Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-301/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice ĐI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Valentina Kolar, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P- 277/2023-47 od 21. studenog 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-277/2023-
47 od 21. studenog 2023.:
- potvrđuje u točkama I., II., III., IV., VI., VII. i IX. izreke,
- preinačuje u točki V. izreke tako da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe čl. 12. t. 9. ugovora o kreditu broj 9010943174 od 12. siječnja 2006., koji glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF."
II. Točka VIII. izreke presude nije ispitivana u ovom drugostupanjskom postupku.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:
"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 4. točka 1. Ugovora o kreditu broj: 9010943174 od 12.01.2006., koji glasi: "sukladno odluci Banke o kreditiranju građana."
II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 2. Ugovora o kreditu broj 9010943174 od 12.01.2006., koji glasi: “U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“.
III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici ĐI, na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 3.392,37 EUR/25.559,81 HRK1, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenoga 2007. do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu sa čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na iznos od:
26,45 EUR od 15. rujna 2007.
26,45 EUR od 15. listopada 2007.
26,45 EUR od 14. studenoga 2007.
26,45 EUR od 15. prosinca 2007.
26,45 EUR od 16. siječnja 2008.
29,21 EUR od 18. veljače 2008.
50,16 EUR od 19. ožujka 2008.
50,16 EUR od 7. svibnja 2008.
50,16 EUR od 7. svibnja 2008.
50,16 EUR od 18. lipnja 2008.
50,16 EUR od 30. lipnja 2008.
50,16 EUR od 19. rujna 2008.
50,16 EUR od 19. rujna 2008.
50,16 EUR od 26. studenoga 2008.
50,16 EUR od 27. studenoga 2008.
50,16 EUR od 23. prosinca 2008.
50,16 EUR od 31. prosinca 2008.
47,51 EUR od 10. veljače 2009.
47,51 EUR od 23. ožujka 2009.
47,51 EUR od 29. travnja 2009.
47,51 EUR od 14. svibnja 2009.
47,51 EUR od 20. srpnja 2009.
47,51 EUR od 12. kolovoza 2009.
47,51 EUR od 15. rujna 2009.
47,51 EUR od 14. listopada 2009.
47,51 EUR od 20. listopada 2009.
47,51 EUR od 26. studenoga 2009.
47,51 EUR od 22. prosinca 2009.
47,51 EUR od 27. siječnja 2010.
49,97 EUR od 26. veljače 2010.
49,97 EUR od 12. ožujka 2010.
49,97 EUR od 29. svibnja 2010.
49,47 EUR od 31. svibnja 2010.
49,47 EUR od 31. kolovoza 2010.
49,47 EUR od 22. rujna 2010.
49,47 EUR od 26. listopada 2010.
49,47 EUR od 23. prosinca 2010.
41,95 EUR od 23. prosinca 2010.
41,95 EUR od 27. travnja 2011.
40,83 EUR od 5. rujna 2011.
40,83 EUR od 5. rujna 2011.
40,83 EUR od 30. prosinca 2011.
40,83 EUR od 30. prosinca 2011.
35,41 EUR od 30. prosinca 2011.
35,41 EUR od 30. prosinca 2011.
36,47 EUR od 30. prosinca 2011.
31,19 EUR od 30. prosinca 2011.
31,19 EUR od 30. prosinca 2011.
31,19 EUR od 30. prosinca 2011.
31,19 EUR od 30. prosinca 2011.
1.133,06 EUR od 30. prosinca 2011., pa sve do isplate, u roku od 15 dana.
IV. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe čl. 7. t. 2. ugovora o kreditu broj 9010943174 od 12. siječnja 2006., koji glasi: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja".
V. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe čl. 12. t. 9. ugovora o kreditu broj 9010943174 od 12. siječnja 2006., koji glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF."
VI. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici ĐI, zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 15.077,45 EUR/113.601,04 HRK1, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenoga 2007. do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu sa čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na iznos od:
16,05 EUR od 31. prosinca 2008.
15,76 EUR od 10. veljače 2009.
11,43 EUR od 23. ožujka 2009.
18,18 EUR od 29. travnja 2009.
12,02 EUR od 14. svibnja 2009.
6,42 EUR od 20. srpnja 2009.
0,95 EUR od 12. kolovoza 2009.
8,20 EUR od 15. rujna 2009.
1,86 EUR od 14. listopada 2009.
0,96 EUR od 20. listopada 2009.
8,47 EUR od 26. studenoga 2009.
11,28 EUR od 22. prosinca 2009.
20,20 EUR od 27. siječnja 2010.
22,14 EUR od 26. veljače 2010.
21,26 EUR od 12. ožujka 2010.
36,54 EUR od 29. svibnja 2010.
36,54 EUR od 31. svibnja 2010.
83,63 EUR od 31. kolovoza 2010.
80,33 EUR od 22. rujna 2010.
65,20 EUR od 26. listopada 2010.
65,20 EUR od 26. listopada 2010.
65,20 EUR od 26. listopada 2010.
118,97 EUR od 23. prosinca 2010.
117,05 EUR od 23. prosinca 2010.
99,84 EUR od 27. travnja 2011.
201,05 EUR od 5. rujna 2011.
201,95 EUR od 5. rujna 2011.
145,00 EUR od 30. prosinca 2011.
145,00 EUR od 30. prosinca 2011.
143,40 EUR od 30. prosinca 2011.
143,40 EUR od 30. prosinca 2011.
143,71 EUR od 30. prosinca 2011.
142,15 EUR od 30. prosinca 2011.
142,15 EUR od 30. prosinca 2011.
142,15 EUR od 30. prosinca 2011.
142,15 EUR od 30. prosinca 2011.
12.442,56 EUR od 30. prosinca 2011., pa sve do isplate, u roku od 15 dana.
VII. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici ĐI nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.671,66 EUR/35.198,62 HRK1 sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od 21. studenoga 2023. do isplate, u roku od 15 dana.
VIII. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu troškova postupka preko
dosuđenog iznosa iz točke VII. izreke.
IX. Odbija se u cijelosti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka."
2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Obzirom da je tuženik žalbu podnio protiv cijele presude, na temelju odredbe članka 365. stavak 1. ZPP-a ovaj sud je po žalbi presudu ispitivao samo u dijelu u kojem tuženik nije uspio u sporu (I., II., III., IV., V., VI., VII. i IX. izreke) iz kojih razloga točka VIII. izreke presude nije ispitivana jer je u toj točki odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke VII. izreke.
6. Tuženik u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a tvrdeći da je sud pogrešno interpretirao pojam „prosječnog potrošača“ te da sud nije po prijedlogu tuženika ispitivao i utvrđivao pripada li tužiteljica kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu već je obrazlagao status tužiteljice kao potrošača što tuženik u postupku nije osporavao.
6.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalbene tvrdnje nisu osnovane jer je u točkama 9.2. i 9.3. obrazloženja presude sud naveo jasne razloge o tome zašto smatra da tužiteljica ima status potrošača te da se u ovom sporu mogu primijeniti utvrđenja iz spora o zaštiti kolektivnih interesa potrošača, a eventualni pogrešni zaključak suda da tužiteljica ima status potrošača, odnosno „prosječnog potrošača“, kako to u žalbi tvrdi tuženik, ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka, već žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
6.2. Iz obrazloženih razloga sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženik.
6.3. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka na temelju odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.), koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka 12. lipnja 2019., utvrđeno je da je sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a u odnosu na točku V. izreke presude jer ni na koji način nije obrazložio iz kojih razloga bi odredba članka 12. točka 9. Ugovora o kreditu bila ništetna, a točkom V. izreke presude i u tom dijelu usvojio je tužbeni zahtjev tužiteljice. Kako je sve odlučne činjenice vezano uz točku V. izreke presude bilo moguće utvrditi na temelju podataka u spisu, ovaj sud je u tom dijelu o žalbi tuženika odlučivao temeljem odredbe članka 373.a stavak 1. točka 2. i stavak 3. ZPP-a.
7. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja kao nespornu činjenicu među strankama utvrđuje da je tužiteljica 12. siječnja 2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, broj: 9010943174, kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 94.000,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan isplate kredita, s rokom otplate od 180 mjeseci, da je člankom 4. ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,30% godišnje, da je člankom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, da je srednji tečaj kreditora na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,766056 kuna, da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti, da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit na dan 30. srpnja 2019.
7.1. U odnosu na sporne činjenice sud utvrđuje:
- da je tužiteljica potrošač jer je kredit podigla kao stambeni kredit, a niti u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, kao niti tijekom vođenja ovog postupka nikad nije obavljala bilo kakvu samostalnu poslovnu djelatnost, odnosno profesionalnu djelatnost jer je zaposlena u državnoj službi,
- da prije zaključenja Ugovora o kreditu nije dobila detaljne informacije od osobnog bankara, odnosno kreditnog referenta o valutnoj klauzuli u CHF, već je znala iznos kredita, rok otplate kredita, a bio joj je uručen otplatni plan,
- da ju tuženik nije upoznao s činjenicom da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF, već samo tečaj eura te da ona kao laik tu činjenicu nije znala.
7.2. Tijekom postupka saslušana je djelatnica tuženika UI iz čijeg iskaza proizlazi da su tužiteljici objašnjeni uvjeti kredita i ponuđene sve opcije vezane uz kamatu i valutu te je navela da u slučaju da je tužiteljica imala bilo kakva dodatna pitanja, da bi dobila tražene informacije. Također, svjedokinja je navela da je veliki broj klijenata u vrijeme zaključenja spornog Ugovora podizao kredite s valutnom klauzulom u CHF jer je kamata bila manja od kredita u eurima. Detaljno se nije sjećala tužiteljice s obzirom na protek vremena od sklapanja Ugovora.
7.3. Na temelju prednjih utvrđenja te pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a i članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.; dalje: ZZP/07) sud na temelju utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 i Pž-7129/13 te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 utvrđuje da su tuženici – banke u tom postupku, među ostalim i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., "… u razdoblju od 10. rujna 2003 do 31. prosinca 2008.,…a koje povrede traju i nadalje, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.
7.4. Provedenim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financijska vještačenja društva Ručević vještačenja d.o.o. sud utvrđuje da je tužiteljica po ništetnim odredbama o promjeni kamatne stope preplatila tuženiku iznos od 5.367,36 CHF, odnosno 25.581,00 kunu, a temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 113.600,93 kune, koja razlika se sastoji u razlici između tečaja CHF važećeg na dan korištenja kredita i tečaja primijenjenog prilikom svake otplate kredita.
7.5. U odnosu na prigovor zastare sud utvrđuje da zastara za novčanu tražbinu tužiteljice nije nastupila pri čemu se sud poziva na pravno shvaćanje zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. objavljeno pod brojem Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO/05) počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema utvrđenju suda ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno je utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, koja je u odnosu na promjenjivu kamatu postala pravomoćna 14. lipnja 2014., dok je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 15. lipnja 2018., zbog čega do dana podnošenja tužbe u ovom postupku 11. lipnja 2019. niti jedna od tražbina nije u zastari jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05.
8. Prednja činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.
9. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno se pozvao na odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) koji propisuje, kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok članak 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ga u konkretnom slučaju obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni pravni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP- a, kao što se pozvala tužiteljica u ovom postupku na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule kojom je glavnica iz Ugovora o kreditu vezana uz CHF, kao i načina promjene kamatne stope prema Odluci tuženika, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio članak 502.c u vezi s člankom 502.a stavak 1. ZPP-a.
10. U konkretnom slučaju odredba članka 7. točka 2. Ugovora o kreditu, kojom je način ispunjenja obveze vezan uz valutnu klauzulu u CHF, kao i odredba članka 4. točka 1. Ugovora o kreditu kojom je način promjene kamatne stope ugovoren „sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana“, sadržajno su izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđene ništetnima, pa je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. izrazio je pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da su postojale drugačije okolnosti u odnosu na one utvrđene u presudi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz razloga što saslušana svjedokinja UI nije potvrdila da bi upoznala tužiteljicu s rizicima zaključenja ugovora u CHF jer se, s obzirom na protek vremena, konkretne tužiteljice nije niti sjećala. Zbog toga je pravilno sud prvog stupnja o ništetnosti ugovornih odredbi o valuti i kamati odlučivao na temelju utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih prava i interes potrošača jer su okolnosti zaključenja konkretnog Ugovora bile iste pa su u tom smislu neosnovani žalbeni navodi tuženika da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interes potrošača u ovom slučaju nisu mogla primijeniti.
11. Tuženik u žalbi ističe da je sud pogrešno shvatio pojam „prosječnog potrošača“ te da nije utvrdio pripada li tužiteljica kategoriji „prosječnog potrošača“, o kakvom se raspravljalo u kolektivnom sporu. Ove žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane jer je u konkretnom slučaju na tuženiku teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), uključujući i okolnost da tužiteljica nije potrošač. Tuženik u tom pravcu činjenično nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužiteljica ima status potrošača kako je definiran člankom 3. ZZP/07. Naime, tuženik također nije u postupku isticao činjenice koje bi ukazivale da tužiteljica nije „prosječni potrošač“, dakle, da se radi o potrošaču koji bi imao ekonomsku naobrazbu zbog koje je mogao razumjeti odredbe o vezanju povrata kredita za valutu CHF, odnosno o rizicima ugovaranja obveze u toj valuti, zbog čega pravilno sud prvog stupnja takve činjenice nije utvrđivao. Kako je odredba o načinu promjene kamatne stope u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prva potrošača utvrđena ništetnom iz razloga što o toj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale i nisu ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, žalbene tvrdnje o tome da sud nije utvrdio je li tužiteljica „prosječni potrošač“ pravno su neodlučne.
11.1. Neosnovano tuženik u žalbi osporava utvrđenu visinu preplate tvrdeći da sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose koji su nastali tijekom otplate kredita, tzv. razdoblja utvrđenih „negativnih“ vrijednosti zbog niže kamatne stope i nižeg tečaja, a što je po ocjeni tuženika sud trebao uzeti u obzir neovisno o tome jesu li ti iznosi istaknuti u vidu protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja, jer pravilno sud te činjenice nije utvrđivao obzirom da tuženik nije tijekom postupka istaknuo tu tražbinu kao prijebojnu tražbinu ili protutužbeni zahtjev, koja činjenica niti po žalbenim tvrdnjama nije sporna (isto pravno shvaćanje i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).
11.2. Suprotno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja pravilno je zateznu kamatu na dosuđene iznose tužiteljici dosudio od dana svake uplate, kao dana stjecanja bez osnove, primjenom odredbe članka 1115. ZOO/05 jer je upravo tuženik unio u Ugovor o kreditu sporne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, koje su utvrđene nepoštenima, a time ništetnima, iz kojih razloga je on nepošteni stjecatelj te je sukladno citiranoj odredbi ZOO/05 u obvezi platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.
11.3. U odnosu na točku V. izreke presude kojom je sud utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe članka 12. točke 9. Ugovora o kreditu broj 9010943174 od 12. siječnja 2006., koji glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF." žalbu tuženika trebalo je uvažiti po službenoj dužnosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer je dio odredbe članka 12. točka 9. Ugovora o kreditu kojeg je sud utvrdio ništetnim jednostrana izjava korisnika kredita i založnog dužnika kojim potvrđuju određene činjenice pa se takva izjava ne može utvrditi ništetnom. Naime, ništetnim se mogu utvrđivati samo ugovorne odredbe, dakle odredbe kojima se ugovaraju određena prava ili obveze pojedine ugovorne strane, ali ne i jednostrane izjave bilo koje ugovorne strane. Iz tih razloga sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo usvajajući dio tužbenog zahtjeva u točki V. izreke presude, zbog čega je u tom dijelu žalbu tuženika po službenoj dužnosti trebalo uvažiti, a presudu suda prvog stupnja primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a preinačiti te u tom dijelu odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan.
11.4. Odluku o parničnim troškovima o kojima je sud odlučio primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a tuženik pobija samo iz razloga što smatra da je cijeli tužbeni zahtjev tužiteljice trebalo odbiti i na drugi način odlučiti o naknadi troškova postupka. Iako je ovaj sud po žalbi tuženika djelomično preinačio presudu, o naknadi parničnog troška trebalo je odlučiti na način kako je to učinio sud prvog stupnja obvezujući tuženika da u cijelosti tužiteljici naknadi parnične troškove, jer je tužiteljica s tužbenim zahtjevom uspjela u pretežnom dijelu pa joj je tuženik primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a u obvezi u cijelosti naknaditi parnične troškove.
12. Iz obrazloženih razloga u preostalom dijelu žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.
Koprivnica, 29. listopada 2025.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković
