Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-664/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec, predsjednice vijeća, sutkinje Vinke Vrančić, izvjestiteljice i članice vijeća, te suca Josipa Štrucelja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nataši Lisac odvjetnici u Dugom Selu, protiv tuženika Addiko bank d.d., iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5505/2023-17 od 24. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5505/2023-17 od 24. travnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu 378,86 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-5505/2023-17 od 24. travnja 2025. suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.641,84 EUR (slovima: dvije tisuće šesto četrdeset jedan euro i osamdeset četiri centa) zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1,20 EUR od 30. rujna 2006. do isplate,

- na iznos od 1,44 EUR od 31. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 6,54 EUR od 30. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 12,69 EUR od 31. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 15,58 EUR od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 21,23 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 13,18 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 11,86 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,01 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 10,24 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,32 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 10,34 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 7,45 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 9,71 EUR od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 9,28 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 14,52 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 17,60 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 17,12 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 21,01 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 26,73 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,13 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 35,34 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 35,10 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 49,62 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 41,21 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 42,99 EUR od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 56,50 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 55,30 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 49,12 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 55,63 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 53,22 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 61,00 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 74,06 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 85,38 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 91,49 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 1.582,70 EUR od 27. rujna 2011. do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Addiko bank d.d. prema tužitelju FB istaknuta radi prebijanja u iznosu od 157,75 EUR.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, nadoknaditi tužitelju FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.070,00 EUR sa zateznim kamatama od 24. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Addiko bank d.d. za naknadu troška postupka, kao neosnovan.".

2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. i 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede prava na pravično suđenje u vidu obrazložene sudske odluke, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja te obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, uključujući trošak sastava žalbe u iznosu 250,00 EUR uvećano za PDV 25% u iznosu 62,50 EUR i pristojbe na žalbu u iznosu 66,36 EUR što ukupno iznosi 378,86 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnijet.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

4.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati, sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama zbog čega nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

4.2. Nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi. Da bi se moglo govoriti o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, nezakonito postupanje suda mora rezultirati nemogućnošću stranke da raspravlja pred sudom, što u ovom predmetu nije slučaj.

5. Nesporno je između parničnih stranaka da je dana 10. srpnja 2006. zaključen Ugovor o kreditu broj 016-1736/2006 kojim je pravni prednik tuženika odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.421,00 CHF, s rokom otplate od sedam godina, koji ugovor u članku 2. sadrži odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj švicarskog franka (u daljnjem tekstu: CHF).

6. Pravilno je sud prvog stupnja po pitanju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF, u pobijanoj presudi odlučivao temeljem pravomoćnih presuda donijetih u sporu po kolektivnoj tužbi u kojoj je sudjelovao tuženi kao bankar, u smislu odredbe članka 502.c ZPP-a. Naime, člankom 502.c ZPP-a određeni su učinci pravomoćnih presuda kojima su prihvaćene kolektivne tužbe, te temeljem te odredbe osim stranaka koje su sudjelovale u postupku po kolektivnoj tužbi, pravomoćna presuda kojom je prihvaćena kolektivna tužba djeluje prema drugim fizičkim i pravnim osobama pripadnicima kolektiviteta. Riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, o čemu se pravilno izjasnio sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., pravomoćno je utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno člancima 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. - u daljnjem tekstu ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/20007., 125/2007., 79/2009. – u daljnjem tekstu ZZP/07), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. U vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu, bio je na snazi ZZP/03, koji propisuje u članku 81. stavak 1. ZZP/03 da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te u stavku 4. propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako čitljive.

9.1. Zahtjev transparentnosti sadržan je u citiranoj odredbi članka 85. ZZP/03. Sporne ugovorne odredbe kojim se glavnica veže za valutu švicarskog franka lako su uočljive, međutim iz sadržaja ugovora, kao niti iz sadržaja samih spornih odredbi nisu razvidni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz tih odredbi, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i stoga su ništave sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03. Sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, teret dokaza o tome da se o spornim odredbama iz predmetnog Ugovora o kreditu pregovaralo je na tuženiku, a ne na tužitelju.

10. Navedene presude donijete u kolektivnom sporu temelje se na primjeni testa poštenosti odredaba potrošačkih ugovora (članci 85. i 87. ZZP/03, članci 99. i 102. ZZP/07) koji je, s obzirom na to da se ovo pitanje prvi put pojavilo u domaćoj sudskoj praksi, proveden tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, "Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora.

10.1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača između ostalog regulirano je Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/2012.) i Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

10.2. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Sudska praksa na koju se tuženik poziva u žalbi nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer nije činjenično identična, niti usporediva.

11. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. - dalje ZOO), propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

11.1. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12. U situaciji utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, tuženik je prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi odredbe članka 1111. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju sve što je primio temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama prema odredbi članka 1115. ZOO-a po stopi iz članka 29. stavak 2.i 8. ZOO-a. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema valutnoj klauzuli nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi, pa je tuženik, suprotno žalbenim navodima, nesavjesni stjecatelj jer je do stjecanja došlo na temelju ugovornih odredba koje su po njemu unaprijed sastavljene. Odredba članka 1115. ZOO-a ne ostavlja nikakvu dvojbu u pogledu početka tijeka zateznih kamata i to od dana stjecanja. Time što je valutna klauzula dozvoljena prema odredbi članka 22. ZOO-a, ne znači da ista ne može biti utvrđena ništetnom. Ranije citirane odredbe članka 502.c stavak 1. ZPP-a i članka 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine.

13. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je u točki II. izrijeke pobijane presude odbio taj prigovor, navodeći u točki 27. i 28. obrazloženja valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja kao pravilne. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužitelju restitucijom, ne mogu se umanjivati onim što tužitelj od tuženika nije dobio niti primio, te tuženik koji je u tipski ugovor unio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ne može tražiti isplatu korištenjem institucije stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Prema stajalištu Suda Europske unije u predmetu C-140/222 (SM, KM protiv M BANK, presuda od 7. prosinca 2023.) Direktivi 93/13 se protivi da se naknada koju potrošač traži temeljem povrata iznosa koje je platio u okviru izvršenja predmetnog ugovora umanji za protuvrijednost kuna na glavnicu koju bi kreditna institucija primila da je taj ugovor na snazi.

14. Neosnovano žalitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare tražbine, pravilno je sud prvog stupnja u smislu odredbe članka 245. stavak 1. ZOO-a utvrdio da je došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12, pa je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. zastara počela teći iznova, dok je tužba u ovom predmetu podnijeta dana 7. lipnja 2023. unutar petogodišnjeg roka zastare iz članka 225. ZOO-a.

15. Slijedom iznijetoga neosnovane su žalbene tvrdnje o ostvarenju povrede prava iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/1990., 135/1997., 08/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 05/2014. – dalje: Ustav) i neosnovanim se cijeni pozivanje žalitelja na povredu prava na pošteno suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 18/1997., 06/1999., 14/2002., 13/2003., 09/2005., 01/2006., 02/2010. i 13/2017. – dalje: Konvencija). Pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja"). Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz spisa predmeta razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje, pa stoga nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja. Obrazloženje pobijane presude sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a tvrdnje tuženika da je riječ u arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu, ne mogu se prihvatiti kao osnovane.

16. Odluka o parničnom trošku pravilna je u pogledu osnove (članak 124. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 155. ZPP-a) i u pogledu visine primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023. – dalje Tarifa).

16.1. Odredbom članka 52. stavak 3. Tarife propisano je da kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, te prema Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 EUR. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja u stavku III izrijeke pobijane 1.070,00 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama iz članka 29. stavak 2.i 8. ZOO-a.

17. Zbog svega navedenoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u točki I izrijeke ove presude.

18. S obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom, valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak1. ZPP-a u vezi odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu od 378,86 EUR kao neosnovan, te odlučiti kao u točki II izrijeke ove presude..

U Karlovcu 29. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec