Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1248/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šeši, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5022/2023-30 od 8. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5022/2023-30 od 8. srpnja 2025.:

- u točkama I. i VI. izreke i

- u točci II. izreke u dijelu kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje su tekle na:

- iznos od 1,72 EUR od 17.11.2008. do 30.9.2015.

- iznos od 12,94 EUR od 16.1.2009. do 30.9.2015.,

- iznos od 12,13 eura od 31.1.2009. do 30.9.2015.,

- iznos od 7,51 EUR od 10.4.2009. do 30.9.2015.,

- iznos od 7,97 eura od 11.5.2009. do 30.9.2015.,

- iznos od 7,34 eura od 31.5.2009. do 30.9.2015.,

- iznos od 4,42 EUR od 30.6.2009. do 30.9.2015.,

- iznos od 5,07 EUR od 31.7.2009. do 30.9.2015.,

- iznos od 6,75 EUR od 31.8.2009. do 30.9.2015.,

- iznos od 6,56 EUR od 30.9.2009. do 30.9.2015.,

- iznos od 4,96 EUR od 31.10.2009. do 30.9.2015.,

- iznos od 7,96 EUR od 30.11.2009. do 30.9.2015.,

- iznos od 10,15 EUR od 31.12.2009. do 30.9.2015.,

- iznos od 13,67 EUR od 31.1.2010. do 30.9.2015.,

- iznos od 12,10 EUR od 10.3.2010. do 30.9.2015.,

- iznos od 16,72 EUR od 9.4.2010. do 30.9.2015.,

- iznos od 16,31 EUR od 30.4. 2010. do 30.9.2015.,

- iznos od 18,39 EUR od 31.5.2010. do 30.9.2015.,

- iznos od 32,16 EUR od 30.6.2010. do 30.9.2015.,

- iznos od 29,21 EUR od 31.7.2010. do 30.9.2015.,

- iznos od 37,15 EUR od 31.8.2010. do 30.9.2015.,

- iznos od 31,69 EUR od 4.10.2010. do 30.9.2015.,

- iznos od 29,20 EUR od 31.10.2010. do 30.9.2015.,

- iznos od 38,76 EUR od 30.11.2010. do 30.9.2015.,

- iznos od 51,48 EUR od 31.12.2010. do 30.9.2015.,

- iznos od 42,71 EUR od 31.1.2011. do 30.9.2015.,

- iznos od 45,89 EUR od 28.2.2011. do 30.9.2015.,

- iznos od 41,62 EUR od 31.3.2011. do 30.9.2015.,

- iznos od 42,26 EUR od 30.4.2011. do 30.9.2015.,

- iznos od 58,33 EUR od 31.5.2011. do 30.9.2015.,

- iznos od 59,46 EUR od 30.6.2011. do 30.9.2015.,

- iznos od 73,90 EUR od 31.7.2011. do 30.9.2015.,

- iznos od 65,85 EUR od 31.8.2011. do 30.9.2015.,

- iznos od 58,25 EUR od 30.9.2011. do 30.9.2015.,

- iznos od 57,30 EUR od 31.10.2011. do 30.9.2015.,

- iznos od 56,63 EUR od 30.11.2011. do 30.9.2015.,

- iznos od 59,97 EUR od 31.12.2011. do 30.9.2015.,

- iznos od 63,48 EUR od 31.1.2012. do 30.9.2015.,

- iznos od 63,75 EUR od 29.2.2012. do 30.9.2015.,

- iznos od 61,39 EUR od 31.3.2012. do 30.9.2015.,

- iznos od 62,56 EUR od 30.4.2012. do 30.9.2015.,

- iznos od 63,66 EUR od 31.5.2012. do 30.9.2015.,

- iznos od 61,91 EUR od 30.6.2012. do 30.9.2015.,

- iznos od 62,31 EUR od 31.7.2012. do 30.9.2015.,

- iznos od 61,33 EUR od 31.8.2012. do 30.9.2015.,

- iznos od 58,83 EUR od 30.9.2012. do 30.9.2015.,

- iznos od 61,47 EUR od 31.10.2012. do 30.9.2015.,

- iznos od 62,92 EUR od 30.11.2012. do 30.9.2015.,

- iznos od 62,41 EUR od 31.12.2012. do 30.9.2015.,

- iznos od 56,77 EUR od 31.1.2013. do 30.9.2015.,

- iznos od 61,58 EUR od 28.2.2013. do 30.9.2015.,

- iznos od 61,51 EUR od 10.4.2013. do 30.9.2015.,

- iznos od 58,40 EUR od 10.5.2013. do 30.9.2015.,

- iznos od 57,17 EUR od 10.6.2013. do 30.9.2015.,

- iznos od 53,50 EUR od 10.7.2013. do 30.9.2015.,

- iznos od 55,43 EUR od 31.7.2013. do 30.9.2015.,

- iznos od 57,60 EUR od 31.8.2013. do 30.9.2015.,

- iznos od 60,93 EUR od 30.9.2013. do 30.9.2015.,

- iznos od 59,22 EUR od 31.10.2013. do 30.9.2015.,

- iznos od 60,20 EUR od 30.11.2013. do 30.9.2015.,,

- iznos od 61,33 EUR od 31.12.2013. do 30.9.2015.,

- iznos od 54,83 EUR od 31.1.2014. do 30.9.2015.,

- iznos od 56,14 EUR od 28.2. 2014. do 30.9.2015.,

- iznos od 55,74 EUR od 31.3.2014. do 30.9.2015.,

- iznos od 54,20 EUR od 30.4.2014. do 30.9.2015.,

- iznos od 53,58 EUR od 31.5.2014. do 30.9.2015.,

- iznos od 54,62 EUR od 10.7.2014. do 30.9.2015.,

- iznos od 55,73 EUR od 31.7.2014. do 30.9.2015.,

- iznos od 57,18 EUR od 31.8.2014. do 30.9.2015.,

- iznos od 56,85 EUR od 30.9.2014. do 30.9.2015.,

- iznos od 58,24 EUR od 31.10.2014. do 30.9.2015.,

- iznos od 59,20 EUR od 30.11.2014. do 30.9.2015.,,

- iznos od 58,69 EUR od 31.12.2014. do 30.9.2015.,

- iznos od 59,38 EUR od 31.1.2015. do 30.9.2015.,

- iznos od 59,38 EUR od 28.8.2015. do 30.9.2015.,

- iznos od 59,38 EUR od 31.3.2015. do 30.9.2015.,

- iznos od 59,38 EUR od 30.4.2015. do 30.9.2015.,

- iznos od 59,38 EUR od 31.5.2015. do 30.9.2015.,

- iznos od 59,38 EUR od 30.6.2015. do 30.9.2015.,

- iznos od 59,38 EUR od 31.7.2015. do 30.9.2015.,

- iznos od 59,38 EUR od 31.8.2015. do 30.9.2015. i

- iznos od 59,38 EUR dana 30.9. 2015.

II. Djelomično se preinačava točka II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5022/2023-30 od 8. srpnja 2025. na način da se odbija zahtjev za isplatu iznosa od 3.756,53 EUR i zahtjev za isplatu zateznih kamata koje na pojedine iznose teku od 1. listopada 2015. do isplate.

III. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se točka V. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5022/2023-30 od 8. srpnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika i preinačuje se točka III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5022/2023-30 od 8. srpnja 2025. na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

II. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se točka VIII. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5022/2023-30 od 8. srpnja 2025.

III. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se točka VII. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5022/2023-30 od 8. srpnja 2025.

IV. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

V. Točka IV. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5022/2023-30 od 8. srpnja 2025. nije ispitivana u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 7.2. ugovora o kreditu broj 9011001931 od 7. veljače 2006. kojom je među strankama ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (dalje: CHF). Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 3.756,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je određeno tom točkom izreke dok su tužiteljevi zahtjevi za isplatu iznosa od 471,09 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i 1.406,88 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate odbijeni točkama IV. odnosno V. izreke. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 2.562,50 EUR sa zateznim kamatama od 8. srpnja 2025. do isplate dok je ostatak tužiteljeva zahtjeva za naknadu troškova postupka odbijen točkom VII. izreke. Točkom VI. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika od 1.792,09 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate istaknuto radi prebijanja. Tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti je odbijen točkom VIII. izreke.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. , 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku zajedno sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu „po odluci suda“.

3. Točke V. i VII. izreke prvostupanjske presude pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj i to u točku V. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a točku VII. zbog pogrešne primjene članka 155. ZPP-a. Predlaže da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.406,88 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. usvoji te da se naloži tuženiku naknaditi tužitelju i daljnje troškove postupka od 375,00 EUR. Podredno je u pobijanim dijelovima predlaže ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5.1. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6.1. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Žalbeni navodi obiju stranaka u bitnome se iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o učincima dodatka ugovoru o kreditu na utuženi kondikcijski zahtjev pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je odredba sadržana u potrošačkom ugovoru o kreditu broj 9011001931 od 7. veljače 2006. u odnosu na koji su stranke u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., i 52/2016., dalje ZPK), 17. prosinca 2015. zaključile dodatak ugovoru o kreditu broj 9011001931 (dalje: dodatak ugovoru).

9. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i koje je utvrdio pregledavanjem isprava, financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 7. veljače 2006. u Cavtatu između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 9011001931 radi kupnje obiteljske kuće s ugovorenim iznosom kredita od 42.700,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja (isplate) kredita i s rokom otplate od 240 mjeseci

- da je taj ugovor zaključen uz redovnu kamatu od 4,70% godišnje, promjenjivu

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava (otplaćuje) u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 7. veljače 2006. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Privredne banke Zagreb d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je PBZ d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuiteti u CHF naplaćeni do 30. rujna 2015. pomnože razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 26.930,99 kn /3.574,32 EUR[1] /

- da su stranke 17. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/2015),

- da je dodatak ugovoru o kreditu od 17. prosinca 2015. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015

- da je izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a.

- da je iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosio 1.748,25 EUR

- da se preplata koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti i to na način da se sukcesivno, kod plaćanja budućeg anuiteta, iznos do najviše 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi

- da razlika u nedospjelim glavnicama kredita u obračunu konverzije iznosi 1.406,88 EUR

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. lipnja 2023.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrdio ništetnom te je obvezao tuženika isplatiti tužitelju 3.574,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je svaki pojedini iznos plaćen tuženiku do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare te je zaključio da tužitelj zbog sklopljenog dodataka ugovoru o kreditu nije izgubio pravo zahtijevati naknadu za iznosa koje je platio primjenom ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Zahtjev za isplatu razlike u nedospjelim glavnicama kredita u obračunu konverzije od 1.406,88 EUR je odbijen te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika koje se odnosi na preplatu na dan 30. rujna 2015. (1.748,25 EUR).

U odnosu na žalbu tuženika protiv odluke iz točke I. izreke prvostupanjske presude

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana odluka iz točke I. izreke prvostupanjske presude sadrži odlučne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni ni razumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, može ispitati. Iz nje se jasno može utvrditi što je njome odlučeno i zbog čega. Zbog toga nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik.

11.1. Činjenica da tuženik u žalbi osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da je sporna ugovorna odredba otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF nepoštena (i ništetna) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

12. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

12.1. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

12.2. Imajući na umu da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/2003, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, tužitelj je u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

12.3. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da sud nije pravilno ocijenio iskaz tužitelja koji je iskazao da je razumio da će se zbog ugovorene valutne klauzule tečaj mijenjati te da će se stoga mijenjati i rata kredita. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

13. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na pogrešno i nepotpunom činjeničnom stanju.

14. Pravilno je, stoga, na temelju članka 502.c ZPP-a zaključio sud prvog stupnja da je riječ o ugovornim odredbama koje su nepoštene jer stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 u točci I. izreke pobijane presude koja se odnosi na odredbu članaka 7.2. ugovora o kreditu istu ocijenio ništetnom pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

U odnosu na žalbu tuženika protiv odluke iz točke II. izreke prvostupanjske presude

15. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točci II. izreke pobijane presude glavni kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćeni na temelju ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u ugovoru o kreditu broj 9011001931 od 7. veljače 2006. u iznosu od 3.756,53 EUR i to kao pravnu posljedicu njezine nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

16. Iako ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

17. U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile 7. veljače 2006. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

17.1. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

18. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

18.1. Osim toga, nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i o otplati kredita uz valutnu klauzule u CHF iz ugovora o kreditu od 7. veljače 2006. nakon zaključenog dodatka ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR.

18.2. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

19. Načelno gledajući, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, trebaju, uz utvrđenje ništetnosti tih odredbi, imati i pravo na povrat tih plaćanja. Pravo potrošača na povrat posljedica je neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe. Bez prava na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc, a što je okvir postavljen člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

19.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

20. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 7. veljače 2006., na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 7. veljače 2006. bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 7. veljače 2006. vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

20.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

20.2. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

20.3. Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj dodatka ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014. i 110/2015., dalje ZZP/2014) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja dodatka, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. Osim toga, opseg i sadržaj informiranja u odnosu na sklopljeni dodatak ugovoru također su uređeni prisilnom odredbom članka 19.d ZPK-a, a tijekom postupka nisu iznesene tvrdnje o tome da tuženik nije ispunio svoje obveze informiranja. Imajući na umu da se u skladu s člankom 19.c. stavkom 1. točkom 2. ZPK-a konverzija provodi na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i na način da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika (članak 19.c stavak 1. točka 1. ZPK-a) te da je tužitelju u skladu s člankom 19.d stavkom 2. ZPK-a omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, očito je da je tužitelj prilikom sklapanja dodatka ugovoru bio precizno obaviješten o deviznom tečaju za otplatu kredita ugovorenom dodatkom (jer su promjene tečaja već realizirane) i koji se retroaktivno primjenjuje na njegov ugovorni odnos.

21. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK-a u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom u visini od 3.756,53 EUR, nakon zaključenog dodatka ugovoru nije (više) bez osnove u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

21.1. Tuženik je na temelju sklopljenog dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznose koje tužitelj raži tužbom (3.756,53 EUR), a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 7. veljače 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR.

22. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 7. veljače 2006. jer su i uplate koje čine te razlike (3.756,53 EUR) u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

23. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu koja je sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 7. veljače 2006. jer ga, s jedne strane, ta odredba ne obvezuje, a, s druge strane, isplate koje je na temelju nje učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzela valjanim dodatkom. Stoga mu prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada zatražena isplata od 3.756,53 EUR.

24. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022., točka 25., i Rev 586/2024-14 od 21. prosinca 2022., točka 26. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1.

25. Naposljetku, neodlučno je pozivanje suda prvog stupnja) na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

25.1. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., Ž, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

25.2. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.)

25.3. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sklopljen 7. veljače 2006., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

25.4. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

26. Pritom je neodlučna činjenica da je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica u Luksemburgu (još) 29. listopada 2001. U skladu s člankom 1. stavkom 3. Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske, uvjeti primanja u članstvo utvrđeni u Aktu priloženom tom Ugovoru. Odredbe tog Akta sastavni su dio tog Ugovora, Kad je riječ o vremenskoj primjeni direktiva, Akt o pristupanju je u tom smislu vrlo jasan. U skladu s člankom 2. toga Akta, "od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenima u tim ugovorima i u ovom Aktu." Štoviše, u skladu s člankom 46. i 47. Akta o pristupanju, (tek) od trenutka pristupanja se smatra da su direktive upućene Hrvatskoj te se smatra da je Hrvatska primila obavijest o tim direktivama (tek) u trenutku pristupanja (članak 46. Akta o pristupanju). Hrvatska poduzima mjere koje su potrebne kako bi od dana pristupanja bila usklađena s odredbama direktiva (članak 47. Akta o pristupanju), osim ako je u tom Aktu predviđen neki drugi rok, što za Direktivu 93/13 nije slučaj.

26.1. Istovjetno tumačenje u istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji dao je i Sud Europske unije u presudi Ynos, C-302/2004 od 10. siječnja 2006. U tom su postupku pravna shvaćanja o primjeni Direktive 93/13 zbog toga što je ugovor o potrošačkom kreditu zaključen u vrijeme trajanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zastupale španjolska i austrijska vlada. Suprotno tome, Sud Europske unije je i u presudi Ynos izrazio (obvezujuće) tumačenje da nema primjene Direktive 93/13 na ugovore o kreditu koji su u državi članici zaključeni prije njezinog pristupanja Uniji.

27. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odluci o isplati iz točke II. izreke pobijane presude, u dijelu koji se odnosi na iznos od 3.756,53 EUR, pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom je dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu glavnih iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi odbijen, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda tuženika koji se odnose na taj dio pobijane odluke.

28. Iako je tuženik na temelju sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koje tužitelj traži tužbom i koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 7. veljače 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

28.1. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer je protivno načelu dobre vjere stvarala značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) tuženik je iznose koje je na temelju te ugovorne odredbe primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao tužitelju i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 7. veljače 2006. tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete valjanim dodatkom tom ugovoru.

28.2. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje tužiteljeve obveze prema tom dodacima sklopljenim prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da dodaci ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 7. veljače 2006. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO-a tužitelju, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF 7. veljače 2006. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje tužiteljeve obveze preuzete valjanim dodatkom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

28.3. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1.

29. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 7. veljače 2006. tekle od dana kada su ti iznosi plaćeni tuženiku do dana 30. rujna 2015. kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala.

30. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare.

30.1. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 5. lipnja 2023. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018.).

31. Stoga je u tom dijelu na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i djelomično je potvrđena točka II. izreke prvostupanjske presude, dok je odnosu na zatražene zatezne kamate koje teku u kasnijem razdoblju uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za isplatu tih zateznih kamata odbijen.

U odnosu na žalbu tuženika protiv točke VI. izreke prvostupanjske presude

32. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja donoseći odluku o njegovu prigovoru radi prebijanja u parnici počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz točke 354. stavka 2. točke 11. To stoga što je u točci 16. obrazloženja pobijane odluke najprije naveo da je tuženik taj prigovor istaknuto (u odgovoru na tužbu), a onda i to da taj prigovor (uopće) nije istaknut. Iz stanja spisa predmeta (članak 373.a stavak 3. u vezi sa stavkom 1. točkom 2. ZPP-a) proizlazi da se u parnici istaknut prigovor radi prijeboja odnosi na obračunom konverzije utvrđenu preplatu (1.748,25 EUR) na dan 30. rujna 2015.

33. Prema prisilnom propisu iz članka 19.c ZPK stavka 1. točke 5. alineje prve, u situaciji poput ove, preplata obračunata u konverziji se koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom. Imajući na umu da je tim prema prisilnim propisima o izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. preplata tužitelja po ugovoru o kreditu od 7. veljače 2006. iznosila 1.748,25 EUR te da se ta preplata u skladu s člankom 19.c stavkom 1. točkom 5. ZPK-a iskoristila za namirenje budućih uzastopnih anuiteta na način da se 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namirilo preplatom, sve dok se preplata u potpunosti nije iskoristila, neosnovano tuženik tvrdi da postoji njegovo kompenzabilno potraživanje prema tužitelju ne ime utvrđene i iskorištene preplate. Zbog toga je, unatoč proturječnim razlozima prvostupanjskog suda, uz primjenu članka 373.a stavka 3. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka VI. izreke prvostupanjske presude.

U odnosu na žalbu tužitelja protiv točke V. izreke prvostupanjske presude

34. Osnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja donoseći odluku o odbijanju zahtjeva za isplatu razlike u nedospjelim glavnicama kredita u obračunu konverzije od 1.406,88 EUR počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz točke 354. stavka 2. točke 11. Naime, iako je točka 15. obrazloženja pobijane presuda koja se odnosi na odluku iz točke V. izreke opširna i uglavnom se bavi razlozima zbog kojih prvostupanjski sud u ovom konkretnom predmetu smatra da, iako se prema njegovom shvaćanju razlika u glavnicama inače treba umanjivati za utvrđenu preplatu, tu razliku ne treba umanjivati za preplatu, ne sadrži nikakve razloge zbog kojih je zahtjev za isplatu razlike u nedospjelim glavnicama odbijen. Međutim, iz stanja spisa predmeta proizlazi (članak 373.a stavak 3. u vezi sa stavkom 2. točkom 2.) da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika u nedospjelim glavnicama kredita u obračunu konverzije iznosi 1.406,88 EUR.

35. S obzirom na to da u skladu s prisilnim propisima iz članka 19.c stavka 1. točaka 7. i 8. ZPK-a konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. toga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. toga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. toga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. toga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (točka 7.) i učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d toga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d toga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. toga stavka (točka 8.),

pravilno je sud prvog stupnja primijenio te prisilne propise kada je odbio zahtjev tužitelja za isplatu tako utvrđene razlike glavnici (1.406,88 EUR). Zbog toga je na temelju članka 373.a stavka 3. u vezi sa stavkom 2. točkom 2. ZPP-a unatoč počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je točka V. izreke prvostupanjske presude. U odnosu na žalbe stranaka protiv odluke o troškovima postupka

36. S obzirom na to da je tužitelj uspio u sporu sa zahtjevom za utvrđenjem, djelomično sa sporednim zahtjevima za kamatu na kondikcije zahtjeve i u odnosu na tuženikov prigovor istaknut radi prijeboja, dok u odnosu na glavne kondikcijske zahtjeve i dijelom na sporedne zahtjeve za kamatu nije uspio, odnosno u tim je dijelovima tuženik uspio u sporu, ocjena je ovog suda da su stranke, kvalitativno i kvantitativno, djelomično uspjele u parnici s približno jednakim dijelovima pa svaka treba snositi svoje troškove postupka (članak 154. stavak 4. ZPP-a). Stoga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u točci III. izreke prvostupanjske presude te je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. Iz istog je razloga uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka VIII. izreke prvostupanjske presude te je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

37. Točka IV. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom pa nije ispitivana u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Varaždinu 29. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer