Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž R-48/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽEG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Emiliji Čibarić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Babić i Čibarić u Zagrebu, protiv tuženika FERO-TERM d.o.o., Donji Stupnik, Gospodarska ulica 17, OIB: 69638067216, radi mobinga, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-17163/2021-49 od 3. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-17163/2021-49 od 3. travnja 2025..

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužiteljica ŽEG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], uznemiravana, šikanirana, i diskriminirana na radnom mjestu ucjenama, prijetnjama otkazom Ugovora o radu, neprimjerenim izjavama o njezinoj radnoj sposobnosti, dobi, kao i prijetnjama o smanjivanju plaće bez ikakvog poslovnog i pravnog utemeljenja za vrijeme trajanje radnog odnosa kod tuženika FERO-TERM d.o.o., Donji Stupnik, Gospodarska ulica 17, OIB: 69638067216.

II. Nalaže se tuženiku poduzeti mjere kojima će zaštiti tužiteljicu i spriječiti daljnje uznemiravanje tužiteljice za vrijeme njegovog radnog odnosa kod tuženika.

III. Nalaže se tuženiku FERO-TERM d.o.o., Donji Stupnik, Gospodarska ulica 17, OIB: 69638067216 isplatiti tužiteljici ŽEG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naknade neimovinske štete u iznosu od 7.963,37 eura (60.000,00 kn) uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku na navedeni iznos od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stopa na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovoga parničnog postupka uvećane za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu tužiteljice kao osnovanu, preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice ili podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura i trošak sudske pristojbe po odluci suda.

3. Na žalbu tužiteljice nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, u okviru žalbenih navoda tužiteljice i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da u donošenju pobijane presude i postupku koji joj je prethodio nije počinjena niti jedna od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a.

6. Posebno nije počinjena bitna povreda odredaba iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tužiteljica, budući presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Razlozi dani o odlučnim činjenicama su jasni i razumljivi, te utemeljeni na rezultatima provedenog dokaznog postupka, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja.

7. Nije osnovan ni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni prigovor pogrešnih i pravno neutemeljenih zaključaka, a samim time i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, budući je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a koju ističe tužiteljica jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a, a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjeni provedene dokaze drugačije nego što smatraju stranke da bi trebalo i ako izvodi različite činjenične zaključke nego to čine stranke.

9. Predmet spora je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi da je na radnom mjestu uznemiravana, šikanirana, i diskriminirana ucjenama, prijetnjama otkazom Ugovora o radu, neprimjerenim izjavama o njezinoj radnoj sposobnosti, dobi, kao i prijetnjama o smanjivanju plaće bez ikakvog poslovnog i pravnog utemeljenja za vrijeme trajanje radnog odnosa kod tuženika te da se naloži tuženiku da poduzme mjere kojima će zaštiti tužiteljicu i spriječiti daljnje uznemiravanje tužiteljice, kao i zahtjev za naknadom štete zbog povrede dostojanstva diskriminacijom i uznemiravanjem na radu od strane nadređenih osoba, odnosno zbog mobinga na radnom mjestu.

10. Sporno je li tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti iz članka 19. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 126/22 - dalje: ZOO), u svezi članka 7. stavka 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22 -dalje: ZR), te da li težina povrede toga prava i okolnosti slučaja, jačina i trajanje povrede eventualno izazvanih duševnih boli i straha opravdavaju određivanje pravične novčane naknade i cilju kojem služi ta naknada, kao i da se tom naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom u smislu odredbe članka 1100. ZOO-a.

11. Prema odredbi čl. 134. st.1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23.dalje ZR) postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju se posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

12. Odredba članka 7. stavka 4. ZR-a, propisuje da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada u skladu sa ZR-a i posebnim zakonom, dok je stavkom 5. istoga članka, propisano da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonom, pa citirane odredbe ZR-a, upućuju na primjenu posebnog zakona radi zaštite radnika od diskriminacije i zaštite zlostavljanja na radu (mobinga), a što znači da se u slučaju diskriminacije primjenjuje ZSD-a, a kod mobinga ZOO-a. Naime, za razliku od uznemiravanja, mobing nije uređen nekom posebnom zakonskom normom ili normama, a sudska zaštita od mobinga, kao psihofizičkog terora na radnom mjestu, pruža na specifičan način, povezivanjem određenih odredbi ZR-a i ZOO-a.

13. Odredbom članka 1. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj: 85/2008, 112/2012- dalje u tekstu ZOSD), propisano je da se tim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka RH, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Odredbom članka 2. stavak 1. istog Zakona propisano je da 1) Izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. (2) Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

14. Odredbom članka 20. ZOSD-a, propisano je ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovog Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci. Drugim riječima, tužiteljica koja se na diskriminaciju poziva trebala bi dokazati do stupnja vjerojatnosti da je u konkretnom slučaju stavljena u nepovoljniji položaj, te da je do toga došlo zbog izravne ili neizravne diskriminacije, pa poslije toga, teret dokaza da nije bilo diskriminacije prelazi na tuženika.

15. Prema odredbi članka 6. stavak 1. Zakon o ravnopravnosti spolova ("Narodne novine" br. 82/08, 125/11, 20/12, 138/12, 69/17- dalje: ZRS) diskriminacija na temelju spola (u daljnjem tekstu: diskriminacija) označava svaku razliku, isključenje ili ograničenje učinjeno na osnovi spola kojemu je posljedica ili svrha ugrožavanje ili onemogućavanje priznanja, uživanja ili korištenja ljudskih prava i osnovnih sloboda u političkom, gospodarskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili drugom području na osnovi ravnopravnosti muškaraca i žena, obrazovnom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, građanskom i svakom drugom području života, dok je člankom 7. stavak 1. ZRS određeno da je izravna diskriminacija svako postupanje uvjetovano spolom kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

16. Prvostupanjski sud je u odnosu na naprijed navedeno u bitnom utvrdio sljedeće činjenice:

- da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika odnosno pravnog prednika tuženika od 1. prosinca 2003., na radnom mjestu prodavač keramike i opreme za vodu, te da je između stranaka na snazi Ugovor o radu od 30. rujna 2020., s sklopljenim aneksima ugovora o radu od 9. studenog 2020. i 25. siječnja 2021.,

- da je Opomenom na obveze iz radnog odnosa od 23. svibnja 2013. tužiteljica upozorena da je počinila povredu obveza iz radnog odnosa time što je prilikom popunjavanja narudžba kupaca učestalo unosila krivi način plaćanja, te je također opomenuta zbog neprimjerenog ponašanja (neprofesionalna rasprava s voditeljem salona pred strankama). Istu je potpisao poslovođa ŽE,

- da je Odlukom tuženika od 2. rujna 2015. tužiteljici izračena Opomena pred otkaz ugovora o radu zbog povrede obveze iz radnog odnosa skrivljenim ponašanjem radnice i to što je: dana 27. srpnja 2015. u 13:10:09 sati protivno pravilima poslovanja realizirala prodaju robe nepoznatom kupcu temeljem Maloprodajnog računa broj 12215-014-1, a koji račun je naslovila na ime kupca: Škalac Instalacije d.o.o., koji kao ugovorni kupac ima pravo na rabat do 25%, te konkretnom kupcu prodala robu po umanjenoj cijeni umjesto po redovitoj maloprodajnoj cijeni, a da prethodno uopće nije zatražila odobrenje poslovođe ili njegovog zamjenika za takav postupak; dana 25. kolovoza 2015. godine nekvalitetno uslužila kupca VE, neposredno nakon ispostavljanja Maloprodajnog računa 14245-01-1, na način da je na usmeni prigovor kupca zašto je u pakiranju po jedan komad kupljenog proizvoda, a ne par, kako stoji na računu (Voxort rezervna brtva stranice), kupcu odgovorila, da ona ne zna jer da taj proizvod za kupca prethodno ona nije niti naručivala, nego druga prodavačica", te uputila nezadovoljnog kupca da ponovno dođe sutra u prodavaonicu i to u smjenu druge kolegice prodavačice koja je proizvod naručila za kupca, a da konkretne prilike radnica nije niti potrudila otvoriti vrećicu i pokazati kupcu da su u pakiranju dva komada tog proizvoda, a sve protivno pravilima poslovanja; dana 25.03.2015. godine, prekršila izdano interno pravilo o pauzama za pušače, izdano po poslovođi CE - da se radnici pušači prije izlaska na pauzu za pušenje moraju javiti neposrednom rukovoditelju (poslovođi ili njegovom zamjeniku) radi evidencije o trajanju pauze, a kojeg dana je radnica napustila radne prostorije te otišla na pauzu radi pušenja, a da se prethodno nije javila neposrednom rukovoditelju radi evidencije pauze, a koje prilike ju je vani zatekao neposredni rukovoditelj zamjenik poslovođe JE,

- da je iz iskaza svjedoka CE, tužiteljici neposredno nadređenog utvrđena osnovanost navoda iz naprijed navedene Opomene, odnosno ovaj svjedok je potvrdio da je u radu tužiteljice bilo određenih propusta na koje je ukazivao tužiteljici, kao i da je tužiteljica u odnosu na druge kolege radila propuste koji su bili teži u odnosu na propuste drugih trgovaca i to na način da nije uvažila reklamaciju kupca već je kupca uputila na iduću smjenu. On je osobno tužiteljici izrekao opomenu zbog toga što nije poštivala pravila određena za rabat, nije uvažavala reklamacije kupaca i zbog korištenja pauze. Naime, što se tiče pauze tužiteljica je koristila pauzu za pušenje izvan propisanih okvira što je uočio zamjenik voditelja poslovnice JE te mu na to ukazao,

- da je tuženik Odlukom od 4. svibnja 2020. izrekao tužiteljici Opomenu zbog povrede obveze iz radnog odnosa skrivljenim ponašanjem radnika, zbog toga što je za vrijeme dok je bila na bolovanju 14. ožujka 2020. pristupila u poslovnicu Sveta Nedelja, sjela za računalo i sačinila jedan dokument naziva nalog prodaje broj 3122- 01-20 na iznos od 72.316,88 kuna za kupca Centar-prom d.o.o, a bez ikakvog obrazloženja i javljanja poslovođi bilo poslovođi u Svetoj Nedelji, bilo poslovođi u Kustošiji te nakon toga napustila prostorije poslovnice Sveta Nedelja. Prije otvaranja bolovanja Radnica je dobila uputu poslodavca o privremenom izvršavanju radnih zadataka u drugom mjestu rada odnosno o privremenom premještaju iz poslovnice

Sveta Nedelja u poslovnicu Kustošija,

- da je tuženik Odlukom od 16. studenog 2021. izrekao tužiteljici posljednju opomenu pred otkaz ugovora o radu zbog povrede obveze iz radnog odnosa skrivljenim ponašanjem radnika, te da je u obrazloženju naveo da je dosad nekoliko puta pisano upozoravana zbog kršenja Ugovora o radu da opetovano krši radnu disciplinu, ne uvažava druge radne kolege, a osobito narušava autoritet neposrednog rukovoditelja, da se 21. rujna 2021. neprimjerno ponijela prema drugoj radnici u poslovnici LE, koja je obavlja poslove istog radnog mjesta kao i ta radnica, s time da je LE na probnom radu,

- da je Odlukom od 29. studenog 2021. tuženik izrekao tužiteljici posljednju opomenu pred otkaz ugovora o radu zbog povrede obveze iz radnog odnosa skrivljenim ponašanjem radnika,

- da je tuženik Odlukom od 29. studenog 2021. izrekao opomenu zbog povrede obveze iz radnog odnosa i zaposlenicama EE i DE zbog istog događaja zbog kojeg izrečena opomena i tužiteljici,

- da je tuženik izrekao opomene zbog povrede obveze iz radnog odnosa i drugim zaposlenicima , AE **.**.2020., 29. rujna 2020. i 5. listopada 2020., zatim PE **.**.2010., 7. svibnja 2019., 9. lipnja 2020. i 21. ožujka 2022.,

- da je tužiteljica 8. prosinca 2021. podnijela zahtjev za zaštitu dostojanstva radnika, koji je Odlukom tuženika od 9. prosinca 2021. u cijelosti odbijen kao neosnovan,

- da je tuženik proveo ispitivanje pružene kvalitete usluge prodavača prema kupcu putem tajnog kupca u veljači 2020.,

- da iz izvještaja tajnog kupca SE od 14. siječnja 2020. proizlazi da je tužiteljica rekla kupcu da ide „zapaliti“, da sama započne gledati pločice te da je kupac čekao tužiteljicu 45 minuta, da joj se tužiteljica u početku obraćala sa „ti“, a tek nakon što joj se kupac u više navrata obraćala sa „vi“ i tužiteljica se počela obraćati kupcu sa „vi“, da tužiteljica nije bila nešto raspoložena. Kupac je nadalje ocijenio da je tužiteljica bila ljubazna, u početku je bila neprofesionalna, no bila je ugodna, sve što je pitala objašnjavala je pojednostavljeno, u početku je pustila da sama traži, no nakon nekoliko upita se pridružila u odabirima. Tajni kupac je naveo da bi se vratila u poslovnicu Sveta Nedjelja zbog prodavačice KE, unatoč nekoliko neprofesionalnih situacija i da se tužiteljica kasnije trudila ostvariti odnos kupac- prodavač. Problem koji je kupac detektirao je taj da je kupac ostavljao dojam da ne zna kako treba i fugir masu, ljepilo i ostale materijale za montažu, a to joj se nije ponudilo dok nije pitala,

- da je 25. veljače 2020. na zahtjev tuženika sačinjen Izvještaj o zadovoljstvu kupaca s ocjenama pružene kvalitete usluge od 1 do 5, a koji je bio baziran na izvještajima tajnih kupaca. Iz navedenog izvještaja proizlazi da je od ukupno 26 kontroliranih prodavača, tužiteljica rangirana na 21. mjestu po kvaliteti usluge sa sljedećim ocjenama: usluga (zainteresiranost, savjetovanje) ocjena 3 (maksimalna ocjena je 5), stručnost i nuđenje dodatnog asortimana – ocjena 2 (maksimalna ocjena je 5) te ukupan dojam ocjena 2 (maksimalna ocjena je 5), s primjedbom u Izvještaju (opis): „Kolegica ŽEG nakon pozdrava kupcu komunicira da ju pričeka da ode zapaliti cigaretu te se vraća nakon 45 minuta. Obraća se kupcu sa „ti“. Upućuje kupca da umjesto kade kupi mašinu ili neki ormar kojeg ne nudi. Odvraća kupca da ne kupuje mrežicu jer ima radijator u kupaonici.",

- da se tužiteljica e-mail porukom 24. veljače 2020. obratila tuženiku sa zahtjevom da joj se objasni zašto joj je osobni dohodak smanjen za 360,00 kuna i zašto radi dodatne subote, u istoj tužiteljica iznosi i svoje obiteljske prilike, kao i razloge zbog kojih ne može raditi svaku subotu. Isti e-mail tužiteljica je na adresu tuženika ponovila i 26. veljače 2020.,

- da joj e-mail porukom od 26. veljače 2020. odgovorio IE zaposlen kod tuženika na radnom mjestu voditelj prodaje te joj je obrazložio razloge za smanjenje plaće navodeći:da poslodavac ima pravo samostalno odlučiti o radnom vremenu svake poslovnice, da je prošle godine imala jedno od najgorih izvještaja o zadovoljstvu kupca, da je za vrijeme radnog vremena, dok je bila sa kupcem, bila na nedozvoljenim pauzama za pušenje u trajanju od 45 minuta,

- da je uvidom u evidencije o radnim subotama za tužiteljicu i usporednog radnika GE utvrđeno da ne postoji razlika u broju odrađenih subota između nje i tog radnika u 2020. i 2021.,

- da je Uputom o izvršavanju radnih zadataka u drugom mjestu rada od 4. ožujka 2020. radi racionalizacije rada tužiteljica upućena u poslovnicu Sesvete radi izvršavanja istovrsnih radnih zadataka,

- da se tužiteljica izravno obratila poslodavcu sa e-mailom kojim se protivila navedenoj uputi te je putem opunomoćenika 5. ožujka 2020. podnijela i Zahtjev za zaštitu prava protiv navedene Upute,

- da je tuženik donio Odgovor na zahtjev za zaštitu prava i novu Uputu o izvršavanju radnih zadataka na drugoj lokaciji od 5. ožujka 2020. kojim je odredio da se tužiteljica privremeno upućuje u poslovnicu Kustošija radi izvršavanja istovrsnih radnih zadataka, koja poslovnica je bliža računajući udaljenost od mjesta stanovanja tužiteljice,

- da se tužiteljica e-mail porukom od 5. lipnja 2020. obratila tuženiku radi objašnjenja zašto joj je plaća smanjena za 1.800,00 kn te iznosi primjedbu da kolega koji je tek došao ima veću plaću od nje.,

- da se **.**.2020. ŠE, voditelj smjene u poslovnici Kustošija obratila nadređenima dopisom u kojem je tražila premještaj u drugu poslovnicu navodeći da je nezadovoljna kolegicom ČE, jer od kada je došla u poslovnicu širi negativnu energiju, da je nemoguće raditi sa osobom koja samo trača druge kolege i kojoj nije bitan posao i koja ima konflikte sa većinom kolega od kada je došla u poslovnicu te širi negativnu energiju u poslovnici,

- da iz suglasnih iskaza zz tuženika ME, svjedoka HE, Ž ( direktor prodaje) i JE (poslovođa), proizlazi da je svim zaposlenicima na radnom mjestu trgovca određena jednaka osnovan plaća, te da tužiteljica nikad nije dobivala nižu osnovnu plaću od svojih muških kolega,

- da tužiteljica u svom iskazu nije navela da je u tom periodu primala manju osnovnu plaću od muških kolega, već je samo istaknula da su zaposlenici sa manje staža dobili veću osnovnu plaću od nje,

- da je tužiteljica, e-mail porukom od 25. rujna 2020. molila tuženika da se vrati na rad poslovnicu u Svetoj Nedjelji, dok joj je tuženik istog dana odgovorio da je odluka Društva da tužiteljica ostaje na radu u poslovnici Kustošija,

- da je IE e-mail porukom od 29. rujna 2020. obavijestio tužiteljicu da se sa 1. listopada 2020. vraća na rad u poslovnicu Sveta Nedelja na radno mjesto trgovac u salonu te da je njen plan da svaki tjedan treba napraviti promet od 75.000,00 kn i da nema nikakvih prigovora vezanih uz njen rad,

- da je kod tuženika tijekom 2020. godine postojalo pravilo da se trgovcima sa više iskustva određuje minimum tjednog ili mjesečnog prometa koji moraju zadovoljiti, a sve je ovisilo o lokaciji i vrsti djelatnosti i da tužiteljici nije bio određen minimum pometa različit u odnosu na druge,

- da je odredbom članka 6. Ugovora o radu, ugovoreno da se za obavljanje poslova radniku utvrđuje mjesečna plaća sukladno kriterijima i mjerilima određenim važećim Pravilnikom o radu Društva, odnosno sukladno važećem Pravilniku o plaći.

- da je odredbom čl. 8. Ugovora o radu ugovoreno da će radnik raditi u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno, da o rasporedu radnog vremena odlučuje uprava Društva, da tijekom radnog dana u kojem radnik radi najmanje 8 sati dnevno, radnik ima pravo na odmor u trajanju od 30 minuta, da vrijeme korištenja stanke određuje uprava Društva, da radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje 12 sati neprekidno između dva uzastopna radna dana te na tjedni odmor od najmanje 24 sata neprekidno. Također je ugovoreno da radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor koji će koristiti sukladno rasporedu godišnjeg odmora kojeg utvrđuje Društvo uzimajući u obzir potrebe organizacije rada i potrebe radnika,

- da je Aneksom Ugovora o radu od 9. studenog 2020. ugovorena mjesečna plaća, plaća za puno radno vrijeme od 40 sati tjedno, kao i da će se radniku koji radi u nepunom radnom vremenu isplatiti mjesečna plaća u iznosu koji je razmjeran ugovorenoj tjednoj satnici. Također je ugovoreno da radnik radi u nepunom radnom vremenu od 30 sati tjedno, a o rasporedu radnog vremena odlučuje Uprava Društva,

- da Aneksom Ugovora o radu od 25. siječnja 2021. ugovoreno da radnik radi u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno, a o rasporedu radnog vremena odlučuje Uprava Društva,

- da je Izmjenom i Dopunom – Dodataka II. Pravilnika o radu tuženika od 21. lipnja 2018. određeno da radnik koji radi na radnom mjestu prodavač keramike i opreme za vodu u poslovnici ostvaruje osnovnu plaću u bruto iznosu od 5.288,67 kuna, mjesečno te na stimulativni dio plaće u bruto iznosu, mjesečno, ovisno/i/prema sljedećim kriterijima: a) osobno ostvareni RUC (zarada) prodajom robe na odjelu sanitarija i keramike x 0.50% + osobno ostvareni RUC prodajom artikala vlastite robne marke x 0,50%, koji može biti korigiran/umanjen odlukom voditelja Maloprodaje do maksimalno 1.000,00 kn bruto; b) stimulacije temeljem odluke voditelja Maloprodaje. To je odluka voditelja Maloprodaje za osobito zalaganje u radu, za udio u prometu poslovnice u odnosu na ukupan promet poduzeća, prebačaj u odnosu za postavljeni plan prometa, ukupan dojam poslovnice i slično, a kada isto utvrdi i procijeni voditelj Maloprodaje i to za dodatnih do maksimalno 2.000,00 kn bruto. Također je određeno da voditelj Maloprodaje u promatranom razdoblju može, ali ne mora odlučiti da se Radniku korigira osobno ostvareni RUC odnosno uveća plaća, a pod uvjetima iz prethodnih odredaba. Dalje je određeno da Radnik koji je tek započeo s radom na radnom mjestu iz odredbe 1.4.1. (na kojem radi tužiteljica) prima osnovnu plaću bez stimulacije za ostvareni RUC sve do narednog polugodišnjeg obračuna iz odredbe 1.4.2. a nakon polugodišnjeg obračuna, Radnik ostvaruje stimulaciju kao prema točkama od 1.4.1. do 1.4.3. ovog Dodatka II. Pravilnika o radu,

- da je Pravilnikom o plaći za organizacijsku jedinicu Prodaja (maloprodaja, veleprodaja, trgovina) od 23. ožujka 2020., na snazi od 1. travnja 2020., određeno da radnik koji radi na radnom mjestu: prodavač keramike i opreme za vodu u poslovnici ostvaruje pravo na osnovnu plaću u bruto iznosu od 5.000,00 kn te na stimulativni dio plaće u bruto iznosu, mjesečno, ovisno/i/prema slijedećim kriterijima: ako radnik efektivno izvršava rad, tada pored osnovne plaće može ostvariti i stimulativni dio plaće, ovisno o kvaliteti rada koju ocjenjuje direktor Prodaje i Poslovođa i to do maksimalnog iznosa od 8.000.00 kn bruto. Prilikom ocjenjivanja direktor Prodaje i Poslovođa cijenit će osobito sljedeće kvalitete radnika: zalaganje radnika, ostvareni osobni promet, ostvareni osobni RUC, timski rad, odnos prema rukovoditelju-ima, odnos prema kupcima, briga o imovini poduzeća, veličina poslovnice, briga o izloženoj robi, urednost, koordinacija s drugim organizacijskim jedinicama i stručnim i pomoćnim službama Poslodavca, poštivanje propisa o zaštiti na radu.

17. Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je zaključio da da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi bila diskriminirana na radnom mjestu na temelju spola, te da se u konkretnom slučaju ne radi o diskriminaciji iz članka 6. stavak 1. ZRS.

18. Isto tako poleći od utvrđenja odlučnih činjenica za svaku pojedinu radnju i situaciju na radnom mjestu koju je tužiteljica okarakterizirala kao diskriminirajuću, prvostupanjski sud je zaključio kao i da tuženik nije povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje odnosno nije dokazala radnje i postupke tuženika koje bi predstavljale mobing, te je u skladu s tim pravilno odlučio i o neosnovanosti tužbenog tužiteljice kojim traži da joj tuženik naknadi neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti.

19. Tako je tužiteljica u tužbi kao diskriminatornu osnovu navela spol, odnosno tvrdila je da je dolaskom u poslovnicu Zagrebu Kustošija bila diskriminirana temeljem spola tako što je je bila manje plaćena za poslove iste vrijednosti koje obavljaju njene muške kolege, iako je za vrijeme rada u poslovnici Kustošija bila po ostvarenom prometu treća od sedam zaposlenika. Stoga je u ovom postupku radi utvrđenja diskriminacije trebala učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije temeljem spola, a nakon toga se teret dokaza prebacuje na tuženika koji treba dokazati da diskriminacije nije bilo.

20. U odnosu na naprijed navedene tvrdnje tužiteljice prvostupanjski sud je ocjenom provedenih dokaza ( iskaza tužiteljice, svjedoka kao i uvidom u materijalnu dokumentaciju ), pravilno utvrdio da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da ju je tuženik stavio u nepovoljniji položaj temeljem spola u odnosu na njene muške kolega, odnosno da ju je diskriminirao tako da je bila manje plaćena za poslove iste vrijednosti u odnosu na njene muške kolege te da joj je plaća zbog toga smanjena za 1.800,00 kn, a sve nakon što je premještana na obavljanje radnih zadataka u poslovnicu Kustošija.

21. Upravo suprotno, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da je spornom periodu za svoj rad primila plaću sa uključenim osnovnim dijelom plaće koji je niži od osnovnog dijela plaće koju su primali njene muške kolege koje su radili na istom radnom mjestu i u istoj poslovnici koji su imali manje staža od nje, a niti je u svom iskazu to navela

22. Navedeno je prvostupanjski sud pravilno zaključio nakon što je proveo sve dokaze koje je tužiteljica predložila u tužbi. Naime, nakon što je izvršio uvid u Pravilnik o radu tuženika, Pravilnik o plaći tuženika, utvrđeno je da je navedenim pravilnicima regulirano da radnik koji radi na radnom mjestu: prodavač keramike i opreme za vodu u poslovnici ostvaruje pravo na osnovnu plaću u bruto iznosu od 5.000,00 kn te na stimulativni dio plaće u bruto iznosu, mjesečno, ovisno/i/prema slijedećim kriterijima: ako radnik efektivno izvršava rad, i tada pored osnovne plaće može ostvariti i stimulativni dio plaće, ovisno o kvaliteti rada koju ocjenjuje direktor Prodaje i Poslovođa i to do maksimalnog iznosa od 8.000.00 kn bruto. Nadalje, uvidom u obračun plaće za tužiteljicu za svibanj, lipanj i srpanj 2020. (dakle u periodu kada je tužiteljica bila premještena rad u poslovnicu Kustošija) sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljici za mjesec svibanj obračunata bruto plaća u iznosu od 7.116,08 kn, za mjesec lipanj 2020. bruto plaća u iznosu od 8.371,86 kn, a za mjesec srpanj 2020. tužiteljici je obračunata bruto plaća u iznosu od 8.371,86 kn.

23. Imajući u vidu naprijed navedeno kao i iskaze zz tuženika ME i HE, IE ( direktor prodaje) i JE (poslovođa), čije iskaze je sud ocijenio kao uvjerljive i sukladne materijalnoj dokumentaciji koja se nalazi u spisu, a koji su suglasno iskazali da se plaća svakog djelatnika u prodaji sastoji od osnovnog dijela i stimulativnog djela. Stimulativni dio plaće ovisi o nekoliko faktora, a prvi je odnos prema kolegama, poštovanje procedura, odnos prema kupcima i opće mišljenje nadređenoga.

24. Tako je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je svim zaposlenicima na radnom mjestu trgovca određena jednaka osnovna plaća bez obzira na spol, te da tužiteljica nije dobivala nižu osnovnu plaću od svojih muških kolega.

25. Dakle, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da razlika u visini plaće kod tužiteljice nije posljedica diskriminacije po spolnoj osnovi, već načina obračuna plaće temeljem kriterija iz važećeg Pravilnika o plaći tuženika. Konkretno razlika u visini plaće je posljedica loše ocjene kvalitete rada tužiteljice. To proizlazi iz iskaza nadređenih tužiteljici IE (direktor prodaje) i JE (poslovođa) koji su suglasno iskazali da nisu bili zadovoljni kvalitetom rada tužiteljice obzirom na negativnu ocjenu tajnog kupca, a i obzirom na brojne pritužbe na njen rad od strane kupaca i radnih kolega.

26. Neosnovano tužiteljica u žalbi ističe da je umanjenje stimulativnog dijela plaće temeljeno je isključivo na subjektivnom doživljaju tužiteljičine osobnosti od strane nadređenih. Naime, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je je pravilno utvrdio da se u konkretnoj slučaju ne radi o subjektivnoj ocjeni kvaliteta rada tužiteljice. Naime, na takav zaključak prvostupanjskog suda upućuju iskazi saslušanih svjedoka, koje je taj sud saslušao opširno i detaljno, te je neposrednom ocjenom mogao utvrditi govore li svjedoci istinu ili ne, te odakle crpe svoja saznanja o radu tužiteljice.

27. Prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocjenjivao i u odnosu na mobing. Mobing je fizičko ili psihičko zlostavljanje na radnom mjestu bez obzira na diskriminacijsku osnovu. Mobing nije definiran u ZR ili u kojem drugom zakon ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti.

28. Za takve štete poslodavac odgovara po načelu krivnje (članak 1045. stavak 1. i stavak 2., članak 1046. i članak 1049. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO) za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta, adekvatna uzročno posljedična veza). To znači da bi poslodavac bio u obvezi nadoknaditi utuženu štetu radniku potrebno je između ostalog, postojanje određenih protupravnih postupaka poslodavca koji imaju obilježja mobinga i da su ti protupravni postupci u uzročnoj vezi sa nastalom štetom.

29. U sporovima za zaštitu od mobinga primjenjuje se odredba članka 135. stavak 1. ZR-a, koja propisuje da u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređen

30. Tužiteljica je u tužbi kao štetnu radnje tuženika koja ima obilježja uznemiravanja, šikanoznog postupka, odnosno mobinga navela okolnost da ju je tuženik tražio da retroaktivno potpisuje ugovore o radu, kao i da tijekom korištenja porodiljinog dopusta i bolovanja dolazi u prostorije tuženika kako bi potpisala ugovore o radu. Cijeneći dokaze koje je tužiteljica predložila u tužbi i tijekom prvostupanjskog postupku sud prvog stupnja je ocijenio da se u konkretnom slučaju tužiteljica nije na navedenu okolnost predložila niti jedan dokaz slijem čega je zaključio da se u opisanoj situaciji ne bi se radilo o šikanoznom ponašanju tuženika prema tužiteljici.

31. Kao štetnu radnju tuženika koje imaju obilježje mobinga tužiteljica je u tužbi navela ponašanje neposredno nadređenog CE za kojeg tvrdi da ju je tijekom 2018. psihički uznemiravao i ponižavao te da je njegovo ponašanje prema njoj bilo obilježeno osobnom netrpeljivošću, da joj se obraćao neugodno, bez razloga je vikao na nju pred kupcima te joj je davao razne zadatke koji nisu u opisu njenog posla kao primjer tužiteljica ističe kako ju je navedeni tokom ljeta po najvećoj vrućini tražio da kosi travu i sl. Kao vrhunac uznemiravanja i ponižavanja tužiteljica je navela situaciju kada je CE pred punom poslovnicom počeo tužiteljicu nazivati glupačom i nesposobnom.

32. Pravilno je prvostupanjski sud postupio kada naprijed navedeno ponašanje neposredno nadređenog tužiteljici nije ocijenio kao uznemiravanje i zlostavljanje tužiteljice već kao odgovorno postupanje CE u odnosu na kupce, organizaciju rada i opravdanog zahtijevanja da se poštuju postavljena pravila ponašanja. Do navedenog zaključka sud je došao cijeneći iskaze svjedoka ZE, CE i JE, te zz tuženika BE, koje iskaze je cijenio kao uvjerljive, životne i logične i koji su suglasno iskazivali da je CE poduzimao radnje koje spadaju u njegovu nadležnost kao tadašnjeg poslovođe poslovnice, jer je ukazivao tužiteljici na uočene propuste u radu, da je istu opominjao jer nije poštivala pravila određena za rabat, nije uvažavala reklamacije kupaca i zbog korištenja pauze za pušenje izvan propisanih okvira.

33. Neosnovano pri tome tužiteljica u žalbi navodi da je sud iskaze navedenih svjedoka tumačio izričito u korist tuženika pa čak i kada su isti međusobno suprotni.

34. Dakle, slijedom navedeno proizlazi da nije točno da su iskazi svjedoka ZE, CE i JE suprotni u dijelu u kojim su isti iskazivali o tome tko je obavljao košnju trave oko poslovnice, naime svjedoci suglasno iskazali da su poslove košnje trave obavljali muški radnici, dakle ne i tužiteljica, iako to tvrdi, Isto tako niti iz jednog iskaza ne proizlazi osnovanost tužiteljičine tvrdnje da je ona bila jedina radnica kojoj je bio povjeren taj zadatak. Naime iz iskaza svjedoka VEG proizlazi da je samo čula da je tužiteljica dobila nalog da kosi travu, ali nalog nije vidjela. Navedena svjedokinja je izričito navela da nije nikada prisustvovala verbalnom sukobu tužiteljice i CE.

35. Prvostupanjski sud je utvrdio neosnovane tvrdnje tužiteljice da je početkom 2020. vršen oblik organizacijskog pritiska na nju na način da joj je smanjen osobni dohodaka za 360,00 kn i da su joj uvedene radne subote zbog čega je zatražila očitovanje od poslodavca e-mail porukom od 24. veljače 2020., a na što nije dobila odgovor i to iz razloga što je temeljem prevedenih dokaza utvrdio da tužiteljici nije bila umanjena osnovna plaća već stimulativni dio plaće u pripadajućem iznosu i to po obračunu temeljem kriterija iz važećeg Pravilnika o plaći tuženika.

36. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice umanjenje stimulativnog dijela plaće u konkretnom slučaju nije bilo temeljeno isključivo na subjektivnom doživljaju tužiteljičine osobnosti od strane nadređenih. Naime, sud prvog stupnja je ocjenom iskaza svjedoka i materijalne dokumentacije utvrdio da je tužiteljici isplaćen stimulativni dio plaće u manjem iznosu nego u ranijem razdoblju zbog činjenice što je ovlašteni rukovoditelj utvrdio da zalaganje tužiteljice u obavljanju radnih zadataka nije bilo kvalitetno, a što je utvrđeno iz Izvještaj o zadovoljstvu kupca. Prvostupanjski sud je cijeneći iskaze svjedoka, koji su u to vrijeme bili nadređeni tužiteljici, JE i ZE, IE zaključio da je njihovo mišljenje o tužiteljici bilo loše te joj je na osnovu toga stimulativni dio plaće bio smanjen. Loše mišljenje nadređenih o tužiteljici temelji se na temelju podataka iz ankete tajnog kupca iz koje proizlazi da je tužiteljica u tom periodu bila među najlošije ocjenjenim djelatnicima, kao i da je tajni kupac u svom izvještaju naveo da je tužiteljica rekla kupcu da ide „zapaliti“, da sama započne gledati pločice te da je kupac čekao tužiteljicu 45 minuta, da joj se tužiteljica u početku obraćala sa „ti, a tek nakon što joj se kupac u više navrata obraćala sa „vi“ i tužiteljica se počela obraćati kupcu sa „vi“. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio i da tužiteljica u tužbi neosnovano navodi da joj nije nikada odgovoreno na njen upit koji je poslala e-mail porukom od 24. veljače 2020. Naime, iz dokumentacije dostavljene u spis, odnosno iz e-mail poruke koju je IE poslao tužiteljici 26. veljače 2020. jasno proizlazi da je isti odgovorio tužiteljici na njen upiti oko radnih subota, a što je tužiteljica i potvrdila u svom iskazu, kao i to da je radila 40 sati tjedno.

37. Naime, sud prvog stupnja je iskaze svih svjedoka cijenio po svom slobodnom uvjerenju, te je to uvjerenje opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima temeljem kojih se može provjeriti da isto ima činjeničnu i pravnu osnovu.

38. U odnosu na navod tužiteljice da je diskriminirana na radnom mjestu i uznemiravana jer je odlukom tuženika od 4. ožujka 2020. premještena na radno mjesto koje je udaljeno 50 km od mjesta njenog prebivališta, a kao razlog za njen premještaj tužiteljica navodi taj što je na društvenoj mreži iz šale komentirala objavu u kojoj njen kolega navodi da je dobio od svog poslodavca božićnicu, pravilno je sud prvog stupnja zaključuje da se niti u ovom slučaju ne radi o šikanoznom postupanju tuženika kao poslodavca već o njegovom autonomnom pravu da organizira proces rada za koji smatra da je najpovoljniji za tuženika, a uz uvažavanje i osobnih prilika tužiteljica. Pri tome je cijenio i to što je tuženik kasnije i izmijenio tu svoju odluku, a povodom zahtjeva tužiteljice za zaštitu prava te je novom odlukom privremeno uputio tužiteljicu na rad u drugu najbližu poslovnicu – Zagreb-Kustošija, koju novu odluku o premještaju u poslovnicu Kustošija tužiteljica nije pobijala.

39. Žalbeni navodi kojima tužiteljica u konkretnom slučaju osporava zaključak suda da je premještaj bio utemeljen na poslovno uvjetovanim razlozima već ustraje u tvrdnji da je isti isključivo dokaz samovolje i uznemiravanja koje su nadređeni provodili nad tužiteljicom, nisu osnovani. Neosnovano pri tome tužiteljica daje svoju ocjenu iskaza navedenih svjedoka. Naime, iz iskaza svjedoka proizlazi da je kod tuženika dolazilo učestalo do preseljenja radnika iz jedne poslovnice u drugu kao i da su svi zaposlenici kod sklapanje ugovora o radu upoznati i s odredbom ugovora koja kaže da će radnik obavljati poslove prema uputi poslodavca i na mjestima rada različitim od mjesta rada kako su ugovorili. Kao i da je u odnosu na tužiteljicu odluka o njenom premještanju iz poslovnice u Sv. Nedjelji u poslovnicu Sesvete donesena na temelju traženja direktora prodaje koji je za to iznio poslovne razloge. Pri tome je za istaknuti da tužiteljica ničim nije dokazala svoju tvrdnju da je razlog premještaja bila njena objava na društvenoj mreži.

40. Vezano za tvrdnje tužiteljice da je stavljena u neravnopravan položaj i šikanirana, nakon što ju je vratio na rad u poslovnicu Sveta Nedjelja, tako što joj je tuženik nametnuo uvjet da svaki tjedan mora ostaviti promet od 75.000,00 kn te da nema nikakvih pritužbi na njen rad, sud prvog stupnja je utvrdio da tuženik time nije stavljao tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na druge kolege, a niti da je bilo diskriminatornog postupanja tuženika prema tužiteljici koje bi se moglo ocijeniti kao uznemiravanje tužiteljice.

41. Navedeno je prvostupanjski sud zaključio cijeneći suglasne iskaze zz tuženika BE svjedoka ŠE, JE, ZE i IE, iz kojih je zaključio da je tijekom 2020. godine postojalo pravilo da se trgovcima sa više iskustva određuje minimum tjednog ili mjesečnog prometa koji moraju zadovoljiti, iznos je određivao direktor prodaje IE, a sve je ovisilo o lokaciji i vrsti djelatnosti. Tako da tužiteljici nije bio određen minimum pometa različit u odnosu na druge, a u konkretnom slučaju radi se o iznosu koji je bio prosječni iznos za djelatnosti na koju je tužiteljica bila raspoređena i koji je bez problema ostvarila. Također iz iskaza svjedoka JE i ŠE proizlazi da se ta praksa kod tuženika ukinula prije par godina jer je uveden drugačiji način prodaje.

42. Sud prvog stupnja je isto zaključio cijeneći i iskaz svjedokinje ZE koja je navela da ona osobno nije imala takav nalog niti su na taj način drugi trgovci imali utvrđen iznos prometa kojeg moraju ostvariti, to iz razloga što je ista iskazala da su svi trgovci imali određen minimalni iznos koji su dužni ostvariti u danu ili tjednu. Slično su iskazivali i zz tuženika HE, svjedokinja DE i LE, koje su navele da one nisu imale određeni limit koje moraju zadovoljiti, jer su bile novo zaposlene. Navedeni iskazi su u suglasnosti s navodima svjedoka JE i ŠE u djelu u kojem su naveli da se limit prometa određivao samo trgovcima sa više iskustva te je sud i njihove iskaze u cijelosti prihvatio. Također sve navedeno potvrđuje i iskaz svjedokinje AE koja je također u svom iskazu potvrdila da su trgovci imali zadani cilj za koji je bilo poželjan da ga ostvare, a u slučaju da netko ne bi ostvario zadani promet bio bi pozvan na očitovanje. Naime, ni sama tužiteljica u svom iskazu nije pojasnila na koji je to način bila stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlenike kada joj je određen tjedni promet u fiksnom iznosu koji mora ostvariti, ali iz njenog iskaza jasno proizlazi da je ona taj zadani promet bez problema i ostvarila, za što je i bila pohvaljena od direktora prodaje, što je u svom iskazu potvrdio svjedok IE, koji je naveo da je iznos koji je tužiteljici bio određen bio prosječni iznos za djelatnost na koju je tužiteljica bila raspoređena.

43. Stoga ovaj sud ocjenjuje neosnovanim navode iz žalbe kojima tužiteljica ustraje u tvrdnji da je jedina imala određen iznos prodaje koji je morala postići dok je drugim trgovcima postavljen limit koji je poželjno ostvariti. Naime, iz iskaza svjedoka proizlazi da bi u slučaju da netko od trgovaca ne ostvari zadani promet bio bi pozvan na očitovanje, a iz čega nedvojbeno proizlazi da su svi trgovci morali postići određeni iznos prodaje, a ne samo tužiteljica.

44. Prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica nije dokazala da je postupanje tuženika odnosno nadređenih osoba tužiteljici bilo u cilju njenog uznemiravanja niti da se radilo o diskriminaciji tijekom 2021. kada joj je poslodavac u dva navrata opomene pred otkaz te da je zbog navedenog bila žrtvom širenja zlonamjernih glasina, ogovaranja i podataka koji nisu istiniti.

45. Do navedenog zaključka sud je došao cijeneći iskaze svjedoka HE i BE, ZE, CE, IE, DE, LE, JE i ŠE, i zz tuženika ME, koje iskaze je sud je ocijenio kao kao logične, životne i uvjerljive obzirom su njihovi iskazi i u skladu s dokumentacijom dostavljenom u spis . Točno je da da je tužiteljica u više navrata dobivala opomene zbog povreda obveza iz radnog odnosa, no uvidom u te opomene sud prvog stupnja je utvrdio da su sve izrečene opomene jasno obrazložene, da je tuženik tužiteljici izrekao opomene nakon što je utvrdio odlučne činjenice iz kojih je sa sigurnošću utvrdio da je tužiteljica počinila povrede ugovora o radu, a za što postoje materijalni dokazi i svjedoci. Naime, prvostupanjski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o autonomnom pravu poslodavca da izriče radnici opomenu zbog kršenja ugovora o radu, a kako je tuženik i postupio u konkretnim situacijama. Također je istaknuo da je dužnost i obveza nadređene osobe da nadzire rad podređenih radnika te da ukoliko uoči da radnici nešto rade kako to ne treba raditi da ih na to upozori.

46. Tako je iz priložene dokumentacije koju je tuženik dostavio u spis utvrđeno da je tuženik kao poslodavac izricao opomene i drugim djelatnicima nakon što bi utvrdio da su isti počinili povrede obveza iz radnog odnosa, nekada zbog iste povrede zbog kojih je i tužiteljici izrečena opomena, što je potvrdila i tužiteljica u svom iskazu.

47. Pri tome je dao logične razloge zašto nije prihvatio iskaz svjedokinja VEG i AE, te je iste ocijenio kao neuvjerljive, neobjektivne, suprotne iskazima svjedoka koje je sud prihvatio, budući je utvrdio da su suprotne dokumentaciji koja se nalazi u spisu. Također sud je dao valjane razloge zbog čega nije prihvatio navode tužiteljice da nikada nije bila opominjana da je počinila određene povrede prije nego što je dobila opomene jer je takav navod u suprotnosti s iskazom svjedoka JE, kojeg je sud u cijelosti prihvatio te koji je u svom iskazu potvrdio da je kao voditelj poslovnice u više navrata razgovarao sa tužiteljicom zbog pritužbi koje je dobivao od drugih djelatnika. Naime, sud prvog stupnja je iskaze svih svjedoka cijenio po svom slobodnom uvjerenju te je to uvjerenje opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima temeljem kojih se može provjeriti da isto ima činjeničnu i pravnu osnovu.

48. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica nije dokazala da je bila diskriminirana i uznemiravana za vrijeme trajanja pandemije COVID-19 jer tvrdi da je jedino ona u razdoblju od 1. travnja 2020. do 30. travnja 2020. poslana na plaćeni dopust koji je bio financiran od strane Republike Hrvatske. Naime, tijekom postupka tuženik je izričito opovrgnuo te tvrdnje i naveo da je u tom periodu bio prisiljen poslati 215 radnika na plaćeni dopust zbog mjere nadležnog tijela o zatvaranju uslijed pandemije korona-virusa te je dostavio i spisak radnika kod tuženika koji su poslani na plaćeni dopust zbog pandemije. Stoga sud nije našao utvrđenim da je u konkretnom slučaju tuženik postupao prema tužiteljici različito nego u odnosu prema drugim radnicima te nije našao utvrđenim da je tuženik diskriminirao tužiteljicu niti je utvrdio ponašanje tuženika koje bi se moglo ocijeniti kao uznemiravanje tužiteljice.

49. Dakle, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pravilno zaključio da naprijed navedeno ponašanje tuženika ne predstavlja mobing, a niti je tužiteljica dokazala da je bila diskriminirana temeljem spola

50. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji niti odštetna odgovornosti tuženika kao poslodavca po općim propisima obveznog prava, a za koje štete poslodavac odgovara po načelu krivnje (članak 1045. stavak 1. i stavak 2., članak 1046. i članak 1049. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO) za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta, adekvatna uzročno posljedična veza). To znači da bi poslodavac bio u obvezi nadoknaditi utuženu štetu radniku potrebno je između ostalog, postojanje određenih protupravnih postupaka poslodavca koji imaju obilježja mobinga i da su ti protupravni postupci u uzročnoj vezi sa nastalom štetom

51. Nakon iscrpno provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužiteljica nije dokazala postojanje navedene pretpostavke za odštetnu odgovornost tuženika, odnosno sud prvog stupnja je utvrdio da iz provedenih dokaza nije mogao izvesti zaključak o postojanju sustavnog psihičkog i moralnog zlostavljanja od strane tuženika kao poslodavca poduzimanjem radnji koje tužiteljica navodi u tužbi i kasnije tijekom postupka.

52. Stoga je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da su utvrdi da je uznemiravana, šikanirana, i diskriminirana na radnom mjestu ucjenama, prijetnjama otkazom Ugovora o radu, neprimjerenim izjavama o njezinoj radnoj sposobnosti, dobi, kao i prijetnjama o smanjivanju plaće bez ikakvog poslovnog i pravnog utemeljenja za vrijeme trajanje radnog odnosa kod tuženika, da se naloži tuženiku da poduzme mjere kojima će zaštiti tužiteljicu i spriječiti daljnje uznemiravanje tužiteljice, te da se naloži tuženiku da joj naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 7.963,37 eura (60.000,00 kn) s pripadajućom kamatom zbog povrede prava osobnosti.

53. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj žalbeni sud kao pravilna, s time što ni žalbenim navodima tužiteljice nisu dovedeni u sumnju.

54. S obzirom na naprijed izneseno, a kako nisu ostvareni žalbeni razlozi tužiteljice, a ne postoje ni oni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu, te na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, potvrditi prvostupanjsku presudu.

55. Tužiteljici nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nije uspjela sa žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 29. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš