Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1243/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica iz Pule, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, Rijeka, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj P-286/2024-17 od 27. lipnja 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Tuženikova žalba djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj P- 286/2024-17 od 27. lipnja 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke

- potvrđuje u točki II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 550,29 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 21. listopada 2004.

- potvrđuje u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 591,35 EUR sa zateznim kamatama

- preinačuje u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 211,25 EUR sa zateznim kamatama na način da se taj dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbija.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 182,79 EUR (stotinu osamdeset dva eura i sedamdeset devet centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.10 Ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102080128, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 11.10.2004. godine koja propisuje iznos naknada, a koja glasi: „10. NAKNADA Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,00 (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate sa datumom ugovora.”, pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d., OIB 23057039320, da tužitelju JM, OIB [osobni identifikacijski broj],u roku od 15 dana s osnova jednokratne naknade za troškove obrade kredita isplati iznos od 550,29 (petstopedeset eura i dvadesetdevet centa) eura / 4.146,18 (četiritisućestočetrdesetšest kuna i osamnaest lipa) kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 21.10.2004. za period po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02),za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se odbija sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od dana 20.10.2004. pa do isplate, kao neosnovanim.

III Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, da naknadi tužitelju JM, OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 802,60 (osamstodva eura i šezdeset centi) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude 27. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.; dalje: ZPP) i zbog pogrešno primijenjenog materijalnog prava i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da je između stranaka nesporno:

- da su stranke 11. listopada 2004. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102080128

- da je člankom 10. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,00 % naknade na iznos kredita obračunate s datumom ugovora

- da je tužitelj na ime navedene naknade tuženiku platio iznos od 550,29 eura.

6.1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je spornim člankom 10. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, ali nije definirano što to znači niti je pojašnjeno kojim konkretnim uslugama ta naknada odgovara, odnosno koju vrstu usluga i troškova ona pokriva. Tužitelj smatra da je takva odredba nejasna i nerazumljiva te navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed sastavljenom obrascu pripremljenom od strane tuženika i da se u spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

6.2. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je namjena predmetnog kredita bila kupnja stana u [adresa] koji tužitelju služi za stanovanje i da se u tom stanu ne obavlja nikakva gospodarska djelatnost pa stoga tužitelj ima status potrošača u smislu Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio Ugovor o kreditu te da tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju tog ugovora pa se stoga radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu na koji se primjenjuje članak 81. ZZP kojim je u stavku 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, u stavku 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo, uključivo i o spornoj ugovornoj odredbi iz članka 10. Prvostupanjski sud nadalje navodi da je sporna ugovorna odredba jasna, ali nije lako razumljiva potrošaču zbog toga jer nisu objašnjeni niti specificirani razlozi niti kriteriji izračuna naknade te nakon provedenog testa poštenosti prvostupanjski sud zaključuje da je sporna ugovorna odredba ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja i da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga ništetna u smislu članka 87. ZZP-a.

6.3. Zbog tih razloga je pobijanom presudom utvrđeno da je sporna ugovorna odredba ništetna, tuženiku je naloženo da tužitelju plati iznos od 550,29 eura koliko je tužitelj platio na ime sporne naknade sa zateznim kamatama od dana plaćanja te mu je naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 802,60 eura sa zateznim kamatama.

6.4. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da sporna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i da je ta ugovorna odredba ništetna.

6.5. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP-a u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe ispitao moguće postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu tužitelja. Tom zakonskom odredbom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.6. U okviru ocjene poštenosti potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

6.7. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

6.8. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba točke 6.1. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

6.9. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7. Odredbe članaka 1065. do 1071. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001. i 35/2005.; dalje: ZOO/91) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP-a o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.1. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

7.2. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave koje je tijekom prvostupanjskog postupka predložio razgledati tuženik i koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužitelju, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

7.3. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi.

7.4. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točka 3. ZZP-a i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja točkom 6.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točka 3. ZZP-a da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

7.5. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 23. prosinca 2024., prije nego što je odluka iz stavka I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio protekao.

7.6. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužitelju dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da je sporna ugovorna odredba ništetna već prilikom sklapanja predmetnog ugovora pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužitelju plati zatezne kamate od dana stjecanja.

7.7. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud spornu ugovornu odredbu u točci I. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom i na temelju članaka 210. stavka 1. ZOO/91 naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz točke 10. Ugovora o kreditu u iznosu koji je utvrđen u postupku i u žalbi nije osporavan. Zbog toga je u odnosu na točku I. i točku II. izreke prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje od 550,29 eura, uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u tom dijelu.

7.8. Tuženik se žali navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je tuženiku naložio da tužitelju plati troškove za izbivanje iz pisarnice radi pristupa ročištu 9. svibnja 2025. u iznosu od 131,25 eura te trošak upotrebe vlastitog automobila radi pristupa ročištu od 9. svibnja 2025. na relaciji [adresa] u iznosu od 80,00 eura. Tuženik navodi da je do tih troškova došlo zbog delegacije nadležnosti sukladno članku 11. Zakona o sudovima jer je prvotno bio nadležan Općinski sud u Puli, a člankom 11. stavak 5. Zakona o sudovima je propisano da će se u takvoj situaciji troškovi javnog prijevoza i izbivanja iz pisarnice isplatiti na teret državnog proračuna u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodio pred mjesno nadležnim sudom.

7.9. Iz stanja spisa doista proizlazi da je rješenjem predsjednika Županijskog suda u Puli – Pola broj 31 Su-83/2024-3 od 9. veljače 2024. ovaj predmet, u kojem se je do donošenja tog rješenja postupak vodio pred Općinskim sudom u Puli, na temelju članka 11. stavka 2. Zakona o sudovima delegiran Općinskom sudu u Pazinu te je postupak nastavljen pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalnoj službi u Bujama. Kako je člankom 11. stavak 5. Zakona o sudovima propisano da će se u takvoj situaciji troškovi javnog prijevoza i izbivanja iz pisarnice isplatiti na teret državnog proračuna u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodio pred mjesno nadležnim sudom, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio da plati gore navedeni trošak izbivanja tužiteljevog punomoćnika iz pisarnice radi pristupa ročištu 9. svibnja 2025. u iznosu od 131,25 eura te trošak upotrebe vlastitog automobila radi pristupa ročištu od 9. svibnja 2025. na relaciji [adresa] u iznosu od 80,00 eura, odnosno ukupno 211,25 eura pa je zbog tih razloga dio prvostupanjske presude pod točkom III. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 211,25 eura na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačen na način da je za taj iznos odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška, a zbog svih gore iznijetih razloga je na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđen preostali dio točke III. izreke presude kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 591,35 eura.

8. Tuženik je sa žalbom uspio samo u odnosu na dio parničnog troška pa je zbog toga odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 182,79 eura.

Koprivnica, 29. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić