Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1178/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VEH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Sajku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj P-871/2023-27 od 22. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika te se djelomično potvrđuje točka I. izreke presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj P-871/2023- 27 od 22. srpnja 2025. u dijelu kojim je utvrđen ništetnim dio ugovorne odredbe članka 11.2.t.b) ugovora o kreditu broj 48406/06 od 7. kolovoza 2006. kojim je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za švicarski franak na dan plaćanja.

II. Djelomično se preinačava točka I. izreke presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj P-871/2023-27 od 22. srpnja 2025. u dijelu kojim je utvrđen ništetnim dio ugovorne odredbe članka 11.2.t.b) ugovora o kreditu broj 48406/06 od 7. kolovoza 2006. koji glasi: „od 625,38 CHF“ na način da se odbija zahtjev za utvrđenje ništetnosti tog dijela ugovorne odredbe članka 11.2.t.b) ugovora o kreditu broj 48406/06 od 7. kolovoza 2006.

III. Preinačava se točka II. izreke presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj P-871/2023-27 od 22. srpnja 2025. na način da se odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.737,04 EUR sa zateznim kamatama od 30. prosinca 2025. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika i preinačuje se točka V. izreke presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj P-871/2023-27 od 22. srpnja 2025. na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka te svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Točke III. i IV. izreke presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj P-871/2023-27 od 22. srpnja 2025. nisu ispitivane u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom su presudom, u točci I. izreke, utvrđeni ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredbe članka 11.2.t.b) ugovora o kreditu broj 48406/06 sklopljenog 7. kolovoza 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i SOCIETE GENERALE- SPLITSKA BANKA d.d. – pravnog prednika tuženika kao kreditora, kojima je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za švicarski franak na dan plaćanja i u dijelu kojim je iznos posljednje rate ugovoren u iznosu od 625,38 EUR. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 5.737,04 EUR sa zateznim kamatama od 30. prosinca 2015. do isplate dok je zahtjev za isplatu zateznih kamata za razdoblje od 19. prosinca 2015. do 29. prosinca 2015. odbijen točkom IV. izreke. Točkom III. izreke odbijen je zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi članka 2. predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita i njegova isplata uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (dalje: CHF) kao i zahtjev za utvrđenje ništetnom dijela ugovorne odredbe članka 11.2.t.a) kojom je visina 111 mjesečnih rata ugovorena u iznosu od 621,89 CHF. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 2.283,18 EUR sa zateznim kamatama od 22. srpnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkama I., II. i V. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu „po odmjeri suda“.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s navodnom povredom članka 8. ZPP-a na koju se tužitelj određeno poziva u žalbi tvrdeći da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio dokaze. Prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj pogrešne primjene članka 8. ZPP-a.

8. Žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o učincima dodatka ugovoru o kreditu na utuženi kondikcijski zahtjev pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 48406/06 od 7. kolovoza 2006. te kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je odredba sadržana u tom potrošačkom ugovoru u odnosu na koji su stranke u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje ZPK) zaključile dodatak ugovora o kreditu.

10. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja i svjedoka, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je između pravnog prednika tuženika SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 7. kolovoza 2006. u Zagrebu sklopljen potrošački ugovor o kreditu (za kupnju stana iz Programa poticajne stanogradnje u Zagrebu) broj 48406/06 s ugovorenim iznosom kredita od 57.124,83 CHF po srednjem deviznom tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 4,30% godišnje, promjenjivu, s rokom otplate od 112 mjeseci odnosno 112 mjesečnih rata

- da je visina 111 rata ugovorena u iznosu od 621,99 CHF, a posljednja (preostala) rata u iznosu od 625,38 CHF

- da je tuženik do veljače 2020. poslovao pod tvrtkom OTP banka Hrvatska d.d

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 7. kolovoza 2006.koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i OTP banke d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 6. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je OTP banka d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2008., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštenu (i ništetnu) odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj posebnoj parnici za utvrđenje i isplatu u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da sporna odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF nije jasno i razumljivo sastavljena te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunata i naplaćena rata u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 63.232,16 kn /8.392,33 EUR[1] /

- da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015., dalje: ZID ZPK/2015)

- da je taj dodatak ugovoru o kreditu sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015

- da je izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a

- da prema obračunu konverzije postoji preplata u iznosu od 5.304,96 EUR /39.970,22 kn/ koja je veća od zbroja preostalih anuiteta do kraja otplate kredita

- da je ta preplata vraćena na račun tužitelja

- da je kredit otplaćen 29. prosinca 2015.

- da osamostaljene (uglavničene) kamate koje su na iznos od 8.392,33 EUR tekle od dana kad je svaki pojedinačni iznos plaćen tuženiku do 29. prosinca 2015. iznose 2.649,67 EUR

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 22. kolovoza 2023.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF kao i ugovornu odredbu kojom je posljednja rata kredita ugovorena u visini od 625,38 EUR utvrdio ništetnima te je kao pravnu posljedicu ništetnosti ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu naložio tuženiku vratiti tužitelju iznos od 5.737,04 EUR na ime razlike između zbroja svih uplata učinjenih na temelju ispunjenja te ništetne ugovorne odredbe i zateznih kamata koje su na te iznose tekle od dana kada su plaćeni do dana 29. prosinca 2015. i preplate utvrđene obračunom konverzije (8.392,33 EUR + 2.649,67 EUR - 5.304,96 EUR = 5.737,04 EUR) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 30. prosinca 2015. do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare te je zaključio da sklopljeni dodatak ugovoru o kreditu nije od značaja za osnovanost tužbenog zahtjeva jer tim dodatkom nije ostvarena zaštita tužitelja od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu broj 48406/06 od 7. kolovoza 2006.

11.1. Iznesena činjenična utvrđenja u mjeri u kojoj se odnose na ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 u točci I. izreke pobijane presude koji se odnosi na odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF istu ocijenio ništetnim pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

13. Imajući na umu odredbe članka 327. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., dalje: ZOO/2005) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora iz kojih proizlazi da pravo na utvrđenje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba i državni odvjetnik, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje (djelomične) ništetnosti ugovora o kreditu broj 48406/06 od 7. kolovoza 2006. i to stoga što su te ugovorne odredbe izmijenjene dodatkom tom ugovoru. Osim toga, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. koje je doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, potrošač ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iako je sklopi dodatak ugovoru kojim su izmijenjene te odredbe ugovora, kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik u žalbi osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja o pravnom interesu tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora.

14. Imajući na umu da je točkom I. izreke pobijane presude utvrđena ništetnom ugovorna odredba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF broj 48406/06 od 7. kolovoza 2006. (koja nije odraz niti kogentne niti dispozitivne odredbe zakona jer se valutna klauzula u skladu s člankom 22. ZOO/2005 mora ugovoriti da bi obvezivala stranke), a ne ugovorna odredba dodatka ugovoru (čiji je sadržaj odraz prisilnih zakonskih odredbi), neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sporna ugovorna odredba u skladu s člankom 85. stavkom 1. ZZP/2003 izuzeta iz testa poštenosti.

15. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu prava, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje da je ništetna ugovorna odredba članka 11.2. t.b) ugovora broj 48406/06 od 7. kolovoza 2006. u dijelu kojim je iznos posljednje rate ugovoren u iznosu od 625,38 EUR pogrešno primijenio materijalno pravo. Riječ je o jasnoj ugovornoj odredbi koja je rezultat pojedinačnog pregovaranja o iznosu kredita, vremenu za koji je zaključen i broju ugovorenih rata, pa ta odredba ne potpada u područje primjene zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako ih određuje članak 81. stavak 1. ZZP/2003. Zbog toga je zahtjev za utvrđenje ništetnim te ugovorne odredbe trebalo odbiti pa je na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a djelomično preinačena točka I. izreke prvostupanjske presude.

16. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točci II. izreke pobijane presude kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa od 5.737,04 EUR plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u ugovoru o kreditu broj 48406/06 od 7. kolovoza 2006. i to kao pravnu posljedicu njezine nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

17. Iako ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

18. U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su tuženik i tužitelj zaključili 7. kolovoza 2006. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

18.1. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

19. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

19.1. Osim toga, nepoštena ugovorna odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF iz ugovora o kreditu od 7. veljače 2006. nakon zaključenog dodatka ne obvezuje tužitelja, s obzirom na to da je ta nepoštena ugovorna odredba zamijenjena na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR.

19.2. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

20. Načelno gledajući, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, trebaju, uz utvrđenje ništetnosti tih odredbi, imati i pravo na povrat tih plaćanja. Pravo potrošača na povrat posljedica je neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe. Bez prava na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc, a što je okvir postavljen člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

20.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

20.1.1. Isto tako, u skladu s člankom 19.f stavkom 2. ZPK-a, iznosi koji su plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) do dana sklapanja dodataka ugovorima o kreditu, iskorišteni su za korist tužitelja na način da se smatraju pretplatom koja se vraća tužitelju.

21. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 7. veljače 2006., na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru, iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata (jer prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta s valutnom klauzulom u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema novom otplatnom planu) vraćena tužitelju, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 7. kolovoza 2006. bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 7. kolovoza 2006. vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

21.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

21.2. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

21.3. Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj dodatka ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014. i 110/2015., dalje ZZP/2014) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. Osim toga, opseg i sadržaj informiranja u odnosu na sklopljeni dodatak ugovoru također su uređeni prisilnom odredbom članka 19.d ZPK-a, a tijekom postupka nisu iznesene tvrdnje o tome da tuženik nije ispunio svoje obveze informiranja. Imajući na umu da se u skladu s člankom 19.c. stavkom 1. točkom 2. ZPK-a konverzija provodi na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i na način da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika (članak 19.c stavak 1. točka 1. ZPK-a) te da je tužitelju u skladu s člankom 19.d stavkom 2. ZPK-a omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, očito je da je tužitelj prilikom sklapanja dodatka ugovoru bio precizno obaviješten o deviznom tečaju za otplatu kredita ugovorenom dodatkom (jer su promjene tečaja već realizirane) i koji se retroaktivno primjenjuje na njegov ugovorni odnos.

22. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK-a u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o vraćanju utvrđene preplate, s time da je u odnosu na uplate učinjene u prijelaznom razdoblju postupljeno u skladu s člankom 19.f ZPK-a, očito je da ta razlika (8.392,33 EUR), nakon zaključenog dodatka ugovoru nije (više) bez osnove u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

22.1. Tuženik je na temelju sklopljenog dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznose koje je tužitelj platio na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF (8.392,33 EUR), a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 7. veljače 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015., odnosno u prijelaznom razdoblju. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je vraćena tužitelju.

23. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 7. kolovoza 2006. jer su i uplate koje čine te razlike (8.392,33 EUR) u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

24. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu koja je sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 7. kolovoza 2006. jer ga, s jedne strane, te odredba ne obvezuje, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete dodatkom dok mu je preplata vraćena. Stoga mu prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada zatražena isplata od 5.737,04 EUR.

25. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022., točka 25., i Rev 586/2024-14 od 21. prosinca 2022., točka 26. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1.

26. Naposljetku, neodlučno je pozivanje suda prvog stupnja na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

26.1. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., V, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

26.2. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.)

26.3. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sklopljen 7. kolovoza 2006., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

26.4. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

27. Pritom je neodlučna činjenica da je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica u Luksemburgu (još) 29. listopada 2001. U skladu s člankom 1. stavkom 3. Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske, uvjeti primanja u članstvo utvrđeni u Aktu priloženom tom Ugovoru. Odredbe tog Akta sastavni su dio tog Ugovora, Kad je riječ o vremenskoj primjeni direktiva, Akt o pristupanju je u tom smislu vrlo jasan. U skladu s člankom 2. toga Akta, "od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenima u tim ugovorima i u ovom Aktu." Štoviše, u skladu s člankom 46. i 47. Akta o pristupanju, (tek) od trenutka pristupanja se smatra da su direktive upućene Hrvatskoj te se smatra da je Hrvatska primila obavijest o tim direktivama (tek) u trenutku pristupanja (članak 46. Akta o pristupanju). Hrvatska poduzima mjere koje su potrebne kako bi od dana pristupanja bila usklađena s odredbama direktiva (članak 47. Akta o pristupanju), osim ako je u tom Aktu predviđen neki drugi rok, što za Direktivu 93/13 nije slučaj.

27.1. Istovjetno tumačenje u istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji dao je i Sud Europske unije u presudi Ynos, C-302/2004 od 10. siječnja 2006. U tom su postupku pravna shvaćanja o primjeni Direktive 93/13 zbog toga što je ugovor o potrošačkom kreditu zaključen u vrijeme trajanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zastupale španjolska i austrijska vlada. Suprotno tome, Sud Europske unije je i u presudi Ynos izrazio (obvezujuće) tumačenje da nema primjene Direktive 93/13 na ugovore o kreditu koji su u državi članici zaključeni prije njezinog pristupanja Uniji.

28. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odluci o isplati iz točke II. izreke pobijane presude, u dijelu koji se odnosi na iznos od 5.737,04 EUR pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom je dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi odbijen, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda tuženika koji se odnose na taj dio pobijane odluke.

29. Iako je tuženik na temelju sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose plaćene na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF u iznosu od 8.392,33 EUR (a koje tužitelj traži tužbom djelomično, u iznosu od 5.737,04 EUR) i koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 7. kolovoza 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.). Iznose koji su plaćeni u prijelaznom razdoblju, do sklapanja dodataka, tuženik je držao bez osnove do dana kad su tužitelju vraćeni kao preplata.

29.1. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje obveze tužitelja prema dodatku sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak tužitelja u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF 7. kolovoza 2006.

29.3. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točke 53. i 56.1.

29.3. Međutim, tužitelj ne zahtijeva isplatu tih zateznih kamata. To stoga što zbog pogrešnog pravnog pristupa smatra da su mu te zatezne kamate podmirene preplatom obračunatom u konverziji iako se prema prisilnom propisu iz članka 19.c ZPK stavka 1. točke 5. alineje druge, ta preplata vraća potrošaču, a ne koristi se za druge svrhe. Imajući na umu da su te zatezne kamate tekle na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od dana plaćanja do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje tužiteljeve obveze preuzete valjanim dodatkom, a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja, neosnovano tužitelj zahtijeva zatezne kamate koje teku u kasnijem razdoblju pa je uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 5.737,04 EUR teku od 30. prosinca 2015. do isplate odbijen.

30. S obzirom na to da je tužitelj uspio u sporu sa zahtjevom za utvrđenje, a sa zahtjevom za isplatu nije uspio pa je u odnosu na taj zahtjev uspio tuženik, ocjena je ovog suda da su stranke, kvalitativno i kvantitativno, djelomično uspjele u parnici s približno jednakim dijelovima pa svaka treba snositi svoje troškove postupka (članak 154. stavak 4. ZPP-a). Stoga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u točci V. izreke prvostupanjske presude te je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen. Iz istog je razloga odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

31. Točke III. i IV. izreke prvostupanjske presude nisu pobijane žalbom pa nisu ispitivane u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Varaždinu 29. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer