplate, koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 9. pod nazivom „ Pravo na odustajanje Korisnika kredita” Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 11. lipnja 2007 godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika SLAVONSKA BANKA d.d., Osijek, Kapucinska 29, kao kreditora i ĐB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz [adresa], OIB: 14036333877, kao pravnom sljedniku iza SLAVONSKA BANKA d.d., Osijek, Kapucinska 29, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznos od 1.204,17 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2023. do isplate, i to do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem na iznos glavnica iz točke II. i IV. izreke ove presude potražuje zatezne kamate preko dosuđene stope propisane za ostale odnose, kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.370,08 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 29. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 477,52 EUR s pripadajućim zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su ĐB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravni prednik tuženika su dana 11. lipnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 94.000,00 CHF, da je u članku 7. Ugovora o kreditu pod nazivom „Troškovi” ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,50% (jedan zarez pedeset posto) te se plaća jednokratno i unaprijed, dok je čl. 9. istog Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita u slučaju prijevremene djelomične i konačne otplate kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, a sve sukladno poslovnoj politici Banke. S tim u vezi, korisniku kredita je dana 18. lipnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 828,68 EUR / 6.243,67 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR =7,53450 kn), dok je istom dana 22. veljače 2023. naplaćena i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.204,17 EUR. Navodi također da je Ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, nisu pojašnjene, niti su jasne i razumljive. Navodi da su te odredbe prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Uz to, plaćanje naknade za jednokratne troškove obrade kredita u visini od 1,50 % od iznosa kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita za 1,50 %. Također, odredbom Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita određeno je da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku pravnog prednika tuženika, bez navođenja bilo kakvih parametara koji će određivati visinu navedene naknade, što čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, a korisnika kredita dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na pravnog prednika tuženika. Dakle, korisnik kredita ni na koji način ne može utjecati na visinu navedene naknade budući da o istoj pravni prednik tuženika sam odlučuje, a također isti nema niti pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je pravni prednik tuženika već jednostrano donio odluku. S tim u vezi, a sve kako je navedena činidba neodređena i neodrediva, ističe se odredba članka 270. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ista je i ništetna. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je korisnik kredita prenio na tužitelja tražbinu s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada po predmetnom ugovoru o kreditu. O navedenom ustupu tužitelj je obavijestio tuženika. Tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. i 9. predmetnog Ugovora o kreditu a koje se odnose na naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita i isplatu iznosa od 828,68 EUR i 1.204,17 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je u bitnome istaknuo prigovor nepostojanja aktivne legitimacije jer su potrošačka prava strogo osobne naravi te nisu prenosiva na druge osobe. Predložio je da se spoje postupak u ovom predmetu s postupkom koji se vodi također pred ovim sudom po predmetnom ugovoru o kreditu ali radi ništetnosti ugovora o valutnoj klauzuli. Ne spori da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu i da je korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora naplaćena jednokratno naknada u utuženom iznosu. Smatra da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, što daje mogućnost korisniku da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe te navedeni čl. 7. Ugovora ne podliježe testu nepoštenosti u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita), koje usluge ima pravo naplatiti. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Poziva se na sudsku praksu Suda EU u predmetu C-565/21 odnosno da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita ističe kako nije sporno da je korisniku prilikom prijevremene otplate naplaćena naknada u iznosu 1.204,17 EUR, da sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive a za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke- da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju a i zakonodavac je naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno. Tuženik ističe kako je ugovorom za korisnika predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta. Međutim, čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tuženik nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Iz navedenog je razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje materijalna šteta. Dapače, tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno. Tuženik također ističe kako su netočni navodi tužitelja da iznos naknade za prijevremenu otplatu nije bio određen budući je samim ugovorom o kreditu naznačeno da se naknada obračunava sukladno Tarifi Banke na preostali iznos kredita. Stoga, a imajući u vidu da je Tarifa Banke korisnicima bila lako dostupna, nije točno da tužitelj nije mogao izračunati iznos koji će mu biti naplaćen prilikom prijevremene otplate. Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u čl. 1068. st. 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, opisana u prethodnoj točki ovog podneska, odnosno naknada koja je predviđena spornim čl. 9., ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi korisnik platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. O pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita Europska komisija je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Osporava tijek zatezne kamate budući da se on ne može smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a te ističe prigovor zastare potraživanja.

3. Tuženik je na ročištu 1. travnja 2025. učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu i saslušao svjedoka SB (prije ĐB) na okolnost statusa potrošača i pregovaranja o predmetnim odredbama.

5. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim u pogledu glavne stvari.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 7. i 9. predmetnog Ugovora o kreditu bez depozita od 11. lipnja 2007. a koje se odnose na naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita i isplatu iznosa od 828,68 EUR i 1.204,17 EUR koje je prednik tužitelja platio po osnovi ništetnosti takvih odredbi ugovora.

7. Među strankama je sporna aktivna legitimacija odnosno da li je eventualna tražbina povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju, jesu li navedene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, zastara predmetnog potraživanja te tijek zateznih kamata.

8. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti da su prednik tuženika Slavonska banka d.d. i SB (prije ĐB) sklopili Ugovor o kreditu bez depozita.

9. Nesporno je i da je SB (prije ĐB) sa tužiteljem sklopila Ugovor o ustupu o kojem je tuženik obaviješten 15. lipnja 2023. (list 55 spisa).

10. Čl. 2. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 11. lipnja 2007. (list 66-75 spisa) pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 94.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. U čl. 7. Ugovora o kreditu koja nosi naziv „Troškovi”, uz ostalo ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutno iznosi od 1,50% jednokratno, unaprijed. U čl. 9. Ugovora o kreditu ugovoreno je pravno korisnika kredita na odustajanje od Ugovora odnosno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed i u tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.

11. Sadržajno proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Čl. 2. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita stambeni kredit za kupnju nekretnine. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe.

12. Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) od 10. lipnja 2023. (list 81-85 spisa) ĐB ustupila je tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojeg je sklopila sa prednikom tuženika i to tražbinu s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

13. Tražbina iz ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

14. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

16. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik odnosno korisnik kredita. Tužitelj je aktivno legitimiran za ostvarenje svoga tužbenog zahtjeva.

17. Prema utvrđenju ovoga suda, u ovom se slučaju ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznos na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

18. Iz iskaza svjedoka SB (prije ĐB) sa ročišta pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu dana 9. rujna 2025. (list 405-406 spisa) proizlazi da je kredit koristila radi kupnje stana za osobne potrebe, da su joj bile jasne samo osnovne odredbe iz Ugovora o kreditu a da joj naknada za obradu kredita nije bila jasna ali je potpisala Ugovor jer joj je trebao novac radi kupnje stana te da nije se nije pregovaralo niti o odredbi čl. 7. niti čl. 9. Ugovora o kreditu niti je mogla utjecati odnosno prigovarati u odnosu na visinu naknade.

19. Dakle, iz iskaza svjedokinje proizlazi da nije pregovarala niti o naknadi za obradu kredita, a niti o naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti su joj te odredbe pojašnjene, već je prihvatila ugovor koji joj je ponuđen jer je trebala kredit radi kupnje stana a razumjela je da je ugovor ponuđen takav kakav je bez mogućnosti pregovaranja. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje jer je logičan i uvjerljiv te u skladu dokumentacijom koja prileži spisu a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi kredit ili predmetnu nekretninu koristila u bilo kakve poslovne svrhe.

20. Tuženik je priložio pisane iskaze svjedoka AB (list 226-227 spisa) i ČB (list 288-290) iz kojih proizlazi da su bili tada zaposlenici tuženika, da nisu sudjelovali u sklapanju Ugovora o kreditu te stoga nisu niti znali vezano uz okolnosti zaključenja predmetnog Ugovora niti da bi se u konkretnom slučaju pregovaralo o ulaznoj naknadi niti naknadi za prijevremenu otplatu kredita nit da su te naknade pojašnjene korisnici kredita već su izjavili općenito o ulaznoj naknadi i troškovima u slučaju prijevremene otplate kredita. Stoga njihovi iskazi nisu u suprotnosti u iskazom korisnice kredita.

21. Predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio prednik tuženika. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora mogao zaključiti koji je iznos troškova jednokratne obrade kredita s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), dok iz čl. 9. Ugovora nije mogao zaključiti koliko iznosi naknada za prijevremenu otplatu kredita jer ne proizlazi niti o kojim se troškovima radi niti koliko oni iznose već samo da se naknađuju po Tarifi tuženika.

22. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

23. Zbog toga sud utvrđuje da odredbe koje su predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, ništetne su sukladno odredbama čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost tih odredbi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

24. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetnih odredbi dijela čl. 7. i. 9. Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznose od 828,68 EUR i 1.204,17 EUR.

25. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za troškove obrade kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti tih odredbi (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

26. Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. i 9. Ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za troškove obrade kredita i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita te isplatu iznosa od 828,68 EUR i 1.204,17 EUR. Stoga odlučeno kao pod točkom I., II., III. i IV. Izreke. dijelu .

27. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih se konkretnih troškova ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od prvog slijedećeg dana od izvršenog plaćanja, koji su bili nesporno 18. lipnja 2007. i 22. veljače 2023. što proizlazi iz dopisa tuženika od 11. srpnja 2024. (list 76 spisa).

28. Što se tiče stope zatezne kamate na iznos glavnice a koje tužitelj potražuje po stopi propisanoj za trgovačke ugovore, valja reći da se radi o tražbini povrata stečenog temeljem ništetne odredbe ugovora i stoga tužitelj ima pravo potraživati zatezne kamate po stopi propisanoj za ostale odnose, kako je odlučeno u točki II. I IV. izreke dok je preko te stope odbijen sa tuženim zahtjevom kao u točki V. izreke.

29. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa) obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u glavnoj stvari. Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife), za sastav podneska od 16. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife), za trošak zastupanja na ročištima dana 1. travnja 2025., 9. rujna 2025. i 28. listopada 2025. u iznosu od po 200,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 1.250,00 EUR. Tužitelj je priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 40,03 EUR i presudu u iznosu od 80,05 EUR, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 1.370,08 EUR, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom VI. izreke ove presude.

30. Tužitelju nije priznat trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita, budući je riječ o dokumentaciji koja je razvidna i u ostalom nije niti bila sporna tijekom postupka te je iz dokumentacije koju je korisnik kredita prilikom ustupa mogao predati tužitelju također razvidna visina naknade te stoga u ostalom niti pribavljanje potvrde kao takva nije bilo niti potrebno. Također mu nije niti priznat trošak sastava podneska od 26. rujna 2024. jer je istim dostavio punomoć koju je propustio uz tužbu, niti troška pristupa na ročište za objavu presude, kao niti trošak zatražen preko iznosa koji tužitelju pripada sukladno Tarifi i Zakonu o sudskim pristojbama i priznatom trošku svjedoku, te je stoga odlučeno kao pod točkom VII. izreke.

U Zagrebu, 29. listopada 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 80,05 EUR

2. tuženiku po odvj.

3. pisarnica – kal. 60 dana