Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-506/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice SP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Andrijani Bošnjak Milić, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-553/2021-25 od 11. siječnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-553/2021-25 od 11. siječnja 2024.:

- preinačuje u točki I. izreke i to u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 9010531546 od 12. svibnja 2005., kojim je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 31.000,00 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, na način da se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan

- potvrđuje u preostalom dijelu točke I. izreke, kao i točke II. i IV. izreke.

II. Nepobijana točka III. izreke presude nije ispitivana u ovom drugostupanjskom postupku.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010531546 od dana 12. svibnja 2005. godine sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta, Zagreb, OIB: 02535697732 kao kreditora i tužiteljice SP, OIB: [osobni identifikacijski broj] , [adresa], u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 31.000,00 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja (članak 1. i članak 7.2. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., Radnička cesta, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužiteljici SP, OIB: [osobni identifikacijski broj], S 59, [adresa], isplati iznos od 3.736,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje u razdoblju od 1. studenog 2008. do 31. srpnja 2015. teku po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1.srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom i to na iznose kako slijedi:

- 0,71 EUR od 1. studenog 2008. do isplate

- 1,75 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate

- 3,82 EUR od 1. veljače 2009. do isplate

- 4,80 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate

- 2,24 EUR od 1. travnja 2009. do isplate

- 2,79 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate

- 0,83 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate

- 3,23 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate

- 7,01 EUR od 1. veljače 2010. do isplate

- 6,20 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate

- 11,05 EUR od 1. travnja 2010. do isplate

- 10,16 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate

- 12,45 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate

- 26,87 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate

- 23,75 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate

- 32,15 EUR od 1. rujna 2010. do isplate

- 29,68 EUR od 1. listopada 2010. do isplate

- 24,25 EUR od 1. studenog 2010. do isplate

- 36,86 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate

- 50,60 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate

- 41,36 EUR od 1. veljače 2011. do isplate

- 44,91 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate

- 40,47 EUR od 1. travnja 2011. do isplate

- 41,31 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate

- 60,81 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate

- 62,15 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate

- 78,10 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate

- 71,66 EUR od 1. rujna 2011. do isplate

- 63,24 EUR od 1. listopada 2011. do isplate

- 62,27 EUR od 1. studenog 2011. do isplate

- 61,59 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate

- 65,41 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate

- 69,42 EUR od 1. veljače 2012. do isplate

- 69,80 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate

- 67,26 EUR od 1. travnja 2012. do isplate

- 68,65 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate

- 69,97 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- 2.406,46 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate

u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva kojim se traži da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 30,07 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 0,72 EUR od 1. kolovoza 2005. do isplate

- 5,90 EUR od 1. rujna 2005. do isplate

- 5,25 EUR od 1. listopada 2005. do isplate

- 5,14 EUR od 1. studenog 2005. do isplate

- 5,44 EUR od 1. prosinca 2005. do isplate

- 3,79 EUR od 1. siječnja 2006. do isplate

- 3,05 EUR od 1. veljače 2006. do isplate

- 0,78 EUR od 1. ožujka 2006. do isplate

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., Radnička cesta, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužiteljici SP, OIB: [osobni identifikacijski broj], S 59, [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.741,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1.srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana."

2. Protiv točaka I., II. i IV. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak ili podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Tuženik je žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali u žalbi ne navodi u čemu bi se sastojala eventualno počinjena bitna povreda iz kojih razloga je ovaj sud presudu suda prvog stupnja ispitivao po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a te je utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 9010531546 kojeg su stranke zaključile 12. svibnja 2005. i to u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 31.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora) te u dijelu kojim je način otplate kredita ugovoren u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja (članak 7. točka 2. Ugovora o kreditu) te isplata temeljem stjecanja bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6.1. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice sud je utemeljio na slijedećim činjeničnim utvrđenjima:

- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 9010531546 12. svibnja 2005. u svrhu adaptacije stambenog objekta prema kojem je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 31.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora o kreditu) s rokom otplate od 120 mjeseci (članak 7.2. Ugovora o kreditu), te da je člankom 7.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važećem na dan plaćanja,

- da je tužiteljica realizirala kredit radi adaptacije stambenog prostora kojeg je koristila u privatne svrhe te da ona ima status potrošača u smislu članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP/03) jer kredit nije iskorišten za bilo kakvu njezinu poslovnu ili poduzetničku djelatnost,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi tužiteljicu valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF jer je u postupku odustao od svih predloženih dokaza na okolnost postupanja tuženika u postupku koji je prethodio sklapanju Ugovora o kreditu,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., protiv koje presude je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen Ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu u kojima su korištene nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da je sud u postupcima koje pokreću potrošači vezan za navedene presude u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19. i 19/22.; dalje: ZZP/14),

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženiku preplatila iznos od 3.766,11 eura, koji iznos predstavlja zbroj više plaćenih iznosa tijekom cijelog ugovornog razdoblja,

- da prilikom izračuna visine preplate na temelju ništetne odredbe nisu po prigovoru tuženika uzeta razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja jer tuženik u postupku nije istaknuo prigovor prijeboja,

- da nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice za dosuđeni iznos od 3.736,04 eura iz razloga što od dana pravomoćnosti presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe 15. listopada 2021. nije protekao rok od 5 godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO), pri čemu se sud poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora,

- da je preplaćeni iznos od 30,07 eura u zastari,

- da tužiteljici na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana stjecanja, zaključujući da je tuženik nepošteni stjecatelj, slijedom čega sud u točki I. izreke presude usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti članka 1. i članka 7.2. Ugovora o kreditu, a u točki II. izreke s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli obvezuje tuženika da tužiteljici plati iznos od 3.736,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana uplate do dana plaćanja, dok odbija tužbeni zahtjev za iznos od 30,07 eura zaključujući da je u tom dijelu osnovan prigovor zastare tuženika te da je u tom iznosu tražbina tužiteljice zastarjela.

7.Činjenična utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na pobijani dio presude kao pravilna prihvaća i ovaj sud, kao i primjenu materijalnog prava osim u odnosu na utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu kojim je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednosti 31.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

8. Člankom 1. Ugovora o kreditu banka se obvezala tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 31.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita.

8.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 1. ožujka 2023., a koje prihvaća i ovo vijeće, ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja nije ništetna jer nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao korisnika kredita u odnosu na predmet ugovora. Ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula ne odnosi se na odobreni iznos kredita, već na povrat kredita u ratama čiji je iznos vezan za CHF i to po tečaju za CHF na dan dospijeća pojedinih rata, kako je to i utvrđeno presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-221/2018. Kako je prvostupanjski sud utvrđujući ništetnost članka 1. Ugovora o kreditu pogrešno primijenio materijalno pravo, taj dio prvostupanjske presude je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačen na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

9. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika prvostupanjski sud pravilno je pošao od utvrđenja da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.). Također pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači na temelju članak 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača zbog čega se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio. Iz tih razloga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su ništetne odredbe kojima se anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka. Žalbene tvrdnje tuženika da tužiteljica nije mogla tražiti utvrđenje ništetnosti i isplatu zbog toga što je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen jer se pravo na utvrđenje ništetnosti ne gasi u smislu odredbe članka 328. ZOO-a zbog čega je tužiteljica mogla tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, kao i isplatu zbog utvrđene ništetnosti. Suprotno žalbenim tvrdnjama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom Ugovoru kojeg su zaključili tužiteljica i tuženik identična je ugovornim odredbama o kojima se raspravljalo u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz kojih razloga se je tužiteljica temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a mogla pozivati na utvrđenja iz presude donesene u tom sporu.

9.1. Pravilno tuženik u žalbi ističe da je valutna klauzula dopuštena zakonom. Ta je činjenica, međutim, neodlučna. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije odraz ni dispozitivne ni kogentne zakonske odredbe. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, nije riječ o dispozitivnoj zakonskoj odredbi jer su dispozitivne odredbe zakona (samo) one koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka uvijek, osim ako stranke nisu isključile njihovu primjenu. Naprotiv, da bi obvezivala stranke, valutna se klauzula mora ugovoriti. Osim toga i neovisno o tome, predmetni pravni posao ima se prosuđivati kroz odredbe ZZP/2003. U skladu s člankom 81. stavkom 5. toga Zakona odredbe glave 10. II. dijela toga Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Svakako da odredba članka 22. ZOO-a o valutnoj klauzuli nije prisilna zakonska odredba, zbog čega je sud prvog stupnja mogao ocjenjivati ništetnost ugovorne odredbe kojom su stranke plaćanje anuiteta ugovorile vezanjem za valutu CHF pa kako je u kolektivnom sporu takva odredba ocijenjena netransparentnom, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pravilno je sud zaključio da je takva odredba ništetna.

9.2. Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno sud prvog stupnja prilikom utvrđivanja visine preplaćenog iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije uzimao razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog jer tuženik u postupku nije istaknuo prigovor radi prebijanja niti je postavio protutužbeni zahtjev pa sud nije bio dužan te činjenice utvrđivati.

9.3. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare u odnosu na žalbom pobijani dosuđeni iznos od 3.736,04 eura. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe 15. listopada 2021. u konkretnom slučaju nije nastupila zastara jer nije protekao opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.

10. Tuženik žalbom osporava odluku o parničnim troškovima tvrdeći da je sud pogrešno na troškove cijelog postupka primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa), koja je stupila na snagu 25. studenog 2023., smatrajući da se ta Tarifa ne može primijeniti na radnje poduzete prije njezinog stupanja na snagu. Također, osporava odluku suda kojom je tužiteljici kao potreban priznat trošak ročišta za objavu presude.

10.1. Žalbene tvrdnje tuženika u odnosu na primjenu Tarife neosnovane su jer je odredbom Tbr. 52. stavak 3. Tarife navedeno da kad sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka iz kojih razloga je pravilno sud primijenio Tarifu koja je bila na snazi u vrijeme presuđenja 11. siječnja 2024.

10.2. Također, tuženik neosnovano tvrdi da tužiteljici nije trebalo dosuditi kao potreban trošak ročišta za objavu presude. Naime, ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud, te stranke poziva na ročište na koji poziv su se dužne odazvati jer u protivnom nastupaju brojne posljedice prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude sud ukratko iznosi usmeno obrazloženje presude (članak 336. stavak 1. ZPP-a). Iz tih razloga se po ocjeni ovog suda radi se o ročištu koje je bilo potrebno radi vođenja parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a zbog čega tužiteljici pripada pravo na naknadu troška za zastupanje na tom ročištu po punomoćniku (isto pravno shvaćanje iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-772/2023-2 od 23. siječnja 2024.).

11. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika u preostalom dijelu trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 29. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković