REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-9815/2025

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. IR, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17, 126/19, 84/21, 114/22 i 36/24), odlučujući o žalbi okr. IR, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, broj: Pp-2299/2025-8 od 6. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o j e :

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. IR i potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu.

II Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), okr. IR se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka 50,00 EUR (pedeset eura) u roku 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. IR proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji prekršaj je okrivljeniku, na temelju istog propisa, izrečena kazna zatvora 15 dana, u koju kaznu je uračunato vrijeme oduzete slobode okrivljeniku kao 7 dana zatvora tako da mu je ostalo za izdržati 8 dana zatvora, time da je prema okrivljeniku primijenjena uvjetna osuda tako da se preostali dio izrečene kazne zatvora neće izvršiti ako okrivljenik u roku 6 mjeseci ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna zatvora od izrečene te je određeno da je okrivljenik dužan naknaditi ukupan trošak prekršajnog postupka 36,62 eura.

1.1. Na temelju čl. 15. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od najmanje 6 mjeseci.

1.2. Nadalje, na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja ĆR na adresi [adresa] na udaljenosti manjoj od 100 metara u trajanju 3 mjeseca.

1.3. Isto tako, na temelju čl. 17. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera udaljenja iz zajedničkog kućanstva na adresi [adresa], u trajanju 3 mjeseca.

2. Protiv te presude okr. IR je pravodobno putem branitelja Nenada Beloše, odvjetnika u Novom Marofu, podnio žalbu zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, odnosno izrečenoj zaštitnoj mjeri zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja ĆR te zaštitnoj mjeri udaljenja iz zajedničkog kućanstva, u trajanju 3 mjeseca, predlažući usvojiti žalbu i preinačiti presudu te ukinuti izrečene zaštitne mjere odnosno ukinuti presudu i vratiti na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog odluke o izrečenoj prekršajnopravnoj sankciji, odnosno, izrečenim zaštitnim mjerama zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja ĆR te zaštitnoj mjeri udaljenja iz zajedničkog kućanstva, okrivljenik navodi u bitnome da je predmetni događaj (od 28. rujna 2025.) bio incident u njegovom ponašanju nakon kojega je donio čvrstu odluku da se popravi kao i obiteljski odnosi, a ovakve drakonske sankcije mu onemogućavaju ne samo druženje s djetetom nego i svaku nužnu brigu o djetetu s obzirom na djetetovu dob i činjenicu da je prepušteno roditeljima koji su oboje zaposleni te nema mogućnosti tzv. vrtićke brige o djetetu u mjestu gdje žive i okolici. Ističe da je adresa s koje je udaljen njegov jedini dom pa mu je zaštitnom mjerom povrijeđeno i ustavno i konvencijsko pravo na dom, a sud nije proveo test razmjernosti u skladu sa standardima Europskog suda za ljudska prava odnosno nije utvrđivao je li miješanje u okrivljenikovo pravo na dom bilo utemeljeno na zakonu i usmjereno postizanju legitimnog cilja te, ako i jest, je li mjera bila nužna u demokratskom društvu. Žalbi je priložio kao dokaz o njegovim pozitivnim promjena, njegovu izjavu iz Zapisnika napravljenog u Područnom uredu Zavoda za socijalni rad u Novom Marofu (od 14. listopada 2025.) i supruginu javnobilježnički ovjerenu pisanu izjavu (od 15. listopada 2025.).

6. Razmotrivši izrečenu zaštitnu mjeru zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtvi nasilja ĆR na udaljenost manju od 100 metara te zaštitnu mjeru udaljenja iz kuće u kojoj žive, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se predmetnim zaštitnim mjerama ostvaruje njihova svrha iz čl. 51. PZ-a i čl. 12. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno, otklanjaju uvjeti koji bi mogli omogućiti ili potaknuti okrivljenika na ponovno činjenje prekršaja. Isto tako se njihovim primjenama otklanja ugroženost supruge ĆR, žrtve nasilja u obitelji prema kojoj je okrivljenik bio nasilan u nazočnosti zajedničkog djeteta. Uzimajući u obzir količinu inkriminirane radnje i način izvršenja djela za koji je okrivljenik proglašen krivim (pod utjecajem alkohola počinio psihičko i tjelesno nasilje u obitelji), navedene zaštitne mjere su razmjerne težini počinjenog prekršaja, kao i opasnosti od novih prekršaja koji se mogu od okrivljenika očekivati, a sukladno čl. 51.a PZ-a. I duljina trajanja izrečenih zaštitnih mjera od 3 mjeseca u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, po ocjeni ovog suda, primjerena je težini djela, ali i očekivanoj zaštiti žrtve nasilja od eventualnog budućeg ugrožavanja.

6.1. Po ocjeni ovog suda, upravo će u tom razdoblju okrivljenik imati prilike poraditi na svom ponašanju, promijeniti životne navike, odrediti životne prioritete te ispraviti svoje ponašanje, a što sve navodi u žalbi kao osobne ciljeve radi poboljšanja kvalitete obiteljskog života. U tom razdoblju odvojenosti od supruge i udaljenosti iz kuće, okrivljenik zapravo može doprinijeti boljem budućem suživotu između njega i supruge, ali i djeteta, ako se doista odluči posvetiti promjenama u svom životu. Što se tiče odnosa s djetetom, potrebno je ukazati okrivljeniku da se zaštitna mjera zabrana približavanja, uznemiravanja ili uhođenja odnosi samo na žrtvu ĆR, dok okrivljenik svoju roditeljsku skrb (ili brigu) prema djetetu može ostvarivati na načine koji ne uključuju fizičko približavanje supruzi kao niti njeno uznemiravanje na bilo koji način. Prije svega je u tom dijelu ostvarenje roditeljske skrbi ostvarivo putem nadležnog Zavoda za socijalni rad, ali i eventualno drugih članova obitelji koji dijete mogu predati ocu.

6.2. U odnosu na priloženu izjavu žrtve ĆR (sastavljenu nakon počinjenog prekršaja), okrivljenikove supruge o tome da su se znatno poboljšali njihovi obiteljski odnosi i da bi odsutnost okrivljenika iz svakodnevnog života otežalo brigu o djetetu s kojim je uvijek i samo netko od roditelja te s obzirom na njenu predstojeću operaciju žučnih vodova za koju čeka termin te da ista kao ni dijete, ne osjećaju nikakav strah od okrivljenika, kao i izjavu okrivljenika pred nadležnim Zavodom za socijalni rad o njegovoj svijesti o nužnosti promjene svog ponašanja, ukazuje se žalitelju da iste ni na koji način ne utječu na pravilnost prvostupanjske odluke o određivanju zaštitnih mjera. Naime, po ocjeni ovog suda, naknadna izjava žrtve u kojoj iznoseći obiteljske prilike zapravo umanjuje svoju bojazan prema okrivljeniku, opravdavajući ju nužnom brigom za dijete, a koja bojazan je nedvojbeno postojala u vrijeme iskazivanja pred sudom, ne umanjuje ozbiljnost djela i njegove posljedice. U predmetima nasilja u obitelji je uobičajeno da žrtva nakon pretrpljenog nasilja iskazuje želju za očuvanjem odnosa zbog pomiješanih emocija prema počinitelju koji joj je bračni partner, osobito kada se to radi u svrhu ostvarenja brige za dijete. Međutim, upravo radi zaštite i očuvanja zdravog odrastanja djeteta koje je prisustvovalo nasilju (osobito nasilju oca prema majci unutar obitelji koja bi trebala predstavljati sigurno utočište i djeci) i time bilo izloženo traumi i s njom povezanim emocionalnim posljedicama, u konkretnom slučaju je važno da dijete što više vremena provede u mirnom, nenasilnom okruženju, a što će biti slučaj kada otac, počinitelj nasilja nije s njima u zajedničkom kućanstvu određeno vrijeme.

6.3. Osim toga, po ocjeni ovog suda se izricanjem predmetnih zaštitnih mjera u navedenom trajanju postiže pravilna ravnoteža između zaštite prava pojedinca na slobodno kretanje i dom te javnog interesa zaštite sigurnosti žrtve nasilja kao posebno zaštićenog društvenog dobra. Stoga činjenica što je kuća iz koje se okrivljenik mora udaljiti na vrijeme od 3 mjeseca, njegov jedini dom kako to navodi u žalbi, ne utječe na pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju važnije zaštiti žrtvu nasilja od budućeg protupravnog ponašanja okrivljenika nego uskratiti okrivljeniku stanovanje na istoj adresi, pritom imajući u vidu da je isti zaposlen te ima mogućnosti osigurati si stanovanje na drugoj adresi u tom vremenu.

6.4. Stoga su neosnovani žalbeni navod kojima okrivljenik navodi da mu je povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na dom te da prvostupanjski sud nije vodio računa o svim posljedicama koje nastaju izricanjem zaštitnih mjera pa je trebalo odbiti žalbu okrivljenika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

7. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13, u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, odnosno 13,27 eura do 663,61 euro), s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika, držeći da plaćanje troška žalbenog postupka u paušalnom iznosu 50,00 eura, neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je dužan uzdržavati.

8. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 203. st. 1. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 29. listopada 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu i tužitelja.