Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž R- 45/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Zoranu Nikoliću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari pravnoj stvari tužiteljice ŽM iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Doma za starije i nemoćne osobe Ilok, Sofija 2, Ilok, OIB:79529276313, koga zastupa punomoćnik Neda Brčić, odvjetnica u Vinkovcima, radi isplate razlike plaće, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vukovaru broj: Pr-426/2021-17 od 22. veljače 2023., 22. listopada 2025.
r i j e š i o j e
I. Žalba se prihvaća, te se ukida presuda Općinskog suda u Vukovaru broj: Pr- 426/2021-17 od 22. veljače 2023. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:
"I. U cijelosti se prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:
Nalaže se tuženiku Domu za starije i nemoćne osobe Ilok, Sofija 2, Ilok, OIB:79529276313, da tužiteljici ŽM iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike plaće isplati bruto iznos od 522,13 eura/3.934,01 kuna/ sa zateznom kamatom po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče:
- na iznos od 55,82 eura/420,56 kuna od 16. lipnja 2016. do isplate,
- na iznos od 59,94 eura/451,61 kunu od 16. srpnja 2016. do isplate,
- na iznos od 58,40 eura/440,03 kuna od 16. kolovoza 2016. do isplate,
- na iznos od 56,98 eura/ 429,28 kuna od 16. rujna 2016. do isplate,
- na iznos od 55,33 eura/416,91 kuna od 16. listopada 2016. do isplate,
- na iznos od 59,84 eura/450,87 kuna od 16. studenoga 2016. do isplate,
- na iznos od 55,32 eura/416,82 kuna od 16. prosinca 2016. do isplate,
- na iznos od 60,59 eura/456,52 kuna od 16. siječnja 2017. do isplate i
na iznos od 59,91 eura/451,42 kunu od 16. veljače 2017. do isplate, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, kao i da nadoknadi tužiteljici parnične troškove odmjerene u iznosu od 518,45 eura/3.906,25 kuna sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počev od 22. veljače 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 870,98 eura/6.562,40 kuna."
2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu pobijajući je iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. stavak. 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11. pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljem tekstu ZPP), kao i zbog odluke o troškovima parničnog postupka s prijedlogom drugostupanjskom sudu da žalbu uvaži i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i da tuženiku dosudi parnične troškove.
3. Žalba je pravovremena i dopuštena.
4. Na žalbu nije odgovoreno.
5. Žalba je osnovana.
6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za naplatu novčanog potraživanja na ime razlike plaće u bruto iznosu u svoti od 522,13 eura (3.934,01 kn), za razdoblje od 1. svibnja 2016. pa do 26. siječnja 2017. s pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos.
7. U konkretnoj parnici radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. stavak 1 i 3 ZPP-a jer novčano potraživanje tužiteljice ne prelazi 10.000,00 kn. Prema odredbi čl. 467. stavak 1 i 2 ZPP-a presuda kojom se završava postupak u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavka 2 osim povrede iz čl. 354. stavka 2 točka 3 ZPP-a, te se presuda ne može pobijati radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja (čl. 370 ZPP-a), a o žalbi protiv presude u sporu male vrijednosti odlučuje sudac pojedinac drugostupanjskog suda.
8. Nije sporno da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika u razdoblju od 1. svibnja 2016. pa do 26. siječnja 2017.
9. Sporno je smatra li se tuženik "javnom službom", te da li bi se, s obzirom na to, na njega mogao primjenjivati Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama s obzirom da je u čl. 2 Zakona o plaćama u javnim službama (NN broj: 27/01, 39/09) propisano da su javne službe javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za osiguranje. Tuženik tvrdi da mu se sredstva za plaće ne osiguravaju iz državnog proračuna, te da je on kao neprofitna organizacija upisan u registar neprofitnih organizacija. U konačnici je sporno da li je tužiteljica u utuženom razdoblju trebala primati plaću prema osnovici od 5.415,37 kuna temeljem odredbe čl. III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. godine (kao što tvrdi tužiteljica), te da li se na tuženika primjenjuje Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama.
10. Tuženica tvrdi da je pravilno obračunala plaću tužiteljici u utuženom razdoblju.
11. U prvostupanjskom postupku sud je zaključio:
- da je tuženik Dom za starije i nemoćne osobe Ilok upisan u Sudski registar za djelatnost pružanja usluga stanovanja, održavanja osobne higijene, brige o zdravlju, njege, radne aktivnosti i korištenja slobodnog vremena i da je upisan u Registar neprofitnih organizacija,
- da se sukladno odredbi čl. 75. Zakona o ustanovama (Narodne novine broj:127/2019) ustanove upisuju u sudski, a da je sukladno odredbi čl. 60. st. 1. Zakona o ustanovama (Narodne novine broj:127/2019) rad ustanova javan,
- da je sukladno odredbi čl. 2. stavak 1 Zakona o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija (Narodne novine broj:121/14 i 114/22) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2015. upis u Registar neprofitnih organizacija obvezan za sve pravne osobe koje su obveznici primjene tog Zakona, između ostalih i za ustanove kojima temeljni cilj djelovanja nije stjecanje dobiti.
- da se točki VIII. Odluke Vlade Republike Hrvatske o minimalnim financijskim standardima, kriterijima i mjerilima za decentralizirano financiranje domova za starije i nemoćne osobe u 2021. godini ("Narodne novine" broj:148/20) navodi da sredstva za financiranje decentraliziranih funkcija domova za starije i nemoćne osobe jedinice područne (regionalne) samouprave i Grad Zagreb ostvaruju iz dodatnog udjela poreza na dohodak po stopi od 0,6 %, a ako jedinice područne (regionalne) samouprave i Grad Zagreb iz dodatnog udjela poreza na dohodak po stopi od 0,6 % ne ostvare sredstva potrebna za financiranje decentraliziranih funkcija domova za starije i nemoćne osobe, razliku do ukupnih bilančnih prava ostvaruju s pozicije izravnanja za decentralizirane funkcije iz Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2021. godinu s razdjela Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike,
- da iz navedenog proizlazi da je tuženik javna služba, te da je obveznik primjene Zakona o plaćama u javnim službama i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama.
12. Iz navedenog je prvostupanjski sud nadalje zaključio da je, prema čl. 6. stavak 1 i 2 Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. (kojim je potvrđena valjanost Dodataka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te svih njegovih izmjena i dopuna ili novih sporazuma koji se na njega nastavljaju), kao i temeljem odredaba čl. 9. i 342. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11. 78/15 i 29/18), koje se u smislu čl. 8. stavak 4. Zakona o radu primjenjuju i u ovom radnom sporu, tuženik kao sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i da je odgovoran za njezino ispunjenje, a da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, koju je dužnik dužan ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu razlike plaće u bruto iznosu od 3.934,01 kune/522,13 eura jer je smatrao da joj pripada pravo da joj se u utuženom razdoblju plaća obračuna i isplati prema osnovici od 5.415,37 kuna bruto, budući je ispunjen uvjet za primjenu te više osnovice u odnosu na osnovicu po kojoj je tužiteljici isplaćena plaća u utuženom razdoblju. To iz razloga jer je došlo do rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a, za dva tromjesečja uzastopno, a u odnosu na isto razdoblje prethodne godine za 2%. Pri tome je prvostupanjski sud otklonio tvrdnju tuženika da bi Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama (u daljem tekstu IDDS) od 26. listopada 2011. bio nevaljan pravni posao, jer je Vlada Republike Hrvatske kao potpisnik Izmjena i dopuna Dodatku Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama, izrijekom potvrdila njihovu pravnu valjanost Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011. godine, Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012., te Vjerodostojnim tumačenjem Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 28. prosinca 2012. smatrajući da iz tog razloga nije odlučno to što Izmjene i dopune nije potpisao Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Zato je prvostupanjski sud smatrao da IDDS o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. obvezuju tuženika u čije ime i za čiji račun ih je sklopila Vlada Republike Hrvatske sa sindikatima javnih službi.
13. Ispitujući presudu na temelju odredbe čl. 365. stavak 2 ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti. Međutim ovaj sud nalazi da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11 ZPP-a, a na koju tuženik ukazuje u žalbi – da nedostaju razlozi o odlučnoj činjenici.
14. Također, ovaj sud smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a na što pravilno ukazuje i tuženik.
15. Osnovan je žalbeni navod kojeg je tuženik isticao i tijekom prvostupanjskog postupka da se predmetni Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama ne primjenjuje na tuženika jer se on ne smatra javnom ustanovom koja obavlja javnu službu budući da mu se sredstva za plaće radnicima ne osiguravaju u državnom proračunu.
16. Iz javno dostupnih podataka upisanih u sudski registar za tuženika proizlazi da je tuženik upisan kao ustanova.
17. Člankom 1 Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. (NN broj: 141/12, 150/13 i 153/12; u daljem tekstu Temeljni kolektivni ugovor ) je propisano da "se tim ugovorom utvrđuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama na koje se primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama (u daljnjem tekstu: zaposlenici).
18. Člankom 1 Zakona o plaćama u javnim službama (NN 27/2001, 39/2009 ) koji je bio na pravnoj snazi u utuženom periodu je propisano da se tim Zakonom uređuju načela za određivanje plaća službenika i namještenika u javnim službama, dok je člankom 2 istog zakona definirano što su "javne službe" i to da su to: "javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje". Iz navedenog je razvidno da bi se na neku javnu ustanovu primjenjivao Zakon o plaćama u javnim službama, da je potrebno da one sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu Republike Hrvatske, a ako ne osiguravaju sredstva za plaće u državnom proračuna, da se na njih ne primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama, a time se ne primjenjuje niti Temeljni kolektivni ugovor na koji se u tužbi poziva tužiteljica ( temeljem članka 1 Temeljnog kolektivnog ugovora).
19. Ne mora svaki Dom za starije i nemoćne osobe osiguravati sredstva za plaće u državnom proračunu, stoga i činjenica da su zaposlenici nekih domova za starije i nemoćne osobe u Republici Hrvatskoj uspjeli sa sličnim tužbama nije od pravnog značaja budući se moglo raditi o domovima koji sredstva osiguravaju iz proračuna, te se smatraju javnim službama, a na koje se onda primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama, a time i Temeljni kolektivni ugovor.
20. Iz pobijane presude nije jasno, jer nedostaje obrazloženje, zašto je kao materijalno pravo prvostupanjski sud primijenio točku VIII Odluke Vlade Republike Hrvatske o minimalnim financijskim standardima, kriterijima i mjerilima za decentralizirano financiranje domova za starije i nemoćne u 2021. godine (NN148/20), jer je u to vrijeme za utuženi period (2016. i 2017) bila važeća Odluke Vlade Republike Hrvatske o minimalnim financijskim standardima, kriterijima i mjerilima za decentralizirano financiranje domova za starije i nemoćne u 2016. od 6. travnja 2016. (NN 33/2016), a iz točke I te odluke iz 2016. vidljivo je da se tom Odlukom utvrđuju minimalni financijski standardi, kriteriji i mjerila za decentralizirano financiranje djelatnosti domova za starije i nemoćne osobe u 2016. godini, nad kojima su prenijeta osnivačka prava s Republike Hrvatske na jedinice područne (regionalne) samouprave, a koje čine rashodi za zaposlene, materijalni i financijski rashodi, rashodi za nabavu nefinancijske imovine i hitne intervencije. Stoga je trebalo biti objašnjeno zbog čega se smatra da tuženiku pripada "decentralizirano financiranje" iz proračuna Republike Hrvatske temeljem te odredbe, budući je pretpostavka za primjenu te Odluke to da su prenesena osnivačka prava s Republike Hrvatske na jedinicu područne (regionalne) uprave, a tko su osnivači tuženika vidljivo je iz sudskog registra za tuženika, među kojima nema Republike Hrvatske.
21. Nerazumljivo je zbog čega je prvostupanjski sud primijenio u pobijanoj odluci i Zakon o ustanovama (NN 127/2019), a ne onaj raniji (Zakon o ustanovama NN 76/93, 29/97, 47/99, 35/08) jer to nije obrazloženo, a utuženi period zaključno prestaje s 26. siječnja 2017. godine, pa nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama čime je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. stavak 11 ZPP-a, te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo (čl. 356 ZPP-a).
22. Valja primijetiti da se iz spisa ne vidi da bi tuženik osiguravao sredstva za plaće u državnom proračunu ili da se na bilo koji drugi način financira iz državnog proračuna.
23. Stoga je ovaj sud smatrao da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, pa je temeljem čl. 369. stavak 1 ZPP-a u vezi s čl. 354. stavak 2, točka 11 ZPP-a ukinuo pobijanu presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te je odlučio kao u točki I izreke ovog rješenja.
24. Stoga će u nastavku prvostupanjski sud otkloniti uočene nedostatke i donijeti novu odluku, koju je u svakom slučaju potrebno pravilno obrazložiti na način da se može ispitati njena pravilnost i zakonitost.
25. Ovaj sud je temeljem čl. 166. stavak 3 ZPP-a odlučio da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci s obzirom da je ukinuo pobijanu odluku i vratio predmet na ponovno suđenje, te je odlučeno kao u točki II izreke ovog rješenja.
Dubrovnik, 22. listopada 2025.
Sudac:
Zoran Nikolić