REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-162/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Branke Ribičić, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Berislava Devčića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZFP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnici Valentini Vižintin, odvjetnici u Odvjetničkom uredu Poldan, Z, Vižintin, Komorski i P iz [adresa], radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbe tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno broj P-922/2019-37 od 20. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, a žalba tužiteljice se djelomično uvažava, te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju- Rovigno broj P-922/2019-37 od 20. prosinca 2024.

p o t v r đ u j e u točkama I. i II. izreke,

p r e i n a č a v a u odluci o parničnom trošku tako što se nalaže tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana, umjesto iznosa od 375,00 eura, naknadi parnični trošak u iznosu od 1.937,50 eura sa pripadajućom zateznim kamatama od 20. prosinca 2024. do isplate, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice kao neosnovan odbija.

II. Zahtjev tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbe odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem i presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjeno u podnesku od 17. svibnja 2024. godine u odnosu na točku II. tužbe.

II. Utvrđuje se da je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev iz točke II. tužbe (iz podneska od 17. svibnja 2024. godine) u iznosu od 11.480,26 eura.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 116-50- 4083443 sklopljenog 7. svibnja 2007. godine, između tužiteljice PFP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnice kredita i davatelja osiguranja, sa jedne strane i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao Kreditora s druge strane, potvrđenog 11. svibnja 2007. godine od strane javnog bilježnika Rina Zujića u [adresa] pod broj: OV-3868/07, a kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Banke i drugim internim aktima banke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 da s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Banke i drugim internim aktima banke, tužiteljici JFP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], J [adresa], isplati iznos od 7.077,34 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 9,74 EUR od 24.12.2007. godine

- na iznos od 9,14 EUR od 31.01.2008. godine

- na iznos od 73,74 EUR od 28.05.2008. godine

- na iznos od 13,40 EUR od 19.06.2008. godine

- na iznos od 9,50 EUR od 01.08.2008. godine

- na iznos od 27,81 EUR od 20.08.2008. godine

- na iznos od 11,01 EUR od 15.09.2008. godine

- na iznos od 15,40 EUR od 27.10.2008. godine

- na iznos od 36,79 EUR od 09.12.2008. godine

- na iznos od 35,54 EUR od 30.12.2008. godine

- na iznos od 60,36 EUR od 16.08.2011. godine

- na iznos od 146,57 EUR od 19.10.2011. godine

- na iznos od 103,15 EUR od 18.11.2011. godine

- na iznos od 113,39 EUR od 20.01.2012. godine

- na iznos od 110,98 EUR od 23.02.2012. godine

- na iznos od 89,88 EUR od 16.03.2012. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 17.04.2012. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 17.05.2012. godine

- na iznos od 26,54 EUR od 23.05.2012. godine

- na iznos od 103,15 EUR od 18.06.2012. godine

- na iznos od 103,15 EUR od 18.07.2012. godine

- na iznos od 89,88 EUR od 17.08.2012. godine

- na iznos od 89,88 EUR od 18.09.2012. godine

- na iznos od 89,88 EUR od 17.10.2012. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 19.11.2012. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 19.12.2012. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 17.01.2013. godine

- na iznos od 103,15 EUR od 19.02.2013. godine

- na iznos od 109,79 EUR od 21.03.2013. godine

- na iznos od 109,79 EUR od 17.04.2013. godine

- na iznos od 109,79 EUR od 17.05.2013. godine

- na iznos od 109,79 EUR od 21.06.2013. godine

- na iznos od 109,79 EUR od 23.07.2013. godine

- na iznos od 109,79 EUR od 19.08.2013. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 16.09.2013. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 18.10.2013. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 25.11.2013. godine

- na iznos od 109,79 EUR od 18.12.2013. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 21.01.2014. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 19.02.2014. godine

- na iznos od 116,42 EUR od 20.03.2014. godine

- na iznos od 3.556,16 EUR od 17.11.2014. godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 375,00 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu pobija tuženik u cijelosti iz svih zakonom predviđenih razloga, odnosno zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Bitne povrede parničnog postupka tuženik vidi u tome što se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenja iz parnice "potrošač" , a tuženi smatra da nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13, jer nije utvrđeno da bi sadržaj ugovora o kreditu koji su osporavani u tom sporu, bili istovjetni sadržaju predmetnog Ugovora o kreditu, da je time grubo onemogućio tuženika da na ravnopravan način sudjeluje u postupku i iznosi svoje stavove. Nastavno u žalbi tuženik iznosi svoj stav o tome kako odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, te obrazlaže parametre koji su utjecali na promjenu kamatne stope, da se radi o odredbi ugovora koja je jasna i lako razumljiva, da nije uzrokovala znatnu neravnotežu između ugovornih strana , da tuženi kamatnu stopu nije mijenjao da bi ostvarivao ekstra profit, već kada su to nalagali zakoni tržišta , da visina ugovorene kamatne stope niti u jednom trenutku nije premašila najvišu dopuštenu kamatnu stopu, da kada bi navedena odredba i bila ništetna se radi o odredbi manjeg značaja. Glede odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF ističe da je valutna klauzula dopuštena, te navodi iste žalbene razloge kao i za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog svega navedenog tuženik smatra da presuda nema razloge o odlučnim činjenicama i da je učinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Dosuđeni kondemnatorni zahtjev tuženik osporava iz razloga što je vještak u izračunu preplate pošao od početno ugovorene kamatne stope, kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa i iz razloga što sud nije uzeo u obzir negativnu razliku valutnog tečaja prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta i to bez obzira što tuženik nije postavio zahtjev za prijeboj. Smatra da nije nepošteni stjecatelj i osporava primjenu članka 1115. ZOO-a, te ustraje kod prigovora zastare .

3. Prvostupanjsku presudu u odluci o parničnom trošku u točki III. izreke, pobija tužena iz svih žalbenih razloga, te predlaže da se u tom dijelu presuda preinači na način da se tužiteljici dosudi parnični trošak u cijelosti, a odbije zahtjev tuženika za naknadu troška postupka koji mu je dosuđen temeljem članka 158. ZPP-a za povučeni dio tužbenog zahtjeva

4. Rješenje sadržano u prvostupanjskoj presudi kojim je dopuštena preinaka tužbe i kojim se utvrđuje djelomično povlačenje tužbe nije osporavano i nije predmet žalbenog postupka.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe tuženika nije osnovana

7. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

8.Ovaj sud je pobijanu presudu ispitao u smislu istaknutih žalbenih razloga, te nije našao da bi bila počinjena neka od bitnih povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH,123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22,155/23 - ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

8.1. Suprotno navodima žalbe tuženika pobijana presuda, sadrži dovoljno jasne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima, pa prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženik. U razlozima presude sud je naveo što je predmet spora, naznačio pravnu i činjeničnu osnovu, sadržaj izvedenih dokaza, a ocjena provedenih dokaza nema za posljedicu niti nepravilnost, a niti nezakonitost pobijane presude.

9. U ovoj stvari nije sporno, da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, zaključili Ugovor o kreditu broj 116-50-4083443 sklopljenog 7. svibnja 2007. za iznos kredita od 24.618,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan korištenja, sa rokom otplate od 84 mjeseca, da je ugovorena kamatna stopa 5,55 % godišnje promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama banke, da je namjena kredita kupnja rabljenog automobila, otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, da je tuženik tijekom otplate kredita mijenjao kamatnu stopu i da je rastao tečaj CHF.

10. Glede žalbenih navoda tuženika kojima se ukazuje, kako je prilikom utvrđenja ništetnim odredbi konkretnog Ugovora o kreditu prvostupanjski sud automatski prihvatio pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača i da nije pravilno tumačio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud je stava da se na konkretni spor, glede ništetnosti odredbi ugovora o kreditu primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a kojim Zakonom je u članku 81. stavak 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u stavku 2. istog članka je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 4. tog članka propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Odredbom članka 87. istog Zakona je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. 1. Nadalje Zakonom o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, u članku 96. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 99. ZZP-a, je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, te je u članku 100. ZZP-a, propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, dok je u članku 101. ZZP-a propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača, a u članku 102. ZZP/07, da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Osnovano se prvostupanjski sud pozvao na učinke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je između ostalog utvrđeno da je i tuženi od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. tako što je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženi kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženi promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11.1. Citiranom presudom utvrđeno je i to da je i tuženi povrijedio kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11.2. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

12. Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Međutim, suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud je izvršio i uvid u priloženu dokumentaciju u spisu, saslušao je tužiteljicu, te proveo dokaz financijskim vještačenjem

13.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je navedeni kredit podigla za kupnju osobnog automobila za vlastite potrebe, da joj je od strane bankovnog referenta upravo ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji, jer da se radi o stabilnoj valuti i sa najnižom kamatom, da joj nitko nije objasnio rizike takvog ugovora, da su rate kredita od početnih 1.300,00 kuna mjesečno rasle i do 2.700,00 kuna, da kredit nije mogla uredno otplaćivati, da joj reprogram nije odobren, da je osiguratelj Croatia osiguranje otplatio ostatak duga te preuzeo automobil i prodao ga ali da postignuta cijena nije bila dovoljna za namirenje njezinog duga prema osiguratelju

13.2. Iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka proizlazi da ukupna preplata tužiteljice temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iznosila 53.324,05 kuna ili 7.077,34 eura, a tužiteljica je u skladu sa nalazom vještaka precizirala tužbeni zahtjev, te povukla preostali dio tužbenog zahtjeva od 11.480,26 eura.

14. Suprotno navodima žalbe pravno pitanje o kojem ovisi nastupanje zastare potraživanja iz predmetnog Ugovora, vezano je uz intervencijski efekt tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., glede mogućnosti prekidanja zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, odnosno, da li podnošenje takve tužbe predstavlja radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare za pojedine individualne tražbine.

15. U odnosu na prigovor zastare, stav prvostupanjskog suda je identičan stavu koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev 2245/17-2, da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako je tužba u predmetnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019. prigovor zastare nije osnovan.

16. Stoga je suprotno navodima žalbe osnovano tuženik presuđen na isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta temeljem članka 1111. i 1115. ZOO-a.

17. Međutim prvostupanjski sud je odlučujući o troškovima postupka pogrešno smatrao da tuženiku koji se nije protivio povlačenju tužbe temeljem članka 158. ZPP- a, pripada trošak parničnih radnji do djelomičnog povlačenja tužbe, u iznosu od 1562,50 eura , a da tužiteljici pripada trošak u iznosu od 1.937,50 eura nakon čega je izvršio prijeboj troškova i obvezao tuženika da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 375,00 eura.

18. Naime, ovdje se radi o parnici radi zaštite prava i interesa potrošača pa se o parničnom trošku odlučuje tako što Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 ( EU) te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. koji stav je prihvaćen u odlukama Europskog suda ( EU) u spojenim predmetima C- 224/219 i C-259/19 , kao i VSRH u predmetu Rev -1014/18 od 20.10.2021.

19. Stoga tužiteljici osnovano pripada trošak zastupanja prema vrijednosti zahtjeva u iznosu od 7.077,34 eura primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23 dalje OT) u cijelosti pripada trošak u iznosu od 1.937,50 eura kako je to prvostupanjski sud pravilno odmjerio, bez da se isti prebija sa troškom tuženika jer tuženik nije uspio u sporu ne pripada mu parnični trošak.

20. Zahtjev tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbe odbijen je kao neosnovan jer tuženik nije uspio sa žalbom, dok je tužiteljica tek djelomično uspjela sa žalbom protiv dijela odluke o parničnom trošku, što ne opravdava dosudu troškova žalbe.

21. Radi svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Požegi, 29. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević