REPUBLIKA HRVATSKA

Posl.br. P-813/2023-32

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, po sucu Mariji Skokandić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marina Konrad, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. Zagreb, protiv tužene OTP Banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić&Anić d.o.o. Split, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane dana 11. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja a odsustvu tužene, dana 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 89491/05 zaključenog dana 28. rujna 2005. između prednika tuženika OTP Banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditora i tužitelja DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Ivane Kaliman iz Korčule, dana 30. rujna 2005., pod poslovnim brojem OU-241/05, i to:

- u dijelu čl. 2. t. 4. „Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja…“

- u dijelu čl. 10. t. d): „Mjesečni anuiteti izraženi u CHF – valuti Ugovora, podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.“

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 89491/05 zaključenog dana 28. rujna 2005. između prednika tuženika OTP Banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditora i tužitelja DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Ivane Kaliman iz Korčule, dana 30. rujna 2005., pod poslovnim brojem OU-241/05, i to:

u dijelu čl. 2. t. 1. : "… kredit u kunskoj protuvrijednosti od 84.050,00 CHF.“

u dijelu čl. 2. t. 2.: „ Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita."

u dijelu čl. 2. t. 5. „Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute ugovora.“

u dijelu čl. 2. t. 6.: „Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućom promjenljivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora."

u dijelu čl. 18. t. 1. glasi: „Ugovorne strane, na ovaj pravni posao, prihvaćaju primjenu odredbi Općih uvjeta poslovanja, Pravilnika o odobravanju kredita građanima, te drugih akata Kreditora koji uređuju kreditiranje građana… Prihvat primjene naznačenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune.“

u dijelu čl. 19. t. 2. glasi: „Ugovorne strane potpisom ovog Ugovora prihvaćaju sva prava i obveze iz Ugovora, a Korisnik kredita potvrđuje i: upoznatost a) sa uvjetima odobravanja ovog kredita, b) sa odredbama važećih općih akata Kreditora koji uređuju upravljanje kreditima …“

III. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju, DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 5.307,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:

- na iznos od 0,02 EUR od 11.11.2005.

- na iznos od 21,76 EUR od 11.01.2006.

- na iznos od 1,22 EUR od 11.02.2009.

- na iznos od 76,26 EUR od 19.05.2009.

- na iznos od 17,00 EUR od 11.07.2009.

- na iznos od 37,56 EUR od 11.08.2009.

- na iznos od 83,65 EUR od 11.02.2010.

- na iznos od 17,52 EUR od 11.03.2010.

- na iznos od 6,96 EUR od 13.04.2010.

- na iznos od 6,06 EUR od 11.05.2010.

- na iznos od 17,36 EUR od 11.06.2010.

- na iznos od 20,59 EUR od 13.07.2010.

- na iznos od 11,31 EUR od 11.08.2010.

- na iznos od 25,51 EUR od 07.10.2010.

- na iznos od 4,36 EUR od 05.11.2010.

- na iznos od 50,78 EUR od 13.11.2010.

- na iznos od 36,41 EUR od 11.12.2010.

- na iznos od 61,15 EUR od 11.01.2011.

- na iznos od 54,65 EUR od 16.02.2011.

- na iznos od 40,53 EUR od 11.03.2011.

- na iznos od 39,94 EUR od 12.04.2011.

- na iznos od 54,55 EUR od 26.05.2011.

- na iznos od 64,57 EUR od 11.06.2011.

- na iznos od 63,37 EUR od 12.07.2011.

- na iznos od 113,77 EUR od 11.08.2011.

- na iznos od 71,78 EUR od 13.09.2011.

- na iznos od 58,96 EUR od 11.10.2011.

- na iznos od 66,47 EUR od 11.11.2011.

- na iznos od 60,16 EUR od 13.12.2011.

- na iznos od 66,42 EUR od 11.01.2012.

- na iznos od 82,17 EUR od 11.02.2012.

- na iznos od 72,23 EUR od 13.03.2012.

- na iznos od 74,76 EUR od 11.04.2012.

- na iznos od 70,66 EUR od 10.05.2012.

- na iznos od 78,27 EUR od 12.06.2012.

- na iznos od 70,33 EUR od 11.07.2012.

- na iznos od 69,89 EUR od 11.08.2012.

- na iznos od 70,61 EUR od 11.09.2012.

- na iznos od 66,76 EUR od 11.10.2012.

- na iznos od 76,02 EUR od 13.11.2012.

- na iznos od 69,37 EUR od 11.12.2012.

- na iznos od 71,09 EUR od 11.01.2013.

- na iznos od 82,92 EUR od 12.02.2013.

- na iznos od 64,66 EUR od 12.03.2013.

- na iznos od 75,44 EUR od 11.04.2013.

- na iznos od 64,88 EUR od 11.05.2013.

- na iznos od 192,08 EUR od 11.07.2013.

- na iznos od 71,82 EUR od 13.08.2013.

- na iznos od 78,17 EUR od 11.10.2013.

- na iznos od 258,89 EUR od 26.10.2013.

- na iznos od 67,58 EUR od 12.11.2013.

- na iznos od 75,59 EUR od 11.12.2013.

- na iznos od 70,88 EUR od 24.01.2014.

- na iznos od 84,69 EUR od 11.02.2014.

- na iznos od 94,55 EUR od 11.03.2014.

- na iznos od 85,62 EUR od 11.04.2014.

- na iznos od 86,30 EUR od 13.05.2014.

- na iznos od 83,06 EUR od 11.06.2014.

- na iznos od 87,65 EUR od 11.07.2014.

- na iznos od 86,61 EUR od 12.08.2014.

- na iznos od 87,50 EUR od 11.09.2014.

- na iznos od 90,32 EUR od 11.10.2014.

- na iznos od 89,23 EUR od 11.11.2014.

- na iznos od 92,48 EUR od 11.12.2014.

- na iznos od 90,34 EUR od 13.01.2015.

- na iznos od 137,13 EUR od 11.02.2015.

- na iznos od 134,06 EUR od 11.03.2015.

- na iznos od 130,29 EUR od 11.04.2015.

- na iznos od 131,64 EUR od 12.05.2015.

- na iznos od 126,38 EUR od 11.06.2015.

- na iznos od 132,29 EUR od 11.07.2015.

- na iznos od 117,82 EUR od 11.08.2015.

- na iznos od 113,59 EUR od 11.09.2015.

pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 12. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 12. siječnja 2023. do 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotnih poena, a od 2. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

i  r i j e š i o

I. U preostalom dijelu (upravljenom na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi) tužba se odbacuje.

II. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.350,00 EUR-a uz pripadajuću zateznu kamatu počev od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke dana 28. rujna 2005. sklopile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj ugovora 89491/05, koji je soleminiziran kod javnog bilježnika Ivne Kaliman u Korčuli dana 30. rujna 2005. pod br. OU-241/05 (u daljnjem tekstu Ugovor). Isti ugovor, tvrdi dalje tužitelj, sadrži odredbu kojom je ugovorena kamata uz redovnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Takva je kamatna klauzula, smatra tužitelj, ništetna jer je ugovorena činidba tj. visina kamatne stope neodređena i neodrediva. Pored toga ugovor sadrži valutnu klauzulu te su takve odredbe ugovora imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga tužbom od 14. lipnja 2023. tužitelj zahtijeva da se utvrde ništetnima ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i primjenu promjenjive kamatne stope te je ujedno zatražio da mu tužena vrati neosnovano stečeni iznos u svoti od 10.000 EUR-a uz napomenu da će svoj konačan zahtjev tijekom postupka precizirati i to nakon pribavljanja svih potrebnih isprava i provedenog vještva.

1. 1. Podneskom od 4. kolovoza 2023. (list spisa br. 45-48) tužitelj je smanjio prvobitno postavljeni zahtjev za isplatu te tako sada od tužene potražuje iznos od 5.993,61 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu počev od dospjelosti pojedinih mjesečnih obroka u razdoblju od siječnja 2009. pa do rujna 2015. Takav svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je navedeni iznos tužena stekla bez osnova i to na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli s time što je tijekom postupka i to nakon provedenog financijskog vještačenja konačan tužbeni zahtjev tužitelj precizirao podneskom od 22. srpnja 2025. (list spisa br. 400-404) postavivši ga kao u toč. III izreke ove presude.

2. Tužena je u odgovoru na tužbu (list spisa 14-24) istakla prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda navodeći da je sjedište tuženika u Splitu.

2. 1. Takav prigovor sud nije prihvatio ocijenivši da je za predmetni spor mjesno nadležan a sukladno odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje ZPP). Citiranom je zakonskom odredbom propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovni jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. U nazočnom slučaju tužitelj je s tuženom, odnosno njezinom prednicom Splitska banka d.d. ugovor zaključio u Poslovnici Korčula tj. u poslovnoj jedinici izvan svog sjedišta (Split) slijedom čega je za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan ovaj sud.

2. 2. Osporavajući osnov tužbenog traženja tužena smatra da se tužitelj ne može pozivati na presudu Visokog trgovačkog suda pod br. Pž 7129/13 od 13. lipnja 2014. jer se ta presuda ne primjenjuje neposredno na pojedini ugovorni odnos već je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u konkretnom slučaju postoje sve pretpostavke nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredbi. Pri tome tužena tvrdi da tužitelj nema pravnog osnova niti interesa voditi ovu parnicu budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF naknadno konvertiran te su stranke dana 7. ožujka 2016. zaključile Dodatak ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje ZID ZPK). Time je, tvrdi tužena, položaj tužitelja kao potrošača izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima jer konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora. Spomenuti dodatak ugovoru o kreditu, kako dalje navodi tužena, zaključen je slobodnom voljom stranaka pa tužitelj nije ovlašten potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora budući je sklapanjem dodatka od 7. ožujka 2016. odnos među strankama ugovoren na drugačiji način. Samim time, smatra tužena, u ovoj pravnoj stvari niti pravomoćne presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj utuženog potraživanja. Jednako tako tužena se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izneseno u postupku pod br. Gos-1/19 gdje je izričito navedeno da sporazum o konverziji sklopljen prema odredbama ZID ZPK-a ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U svom odgovoru na tužbu i podnescima tijekom postupka tužena se također poziva i na dosadašnju sudsku praksu i čitav niz pravomoćnih presuda kojima su tužbeni zahtjev utemeljeni na istovjetnom i pravnom osnovu odbijen. Što se pak tiče zahtjeva za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi tužena ističe kako tužitelj nema pravnog interesa zahtijevati da se utvrdi ništetnost odredbe o promjenjivoj kamanoj stopi jer po tom osnovu niti ne može potraživati eventualni povrat budući je nastupila zastara. Predložila je da se tužbeni zahtjev odbije.

3. U postupku je proveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Ivanki Sušić, pregledom i čitanjem isprava u spisu te saslušanjem tužitelja, a ocjenom svih provedenih dokaza odlučeno je kao u pravorijeku.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate utuženog iznosa utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje ZOO) kojim je regulirano pitanje stjecanja bez osnova pri čemu tužitelj tvrdi da mu tužena navedeni iznos duguje zbog razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice nastale zbog primjetne valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita. Pred toga tužitelj je postavio i deklaratorni zahtjev da se utvrde ništetnim pojedine odredbe ugovora.

5. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tužena, kao kreditor, dana 28. rujna 2005. zaključili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj ugovora 89491/05 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ivne Kaliman u Korčuli dana 30. rujna 2005. pod br. Ou 241/05 (list spisa br. 8-16). Istim je ugovorom tužena odobrila tužitelju stambeni kredit u iznosu od 84.050 CHF s rokom otplate od 25 godina odnosno 300 mjesečnih anuiteta. U čl. 5. toč. 1. Ugovora utvrđeno je da nominalna kamatna stopa iznosi 4,89% godišnje s time da je ta stopa promjenjiva. U čl. 11. toč. 1. istog Ugovora određeno je doslovce: "Redovna kamatna stopa je promjenljiva, a utvrđuje se odlukom kreditora."

5. 1. Također je neprijeporno da je dana 7. ožujka 2016. solemniziran pred javnim bilježnikom u Korčuli dodatak zaključenog ugovora o kreditu (list spisa 24-34).

6. Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivosti kamatne stope sadržana u čl. 11. ugovora, a pri tome se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH pod br. Pž-7129/13 od 4. srpnja 2014. ističući da je taj postupak vođen povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i da je u tom predmetu na strani tuženih bila i OTP banka d.d.

6. 1. Spomenutom odlukom Visokog trgovačkog sud RH pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika, među ostalim i tuženom iz ove parnice OTP banka d.d., a takva je tužba podignuta radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Istom presudom utvrđeno je da je tužena OTP banka d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

6. 2. U obrazloženju iste presude se navodi kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede, u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Ovo je u skladu i sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena sporna odredba.

6. 3. Shodno tome, osnovano se tužitelj poziva na sadržaj pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH pod br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. prema kojoj je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 11. Ugovora) ništetna no tužiteljev deklaratorni zahtjev upravljen u ovoj parnici na utvrđenje nišetnosti je sud odbacio. Ovo stoga jer tužitelj uz deklaratorni zahtjev nije ujedno postavio i zahtjev radi isplate kojim bi od tužene potraživao razliku više plaćenih anuiteta primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Samim time, a budući nije postavio kondemnatorni zahtjev, tužitelj ničim nije dokazao postojanje svog pravnog interesa za isticanje deklaratornog zahtjeva pa je u tom dijelu tužba i odbačena primjenom čl. 187. st. 2.

ZPP-a (toč. I rješenja).

7. U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 1. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

7. 1. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

7. 2. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

7. 3. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt- 575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

7. 4. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

7. 5. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom. Stoga je i odlučeno kao u toč. I izreke ove presude te su utvrđene ništetnim odredbe sadržane u čl. 2. toč. 4. i čl. 10. toč. d ugovora.

7. 6. U preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi je odbijen. Naime odbijen je zahtjev za utvrđenje ništetnosti onih ugovornih odredbi koji se odnose na isplatu kredita odnosno odredbe kojima se uređuju obveze banke, a ne potrošača. Ovo stoga jer ugovorne odredbe koje određuju obveze banke u kolektivnom sporu nisu niti utvrđene nišetnim niti utvrđenja iz ranije citirane presude imaju obvezujući učinak u ovoj parnici. Kako nema osnova utvrditi ništetnost ugovorne odredbe o odobravanju kredita uz primjenu valutne klauzule jer je riječ o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora. Ovom se ugovornom odredbom definira iznos kredita te je posve opravdano zaključiti da su se o toj odredbi vodili pojedinačni pregovori, a ne postoje razlozi niti za ništetnost drugih odredbi ugovora pobliže pobrojanih u toč. I izreke pa je u tom dijelu deklaratorni zahtjev odbijen kao neosnovan.

8. Čl. 1111. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnova u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj ga je dužan vratiti, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednost nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije opala.

9. Odlučujući o visini iznosa kojega je tužena neosnovano stekla, sud je utvrdio da takav iznos predstavlja razliku između mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju u utuženom razdoblju i onih iznosa koji bi mu bili naplaćeni da je mjesečni anuitet obračunavan primjenom fiksnog tečaja CHF na dan isplate kredita.

9. 1. Na te je okolnosti, a na temelju priložene dokumentacije i izvoda iz poslovnih knjiga tužene, sud odredio provedbu financijsko knjigovodstvenog vještačenja te vještakom u ovoj parnici imenovao Ivanku Sušić. U svom pismenom nalazu (list spisa br. 283-294) imenovana je vještakinja utvrdila:

- da razlika iznosa otplaćenih anuiteta prema tečaju CHF koji se primjenjivao kod obračuna mjesečnih otplata u odnosu na tečaj CHF u vrijeme sklapanja ugovora, a u razdoblju do 30. rujna 2015. iznosi 3.329,73 EUR-a

- da kod sklapanja dodatka ugovora o kreditu (konverzije) nije utvrđena niti tužitelju priznata preplata

9. 2. Povodom primjedbi na provedeno vještačenje te postupajući po nalogu ovoga suda (list spis 387) imenovana vještakinja je izvršila dopunu prvobitnog nalaza i mišljenja utvrdivši:

- da razlika iznosa otplaćenih anuiteta prema tečaju CHF koji se primjenjivao kod obračuna mjesečnih otplata u odnosu na tečaj CHF u vrijeme sklapanja ugovora, a u razdoblju do 30. rujna 2015. iznosi 5.307,27 EUR-a

- da kod sklapanja dodatka ugovora o kreditu (konverzije) nije utvrđena niti tužitelju priznata preplata

9. 3. Na ovakav izračun vještaka punomoćnici stranaka nisu imali primjedbi.

10. Tužena je tijekom postupka osporila tužitelju pravo potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora o kreditu, a zbog sklapanja dodatka Ugovoru kojim je isti konvertiran iz valute CHF u valutu EUR pri čemu smatra da su konverzijom sporne ugovorne odredbe izmijenjene s važenjem ex tunc te da dodatak ugovora o kreditu predstavlja svojevrsnu nagodbu stranaka kojom su razriješena sva uzajamna prava i obveze.

10. 1. Naime, prema čl. 19. b. ZPK konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

10. 2. Čitanjem dodatka Ugovora o kreditu od 7. ožujka 2016. (list spisa br. 24-34) i sporazuma o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita (list spisa br. 79) sud utvrđuje da je istim izvršena konverzija kredita radi promjene valute i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi korisnik bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Ovakav ugovor tužena je zaključila u ispunjenu svoje zakonske obveze sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju pri čemu su stranke utvrdile neotplaćeni dio glavnice i preostali rok otplate kredita te se suglasili da je na dan 30. rujna 2015. postojao dug od 1.632,55 € s time što je upravo za taj iznos uvećana preostala neotplaćena glavnica.

10. 3. Dodatak ugovora o kreditu i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem odredbi ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

10. 4. Konverzija, odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i iznos glavnice veza za tečaj CHF, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

10. 5. Konverzijom prvobitnog ugovora o kreditu među strankama je uređeno pitanje određivanja kamatne stope nakon zaključenja dodatka ugovoru, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama.

10. 6. U ovoj pravnoj stvari tužitelj svojim zahtjevom traži isplatu s osnova preplate anuiteta odnosno neosnovano stečenog na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, a potraživanje je utuženo za razdoblje do rujna 2015. Dodatak ugovora o kreditu zaključen je dana 7. ožujka 2016. i njime je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR. Zbog svega toga sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravo potraživati stečeno bez osnova zbog ništetnih ugovornih odredbi. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje odredba čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u ovom slučaju nisu ispunjeni.

10. 7. Zbog svega navedenog ovaj sud je mišljenja da tužitelj ima pravni interes za pokretanje i vođenje restitucijske parnice i da se može pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a samim time ovlašten je zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele. Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite na što ne utječe provedena konverzija tj. čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi. S druge pak strane okolnost da je provedena konverzija kredita nameće potrebu da se u svakom pojedinom slučaju provjeri je li zaključenjem dodatka ugovoru cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža koja je narušena ništetnim ugovornim odredbama.

10. 8. U konkretnom slučaju iz nalaza vještaka jasno proizlazi da prilikom konverzije nije utvrđena niti obračunata bilo kakva preplata a iz čega je opravdano zaključiti da sklapanjem konverzije nisu za tužitelja uklonjene štetne posljedice proizvedene ništetnim odredbama osnovnog ugovora.

10. 9. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

10. 10. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu iz 2005., stoga su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

10. 11. Na ovakav zaključak upućuje i iskaz samog tužitelja u ovoj parnici gdje on navodi da je kod zaključenja ugovora potpisao zapravo već ranije pripremljeni obrazac bez da se o pojedinim odredbama pregovaralo, nije imao razloga sumnjati u dobronamjernost službenice u banci koja mu je preporučila kredit upravo u CHF. Ubrzo su, kako tvrdi tužitelj, mjesečne kreditne obveze premašile visinu njegove plaće, čak je bio primoran posuditi iznos od 10.000 EUR-a da bi na taj način smanjio glavnicu i barem dijelom smanjio mjesečnu ratu. To razdoblje je za egzistenciju njegove obitelji bilo jako teško te je upravo iz tog razloga i pristao na konverziju kredita nadajući se ta će m buduće rate biti nešto manje.

11. Zbog svega navedenog sud je obvezao tuženu platiti tužitelju iznos koji je utvrđen provedenim knjigovodstvenim vještačenjem, a koji se odnosi na razliku iznosa početnog tečaja CHF u odnosu na tečaj istog u vrijeme mjesečnih otplata kreditnih anuiteta.

11. 1. Prema nalazu vještaka u postupku je utvrđeno da je zbog primjene valutne klauzule tužitelj platio više iznos od 5.307,27 €. Upravo je takav iznos i dosuđen tužitelju (toč. I izreke) pri čemu sud nije uzeo u obzir i negativne tečajne razlike, odnosno manje plaćene anuitete otplate kredita zbog pada tečaja CHF. Ovo stoga jer u konkretnom slučaju sud nije dužan umanjiti tražbinu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli za tzv. negativne tečajne razlike koje se odnose na razdoblje kada je tečaj bio manji od onoga na dan isplate kredita. Ovakav zaključak temelji se na činjenici da tužena nije u ovom slučaju istakla protutužbeni zahtjev a tužitelj je svo vrijeme plaćao upravo one anuitete koje je određivala banka i pri tome ništa nije neosnovano stekao. U ugovorima s valutnom klauzulom vezanom uz CHF postojala su razdoblja kada je tečaj padao u odnosu na početno ugovoreni no samim time potrošač plaćanjem po nižem tečaju nije mogao ništa steći niti ovdje ima mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove na strani tužitelja.

11. 2. Pored toga tužena duguje tužitelju pripadajuću zateznu kamatu počev od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog obroka po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a te je i presuđeno kao u toč. I pravorijeka. Naime, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodove i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO-a dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počev od dana stjecanja kako je to i utvrđeno u nalazu vještaka.

12. Odlučujući o parničnom trošku sud je smatrao opravdanim primijeniti odredbu čl. 154. st. 5. ZPP-a te je obvezao tuženu naknaditi tužitelju sve troškove koji su bili potrebni radi vođenja ove parnice. Ovo stoga jer je ocjenom omjera uspjeha u parnici očito da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu deklaratornog zahtjeva pri čemu zbog tog dijela nisu niti nastali posebni troškovi. Stoga je odmjerivši sve izdatke koji su bili potrebni u ovom postupku sud tužitelju priznao izdatke za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe, sastav dva obrazložena podneska te zastupanje na četiri ročišta, za svaku radnju po 200 EUR-A, a što ukupno iznosi 1.400 EUR-a koji je iznos uvećan za pripadajuću stopu PDV-a (350,00 EUR-a). Jednako tako su tužitelji priznati troškovi sudskog vještačenja u iznosu od 600 EUR- a pa sveukupno priznati trošak iznosi 2.350 EUR-a.

13. Zbog navedenoga odlučeno je kao u pravorijeku.

U Korčuli, 29. listopada 2025.

S u d a c :

Marija Skokandić

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).