REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-547/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja OJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva MATIĆ, FELDMAN & HERMAN, Klaićeva 24, Zagreb, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB:23057039320, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI D.O.O., Lopašićeva 6, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosi i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 23. rujna 2025. godine, u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice odvjetnice Jasminke Gregurić Matić te nazočnosti zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika MJ, na ročištu za objavu presude dana 29. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se da su djelomično ništetne sljedeće odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103718946 od 05.11.2007. godine, zaključenog između tužene ERSTE& STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/A, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 kao kreditora i tužitelja AJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđenog od strane javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba pod brojem OV-25481/07-1 i OV-26152/07- 1, i to:

- odredba čl. 2. Ugovora u dijelu koji gasi:

„…protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“;

- odredba čl. 3. Ugovora u dijelu koji gasi:

„……uz čvrstu valutnu klauzulu,..“

- odredba čl. 7. Ugovora u dijelu koji gasi:

„ VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke.

Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“;

Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/A, 51000 Rijeka, OIB:23057039320 da tužitelju AJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate anuiteta zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF, isplati iznos od 7.472,79 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1.10.2015. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/A, 51000 Rijeka, OIB:23057039320 da tužitelju AJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime više obračunate nedospjele glavnice isplati iznos od 2.414,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1.10.2015. godine do isplate, sve u roku od 15 dana."

II Utvrđuje da su ništetne sljedeće odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103718946 od 05.11.2007. godine, zaključenog između tužene ERSTE& STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/A, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 kao kreditora i tužitelja AJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđenog od strane javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba pod brojem OV-25481/07-1 i OV-26152/07-1,

- odredba čl. 10. Ugovora u dijelu koji gasi:

„NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,600 % (nula cijelih šezdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora“.

- odredba čl. 13. Ugovora u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita dužan je prije solemnizacije ovog Ugovora položiti na namjenski depozit iznos za podmirenje odvjetničkih troškova u iznosu od 2.520,00 kn (dvijetisućepetstodvadesetkuna), koji će se iznos isplatiti odvjetniku Čavić Tomislavu na račun broj: 2402006-1140015236, sukladno uvjetima iz pripadajućeg Ugovora o namjenskom depozitu.“

III Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o oročenom depozitu broj partije 8200329746 od 05.11.2007. godine, zaključen između tužene ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/A, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 kao Banke i tužitelja AJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao deponenta, u iznosu osnovnog uloga od 334,46 EUR.

IV Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o namjenskom kunskom depozitu broj [broj depozita] od 05.11.2007. godine, zaključen između tužene ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/A, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 kao Banke i tužitelja AJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao deponenta, u iznosu depozita od 334,46 EUR.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime ništetnosti Ugovora o oročenom depozitu broj partije 8200329746 od 05.11.2007. godine i Ugovora o namjenskom kunskom depozitu broj [broj depozita] od 05.11.2007. godine, isplati iznos od 334,46 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 06.11.2007. godine do isplate, sve u roku 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku da tužitelju, na ime ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103718946 od 05.11.2007. godine, isplati iznos od 280,87 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01.11.2007. godine do isplate, sve u roku 15 dana.

VII Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 1.190,83 EUR u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom- bankom dana 05.11.2007.godine zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 /51400607-5103718946, koji je13.11.2007. potvrđen od strane javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba pod brojem OV-25481/07-1 i OV-26152/07-1. Sukladno čl. 2. predmetnog ugovora, tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 80.100,28 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.

Člankom 3. Ugovora definirana je namjena kredita kao: stambeni kredit građana za kupovinu nekretnine uz čvrstu valutnu klauzulu., a za kupnju stana u izgradnji u skladu s Ugovorom o poslovnoj suradnji bro PSG 86101/06.

Člankom 7. Ugovora ugovoreno je:

„VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

Člankom 10. Ugovora ugovoreno je :

„NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,600 % (nula cijelih šezdeset posto) naknade na iznos kredita….obračunate s datumom Ugovora.“

Stranke su dana 23.01.2016. godine zaključile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103718946, kojim su temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ugovorile konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Tužitelj je iznos dobiven predmetnim kreditom iskoristio za kupnju vlastite stambene nekretnine. Sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, pri čemu je ovdje tužitelj definiran kao potrošač, a tuženik kao trgovac u smislu čl. 3. Zakona

Predmetni Ugovor o kreditu iz točke 1. ove tužbe obuhvaćen je pravnim posljedicama presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava koji se temeljem čl. 502.a. Zakona o parničnom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod brojem P-1401/2012 po tužbi tužitelja POTROŠAČ-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih, i ovdje tužene kao treće tuženika, a radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača iz Zakona o zaštiti potrošača. Naime, u citiranom postupku donesena je pravomoćna presuda potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine i Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, te se tužitelj, sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku poziva na sljedeća relevantna pravna utvrđenje iz citiranih presuda:

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine pravomoćno je potvrđeno utvrđenje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. 07. 2013. godine prema kojem je ovdje tužena u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. godine (dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu iz točke 1. ove tužbe zaključio na unaprijed formuliranom obrascu standardnog ugovora o kreditu iz ponude tužene, s unaprijed formuliranim standardnim odredbama o svim elementima ugovornog odnosa, uključujući i sporne odredbe o zaštitnoj (valutnoj) klauzuli kojom se glavnica ugovorenog iznosa kredita veže uz tečaj švicarskog franka.

Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužitelj i tužena ni prije ni prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pregovarali o spornim ugovornim odredbama o zaštitnoj valutnoj klauzuli, niti je tužitelj kao potrošač na bilo koji način mogao utjecati na sadržaj navedenih odredaba. Istovremeno, predmetni ugovor ne sadrži nikakvo obrazloženje o uvjetima i parametrima pod kojima dolazi do promjene bilo koje od navedenih ugovornih stavki, a niti je isto tužitelju na bilo koji način prezentirano prije ili prilikom sklapanja ugovora. Naime, tužitelj kao potrošač također ne raspolaže, niti je u trenutku sklapanja ugovora raspolagao potrebnim stručnim znanjima koja bi mu omogućila razumijevanje i sagledavanje potencijalnih negativnih učinaka koji za njega kao potrošača mogu proizići iz ugovaranja zaštitne klauzule u CHF. Pri tome, iako su priroda i specifičnosti valute švicarski franak bili poznati tuženoj kao banci, ali ne i tužitelju koji ne raspolaže stručnim znanjem niti može biti svjestan rizika kojeg preuzima ugovaranjem valutne klauzule u CHF, tužena ni u jednoj fazi tužitelju nije predočila informacije koje bi sadržavale točne, nedvosmislene, jasne i tužitelju razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

Neupitno je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, što spornu odredbu nužno čini nepoštenom u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

Ovdje treba naglasiti da, iako je u čl. 7. Ugovora navedeno da potpisom ugovora korisnik (tužitelj) potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, citirano utvrđenje ne odgovara stvarnom stanju, s obzirom da djelatnici banke ni na koji način tužitelja nisu upozorili na rizike vezane uz valutnu klauzulu, a kamoli da bi mu takav rizik objasnili na način koji bi tužitelju mogao biti razumljiv i na osnovu kojeg bi on kao potrošač mogao donijeti informiranu odluku o valutnoj klauzuli. Također, navedena odredba je dio unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tužene kao banke i trgovca, o kojoj se uopće nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao ili mogao imati bilo kakav utjecaj na njen sadržaj. Stoga su navedene odredbe nužno nepoštene u smislu Zakona o zaštiti potrošača i ne proizvode pravni učinak.

Sukladno čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene ugovorne odredbe su ništetne.

Nadalje, pored ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje zaštitne klauzule u CHF, predmetni ugovor opterećen je dodatnom ništetnom odredbom koja se odnosi na naknadu za obradu kredita odnosno - tzv. ulaznu naknadu. Naime, čl. 10. Ugovora ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,600 % naknade na iznos kredita, obračunata s datumom Ugovora. Na temelju citirane ugovorne odredbe tuženik je tužitelju prilikom isplate kredita naplatio navedenu naknadu, što je nepošteno i nezakonito, s obzirom da je ista naplaćena temeljem ugovorne odredbe koja je ništetna i ne proizvodi pravne učinke.

Navedena odredba dio je unaprijed formuliranog obrasca standardnog ugovora o kreditu iz ponude tuženika, s unaprijed formuliranim standardnim odredbama o svim elementima ugovornog odnosa, uključujući i spornu odredbu o naknadama i troškovima. Ni o navedenoj odredbi stranke ni prije ni prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pregovarale, niti je tužitelj kao potrošač na bilo koji način mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe ili iznos naknade. Obračunavanjem i naplatom naknade u iznosu za koji ne postoje objektivni kriteriji i razlozi, niti je tužitelju obrazloženo za što se ona točno plaća i zašto baš u tom iznosu, posebno uzevši u obzir činjenicu da tuženik kao banka svoj profit na kreditima ostvaruje kroz naplatu ugovorne kamate, došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ugovorna odredba stoga je protivna načelu savjesnosti i poštenja odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, što je nužno čini nepoštenom i ništetnom u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

Dodatno se ukazuje na postojanje i daljnje odredbe ugovora koja je za tužitelja posebno otegotna, i to odredba članka 13. Ugovora u dijelu kojom se on obvezuje, prije solemnizacije ugovora, položiti na namjenski depozit iznos za podmirenje odvjetničkih troškova u iznosu 2.500,00 kn, koji će se iznos isplatiti odvjetniku Čavić Tomislavu, sukladno uvjetima iz pripadajućeg Ugovora o namjenskom depozitu. Obzirom da tužitelj nije imao izbora dana 05.11.2007. godine zaključio je s tuženikom Ugovor o oročenom depozitu broj partije 8200329746 oročenje u kunama, na iznos 2.520,00 HRK s rokom oročenja od 12. mjeseci i 1 dan (od 05.11.2007. do 06.11.2008.) i uz godišnju kamatnu stopu 0,00% (promjenjiva).

Dakle, tuženik je odobravanje kredita uvjetovao polaganjem namjenskog depozita, beskamatnog, na rok od 12 mjeseci i 1 dan bez ikakvog obrazloženja zašto korisnik kredita ovdje tužitelj mora „snositi troškove odvjetnika“ i koji su to troškovi te tko ih je uzrokovao. Sve naravno na unaprijed formuliranom obrascu standardnog ugovora o oročenom depozitu iz ponude tužene, s unaprijed formuliranim standardnim odredbama o svim elementima ugovornog odnosa, o čijim odredbama se nije pregovaralo, kao niti o samim uvjetima za odobrenje kredita i oročavanje depozita. Ovakva odredba o beskamatnom depozitu za troškove koji su tužitelju nepoznati, a polaganje kojeg depozita je uvjet za solemnizaciju ugovora pa samim time i za odobrenje kredita, uzrokovala je dodatno otežavanje položaja korisnika kredita, te ukazuje na iznimnu neravnopravnost sudionika kreditnog odnosa

Kolika je ovime učinjena stvarna neravnopravnost ugovornih strana vidljivo je i iz činjenice da je prema odredbama članaka 11. i 12. ugovora korisnik kredita, ovdje tužitelj, prije korištenja kredita predao tuženiku i sve ostale valjane i dostatne instrumente osiguranja naplate potraživanja kao što je zalog nekretnine, te zadužnice, mjenice i izjave o suglasnosti o zapljeni primanja.

Depozit po isteku roka oročenja nije vraćen tužitelju

Opisanim postupanjem tuženika - odobravanjem kredita "jače ugovorne strane slabijoj"- razvidan je cilj njegovog plasmana, nedopuštena pobuda iskorištavanjem slabije pozicije, lakomislenosti i nedovoljnog iskustva korisnika kredita. Isto je razlog ništetnosti Ugovora o oročenom depozitu broj partije 8200329746 od dana 05.11.2007., kao i dijela odredbe čl. 13. Ugovora o kreditu, jer se radi o gruboj povredi načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. ZOO-a), načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), načela zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a), načela jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO-a) te načela zabrane prouzročenja štete (čl. 8. ZOO-a).

S obzirom na sve navedeno, tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF te odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (ulazna naknada), kao i odredbe o polaganju oročenog depozita.

Tužitelj nadalje traži povrat neosnovano stečenih iznosa preplate anuiteta po osnovi valutne klauzule u CHF te razlike glavnice utvrđene i priznate od strane tuženika prilikom provedbe konverzije i glavnice kakva bi bila da se na dan konverzije preostala glavnica prema inicijalnom otplatnom planu pretvori u kune po početnom tečaju CHF. Uz to, tužitelj traži povrat neosnovano naplaćene ulazne naknade u iznosu od 331,81 EUR, i neosnovano položenog oročenog depozita u iznosu od 334,46 EUR, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Obzirom da mu tuženik nije dostavio relevantnu dokumentaciju koja se odnosi na ugovorni odnos stranaka prvenstveno predlaže da sud tuženiku naloži dostavu te dokumentacije kako bi tužitelj mogao postaviti točno određeni zahtjev za isplatu, a nakon je tuženik naknado dostavio tu dokumentaciju, podneskom od 15. siječnja 2024. postavio je zahtjev za isplatu i iznosa od 6.597,83 EUR zbog nišetetnosi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

Prvenstveno smatra da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača koji je definirana odredbom članka 3. točka 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje u tekstu: ZZP).

Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 23.01.2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata.

VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019, smatra tuženik, primjenjiva na ovaj konkretan slučaj, su sljedeća: i. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

ii. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,

iv. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/2 kojom je taj sud utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga:

- odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke);

- cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te

- ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C- 567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU.

Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti! Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.

Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate.

Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.

Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK- om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-

567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja:

i. tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom –provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;

ii. navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije;

iii. pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; iv. tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor.

Što se tiče zahtjeva za isplatu neutvrđenog iznosa, s osnove navodno neosnovano obračunate glavnice, a čiju visinu će tužitelj konačno odrediti nakon što tuženik dostavi dokumentaciju i u postupku bude provedeno financijsko vještačenje, tuženik ističe prigovor zastare. Obzirom da je od dana 23.01.2016. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa dodana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Sklapanjem Aneksa broj 1 od 23.01.2016. godine, a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako člankom 5.2. Aneksa broj 1 utvrđena nova nedospjela glavnica kredita u iznosu od 40.940,55 EUR- a.

Stoga tuženik ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 1 kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa za koji je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju.

Slijedom navedenog, tuženik prvenstveno ističe da bi predmetni tužbeni zahtjev tužitelja bio u zastari, a da je ujedno isti u cijelosti neosnovan i u suprotnosti s odredbama ZIDZPK/15, kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci posl. broj Gos 1/2019 i pravnom shvaćanju Suda EU iznijetom u odluci C-567/20.

Glede tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje neutvrđeni iznos s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, tuženika također ističe prigovor zastare.

Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 14.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Što s tiče odluke VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku, tuženik smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

Glede informiranosti tužitelja i postupanja tuženika u fazi pregovaranja, odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka)

Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004.

Isto tako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama.

Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina ( ugovorna odredba o valutnoj kaluzuli, informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, brošura Stambeni krediti ERSTE BANKE, brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g. do 2004.g.

Iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF.

Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Tuženik nadalje u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. U vrijeme zaključenja ovog Ugovora o kreditu prema uvjetima sa „Posebna ponuda stambenih kredita za kupce stanova u izgradnji Nivonekretnine d.o.o. – projekt stambene izgradnje „Ris““ propisana naknada za obradu kredita od u iznosu od 1,00%. bez statusa klijenta, odnosno 0,80“ uz status klijenta. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, u pregovorima s tužiteljem visina naknade je sa 0,80% snižena na 0,60 % iz čega slijedi da je tužitelj prije zaključenja Ugovora o kreditu pregovarao s tuženikom oko visine predmetne naknade te je u konačnici dogovorena naknada od 0,60 % i kao takva je uključena u ugovor o kreditu. Dakle, činjenica da mora platiti naknadu te visina iste je bila poznata tužitelju. I stiče da se s tužiteljem pregovaralo oko odredbe o naknadi za obradu kredita, ista je u cijelosti razumljiva, osobito tužitelju kao trgovcu, njezin iznos je lako utvrdiv (određena je u postotku glavnice kredita), te su lako utvrdi dospijeće i način plaćanja iste.

Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva, a tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 0,60% od visine predmetnog kredita u iznosu od kn 2.116,23.

Iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Slijedom svega navedenoga naslovnom sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.).

Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 31.10.2023. godine

Vezano za Ugovor o namjenskom kunskom depozitu broj [broj depozita] (Ugovor o depozitu) u iznosu od 2.520,00 kuna, kojeg su Tuženik i tužitelj sklopili dana 5. studenog 2007. godine, navodi da je namjena bila plaćanje odvjetničkih troškova za uknjižbu vlasništva u korist tužitelja kao kupca i upisa hipoteka tuženika, a na nekretnini koja je kupljena od strane tužitelja na temelju Ugovora o kreditu.

Članak 13. Ugovora o kreditu i Ugovor o depozitu su ugovoreni na temelju pravnog posla između tužitelja i odvjetnika Tomislava Čavića, a na temelju ponude broj 185/2007.

Tužitelj je angažirao odvjetnika Tomislava Čavića za zastupanje u postupku upisa prava vlasništva svoje nekretnine u zemljišnim knjigama.

Člankom 6.1. Ugovora o depozita je određeno da će tuženik po primitku zemljišnoknjižnog izvatka iz kojeg je vidljiv upis vlasništva u korist tužitelja i hipoteke tuženika isplatiti odvjetniku Tomislavu Čaviću iznos depozita. Člankom 6.2. je određeno da ukoliko se uvjet ne ispuni u roku od 12 mjeseci da će tuženik sredstva vratiti tužitelju na njegov zahtjev, no tuženik je na temelju rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj Z-70643/08 od 10. prosinca 2008. godine postupio po članku 6.1. Ugovora o depozitu te prenio oročena sredstva na račun punomoćnika tužitelja, a što predstavlja plaćanje usluga punomoćnika tužitelja izvršenih po nalogu i za račun tužitelja.

Slijedom navedenog tuženik ističe da u konkretnom slučaju Ugovor o depozitu ne predstavlja sredstvo osiguranja tražbine tuženika, niti služi za pokriće troškova tuženika, nego se sredstvima depozita podmiruju isključivo troškovi tužitelja s osnove zastupanja njegovog punomoćnika u postupku uknjižbe prava vlasništva tužitelja. U odnosu na zahtjev za isplatu iznosa depozita tuženik ističe da su sredstva depozita sukladno pravnom poslu tužitelja i njegova punomoćnika nakon ispunjenja uvjeta iz članka 6.1. Ugovora o depozitu prenesena na račun punomoćnika tužitelja. Ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije, obzirom da je u konkretnom predmetu tuženik postupao kao posrednik u izvršenju plaćanja po nalogu samog tužitelja trećoj ugovornoj strani. Tuženik je primljena sredstva po uputi tužitelja prenio na račun treće osobe slijedom čega na strani tuženika ne postoji stjecanje bez osnove. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ukazuje kako sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.

3. Očitujući se o ovim navodima tuženika, tužitelj je ustvrdio da su tuženikovi navodi sadržani u odgovoru na tužbu u cijelosti netočni i neosnovani..

Neosnovani su navodi tuženika kojima osporava svojstvo potrošača tužitelju jer je iz navoda odgovora na tužbu (primjerice na str. 4., odlomak III. pa nadalje) razvidno da se i sam tuženik poziva na primjenu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju na predmetni ugovor o kreditu što predstavlja izričito priznanje statusa potrošača tužitelju. Što se tiče brojnih tuženikovih prigovora i navoda usmjerenih na opravdavanje ugovornih odredbi koje se tiču valutne klauzule u CHF i jednostrano promjenjive kamatne stupe, tužitelj ističe da je odlukom VSRH Rev-3142/18 potvrđen direktan učinak presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača propisan čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, što znači da presude na koje se tužitelj poziva u tužbi obvezuju i omogućavaju sudovima da se u pojedinačnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz tih presuda, bez potrebe da se provodi ikakav dodatni dokazni postupak po pitanju utvrđenja ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi

Neosnovani su i svi navodi kojima tuženik pokušava osporiti tužiteljevo pravo na obeštećenje pozivajući se na činjenicu da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran u EUR, uslijed čega da „su stranke ugovorno riješile pitanje iznosa koji su možebitno preplaćeni radi neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju“. Da se ne radi o novoj pravnoj osnovi između ugovornih strana nesporno je utvrđeno odredbom čl. 2.2. Aneksa broj 1. ugovora o kreditu broj 5103718946, a koju ugovornu odredbu je u tipski obrazac unio upravo tuženik.

Zbog navedenog potrebno je istaknuti da je VSRH u svojoj odluci Rev-18/2018 nedvosmisleno potvrdio da sklapanje sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK nije zapreka za utvrđenje ništetnim osnovnog ugovora o kreditu odnosno pojedinih njegovih nepoštenih odredbi. To stoga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne može konvalidirati te korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarivao svoja prava koja mu pripadaju.

Posebno tužitelj naglašava da pozivanje tuženika na Rješenje Vrhovnog suda RH Gos- 1/2019 nije relevantno jer u oglednom postupku Vrhovni sud nije riješio pitanje posljedica ništetnosti, nego je samo utvrdio valjanost konverzije, a iz razloga što druga pitanja nisu niti postavljena. suprotno tvrdnjama tuženika. Vrhovni sud RH u predmetu Gos-1/2019 ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju tužitelj se zaključenjem Aneksa o konverziji, nesporno, nije informirano, svjesno i izričito odrekao svojih prava potraživati pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, a niti je to mogao, s obzirom da je tek nakon sklapanja predmetnog Aneksa sudskim odlukama utvrđena ništetnost ovih odredbi u tzv. „kolektivnom sporu“. U konačnici sam tuženik je ugovornom odredbom čl. 13.2. Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu zadržao pravo osporavanja tog akta i zakonskih odredbi temeljem kojih je zaključen.

U tom smislu bitno je naglasiti da je ZID ZPK kod uređenja pravila konverzije polazio od pogrešne osnovne pretpostavke da je valutna klauzula CHF, koja je naknadno pravomoćno utvrđena ništetnom, valjana, samim čime izračun primijenjen u konverziji nikako ne može predstavljati puno obeštećenje tužitelja kao potrošača. Također se ne može smatrati da se pristajanjem na zaključenje aneksa od strane tužitelja radilo o slobodnom očitovanju volje, obzirom je tužitelj bio ekonomski ovisan te zbog iznimnog rasta tečaja CHF uz paralelno povećanje kamatne stope bio u posljedično teškoj financijskoj situaciji i ugrožene egzistencije (kako osobne tako i članova obitelji) pa je bio prisiljen prihvatiti povoljniju opciju otplate preostalog iznosa kredita uz valutnu klauzulu u EUR.

Dakle, u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi.

Nadalje, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, ništetni ugovori ne proizvode pravne učinke, a u slučaju ništetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora odnosno odredbe.

U konkretnom slučaju tuženik je tužitelju dužan vratiti sve što je primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Pri tome je ključno naglasiti kako, suprotno navodima tuženika, nije dovoljno da se konverzijom „tužiteljev položaj izjednači s korisnicima kredita u EUR“, već tužitelj mora biti doveden u situaciju u kojoj bi bio da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nikada nisu postojale odnosno da od samog trenutka sklapanja Ugovora o kreditu nisu proizvodile pravni učinak, koji se očitovao u kontinuiranom povećanju tužiteljevih obveza, odnosno anuiteta po kreditu.

Isto tako je razvidno da, u ovom kreditnom odnosu, do danas nije uspostavljena pravična ravnoteža između ugovornih strana jer tužitelju nije priznato pravo na obeštećenje niti po jednoj spornoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu, a niti su mu priznate i isplaćene zatezne kamate na iznose preplate utvrđene u konverziji. Prigovori zastare koji tuženik ističe na više mjesta u podnesku od 14.12.2023. neosnovani su u cijelosti jer je pitanje zastare riješeno kako odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/2017 i Rev-3142/2018, tako i pravnim shvaćanjem istog suda od 30.01.2020. godine te posebno Objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 01. ožujka 2022. godine.

Tuženikovo osporavanje dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na sporne odredbe o ulaznoj naknadi i zahtjev za povrat tako plaćenog iznosa neosnovano je jer, kako je navedeno pod točkom 3. tužbe, tuženik je tužitelju prilikom odobravanja kredita naplatio i naknadu od0,600 % od iznosa kredita, odnosno od 2.116,23 kn dana 31.10.2007. godine, za što je ugovoreno samo da je to naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i da se naplaćuje prije korištenja kredita. Nikakvo obrazloženje zbog čega je naknada naplaćena tj. koje je troškove i za što banka imala, te zašto upravo u tom iznosu, nije dano korisniku kredita, ovdje tužitelju. Obzirom da je nesporno kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu koji je unaprijed sačinio tuženik, te kako se o niti jednoj odredbi kredita nije pojedinačno pregovaralo, niti je postojala mogućnost korisnika kredita da utječe na uvjete kreditiranja, a isti nisu dodatno pojašnjeni niti u samom ugovoru niti u predugovornoj fazi pregovora, radi se o ništetnoj odredbi ugovora koja uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača. Istovremeno, položaj tužitelja kao korisnika kredita dodatno je otežan činjenicom da je tako ugovoren i naplaćen iznos naknade uključen u glavnicu kredita koja se ukamaćuje tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, što nikako ne predstavlja jednokratni trošak korisnika kredita kako je ugovoreno. To je razlog zbog kojeg tužitelj nije mogao utvrditi niti razumjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz tako ugovorene odredbe ugovora, što takvu odredbu čini nerazumljivom neovisno o tome što je bila lako uočljiva.

Zbog svega navedenog razvidno je da obračunavanjem i naplatom naknade u iznosu za koji ne postoje objektivni kriteriji i razlozi, posebno uzevši u obzir činjenicu da tuženik kao banka svoju cijenu troška kreditiranja ostvaruje kroz naplatu ugovorne kamate, dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, što spornu odredbu nužno čini nepoštenom u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

Neosnovani su i navodi tuženika kojima osporava traženi tijek zateznih kamata obzirom da je tijek zateznih kamata propisan odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, a sve uzimajući u obzir pravomoćna utvrđenja iz tzv. Kolektivnog spora, koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod brojem P-1401/2012, kojima je utvrđeno da je tuženik koristio u potrošačkim ugovorima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak kao i ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke-tuženika i drugim internim aktima banke. Iz navoda tužbe i svih dosadašnjih navoda razvidno je kako je upravo takvo nepošteno postupanje primijenjeno i u predmetnom ugovoru o kreditu odnosno kreditnom odnosu s tužiteljem i u odnosu na ostale sporne ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka, te je tuženik dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, sukladno zakonu.

Vezano uz ugovor o namjenskom depozitu, tužitelj ističe kako su navodi tuženika netočni, te ne odgovaraju dostavljenim dokazima.

Naime, u čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu od 05.11.2007. godine utvrđeno je da taj ugovor Banka zaključuje temeljem kreditnog zahtjeva 5051033703 i Odluke Banke broj 200710261034158 od 31.10.2007. godine. Nadalje su u čl. 12.1. i 12.2. istog ugovora tužitelj kao korisnik kredita, a Nivonekretnine d.o.o. kao založni dužnik, ovlastili Banku, ovdje tuženika, da neposredno, bez ikakvih daljnjih pitanja ili odobrenja, provede upis založnog prava – hipoteke u svoju korist u zemljišnim knjigama.

Dakle, netočan je navod da je članak 13. Ugovora o kreditu i Ugovor o depozitu sačinjen temeljem pravnog posla između tužitelja i odvjetnika Tomislava Čavića, kao što je netočno i neživotno da bi temeljem ponude Odvjetnika Čavića od 05.11.2007. godine, koja nije niti potpisana niti ovjerena štambiljem odvjetnika, Banka isti dan sačinila obrasce ugovora o kreditu, ugovora o namjenskom depozitu i ugovora o oročenom depozitu.

Isto tako iz same odredbe čl. 13. vidljivo je da je tuženik unaprijed formulirao obrazac koji je odgovarao njegovoj poslovnoj odluci, po njemu utvrđenoj praksi i odabranom odvjetniku.

Također je razvidno, iz dokumenata koje je dostavio sam tuženik, da je isplata iznosa depozita izvršena temeljem tuženikove Inicijative za interni prijenos sredstava, bez ikakvog naloga tužitelja, a sve to značajno po proteku roka od godine dana na koliko je depozit ugovoren.

Dakle, tuženik je odobravanje kredita uvjetovao polaganjem namjenskog depozita, beskamatnog, na rok od 12 mjeseci, bez ikakvog obrazloženja zašto su za to potrebna dva ugovora i Ugovor o oročenom depozitu i Ugovor o namjenskom kunskom depozitu, te zašto je takav depozit beskamatni. Sve, naravno, na unaprijed formuliranim obrascima standardnih ugovora o oročenom depozitu i ugovora o namjenskom depozitu iz ponude tužene, s unaprijed formuliranim standardnim odredbama o svim elementima ugovornog odnosa, o čijim odredbama se nije pregovaralo, kao niti o samim uvjetima za odobrenje kredita i oročavanje depozita. Ovakva odredba o beskamatnom depozitu, polaganje kojeg depozita je uvjet za solemnizaciju ugovora, pa samim time i za odobrenje kredita, uzrokovala je dodatno otežavanje položaja korisnika kredita, te ukazuje na iznimnu neravnopravnost sudionika kreditnog odnosa.

Kolika je ovime učinjena stvarna neravnopravnost ugovornih strana na štetu tužitelja kao slabije ugovorne strane, vidljivo je i iz činjenice da je prema odredbama članaka 11. i 12. ugovora korisnik kredita, ovdje tužitelj, prije korištenja kredita predao tuženiku i sve ostale valjane i dostatne instrumente osiguranja naplate potraživanja kao što je zalog nekretnine, te zadužnice, mjenice i izjave o suglasnosti o zapljeni primanja. Iz navedenog je razvidno kako oročeni depozit nije ugovoren kao instrument osiguranja već je on tražen povrh svih ostalih uobičajenih instrumenata osiguranja, te povrh plaćanja svih ugovorenih troškova (čl.12.12.) i naknada (čl.10.).

Depozit po isteku roka oročenja nije vraćen tužitelju, već je Inicijativom za interni prijenos sredstava tek na dan 29.12.2008. godine njime raspolagano po nalogu tuženika, a bez naloga tužitelja i bez računa „za troškove zastupanja“ koji su navodno plaćani! Iz dokumentacije koju je priložio sam tuženik razvidno je kako on nije postupao kao posrednik, te je prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan. Opisanim postupanjem tuženika - odobravanjem kredita "jače ugovorne strane slabijoj" te ugovaranjem beskamatnog depozita - razvidan je cilj njegovog plasmana, nedopuštena pobuda iskorištavanjem slabije pozicije, lakomislenosti i nedovoljnog iskustva korisnika kredita, a sve radi stjecanja ekstra profita. Isto je razlog ništetnosti Ugovora o oročenom depozitu broj partije 8200329746 od dana 05.11.2007., Ugovora o namjenskom kunskom depozitu broj [broj depozita] od 05.11.2007., kao i dijela odredbe čl. 13. Ugovora o kreditu, a sve zbog toga što se radi o gruboj povredi načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. ZOO-a), načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), načela zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a), načela jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO-a) te načela zabrane prouzročenja štete (čl. 8. ZOO-a).

4. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5103718946 sklopljen 5. 11. 2007., Aneks broj 1 Ugovora o kreditu 5103718946 sklopljen dana 23. siječnja 2026., Ugovor o oročenom depozitu broj partije 8200329746 zaključen 5. 11. 2007., pisani iskaz zaposlenice tuženika ZJ od 27. siječnja 2020., obrazac za prihvat Izračuna konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, obračun naknade za bankarske usluge od 31. 10. 2007., posebna ponuda stambenih kredita za kupce stanova u izgradnji Nivonekretnine d.o.o. – projekt stambene izgradnje "Ris", Ugovor o namjenskom kunskom depozitu broj: [broj depozita] od 5. 11. 2007. , ponuda br. 185/2007 odvjetnika Tomislava Čavić od 5. 11. 2007., inicijativa za interni prijenos sredstava na dan 29. 12. 2008., obavijest o izračunu konverzije kredita sa Izračunom konverzije kredita broj 51037189946 (dalje: CHF Kredit) na dan 30. 9. 2015., Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/5114202541 o dana 22. 02. 2019., otplatni plan za kreditu 5103718946, pregled prometa po kreditu 5103718946 za razdoblje od 5. 11. 2007. do 29. 09. 2015., pregled prometa po kreditu 5114202541 za razdoblje od 1. 01. 2023. do 19. 06. 2023., obavijest o promjeni kamatne stope od 1. 04. 2009. sa otplatnim planom, obavijest o promjeni kamatne stope od 12. 10. 2010. sa otplatnim planom, obavijest o promjeni kamatne stope od 3. 05. 2011. sa otplatnim planom, obavijest o promjeni kamatne stope od 6. 10. 2011., od 3. 12. 2012., od 2. 03. 2013., od 3. 06. 2013., od 2. 09. 2013., od 2. 12. 2023., od 15. 01. 2014. sa otplatnim planom, obavijesti o promjeni kamatne stope od 4. 02. 2014., od. 2. 05. 2014. od 2. 10. 2024., od 2. 01. 2015., od 2. 02. 2015., od . 2. 05. 2015.. Provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje mr. sc. ČJ iz Ručević vještačenja d.o.o. od 20. veljače 2025. i saslušan je tužitelj kao stranka.

5. Razni propagandni materijal koji se tiče ponude i uvjeta kredita koje je plasirao tuženik u predmetno vrijeme, sud nije cijenio kao dokaz, budući da iz istog ne može biti utvrđeno ništa konkretno vezano za predmetni ugovor o kreditu.

6. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je povisio tužbeni zahtjev čemu se tuženik protivio, ali je sud osnovom članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; krat. ZPP), tu preinaku dopustio, budući da po stavu suda tužitelj prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao postaviti precizni tužbeni zahtjev te je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Nije sporno da su stranke dana 5. studenog 2007. godine, sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5103718946 kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u od 80.100,28 CHF u protuvrijednosti HRK obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita, i to za kupnju nekretnine tj. stana u izgradnji u skladu s Ugovorom o poslovnoj suradnji broj PS-G-86101/06 sklopljenim između Banke i Založnog dužnika NIVONEKRETNINE d.o.o., dana 12. srpnja 2006.

Rok otplate iznosio je 300 mjeseci, a obveza tužitelja bila je da kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti na način opisan u točki 7. ugovora, time da se povrat obveza iz ugovora obračunavao po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke, a u ugovoru piše da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da potpisom na tom ugovoru potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

9. Također člankom 10. ugovora propisana je obveza Korisnika kredita da za je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,600 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK obračunate s datumom ugovora, te je navedeno da korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

Nesporno je da je ta naknada naplaćena, a prema obračunu banke od 31. listopada 2007. godine , iznosila 2.116,23 HRK, što prema fiksnom tečaju konverzije 7.53450 odgovara iznosu od 280,87 EUR.

10. Nadalje, prema članku "13. OSTALE ODREDBE" , stavak šesti, korisnik kredita dužan je prije solemnizacije ovog Ugovora položiti na namjenski depozita iznos za podmirenje odvjetničkih troškova u iznosu od 2.520,00 kn, koji iznos će se isplatiti odvjetniku Čavić Tomislavu na račun broj…., sukladno uvjetima iz pripadajućeg ugovora o namjenskom depozitu.

11. Naime, nesporna je činjenica da su stranke istog dana dakle 5. studenog 2007. sklopile i Ugovor o namjenskom kunskom depozitu broj [broj depozita], prema kojem je tužitelj u svojstvu deponenta platio depozit u korist banke iznosu od 2.520,00 HRK, s namjenom osiguranja "isplate odvjetničkih troškova za uknjižbu vlasništva u korist Kupca i hipoteke u korist Banke na nekretnini koja je predmetom kupnje kreditom Banke, i to na prvom mjestu, a s osnova tražbine koju Banka ima prema Deponentu temelje Ugovora o stambenom kreditu…"" .

Rok oročenja bio je 12 mjeseci od 5. studenog 2007., a člankom 6. kao posebni uvjet navedeno je da: "Potpisom na ovom Ugovoru Deponent izričito i neopozivo ovlašćuje Banku da po primitku zemljišno knjižnog izvatka za predmetnu nekretninu iz kojeg će biti razvidan upis vlasništva u korist Kupca i hipoteke u korist Banke na prvom mjestu s osnova Ugovora o stambenom kreditu broj……., isplati Odvjetniku Tomislavu Čaviću iznos depozita iz članka 2. i to na njegov žiro račun…".

Uz taj ugovor prileži "PONUDA br. 185/2007, Osnov: Ponuda za zastupanje u postupku upisa prava vlasništva, upisa prava zaloga i brisanja prava zaloga", datirana sa 5. 11. 2007., te su specificirani troškovi zastupanja u iznosu od 2.065,57 HRK uvećani za PDV 22 % u iznosu od 454,43 HRK, ukupno 2.520,00 HRK. U zaglavlju te ponude stoji "Odvjetnik Tomisav Čavić, 10000 Zagreb, Gundulićeva 24, Tel/Fax:…" , ali niti štambilja niti potpisa odvjetnika nema. Iz Inicijative za interni prijenos sredstava na dan 29. 12. 2008. godine, vidljivo je da su sredstva sa oročenja u iznosu od 2.520,00 HRK prenesena na račun odvjetnika Tomislava Čavića, koja činjenica također nije sporna.

Prema fiksnom tečaju konverzije radi se o iznosu od 334,46 EUR.

12. Isto tako nije sporno da su stranke istog dana potpisale i "Ugovor o oročenom depozitu, Broj partije:8200329746", kojim Deponent, ovdje tužitelj osnovni polaže ulog u iznosu od 2.520,00 HRK, te je suglasan da se isti vodi kao oročeni dopozit na rok od 12 mjeseci tj. u razdoblju od 5.11. 2007. do 6. 11. 2008. , a u članku 5. navodi se da "Deponent neopozivo ovlašćuje Banku da se, ukoliko dođe u zakašnjenje s ispunjenjem bilo koje obveze prema Banci, bez njegovog daljnje pitanja ili odobrenja naplati iz iznosa Depozita.".

13 Nije sporno da su stranke dana 23. siječnja 2016. sklopile Anex broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103718946, kojim se utvrđuje da je dana 30. 09. 2015. stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK) te da danka pristupa potpisivanju ovog aneksa kojim se utvrđuje promjena u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora u CHF, isključivo i jedno u svrhu ispunjenja zakonskih obveza Banke propisanih tim Zakonom. Člankom 5. Konverzija, točka 5.2 utvrđeno je da po provedbi konverzije omogućene korisniku kredita, na dan 30. 09. 2015. obveze Korisnika kredita iz osnovnog ugovora u CHF, na ime nedospjele glavnice iznose 40.940,55 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a koje će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz članka 9. ovog Aneksa, a točka 5.3. utvrđuje da po provedbi konverzije postoji više uplaćeni iznos (preplata) iz članka 1. ZID ZPK u iznosu od 10.649,19 HRK čije korištenje je regulirano sporazumom iz članka 7. koji čini sastavni dio ovog Aneksa.

Ovi iznosi odgovaraju Izračunu konverzije kredita broj 5103718946 na dan 30. 09. 2015., koji je uz obavijest prethodno dostavljen tužitelju zajedno sa nacrtom Obrascem za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i nacrtom Aneska ugovora .

14. Naknadno dana 22. veljače 2019. stranke su sklopile Aneks broj 2. Ugovora o kreditu kojim su u bitnom utvrdila iznos nedospjele glavnice kredita na da sklapanja tog aneksa, zatim na koji se način utvrđuje stopa ugovorne kamate kao i iznos mjesečnog obroka iz osnovnog ugovora i na koji način se obračunava.

15. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

16. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

17. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi kako mu je kredit bio potreban da bi riješio svoje stambeno pitanje budući da je tada živio kod roditelja. O mogućnosti dobivanja kredita interesirao se kod više banaka, no na kraju je otišao kod tuženika jer je u to vrijeme kod istog imao otvoren tekući račun, a predmetni ugovori u švicarcima su se tada reklamirali kao najpovoljniji.

Znao je koliko košta nekretnina, odnosno stan koji želi kupiti te je tražio najpovoljniju mogućnost da dobije iznos kredita kojim može kupiti taj stan, odnosno da mu mjesečna rata bude prihvatljiva tako da može uredno izvršavati svoju obvezu otplate.

Službenik banke u poslovnici na Svetom Duhu, prezentirao mu je ovakvu vrstu ugovora koja je vezana uz švicarski franak kao u to vrijeme najpovoljniji oblik kreditiranja, a sjeća se da je bilo reklama na sve strane i to ga je jednostavno privuklo. Čak je, a budući da je po prirodi malo podozriv, pitao zaposlenika banke zašto je to toliko popularno i povoljno pa mu je on jednostavno rekao da je u pitanju švicarska valuta koja je najstabilnija i najsigurnija te da se ništa ne bi trebalo dogoditi. To mu je bio prvi kredit i na odredbe ugovora koje se tiču naknade za obradu kredita i odvjetničkih troškova, nije posebno niti obraćao pažnju, te je to prihvatio jednostavno kao nešto što mora banci platiti te nije bilo nikakvih posebnih objašnjenja vezano za te odredbe od strane službenika banke. Jednostavno njihovi uvjeti su bili takvi i mogao je jedino birati da li će to prihvatiti i dobiti kredit ili odbiti i ostati bez kredita. U to vrijeme sklapanja ugovora, radio je kao voditelj prodajnog odjela u tvrtki Kika, a po struci je strojarski tehničar, odnosno CNC operater.

Nadalje je istaknuo da je rata otplate tijekom vremena enormno rasla, tako da je bio iz tog razloga prisiljen sklopiti dodatak predmetnom ugovoru te svoju obvezu konvertirati u EUR. Jednostavno financijski nije mogao uredno otplaćivati rate koje su bile vezane uz švicarski franak. Nakon konverzije, rata je bila manja te se je svela u neke okvire koje je očekivao i koji su mu bili prihvatljivi.

Što se tiče ugovora o depozitu, koliko se sjeća dobio je neko suhoparno objašnjenje da to mora platiti da bi dobio kredit, pri čemu naglašava da odvjetnika Tomislava Čavića nikad nije vidio niti ga zna.

Pred njega je bila stavljena hrpa papira koju je morao potpisati da bi dobio kredit.

Naveo je kako je pročitao ugovor, ali ga nije u potpunosti mogao razumjeti. Bio je svjestan mogućnosti da se iznos rate mijenja zavisno o eventualnoj promjeni tečaj CHF u odnosu na hrvatsku valutu, međutim, službenik banke mi je rekao da su to minimalne promjene.

Potvrdio je da je znao iznosi naknada za obradu kredita jer je to pisalo u samom ugovoru, ali je ponovio da tu nije bilo nikakvih opcija u smislu pregovaranja već se radilo o situaciji uzmi ili ostavi.

19. Za ovaj sud nema dvojbe da je tužitelj sklopio ugovor u svojstvu potrošača, a i sam tuženik je s tužiteljem kao potrošačem sklopio i dodatak tom ugovoru upravom temeljem ZID ZPK-a.

20. S druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužitelja bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

21 Pisana izjava zaposlenice tuženika VJ, u kojoj ona, kao, u vrijeme sklapanja ugovora, djelatnik Službe za upravljanje ciljnim proizvodima, opisuje kakve je e-mailove i smjernice slala djelatnicima koji su u direktnom kontaktu s klijentima, prema kojim je, tim klijentima trebala biti naglašena važnost valutne klauzule uz koji se kredit odobrava, zatim o tome da je djelatnicima poslan i dokument s učestalim pitanjima i odgovorima za klijente, te da je postojao i poseban letak Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, općenite je naravi te ne dokazuje da je tuženik upravo tužitelju neposredno prije sklapanja predmetnog ugovora dao potpunu obavijest o specifičnim rizicima i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF.

22. Obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te sukladno prijedlogu tužitelja financijski je vještak u nalazu naveo slijedeće:

Erste&Steiermärkische Bank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 5. studenoga 2007. Ugovor o kreditu broj 5103718946 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 80.100,28 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,

- rok otplate 300 mjeseci, otplata u jednakim mjesečnim anuitetima, pri čemu glavnica u otplati iznosi 64.080,22 CHF, dok ostatak vrijednosti (preostali iznos glavnice) iznosi 16.020,06 CHF,

- promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,10 % godišnje,

- prema prometu po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 1. prosinca 2007., a sljedeće svakog prvog dana u mjesecu,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja.

Kredit je iskorišten 5. studenoga 2007., s kojim danom je srednji tečaj banke za valutu CHF iznosio 4,403300 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 80.100,28 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 352.705,56 kn.

Prema Aneksu broj 1 te Izračunu konverzije kredita broj 5103718946 na dan 30. rujna 2015. proizlazi:

- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 40.940,55 EUR,

- korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 10.649,19 kn.

Prema pregledu promjena kamatnih stopa po kreditu, kao i prema podacima iz prometa po kreditu, proizlazi kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (izračun od 30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila:

- 5,10 % godišnje do zaključno anuiteta s dospijećem 1. travnja 2009.,

- 5,45 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1.listopada 2010.,

- 5,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem

1. svibnja 2011.,

- 4,90 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1.listopada 2011.,

- 4,55 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014.,

- 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke u nastavku nalaza vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita te je iskazao razlike u visini obveza tužitelja odnosno isključivo više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi, odnosno iskazuju se razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'k'), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, a radi ocjene učinaka efekata iste, obračunane su i iskazane zatezne kamate na tečajne razlike (stupac 'm') od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015.

23. Mišljenje je vještaka da:

ako se promatraju samo više plaćeni iznosi, tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.568,25 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 7.472,79 EUR (6.568,24 EUR glavnice i 904,55 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

- u konkretnom slučaju nije bilo negativnih tečajnih razlika (tečaj kune u odnosu na CHF rastao je u cijelom razdoblju otplate,

- razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 2.414,85 EUR, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije,

- je tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

- su sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

24. Taj nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, a stranke na isti nisu stavile primjedbe, osim što je tuženik ustrajao na osporavanju osnove potraživanja tužitelja, smatrajući da tužitelj uopće nema pravo na nikakvu restituciju, tako da nalaz vještaka nije relevantan za odluku.

25. Nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

26. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

27. Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 23. siječnja 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

28. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužitelj niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

29. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

30. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

31. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

32. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

33. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

34. Dakle, uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njegovog kredita u EUR i to radi namirenja budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan za kredit u CHF.

35. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

36. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužiteljica pristala.

37. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje dijela tužbenog zahtjeva navedenog pod I izreke ove presude, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; dalje ZOO) na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

38. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena, a takovi bi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

39. Slijedom iznijetih razloga ovaj dio tužbenog zahtjeva je odbijen kako to stoji u stavku I izreke.

40. Zbog toga je prigovor zastare koji je istaknuo tuženik bespredmetan.

41. Što se pak tiče odredbe ugovora o jednokratnoj naknadi koju je tužitelj bio u obvezi platiti, razvidno je da je ugovor bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika te da o spornoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je to s obzirom na pravila i praksu tuženika kao banke bilo moguće.

Okolnost što je tužitelj morao platiti nešto nižu naknadu (0,6 %) od uobičajene (0,8 %) ne znači sama po sebi da su o toj naknadi stranke pojedinačno pregovarale, a tuženik ničim nije dokazao suprotno.

42. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007).

Odredba članka 81. tog Zakona propisivala je:

„(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. …

4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.“

43. Isto tako članak 87. citiranog Zakona određuje:

„(1) Nepoštena ugovorna odredba je ništava.

(2) Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.“

44. Prema odredbi članka 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; krat. ZOO), sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su, te su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, kako to određuje članak 4.istog Zakona..

45. Polazeći od činjenice da tužitelj nije mogao nikako utjecati na sadržaj sporne odredbe ugovora kojeg je sastavila banka, da prema odredbi članka 1021. tog Zakona, cijenu kredita iz koje po logici stvari banka namiruje troškove poslovanja iz kreditnog odnosa sa korisnikom kredita, predstavlja ugovorena kamata, da u ugovoru nije ni na koji način navedeno o kakvim se troškovima (obrade kredita i administracije radi) radi, za zaključiti je da je svrha te odredbe ugovora bila da banci pribavi dodatnu zaradu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

46. Sporna ugovorna odredba se ne poziva niti na opće uvjete poslovanja tuženika, a osim toga tuženik nije ničim dokazao da ta naknada odgovara stvarnim troškovima obrade kredita, niti na što se ti troškovi odnose.

47. Na isti način valja sagledati i spornu odredbu predmetnog ugovora o obvezi tužitelja kao potrošača da unaprijed, prije solemnizacije ugovora, uplati banci depozit koji će kasnije biti isplaćen odvjetniku Tomislavu Čaviću, sukladno uvjetima iz pripadajućeg Ugovora o namjenskom depozitu.

48. Dakle, bitna je činjenica da je ovu odredbu o kojoj također stranke nisu pojedinačno pregovarale, u ugovor unio tuženik kao jača ugovorna strana, te tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

Suprotno tvrdnji tuženika da je tužitelj angažirao tog odvjetnika, iz iskaza tužitelja, razvidno je kako to nije istina, tj. da on ne poznaje tog odvjetnika niti ga je ovlastio za zastupanje.

Tuženik nije svoju tvrdnju dokazao nikakvim pisanim dokazima, a kao što je to već prije navedeno, čak i sama PONUDA br. 185/2007, Osnov: Ponuda za zastupanje u postupku upisa prava vlasništva, upisa prava zaloga i brisanja prava zaloga", datirana sa 5. 11. 2007. koja prileži spornom Ugovoru o namjenskom kunskom depozitu, nema štambilja niti potpisa navedenog odvjetnika.

49. Prema tome po stavu suda radi se o nepoštenoj odredbi ugovora koju je nametnuo trgovac, odnosno tuženik kao banka, prebacujući na potrošača trošak upisa založnog prava na kupljenoj nekretnini u svoju korist, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu.

Ovakvo ponašanje tuženika banke dodatno je otežalo položaj tužitelja potrošača, te je znatno narušilo ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a suprotno je i načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a) te, načelu jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO-a)

50. Posljedično tome, kao suprotni ovom načelu, te ništetni u smislu članka 322. ZOO-a su i sporni ugovor o namjenskom depozitu te ugovor o oročenom depozitu, pri čemu nije jasno zbog čega je bilo potrebno radi iste stvari zaključivati dva odvojena ugovora.

51. Iz naprijed navedenih razloga odučeno je kao u stavku II, III i IV izreke.

52. U konkretnom slučaju postoji obveza tuženika propisana člankom 323. stavak 1. ZOO-a, vezano za članak 324. stavak 1., da vrati ono što je primio po osnovi ništetnog pravnog posla, a u svezi članka 1111. istog Zakona koji određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.) odnosno da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3).

53. Visina od tužitelja naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem ništetne odredbe ugovora, nije sporna, iznosi 280,87 EUR, a isto tako nije sporno da depozit na ime troškova koji je tužitelj platio također temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu, odnosno ništetnih ugovora o namjenskom depozitu i oročenom depozitu, iznosi 334,46 EUR, pa je presuđeno kao u stavku V i VI izreke.

54. To potraživanje tužitelja nije u zastari, budući da prema pravnom shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020.:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dakle, opći rok zastare iz članka 225. ZOO-a, koji iznosi 5 godina, još uvijek nije protekao, što više nije niti počeo teći jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredbi odnosno ugovora.

55. U konkretnom slučaju tuženik je nepošteni stjecatelj obzirom da je tužitelju nametnuo obveze plaćanja naknade za obradu kredita i prethodnog snašanja odvjetničkih troškova temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi odnosno ugovora. Zato je dužan platiti zakonsku zateznu kamatu, u smislu članka 29. stavak 1. i članka 1115. ZOO-a, od dana kad je od tužitelja naplatio ove iznose.

56. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 2. te članka 155. ZPP-a

57. Tužitelj je uspio u parnici sa 5,89 %, a tuženik sa 94,10 %, pa je sukladno stavku 2. članka 154. ZPP-a, tužitelj tuženiku dužan naknaditi trošak u iznosu razlike tj. 88,21 % tih troškova.

58. Troškovi zastupanja tuženika po odvjetniku odmjereni su u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025 ).

59. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 100 bodova, sastav podneska od 19. veljače 2024. i 16. lipnja 2025. po Tbr. 8. t. 1., svaki u visini od 100 bodova, te zastupanja na ročištu dana 5. studenog 2024. i na ročištu dana 23. rujna 2025. po Tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište.

Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 1.000,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 250,00 EUR.

Pored toga tuženiku je dosuđena i naknada troškova uplaćenog predujma za vještačenja u iznosu od 100,00 EUR.

60. Od ukupnog iznosa troškova 1.350,00 EUR, a razmjerno navedenom uspjehu tuženika, tužitelju je naloženo da plati naknadu u iznosu 1.190,83 EUR.

U Zlataru, dana 29. listopada 2025.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika