Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž R-55/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Josite Begović, kao predsjednice vijeća, Verice Perić Aračić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MU iz [adresa] – [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mišo Živaljić, odvjetnik u Splitu, Vukovarska 148/II, protiv tuženika Hotelsko naselje Ruskamen d.o.o., Četvrt Ribnjak 17, 21310 Omiš, OIB: 53902750972, kojeg zastupa punomoćnica Dijana Vulić, odvjetnica u Splitu, radi utvrđenja ništavosti odluke o poslovnom uvjetovanom otkazu i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-420/2019-27 od 27. veljače 2023., u sjednici održanoj 29. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-420/2019-27 od 27. veljače 2023.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-420/2019-27 od 27. veljače 2023., suđeno je:
" I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev, a koji glasi:
"I Utvrđuje se da je djelomično ništava i bez pravne važnosti Odluka o poslovnom uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 23. travnja 2019. godine, u dijelu u kojem nije pravilno utvrđeno trajanje radnog odnosa, pravo na otkazni rok, pravo na isplatu otpremnine i pravo na jubilarnu nagradu.
II Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime otpremnine isplatiti tužiteljici iznos od 21.143,14 eura/159.303,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedenu glavnicu teče sukladno čl. 29. ZOO-a (NN 114/22 i 156/22).
III Utvrđuje se pravo tužiteljice na jubilarnu nagradu te pravo na otkazni rok.
IV. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana donošenja prvostupanjske odluke suda pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
II. Nalaže se tužiteljici, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku troškove parbenog postupka u iznosu od 4.517,55 eura/34.037,48 kn po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena".
2. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tužiteljica i to zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, zahtjev tužiteljice prihvati, podredno ukine i vrati na ponovno suđenje.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništavosti i bez pravne važnosti Odluke o poslovnom uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 23. travnja 2019. godine, u dijelu u kojem nije pravilno utvrđeno trajanje radnog odnosa, pravo na otkazni rok, na isplatu otpremnine i na jubilarnu nagradu, te zahtjev tužiteljice za isplatu razlike otpremnine u iznosu od 21.143,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i zahtjev za utvrđenje prava tužiteljice na jubilarnu nagradu, te prava na otkazni rok.
6. Tužiteljica tvrdi da je bila u neprekidnom radnom odnosu kod tuženika od 1984. (dakle 35 godina), zbog čega joj je nepravilno utvrđeno trajanje neprekidnog radnog odnosa i pravo na isplatu otpremnine, te pravo na jubilarnu nagradu.
7. U postupku je utvrđeno:
- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem ugovora o radu na radnom mjestu kuharice na neodređeno vrijeme od 18. veljače 2013.,
- da je Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 23. travnja 2019. tužiteljici prestao radni odnos kod tuženika, jer je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je tužiteljica radila, te je u istoj, u skladu s Kolektivnim ugovorom od 01. rujna 2000. utvrđen otkazni rok od 4 mjeseca, pravo na korištenje razmjernog dijela godišnjeg odmora za 2019. i pravo na isplatu otpremnine u iznosu od jedne prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca,
- da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava radnika protiv odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, a koji zahtjev je tuženik odbio,
- da je ugovorom o prenošenju ugovora o radu na novog poslodavca od 25. rujna 2000. sklopljenog između Dalma-Hoteli Omiš d.d. Omiš (prethodnog poslodavca), Dalma- Ruskamen d.o.o. Omiš (novog poslodavca) i tužiteljice utvrđeno da je tužiteljica u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod Dalme – Hoteli Omiš d.d. od 17. svibnja 1984., da je sukladno odredbama članka 241. ZR-a sklopila ugovor o radu dana 20. ožujka 1996. s Dalma-Mala luka d.o.o. Omiš, koje društvo je osnovano iz dijela prethodnog poslodavca, ali ugovor nije realiziran, pa je tužiteljica još uvijek u radnom odnosu kod prethodnog poslodavca, a koji ugovor o radu od 20. ožujka 1996. je prenesen na novog poslodavca Dalma-Ruskamen d.o.o. Omiš i sva prava radnika, postojanje i opseg od kojih ovisi trajanje radnog odnosa kod istog poslodavca priznaju se od prvog dana zasnivanja radnog odnosa radnika kod prethodnog poslodavca, odnosno od 17. svibnja 1984.,
- da je tužiteljica 26. prosinca 2010. sporazumno prekinula radni odnos s Dalma- Ruskamen d.o.o. da bi nakon toga 27. prosinca 2010. zaključila ugovor o radu s novim pravnim subjektom Studenac d.o.o., a koji ugovor je trajao do 28. veljače 2011.,
- da je 01. ožujka 2011. do 12. veljače 2013. tužiteljica imala zaključen ugovor o radu s tuženikom.,
- da je 13. veljače 2013. do 17.veljače 2013., zaključila ugovor o radu s trgovačkim društvom Studenac d.o.o., a 18. veljače 2013., ugovor o radu sa hotelsko naselje Dalma-Ruskamen d.o.o., tuženik u ovom predmetu.
8. Na temelju prednjih utvrđenja prvostupanjski je sud odbio zahtjev tužiteljice navodeći u obrazloženju da je tužiteljica od 01. ožujka 2011. sve do 12. veljače 2013., imala zaključen ugovor s tuženikom koji je sporazumno raskinut 12. veljače 2013., a tužiteljica je ponovno 13. veljače 2013. zaključila ugovor s trgovačkom društvom Studenac d.o.o., kojeg je sporazumno raskinula 17.. veljače 2013., da bi 18. veljače 2013. zasnovala ugovor s tuženikom. Kako je tužiteljica neprekidno provela na radu kod tuženika šest godina (od 18. veljače 2013. do 23. travnja 2019.) tuženik joj je za tih šest godina neprekidnog rada isplatio otpremninu, što među strankama nije sporno i priznao pravo na otkazni rok u skladu s Kolektivnim ugovorom tuženika ( KU) od 01. rujna 2000. u trajanju od četiri mjeseca, dok pravo na jubilarnu nagradu, sukladno odredbi članka 111. KU od 01. rujna 2000. (prema kojoj zaposlenik ima pravo na jubilarnu nagradu za neprekidni radni staž navršen kod istog poslodavca tek nakon navršenih 10 godina radnog staža) tužiteljica nije stekla, jer je bila u neprekidnom radnom odnosu kod tuženika šest godina.
9. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje tako pazi po službenoj dužnosti.
10. Prema članku 126. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19 - u daljnjem tekstu: ZR) radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje zbog razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem (stavak 1.); otpremnina se ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod toga poslodavca (stavak 2.), a ako zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije određeno drukčije, ukupan iznos otpremnine iz stavka 2. ovoga članka ne može biti veći od šest prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu (stavak 3.).
11. Dakle, za isplatu otpremnine bitna je duljina staža kod poslodavca i vrsta otkaza, odnosno bitan je neprekidni rad kod poslodavca od dvije godine. Kako je tužiteljica bila na radu kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 18. veljače 2013., sve do donošenja Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu od 23. travnja 2019. (dakle šest godina), a tuženik joj je sukladno navedenom isplatio otpremninu za šest godina neprekidnog radnog staža (što je razvidno i iz obračuna isplaćene otpremnine, neto iznosu od 4.719,78 EUR, 09. listopada 2019.), to zahtjev tužiteljice nije osnovan jer je spornom Odlukom pravilno utvrđeno trajanje radnog odnosa, otkazni rok i pravo na isplatu otpremnine, pa slijedom toga nije osnovan ni zahtjev za isplatu razlike otpremnine kao i zahtjev za utvrđenje prava na jubilarnu nagradu i otkazni rok, jer to pravo nije stekla.
12. Naime, člankom 137. stavak 1. ZR propisano je da ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja. U konkretnom slučaju tužiteljica je 27. prosinca 2010. sklopila ugovor o radu s Trgovačkim društvom Studenac d.o.o. koja je različita pravna osoba od tuženika, a koji ugovor o radu je sklopljen nakon što je radni odnos kod tuženika prestao sporazumom od 26. prosinca 2010, te je nakon toga 01. ožujka 2011. do 12. veljače 2013. imala zaključen ugovor o radu s tuženikom za obavljanje poslova svog radnog mjesta voditelja smjene u kuhinji koji ugovor je prestao sporazumom o prestanku ugovora o radu, pa stoga sve da se i uzme da je tužiteljica bila kontinuirano u radnom odnosu kod tuženika od 1984. kako to tvrdi, taj kontinuitet je u svakom slučaju prekinut Sporazumom o prestanku ugovora o radu od 12. veljače 2013.
13. Kako je tužiteljica nakon takvog sporazumnog prestanka ugovora o radu (dala i izjavu o preuzimanju predmetnog sporazuma zajedno s prijavom prestanka osiguranja prema Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje te odjavu o obveznom zdravstvenom osiguranju, a koji sporazum o prestanku ugovora o radu tužiteljica nije pobijala) te kako je nakon toga ponovno s tuženikom 18. veljače 2013. zaključila ugovor o radu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženik u situaciji nakon što je tužiteljici Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 23. travnja 2019., otkazao ugovor o radu, pravilno pobijanom odlukom utvrdio trajanje neprekidnog radnog staža u dužini od šest godina, te posljedičnom istom pravu utvrdio i trajanje otkaznog roka u trajanju od četiri mjeseca, te pravo na otpremninu koju je isplatio tužiteljici uzimajući u obzir neprekidno trajanje radnog staža kod tuženika od šest godina, a ne i ranija razdoblja rada.
14. Navodi žaliteljice prema kojima je radni odnos kod prednika tuženika zasnovala još 1984., a što proizlazi iz ugovora o prenošenju ugovora o radu na novog poslodavca od 25. rujna 2000., čime je nastavljen kontinuitet radnog odnosa su neosnovani, jer njezin radni odnos kod tuženika do donošenja sporne odluke o otkazu 23. travnja nije bio neprekidan. Tužiteljica je sporazumno raskidala radni odnos s tuženikom više puta, a zadnji put sporazumom od 12. veljače 2013. Kada je 13. veljače 2013., zasnovala radni odnos s Trgovačkim društvom Studenac d.o.o. tužiteljici je prestao radni odnos s tuženikom, a Trgovačko društvo Studenac d.o.o. ne odgovara za obveze koje je prema tužiteljici imao raniji poslodavac jer se radi o dva samostalna pravna subjekta, pa nije došlo do prijenosa ugovora u smislu članka 137. ZR, a kako je to pravilno naveo i prvostupanjski sud.
15. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan, pa žalba ni zbog ovog razloga nije osnovana.
16. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci temeljem članka 368. stavak 1. ZPP.
U Dubrovniku, 29. listopada 2025.
Predsjednica vijeća
Josita Begović
