Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1264/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: NOSTRO d.o.o., Gruda, Donja Ljuta 32, OIB: 8067372037, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika: ADRIATIC OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćniku Denis Lauc odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri d.o.o., Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 227,38 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 9. veljače 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju zateznu kamatu na iznos od 227,38 EUR preko dosuđene stope iz točke I. ove izreke.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja 29. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 100,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, kao i sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos parničnih troškova iz točke III. izreke preko dosuđene kamatne stope.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je 04. siječnja 2024. godine nastala je šteta na vozilu, marke i tip SUZUKI VITARA, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika - PM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi sukladno polici kasko osiguranja štetnika, prema odredbama Zakona o osiguranju te Zakona o obveznim odnosima. Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana 04. siječnja 2024. godine procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 248803200008. Visina štete sukladno izvidu štete tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi u svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je oštećeniku poslao obrazloženu ponudu sa svojom procjenom visine štete i isplatom iste, koji iznos je oštećenik proslijedio tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Oštećenik je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun br. 22/01/241, a koji račun u ukupnom iznosu od 1.390,23 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 1.162,85 EUR. Razliku od 227,38 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Smatra da tuženik neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Dakle, tuženik je platio iznos od 1.162,85 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 227,38 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Posebno je indikativno što na izvidu štete (na koji se sam poziva tuženik) nije napisana cijena sata rada koju tuženik priznaje, a tužitelj je likvidirao njegov rad na 40,00 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 40,00 EUR / sat plus PDV. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala ( čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. Obzirom na prethodno navedeno oštećenik / ustupitelj kao vlasnik popravljenog vozila i ovlaštena osoba tužitelja su sklopili dana 20. veljače 2024. ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 227,38 EUR na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava pasivnu i aktivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja, odgovornost, nastanak štetnog događaja, odgovornost i visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da tužitelj nije dokazao postojanje osigurateljnog pokrića u smislu odredbi D. -III. Navodi da tužitelj nije dostavio dokaze o prometnoj nezgodi, niti naveo podatke o vozilu štetnika niti dokaze o osiguranju tog vozila kod tuženika, kao i da nije opisao na koji je način došlo do štetnog događaja. Navodi da je sukladno Uvjetima osiguranik dužan pridržavati se obveza umanjivanja štete i uputa tuženika te da je tuženik ovlašten dati upute u pogledu odabira prikladnog servisa odnosno da tuženik ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila. Konkretno tuženik je uputio PM da popravak izvrši kod Auto Dubrovnik d.d. iz Dubrovnika uz upozorenje da će u slučaju nepoštivanja priznati troškove samo u visini kalkulacije troškova popravka u navedenim radionicama.

3. Podneskom od 20. rujna 2025. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu ostajući kod navoda je aktivno legitimiran temeljem sklopljenog ugovora o ustupu, a što se tiče prigovora pasivne legitimacije navodi da je tužitelj u svojoj ponudi od 2. veljače 2024. jasno utvrdio da je oštećenik predao odštetni zahtjev tuženiku kao odgovornom osiguravatelju prema polici osiguranja i da je pravno osnovan štetnika te se obvezao na isplatu iznosa od 1.162,85 EUR ukupne osigurnine . Dostavlja dokumentaciju da druga osiguranja isplaćuju cijenu sata rada ovlaštenim servisima u većem iznosu od tužiteljevog.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid dokumentaciju koja prileži spisu (list 9-62 spisa).

5. Na ročištu održanom dana 28. listopada 2025. sud je odbio dokazne prijedloge stranaka za saslušanjem tužitelja, svjedoka te prijedlog za provođenjem prometnog vještačenja, sve vezano uz nezgodu, popravak vozila, sklapanje ugovora o ustupu i visine cijene sata rada, radi ekonomičnosti postupka obzirom je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri raspravljeno za odlučivanje. Naime, sud je sukladno odredbi čl. 464.a ZPP-a ocijenio da je provođenje saslušanja i vještačenja povezano s nerazmjernim teškoćama i troškovima, te je o postojanju odlučnih činjenica zaključio po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave koje su stranke priložile, osobito činjenicu da je tuženik platio dio računa.

6. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

7. Predmet spora je potraživanje tužitelja u iznosu od 227,38 EUR na temelju Ugovora o cesiji od 20. veljače 2024. (list 55-56 spisa) koji je s tužiteljem sklopio osiguranik tuženika PM iz [adresa] prenijevši na tužitelja svoje potraživanje koje je imao prema tuženiku.

8. Među strankama je sporna aktivna i pasivna legitimacija nastanak štetnog događaj i odgovornosti, osnova i visina tužbenog zahtjeva koja se odnosi na cijenu radnog sata tužitelja.

9. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud je izvršio uvid u Ugovor o ustupanju tražbine umjesto ispunjenja iz kojeg je utvrđeno da su tužitelj i PM iz [adresa] navedeni Ugovor sklopili 20. veljače 2024. (list 55-56 spisa) te je istim, PM kao ustupitelj, ustupila radi ispunjenja, tužitelju svoje novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 227,38 EUR, a prema računu popravka za štetu račun br. 22/01/241 od 24. siječnja 2024. u ukupnom iznosu od 1.390,23 EUR s uključenim PDV-on (list 49 spisa) i temeljem Izvida štete tuženika br. 248803200008 od 4. siječnja 2024. (list 50 spisa).

10. Prema tome oštećenik je ustupio tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. U konkretnom slučaju stranke su sklopile ugovor o ustupanju tražbine umjesto ispunjenja a u u smislu odredbe čl. 88. st. 1. ZOO-a kad dužnik (osiguranik tuženika) umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku (ovdje tužitelju) svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine.

11. Iz spisu priloženog Izvida štete tuženika broj: 248803200008 od 4. siječnja 2024, koji je istovjetan broju naznačenom u Ugovoru o ustupu, proizlazi da se isti odnosi na popravak vozila SUZUKI VITARA, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika - PM iz [adresa] po polici tuženika br. 03068800007467, upravo iz predmetnog štetnog događaja od 4. siječnja 2024., kao i istog dana pregleda 4. siječnja 2024. Iz navedenog je razvidno kako je tuženik osiguravatelj po naznačenoj polici osiguranja.

12. Dakle, predmet ustupa tražbine upravo je tražbina naknade štete oštećenog prema tuženiku iz tužiteljevog računa br. 22/01/241 od 24. siječnja 2024. koji je u utuženom dijelu predmet ovog postupka. O navedenom ustupu tužitelj je dopisom od 20. veljače 2024. putem e-maila dana 1. ožujka 2024. obavijestio tuženika kao dužnika u smislu odredbe čl. 82. st. 1. ZOO-a (list 57-58 spisa), te je stoga, prema ocjeni ovog suda, istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

13. Također nije osnovan niti prigovor promašene pasivne legitimacije, nastanak štetnog događaja i odgovornost budući je iz dokumentacije koja prileži spisu nedvojbeno utvrđeno kako je oštećeni PM prijavio tuženiku nastanak štetnog događaj odnosno prometnu nezgodu od 1. siječnja 2024. po osnovi police osiguranja br. [broj police osiguranja] te je tuženik napravio Izvid štete. Nadalje, u Ponudi od 2. veljače 2024. (list 51 spisa) tuženik je izvijestio oštećenika kako su utvrdili postojanje njihove obveze na isplatu činidbe, da je utvrđena osnovanost zahtjeva te da je time i odštetni zahtjev pravno osnovan te su procijenili visinu štete na iznos od 1.162,85 EUR (list 51 spisa).

14. Prema tome neosnovano tuženik osporava pasivnu legitimaciju i nastanak štetnog događaja te odgovornost kada je u mirnom postupku priznao osnovanost odštetnog zahtjeva te izvršio isplatu iznosa sukladno svojoj ponudi a što između stranaka nije niti sporno.

15. Sukladno tuženikovom Izvidu štete tužitelj je izdao račun br. 22/01/241 od 24. siječnja 2024. u kojem je naznačen broj izvida štete tuženika, marka i broj šasije vozila oštećenika te zaračunata usluga popravka vozila oštećenika za ukupnu cijenu popravka od 1.390,23 EUR. Također u računu je navedeno da je utrošena količina radnih sati i to limarski radovi 6,3 sata a lakirerski radovi 4,4 sati, istovjetno kao i u Izvidu štete. Računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata (limarskih i lakirerskih radova) u visini od 40,00 eura bez PDV-a odnosno 50,00 eura sa PDV-om.

16. Nadalje, također iz Cjenika tužitelja od 1. veljača 2023. (list 54 spisa) proizlazi kako je visina cijene radnog sata limarskih i lakirerskih radova 50,00 eura.

17. Prema odredbi čl. 464.a ZPP-a u sporovima male vrijednosti sud može, ako ocijeni da bi utvrđivanje činjenica važnih za rješenje spora moglo biti povezano s nerazmjernim teškoćama i troškovima, o postojanju tih činjenica zaključiti po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave koje su stranke priložile, te stoga provođenje prometnog vještačenja na okolnost dinamike i visine te utvrđivanja je li se vozilo moglo vratiti u prvobitno stanje prema nižim cijenama od onih na koje se poziva tužitelj prouzročilo troškove koji bi znatno premašili vrijednost predmetnog spora te bi izvođenje tog dokaza doprinijelo duljini trajanja postupka, sud je primjenom prethodno citirane odredbe zaključio o odgovornosti osiguranika tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja, po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave u spisu kao i činjenicu da je tuženik platio dio računa, a da pri tom nije osporavao svoju odgovornost.

18. Međutim, oštećenik nije obvezan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo ili u onom servisu koje ima sklopljene ugovore sa osiguravajućim društvima, već isti ima slobodu izbora prilikom odlučivanja kod kojeg servisa će popraviti svoje vozilo, odnosno ovlašten je popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila i to po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija, a kako to navodi tuženik, ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Naime poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Prema tome niti odredbom kasko osiguranja na koju se tuženik poziva u odgovoru nije moguće ograničavati prava oštećenika u smislu njegovog prava izbora gdje će svoje vozilo popraviti. Nadalje u konkretnom slučaju riječ je o izvanugovornoj odgovornosti za štetu pa stoga nisu osnovani navodi tuženika u pogledu nepostojanja dokaza osigurateljnog pokrića.

19. Tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koja je u skladu s njegovim cjenikom, te ujedno slijedom navedenog sud nije provodio prometnog vještačenje na okolnost dinamike i visine te utvrđivanja je li se vozilo moglo vratiti u prvobitno stanje prema nižim cijenama od onih na koje se poziva tužitelj na okolnost jer isti nije relevantno za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari.

20. Prema tome, imajući u vidu da je cijena sata rada u osporenom računu tužitelja ispostavljena u skladu s tužiteljevim Cjenikom, i to u opsegu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, s obzirom na valjani Ugovor o ustupu tražbine, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

21. Odredbom čl. 81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu, pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate.

22. Tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana kada je tuženik pao u zakašnjenje, a kako je iz računa br. 22/01/241 od 24. siječnja 2024. vidljivo da je rok dospijeća 8. veljače 2024., to tuženik pada u zakašnjenje idućeg dana od dana dospijeća računa tužitelja, dakle od 9. veljače 2024., kako je zatraženo i odlučeno u izreci pod točkom I.

23. Stopa zateznih kamata određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose jer se predmet spora odnosi na naknadu štete, a ne na odnos stranaka koji je proizašao iz trgovačkog ugovora. Kako je tužitelj zatražio stopu zatezne kamate po stopi koja se odnosi na trgovačke ugovore, to je tužitelju dosuđena zatezna kamata po stopi propisanoj za ostale odnose kao u točki I. izreke a odbijen je preko dosuđene stope kao u točki II. izreke.

24. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tbr. 7/9 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine", broj 138/23 - dalje: Tarifa) prema kojoj tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu dana 28. listopada 2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 46 Tarife) ukupno iznosi 125,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 6,64 eura (uplaćeno) i presudu u iznosu od 13,27 eura, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18). Stoga ukupni trošak iznosi 144,91 eura, na koji tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod točkom III. Izreke.

25. Tužitelju nije priznat trošak ročišta za objavu presude jer nije bio potreban radi vođenja ove parnice, niti sastava podneska od 20. veljače 2024. jer ne prileži spisu (nadnevak prije utuženja), niti trošak sudskih pristojbi preko iznosa koji mu sukladno zakonu pripada, kao niti zatezne kamate na dosuđeni trošak preko stope propisane za ostale odnose sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, obzirom da je neosnovano zatražio po stopi propisanoj za trgovačke ugovore. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. Izreke.

U Zagrebu, 29. listopada 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava ( čl. 467. st. 1. ZPP- a ).

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. tuženiku po odvj.

3. pisarnica – kal. 60 dana