Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-173/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vinki Vrančić, u pravnoj stvari tužitelja PI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Stjepanu Kneževiću odvjetniku u Zagrebu, protiv 1. tuženika GI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tuženika RI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te 3. tuženika VI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Igoru Žuriću odvjetniku u Zagrebu, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5858/2017-57 od 15. studenoga 2024., dana 29. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5858/2017-57 od 15. studenoga 2024..

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu 1.000,00 EUR,kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj P-5858/2017-57 od 15. studenoga 2024. odbijen je kao neosnovan prijedlog tuženika za ponavljanje postupka okončanog pravomoćnom presudom toga suda poslovni broj P-5858/17 od 12. srpnja 2018.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom to rješenje pobijaju tuženici zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. u vezi sa člankom 381. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP). U žalbi u bitnome ističu da je postupanje prvostupanjskog i nadležnog drugostupanjskog suda do pravomoćnosti presude bilo nezakonito. Smatraju da je prvostupanjski sud nakon smrti ranijeg tužitelja mogao dozvoliti stupanje u parnicu trećoj osobi tek nakon što se ista legitimira na odgovarajući način i to prilaganjem rješenja o nasljeđivanju. Ističu, obzirom je tužitelj umro tijekom trajanja parnice, da je tražbina prešla na treću osobu te time utrnula prema tuženicima slijedom čega da je došlo i do subjektivne preinake tužbe te da se parnica nije mogla dalje voditi bez pristanka tuženih, a što sve da predstavlja novu činjenicu zbog koje je trebalo dopustiti ponavljanje postupka. Smatraju da im je prije donošenja rješenja o nastavku postupka trebao biti dostavljen podnesak kojim sljednik tužitelja predlaže nastavak, a što da nije učinjeno pa da su bili onemogućeni u raspravljanju čime da je sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a. Zbog svega istaknutog smatraju da je pobijano rješenje kojim je odbijen njihov prijedlog za ponavljanje postupka nejasno i da se ne može ispitati i da je njime počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a. Predlažu pobijano rješenje ukinuti.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je porekao žalbene navode te je predložio istu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu 1.000,00 EUR.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijano rješenje nije doneseno uz počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je isto jasno, nekontradiktorno razlozima i dokazima u spisu predmeta. Nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. u vezi članka 381. ZPP-a, niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

6. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi:

- da je presudom toga suda poslovni broj P-5858/17 od 12. srpnja 2018. utvrđeno da ugovor koji je 1. tuženik sklopio s 2. i 3. tuženicima o prijenosu poslovnih udjela gubi pravni učinak prema tužitelju PI (iz [adresa]) radi namirenja potraživanja u iznosu od 491.058,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama kako je to dosuđeno u presudi P-5769/07 od 31. svibnja 2016., koja presuda predstavlja osnov dugovanja i temeljem koje se vrši pobijanje dužnikovih pravnih radnji,

- da je presuda toga suda poslovni broj P-5858/17 od 12. srpnja 2018. postala pravomoćna jer je Županijski sud u Dubrovniku odbio kao neosnovanu žalbu tuženika presudom poslovni broj Gž-922/18 od 26. kolovoza 2020.,

- da je nakon donošenja prvostupanjske presude, odnosno u tijeku žalbenog postupka, umro tužitelj PI (iz [adresa]) i to dana 6. ožujka 2019., a sud da je postupak nastavio s njegovim sinom PI (iz [adresa]) na mjestu tužitelja, sve temeljem pravomoćnog rješenja o nastavku od 20. kolovoza 2019. koje rješenje da je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj

Gž-1087/20 od 02. prosinca 2020.,

- da su tuženici 6. studenoga 2020. podnijeli prijedlog za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka pozivom na odredbu članka 421. stavak 1 točaka 2., 3. i 10. ZPP-a, u kojem prvenstveno ističu da su tek nakon donošenja presude saznali za novu činjenicu, odnosno za to da je raniji tužitelj svoje potraživanje iz ove parnice prenio na svoga sina pravnim poslom u trenutku dok je još bio živ, a što da je učinjeno Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju od 22. veljače 2019. zbog čega smatraju da je raniji tužitelj PI izgubio aktivnu legitimaciju za vođenje ove parnice, pa da su tuženici za to znali, da bi za njih bila donesena povoljnija odluka jer da je tražbina prema tuženicima utrnula za vrijeme trajanja parnice, da im propuštanjem dostave podneska tužitelja od 6. kolovoza 2019. nije bila dana mogućnost da raspravljaju pred sudom te konačno da je u postupku nakon rješenja suda od 20. kolovoza 2019. kao tužitelj sudjelovala osoba koja nije mogla biti stranka u postupku jer da tuženici za stupanje novog tužitelja nisu dali suglasnost u smislu članka 195. stavak 2. ZPP-a.

7. Obrazlažući pobijano rješenje sud prvog stupnja navodi da je nesporno da je raniji tužitelj PI (iz [adresa]) umro nakon donošenja prvostupanjske presude u toj pravnoj stvari, kao i da je prvostupanjski sud rješenjem od 20. kolovoza 2019. postupak nastavio s njegovim sinom PIP koji da u parnicu nije stupio kao davatelj uzdržavanja, već kao sin i zakonski nasljednik ranijeg tužitelja, dakle kao njegov univerzalni, a ne singularni sljednik slijedom čega da je rješenjem o nastavku postupka odlučeno o procesnoj sukcesiji nakon smrti prijašnjeg tužitelja, pri čemu da nije odlučno je li svojstvo građanskopravnog sukcesora utvrđeno i formalnim rješenjem o nasljeđivanju, a što da proizlazi i iz rješenja Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1087/20 od 2. prosinca 2020. kojim je potvrđeno rješenje o nastavku postupka od 20. kolovoza 2019. Nadalje, iz Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju koji je sklopljen 22. veljače 2019. između ranijeg tužitelja PI (iz [adresa]) i njegovog sina PIP (iz [adresa]) doista proizlazi da primatelj uzdržavanja prepušta davatelju uzdržavanja svoju cjelokupnu imovinu i prava, međutim ta prava i imovina taksativno da su navedeni u odredbi članka 7. Ugovora pri čemu da potraživanja iz predmetne parnice uopće nisu uključena, zbog čega sud ne smatra da bi raniji tužitelj pok. PI (iz [adresa]) u bilo kojem stadiju postupka prije pravomoćnosti izgubio svoju legitimaciju, čak i u situaciji kada bi taj ugovor bio sklopljen s davateljem uzdržavanja koji istovremeno nije njegov sin i sveopći sljednik. Sud u parničnom postupku presudu donosi na temelju činjeničnog stanja koje postoji u trenutku zaključenja glavne rasprave (prema članku 304. ZPP-a) pa čak i da se prihvati navod tuženika da je raniji tužitelj PI (iz [adresa]) svojim pravom na kojem temelji tužbu raspolagao Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju, to ne predstavlja novu činjenicu niti je razlog da se prvostupanjski postupak ponovi, već da se, prema stajalištu toga suda, radi o činjenici koja je nastala nakon procesnog trenutka iza kojega se u prvostupanjskom postupku činjenično stanje više ne utvrđuje, odnosno nakon zaključenja glavne rasprave. U odnosu na navode tuženika kojima ističu da im je propuštanjem dostave onemogućeno raspravljanje pred sudom, prvostupanjski sud smatra da time što tuženicima nije dostavljen podnesak kojim tužitelj predlaže nastavak isti ni na koji način nisu onemogućeni u raspravljanju, obzirom da je postupak nastavljen sa sinom tj. univerzalnim sljednikom ranijeg tužitelja slijedom čega da nije ispunjen uvjet za ponavljanje postupka iz članka 421. stavak 1. točke 3. ZPP-a. Konačno, obrazlaže da nema uvjeta za ponavljanje postupka ni temeljem odredbe članka 421. stavak 1. točke 2. ZPP-a odnosno da je kao tužitelj u postupku sudjelovala osoba koja nije mogla biti stranka u postupku obzirom da je riječ o osobi koja je u parnicu stupila kao univerzalni sljednik ranijeg tužitelja, pa slijedom svega navedenog odbija kao neosnovan prijedlog tuženika za ponavljanjem postupka u ovoj pravnoj stvari.

8. Navedena pravna stajališta i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud kao pravilne.

9. Prije svega, obzirom na žalbene navode kojima tuženici tvrde da su sudovi u ranijem postupku nezakonito postupili jer, po njihovom mišljenju, drugostupanjski sud nije pravilno odredio redoslijed odlučivanja o podnesenim žalbama, valja istaknuti da takvi žalbeni navodi ne mogu biti od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari odnosno da ne utječu na pravilnost i zakonitost rješenja kojim je odlučeno o prijedlogu za ponavljanje postupka. Naime, prema stajalištu ovoga suda, svrha instituta ponavljanja postupka nije ispravljanje eventualnih procesnih nepravilnosti već omogućavanje ponovnog vođenja postupka samo u iznimnim situacijama kad se pojave nove činjenice ili dokazi, odnosno kad je došlo do povreda takve težine da stranci nije bilo omogućeno sudjelovati u postupku na način koji bi jamčio pravično suđenje. U konkretnom slučaju, proizlazi da su o svim podnesenim žalbama donesene odluke u okviru istog postupka, kao i da su te odluke postale pravomoćne, a način i redoslijed odlučivanja o pojedinim pravnim lijekovima nije jedan od zakonskih razloga zbog kojeg bi bilo dopušteno ponavljanje postupka.

10. Nadalje, kako je u tijeku žalbenog postupka došlo do smrti prvotnog tužitelja, sin prvotnog tužitelja stupio je u parnicu kao njegov sveopći sljednik čemu se tuženi ne mogu protiviti, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. U takvoj situaciji ne radi se o stupanju novog tužitelja u parnicu u smislu odredbe članka 192. stavak 3. ZPP-a, kao niti o situaciji u smislu odredbe članka 195. stavak 2. ZPP-a, a za pozivanje nasljednika da preuzmu parnični postupak ne mora postojati pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza prednika nasljednika (takav stav zauzet je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. studenog 2019.), kako to pogrešno smatraju žalitelji, budući da ono ima deklaratorni karakter. Univerzalni pravni sljednik ne može se protiviti procesnoj sukcesiji i on postaje procesna stranka u trenutku otvaranja nasljedstva (smrću ostavitelja) iz čega proizlazi zaključak da njegovo stupanje u postupak ne ovisi o njegovoj suglasnosti ili suglasnosti protivne stranke već se radi o zakonskoj posljedici univerzalne sukcesije, pa sud u takvom slučaju samo konstatira taj prijelaz i nastavlja postupak s pravnim sljednikom, slijedom čega opisano ne može predstavljati razlog zbog kojeg bi valjalo dopustiti ponavljanje postupka. Pritom valja napomenuti i da tijekom postupka nije dovedena u pitanje stranačka i parnična sposobnost sveopćeg sljednika prvotnog tužitelja i stoga nema razloga da bi se ponavljanje postupka dozvolilo po osnovi članka 421. stavak 1. točke 3. ZPP-a.

10.1. Isto tako, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je ponavljanje postupka valjalo dopustiti na temelju odredbe članka 421. stavak 1. točke 2. ZPP-a zbog toga što im prije donošenja rješenja o nastavku postupka nije dostavljen podnesak sljednika tužitelja od 1. kolovoza 2019. Kako je već navedeno, u ovome slučaju riječ je o procesnoj sukcesiji koja nastupa po sili zakona u trenutku smrti tužitelja kada njegov sveopći sljednik stupa u njegov procesni položaj zbog čega sud u takvom slučaju samo utvrđuje nastup tog trenutka i postojanje sukcesije. U takvim okolnostima, uzimajući u obzir i da su tuženici potonji razlog imali mogućnost istaknuti u podnesenoj žalbi protiv rješenja o nastavku postupka, koje rješenje je postalo pravomoćno, ne može se smatrati da su bili onemogućeni u raspravljanju u smislu odredbe članka 354. stavak 2. točke 6. ZPP-a.

11. Također, nisu osnovane niti žalbene tvrdnje da je smrću prvotnog tužitelja i njegova tražbina prema tuženicima prestala. U tom smislu valja ukazati na odredbu članka 213. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO) kojom je propisano da smrću dužnika ili vjerovnika prestaje obveza samo ako je nastala s obzirom na osobna svojstva koje od ugovornih strana ili osobne sposobnosti dužnika. Naime, tražbina koja je predmet ove parnice nije osobne naravi, već se radi o imovinskom potraživanju koje po svojoj prirodi ne ovisi o osobnim svojstvima vjerovnika, pa tražbina nije prestala smrću prvotnog tužitelja nego je samom tom činjenicom prešla na njegovog sveopćeg pravnog sljednika.

12. Slijedom iznijetoga, kako nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti su ocijenjeni kao osnovani žalbeni navodi tuženika, valjalo je temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženih kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja, te odlučiti kao pod točkom I izreke ovoga rješenja.

13. Tužitelju nije dosuđen zatraženi trošak sastava odgovora na žalbu, obzirom da isti ne predstavlja radnju nužnu za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ovoga rješenja.

U Karlovcu 29. listopada 2025.

Sutkinja

Vinka Vrančić