REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

Poslovni broj P-295/2022-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Marijani Capurso Kulišić,, u pravnoj stvari tužiteljice HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Vandi Benz, odvjetnici u Dubrovniku, protiv Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: broj: 818- 50-3978272 OV-4344/07 od 21. ožujka 2007. koji je sklopljen između parničnih stranaka, kojom je ugovoreno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Raiffeisenbank Austria d.d. i članka 7 stavak 1 navedenog Ugovora kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženici platiti tužiteljici s osnova pretplate zbog promjene valute i kamatne stope iznos 26.624,22 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici platiti tužiteljici s osnova zateznih kamata na pretplatu zbog promjene valute i kamatne stope od dospijeća do dana konverzije iznos 10.385,48 EUR, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom preko dosuđenog u točkama II. i III., do zatraženog i to za iznos dijela zateznih kamata na glavnicu.

V. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prijeboja u iznosu od 56.476,02 EUR / 425.518,54 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do 31.12.2022. u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. u visini stope određene čl. 29. ZOO koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu 7.952,52 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2025. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu br. 818-50-3978272 od 21. ožujka 2007. solemniziranog kod javnog bilježnika ŠB pod poslovnim brojem OV-4344/07 u dijelu kojim je ugovoreno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama i odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Tužiteljica smatra da je u razdoblju od sklapanja Ugovora, tuženik jednostranom i samovoljnom odlukom mijenjao kamatnu stopu, a kakvo ponašanje tuženika, mijenjane kamatne stope tijekom ugovornog odnosa na temelju jednostrane odluke o kojoj se nije pojedinačno razgovaralo sa tužiteljicom, tužiteljica smatra nedopuštenim i stoga citiranu odredbu čl. 2. Ugovora smatra ništetnom. Poziva se pri tome i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom da je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi potrošača – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv ovdje i tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnost odredaba kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, konkretno ovdje sadržana u odredbi čl. 2. Ugovora i čl. 7. st. 1. Ugovora. Takvim nezakonitim postupanjem da je nastala velika razlika preplaćenih kamata i nakon konverzije Ugovora temeljem Dodatka Ugovora o kreditu broj KONV-01/2016 od dana 29. veljače 2016.

1.1. Pored utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu tužiteljica prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom traži da su naloži tuženiku isplatu iznosa od 229.777,43 kn kojeg potražuje kao iznos više naplaćenih redovnih kamata od ugovorenih i kao preplatu koja je nastala uslijed promjene tečaja valute švicarskog franka u odnosu na tečaj važeći u trenutku odobrenja kredita u razdoblju siječnja 2008. do siječnja 2019., uz navod da je tuženik tužiteljici kamatu obračunavao primjenom više kamatne stope od ugovorene temeljem nepoštene i stoga ništetne ugovorne odredbe te da je nepoštenom i stoga ništetnom ugovornom odredbom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak pa je tako predmet postupka utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i povrat stečenog bez osnove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik istiće prigovor mjesne nenadležnosti. Nadalje, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da tužiteljica neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika i kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Tvrdi da je Dodatkom ugovoru broj KONV-01/2016 izvršena konverzija tužiteljičinog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, dalje: ZIDZPK) i to na način da je tuženik postupajući po odredbama čl. 19.c st. 1. toč. 2. ZIDZPK tužiteljici ponudio konverziju predmetnog kredita koju da je konverziju tužiteljica dobrovoljno prihvatila. Time da je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake po iznosu, vrsti i razdoblju promjene kamatnim stopama koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama u valutnom klauzulom EUR te da su sve uplate koje je tužiteljica izvršila do tada po predmetnom Ugovoru o kreditu prema otplatnom planu u CHF obračunate prilikom izrade novog otplatnog plana u EUR.

2.2. Konverzijom kredita da je obuhvaćeno cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljičin ugovor izmijenjen kao da je 20. ožujka 2007. zaključila ugovor s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR valuti pa sve i da je vezanje glavnice kredita uz valutu CHF ili ugovaranje kamatne stope promjenjive odlukom tuženika ništetno, što da nije, tužiteljica da nakon provođenja konverzije ne može osnovano tražiti utvrđenje ništetnosti spornih odredbi jer su ista prisilnim propisima u cijelosti izmijenjena i to da način kao da nikada među strankama nije niti bila ugovorena. Sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF da su uračunate prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora i uslijed čega da je tužiteljici neotplaćena glavnica kredita smanjenja za ukupno 54.769,07 EUR.

2.3. Konverzijom kredita da su iscrpljene sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su isti u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. odnosno čl. 96. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Dodatkom Ugovora o kreditu da su odredbe o kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli određene sukladno odredbama ZIDZPK, a odredbe čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. odnosno čl. 96. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe da se ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Osim toga, svrha ZIDZPK da je s jedne strane bila trajno rješenje problema kredita u CHF i s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovori bili konvertirani. Slijedom navedenog da je neosnovan tužbeni zahtjev budući tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora koje više ne postoje te jer ne postoji ni ugovorna ni zakonska osnova za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan u EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu.

2.4. Ističe da je tužiteljici ugovorom o kreditu odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 228.166,00 CHF što iznosi 1.041.239,42 kn i što da znači da predmetni kredit nije potrošački kredit.

2.5. Ističe prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi trošak za zateznom kamatom.

2.6. Tijekom postupka tuženik ističe da su posljedica konverzije stvaranje novog ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZIDZPK poradi čega da primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog spora Gos-1/2018 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan. Za slučaj da sud isti ne odbije s te osnove, tužitelj iznosi navode u prilog tvrdnji da je tužbeni zahtjev neosnovan, konačno ističući i procesnopravni prigovor radi prebijanja (uređen podneskom od 6. prosinca 2024.) kojim predlaže da sud utvrdi potraživanje u iznosu od 56.476,02 EUR / 425.518,54 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do 31.12.2022. u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. u visini stope određene čl. 29. ZOO koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

3. Povodom prigovora tuženika, istaknutog prije davanja odgovora na tužbu, ovaj se sud rješenjem poslovni broj P-521/2019-6 od 19. kolovoza 2019. oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Međutim, navedeno je rješenje, odlučujući po žalbi tužiteljice, Županijski sud u Zagrebu preinačio rješenjem poslovni broj Gž-3920/2019 od 19. studenoga 2019., na način da je odbijen prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

4. Ovaj sud je nakon provedene glavne rasprave presudom poslovni broj P- 731/2019 od 2. listopada 2020. odbio zahtjeve tužiteljice, no Županijski sud u Rijeci je rješenjem poslovni broj Gž-3803/2020 od 30. ožujka 2022. ukinuo presudu ovog suda i predmet vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje.

4.1. Drugostupanjski sud zaključuje da nije prihvatljivo stajalište suda da je tužiteljica sklapanjem Dodatka ugovoru izgubila pravo zahtijevati vraćanje isplaćenog po osnovi ništetnih odredbi.

4.2. Zbog vraćanja na posnovni postupak i izmjene raspravnog suca, glavna rasprava je započela iznova, a dokazi provedeni ranije pročitani, uz suglasnost parničnih stranaka.

5. Predmet ovog spora je ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je određeno pravo tuženice da jednostrano mijenja kamatnu stopu i primjena valutne klauzule u CHF za otplatu kredita, te vraćanje stečenog temeljem navedenih odredbi ugovora o kreditu.

6. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:

- da su dana 20. ožujka 2007. sklopile Ugovor o kreditu,

- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

- da su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu,

- da je ugovoreno pravo tuženice da svojom odlukom mijenja visinu kamatne stope,

- da je tuženica tijekom otplate kredita svojim odlukama povećavala kamatnu stopu,

- da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, te

- da su stranke dana 29. veljače 2016. sklopile Dodatak broj Kon-01/2016-3 Ugovoru o kreditu, kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute i kamatne stope.

6.1. Sporno je između stranaka:

- može li se u konkretnom postupku primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,

- jesu li ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, odnosno: je li se o tim odredbama pregovaralo, jesu li one nejasne, nerazumljive ili neuočljive, te je li tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- učinci sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na prava tužiteljice iz osnovnog Ugovora o kreditu,

- status potrošača tužiteljice,

- postojanje i visina potraživanja tužiteljice,

- postojanje tražbine tuženice prema tužiteljici proizašle iz konverzije kredita, te

- zastara potraživanja obiju stranaka – i tužiteljice, i tuženice.

7. U postupku su pročitani Ugovor o kreditu br. 818-50-3978272 od 20. ožujka 2007. solemniziranog po javnom bilježniku ŠB u [adresa] pod brojem OV-4344/07 (list spisa 9-13), kontrolni ispit unosa korištenja od 22. ožujka do 31. ožujka 2007. (list spisa 14), otplatni plan za Kredit br. 818-50-3978272 od 22. ožujka 2007. (list spisa 15-26), otplatna tablica – kredit informativni izračun na dan 20. ožujka 2007. kredit br. 818-50-3978272 (list spisa 27-35), obavijesti o promjenama kamatne stope Raiffeisenbank Austria d.d. od 14. srpnja 2010. s novim otplatnim planom za Kredit br. 818-50-3978272 (list spisa 36-41), dopis Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb adresiran na GB o provedenoj konverziji kredita broj 818-50-3978272 s otplatnim planom (list spisa 42-47), Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 818-50-3978272 sklopljen između kreditora Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb i HB kao korisnika kredita i sudužnika 29. veljače 2016. (list spisa 48-51), otplatni plan kredita br. 818-50-3978272 s valutnom klauzulom u CHF (list spisa 52-55), novi otplatni plan kredita br. 818-50-3978272 s valutnom klauzulom u EUR (list spisa 56-60), pregled izvršenih uplata po kreditu br. 818-50-3978272 (list spisa 61-67), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 25. veljače 2019. za kredit br. 818-50-3978272 (list spisa 68-77), otplatni plan za kredit br. 818- 50-3978272 u valuti EUR i valuti CHF (list spisa 78-93), izračun razlika kamata i anuiteta po kreditu br. 818-50-3978272 izrađen po sudskom vještaku za financije i računovodstvo Jurici Dobriniću u travnju 2019. (list spisa 94-102), izračun zateznih kamata na dan 09. travnja 2019. (list spisa 103-136), zamolba za dogovor HB adresirana na Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb od 04. travnja 2019. s potvrdom o uručenju (list spisa 137-138), dopis Raiffeisenbank Austria d.d. adresiran na GB od 16. travnja 2019. (list spisa 139), dopis Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb adresiran na GB od 15. siječnja 2016. uz otplatne planove (list spisa 159-169), izjava HB o prihvaćanju izračuna konverzije od 14. prosinca 2015. (list spisa 170), izjava HB o prihvaćanju izračuna konverzije od 17. veljače 2016. (list spisa 171), dopis Izvještaj ovlaštenog revizora – nadopuna od 13. siječnja 2016. (list spisa 217-220), zahtjev za kredit HB od 30. prosinca 2007. (list spisa 227-228), promotivni uvjeti odobravanja RBA flexi stambenih kredita u razdoblju od 01.03.2007.g. do 30.09.2007.g. (list spisa 229-234), pregled kretanja tržišnih parametara od prvog kvartala 2004 do prvog kvartala 2013 (list spisa 235), Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom RBA Austria d.d. (list 317-319 spisa), Infromacija za klijente (list 320- 321 nspisa), Pravilnik o obračunu kamata i naknada od 30. studenog 2005. (list 322- 391 spisa), saslušan je svjedok ŠB (list 293 spisa), tužiteljica (list 293 spisa), provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Stefani Gardašanić (MAČUS d.o.o.) (list 403-439 spisa), dopuna nalaza i mišljenja sudske vještakinje Stefani Gardašanić (list 464-510 spisa), ispravak/dopuna nalaza i mišljenja od 29. kolovoza 2025. (list 526-528 spisa), saslušana je sudska vještakinja Stefani Gardašanić (list 541 spisa).

8. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata provedenog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Iz sadržaja Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 20. ožujka 2007. proizlazi da su stranke istim ugovorile stambeni kredit i kunskoj protuvrijednosti CHF 228.166,00 uz redovnu kamatnu stopu 3,95%, promjenjivu u skladu s Odlukom kamatnoj stopi Kreditora, uz rok otplate 300 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu.

10. Iz iskaza tužiteljice, saslušane u svojstvu parnične stranke, proizlazi da je prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu sama, kao kupac, sklopila Ugovor o kupoprodaji stana radi rješavanja stambenog pitanja svoje obitelji. Ugovor o kupoprodaji, prema njezinu iskazu, sklopljen je za kupoprodajnu cijenu od 150.000,00 EUR, te je radi ispunjenja obveza iz navedenog ugovora pristupila tuženiku s upitom o mogućnosti odobrenja kredita za plaćanje kupoprodajne cijene. Navela je da se obratila upravo tuženiku jer je kod njega već imala otvoren tekući račun na koji joj se isplaćivala plaća, pa joj je bilo logično najprije se njemu obratiti. Istaknula je kako sve do trenutka kada joj je uručen pisani ugovor o kreditu radi solemnizacije kod javnog bilježnika, nije bila obaviještena da se radi o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, niti joj je pojašnjeno što ta valutna klauzula znači. Prema njezinu iskazu, rata kredita bila joj je predstavljena u kunskom iznosu, budući da je njezina plaća bila u kunama, te je iznos rate, u odnosu na visinu tadašnjih primanja, smatrala prihvatljivim, zbog čega je odlučila sklopiti ugovor o kreditu. Istaknula je da ne bi pristala na sklapanje ugovora da je tada znala da će iznos rate tijekom otplate znatno porasti. Navela je i da joj prije sklapanja ugovora u banci nije objašnjeno na temelju kojih se okolnosti i parametara mijenja tečaj CHF, niti je o tome imala ikakvih saznanja. Nije joj bilo rečeno ni da se radi o ugovoru s promjenjivom kamatnom stopom, niti joj je pojašnjeno što promjenjivost kamatne stope podrazumijeva i o čemu ovisi. Prema njezinu iskazu, nije joj bio predočen nijedan interni akt banke iz kojeg bi mogla razabrati način i uvjete promjene kamatne stope. Tužiteljica je istaknula da u vrijeme sklapanja ugovora nije radila u struci, te da joj činjenica što je ekonomske struke nije pomogla u razumijevanju parametara koji utječu na promjenu kamatne stope i tečaja CHF. Nadalje, navela je da je ugovor o kreditu još uvijek u otplati, te da je naknadno sklopila Dodatak ugovoru, kojim je kredit konvertiran u EUR. Istaknula je da joj nitko, ni u trenutku sklapanja ugovora ni kasnije, nije dodatno pojašnjavao značenje promjenjive kamatne stope. Prema iskazu tužiteljice, ugovor nije detaljno pročitala prije potpisivanja, već je pregledala samo dijelove koji su se odnosili na ono o čemu je prethodno razgovarala s predstavnicima banke. Navela je da je prilikom solemnizacije ugovora javni bilježnik ugovor pročitao i upozorio ju na postojanje ovršne klauzule, no nije joj dodatno pojašnjavao druge odredbe ugovora. Tužiteljica je izjavila kako u tom trenutku nije tražila dodatna objašnjenja ni od javnog bilježnika ni od banke, budući da joj je bilo jasno da može ili potpisati ugovor u ponuđenom obliku ili u potpunosti odustati od kredita. Iz njezina iskaza nadalje proizlazi da je sredstva dobivena po osnovi kredita iskoristila za kupnju stana, koji predstavlja prvu i jedinu nekretninu u njezinu vlasništvu, u kojem živi sa suprugom i djecom, te da navedenu nekretninu nikada nije koristila u turističke svrhe.

11. Svjedok ŠB pozvao se prilikom iskaza na javnobilježničku tajnu iz čl. 37 Zakona o javno bilježništvu . Dodao je da sam postupak solemnizacije je opisano u štambilju koji se iskazuje na ispravi koja se solemnizira. Solemnizirana isprava ravnopravna je po učinku jednaka pravomoćnoj sudskoj presudi. Postupa sukladno zakonu i sve radnje su ponavljam navedene u potvrdi na ispravi koja se solemnizira. Stranke se prilikom solemnizacije posebno upozoravaju na ovršni učinak solemnizirane isprave.

12. Već iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja te nesporne činjenice da je ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice u ovom postupku temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom interesu kao i zahtjev koji je bio predmet postupka vođenog po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika. U navedenom je postupku pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne u dijelu u kojem je promjena kamatne stope ugovorena isključivo odlukom banke, kao i u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane uz tečaj kune prema tečaju CHF, a da se o tim odredbama nije individualno pregovaralo, niti su korisnici kredita kao potrošači bili primjereno informirani o parametrima koji utječu na njihova prava i obveze.

12.1. Slijedom navedenoga, tužiteljica je, sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku, ovlaštena pozvati se na utvrđenja suda donesena u navedenom kolektivnom postupku.

13. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF te pravo banke da jednostranom odlukom, bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara, mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. Usporedbom tih utvrđenja s sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, u kojem je ugovoreno da tuženica može jednostrano određivati visinu kamatne stope, i to bez ugovorenog objektivnog kriterija, uz obvezu tužiteljice da takvu odluku bezuvjetno prihvati, te uz činjenicu da je tužiteljica tijekom otplate kredita, zbog jednostranog povećanja kamatne stope i porasta tečaja CHF, otplaćivala znatno uvećane anuitete, ovaj sud zaključuje da je tuženica, kao profesionalni trgovac, tužiteljici nametnula sporne ugovorne odredbe kao „jača” ugovorna strana. Na taj je način banka ugovorila pravo da cijenu svoje usluge mijenja po vlastitom nahođenju, bez obveze da promjenu veže uz objektivne razloge, i bez mogućnosti potrošača da na to utječe, čime je tužiteljica dovedena u bitno nepovoljniji položaj.

13.2. Sud je ocijenio razumnim i životno uvjerljivim da tužiteljica, kao prosječni potrošač bez stručnog znanja iz područja financija, nije bila svjesna rizika vezanih uz otplatu kredita denominiranog u švicarskim francima (CHF). Za razliku od tuženice – banke, kao profesionalne financijske institucije koja raspolaže specifičnim znanjem o valutnim kretanjima – tužiteljica nije mogla predvidjeti moguće posljedice takvog ugovornog aranžmana, osobito imajući u vidu da valuta CHF u vrijeme sklapanja ugovora nije bila uobičajeno platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, već je predstavljala relativno novu i složenu financijsku pojavu.

13.3. Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice proizlazi da se o konkretnim ugovornim odredbama nije individualno pregovaralo, te da nije bila informirana o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje valjane odluke. Tužiteljici nije bila predočena niti jedna informacija iz koje bi mogla razumjeti da se anuitet može znatno povećavati tijekom otplate, već joj je kredit bio prikazan bez pojašnjena parametara, iako je bio vezan uz valutu koja nije bila u primjeni u Republici Hrvatskoj niti je predstavljala valutu u kojoj je ostvarivala prihode. Kad se dovede u vezu da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu s povjerenjem u profesionalnost tuženice, kod koje je već imala otvoren račun i koju je doživljavala kao pouzdanog partnera pri sklapanju stambenog kredita, a da banka pri tome nije upozorila tužiteljicu na rizik rasta anuiteta niti na nepostojanje gornje granice rasta cijene kredita, proizlazi da tužiteljica nije bila valjano i potpuno informirana o bitnim parametrima otplate kredita.

13.4. Uzevši u obzir i činjenicu da je ugovor sklopljen s navedenom namjenom – stambeni kredit, te da je tužiteljica zaista kupila stan u kojem živi s obitelji, sud ocjenjuje neosnovanim navod tuženice da tužiteljica nije postupala kao potrošač. Tuženica, osim paušalnih tvrdnji, nije navela nijednu okolnost koja bi ukazivala da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora nastupala u nekom drugom svojstvu, niti da je predmetna nekretnina korištena u poslovne svrhe.

14. Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni..

14.1. Tužiteljica je, kao potrošač, bila svjesna osnovnih elemenata ugovora – iznosa kredita koji joj je isplaćen, visine kamatne stope, visine početne mjesečne rate i roka otplate – te je logično očekivala mogućnost manjih promjena uslijed promjene tečaja ili kamate. Međutim, sukladno načelima obveznog prava o ravnoteži činidbi te načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača da promjene tijekom trajanja ugovora neće dovesti do znatnog pogoršanja njegova položaja, odnosno do takvih promjena koje bi ugrozile mogućnost redovne otplate kredita. Tuženici je bilo, ili je moralo biti, poznato da preuzimanje takvih obveza od strane potrošača zahtijeva prethodno realno preispitivanje mogućnosti otplate, kao i da je kredit potrošaču bio prezentiran kao najpovoljniji, što je bio odlučujući razlog njegova prihvaćanja. Stoga sud ocjenjuje da je postupanje tuženice kojom tužiteljicu, kao nestručnu osobu, nije jasno i potpuno informirala o rizicima ugovora, te joj nije pojasnila da sporne ugovorne odredbe omogućuju neograničeno povećanje njezinih obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica nije bila ničim zaštićena od znatnog umanjenja svoje imovine zbog takvih odredbi, dok je tuženica svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini i zadržala mogućnost da jednostrano povećava cijenu kredita, odnosno obvezu potrošača.

15. Slijedom navedenoga, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF te kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu, nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03).

16. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužiteljica bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imala pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja i kamatne stope.

17. Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 25. siječnja 2016. provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

18. Čitanjem Dodatka KONV.01/2016 Ugovora o kreditu broj 818-50-3978272 od 29. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Dodatku konstatira stanje preostale neotplaćene glavnice i kamate na dan dospijeća, te je utvrđeno da preostala glavnice kredita nakon konverzije iznosi 141.314,25 EUR, dok je preostala glavnice prije konverzije iznosila 180.859,79 EUR, a razlika iznosi 54.769,07 EUR. Dodatkom je dalje određena buduća otplata anuiteta po srednjem tečaju HNB za euro na dan dospijeća, te fiksna kamatna stopa od 5,25% godišnje, primjenjiva od 1. listopada 2015. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita. Iz Dodatka je razvidno da su prijašnje uplate po kreditu uračunate u novi izračun glavnice, ali se niti jednom odredbom ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužiteljice tijekom otplate kredita prije sklapanja Dodatka.

19. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

20. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku je ima li tužiteljica pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopila Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužiteljice uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužiteljica pristala tzv. konverzijom.

21. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

21.1. U svezi navedenog, a imajući na umu i tumačenje Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., proizlazi da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj: povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nepoštene prakse kreditnih institucija i smanjenje rizika produbljivanja dužničke krize. Navedena mjera konverzije kredita ocijenjena je proporcionalnom cilju jer je bila nužna i prikladna, a nije nametnula prekomjeran teret kreditnim institucijama. Iz toga je jasno da je zakonsko uređenje konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF bilo izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca, uvedena radi saniranja financijske krize građana uzrokovane znatnim rastom cijene takvih kredita. Zakonska intervencija omogućila je sklapanje dodataka ugovora radi zaštite građana koji su bili egzistencijalno ugroženi – zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita s hipotekom na nekretninama ili zbog potpune neizvjesnosti kretanja svojih obveza prema bankama – a istovremeno je težila uspostavi izvjesnosti i određene ravnoteže prava i obveza za obje strane..

21.2. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, njegovog Dodatka i odredbi glave IV.a ZPD-a proizlazi da je konverzijom kredita glavnica utvrđena kompromisno: veća je od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, ali manja od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju. Time je tužiteljica konverzijom formalno dovedena u položaj u kojem bi bila da je od početka sklopila ugovor denominiran u EUR, a ne u CHF.

21.3. Ocjena ovog suda, u svjetlu ranijeg stava VSRH da potrošač zadržava pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu čak i nakon sklapanja valjanog Dodatka ugovora (konverzije), jest da činjenica što je tužiteljica, deset godina nakon sklapanja i otplate ugovora, dovedena u položaj u kojem formalno otplaćuje kredit denominiran u EUR, ne znači da je pristala da tuženica zadrži sva sredstva stečena temeljem ništetnih odredbi niti da se odrekla svojih potraživanja po toj osnovi.

21.4. Tužiteljica je konverzijom pristala da se dio njene imovine, koji je tuženica prethodno stekla bez valjane osnove, iskoristi za buduću otplatu kredita, što je učinjeno uz informirano pristajanje i u skladu sa zakonskim odredbama kroz sklapanje Dodatka ugovora o kreditu. Međutim, nije mogla niti je pristala da sklapanjem Dodatka prestanu sva njezina potraživanja prema tuženici, koja su u vezi s valutnom klauzulom još uvijek bila predmet kolektivne sudske zaštite potrošača.

21.5. Objektivno, potrošač nakon konverzije nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao u EUR prije konverzije, jer je prethodni ugovor predviđao znatno nižu mjesečnu obvezu, omogućujući mu planiranje financijskih i životnih mogućnosti, dok je tužiteljica bila dovedena u situaciju da plaća gotovo dvostruku obvezu, na koju nije pristala niti je mogla utjecati.

21.6. Ravnoteža i položaj stranaka ne mogu se retroaktivno mijenjati, jer oni odražavaju trenutno i buduće stanje; narušena ravnoteža može se isključivo kompenzirati naknadom štete ili isplatom u obveznopravnim odnosima.

21.7. Ocjena ovog suda je da izračunom buduće obveze tužiteljice konverzijom, i to na način da je ista odgovarala obvezi koju bi imala da je od početka sklopila ugovor u EUR, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), nije prestalo pravo tužiteljice na povrat iznosa koji tuženica stekla bez pravne osnove, a koji iznosi nisu bili predmetom konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

21.8. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD- a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

21.9. Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

22. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije u predmetima C-118/17 EB protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. te C- 452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. od 9. srpnja 2020., ocjena ovog suda je da izvanugovorna potraživanja tužiteljice (stečena bez osnove) nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su tim aktom regulirana. Činjenica da je dio uplaćenih sredstava bez osnove uključen u izračun glavnice buduće obveze pokazuje da je tužiteljica konverzijom pristala da tuženica zadrži taj dio njene imovine, čime je tuženici stvorena pravna osnova za navedeno. Preostali iznos neosnovano stečene imovine, uz znanje tuženice i u kontekstu tekućeg kolektivnog spora, ostao je nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.).

23. Prema čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem ugovora, a ako to nije moguće, isplaćuje se odgovarajuća naknada u novcu. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je za štetu nastalu drugoj strani, ukoliko ta nije znala niti je morala znati za uzrok ništetnosti. Čl. 324. ZOO-a propisuje da ništetnost pojedine odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez nje. Čl. 1111. i 1115. ZOO-a uređuju vraćanje onoga što je stečeno bez pravne osnove, uključujući plodove i zatezne kamate, pri čemu obveza nastaje od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23.1. Jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu od 3,95 % godišnje, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužiteljici, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

23.2. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sud je naložio sudskoj vještakinji da za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka izračuna iznos anuiteta kredita, uz primjenu početno ugovorene kamatne stope (3,95%) godišnje i tečaja CHF prema kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita, pri čemu se uzima u obzir jedino ono što je bilo jasno određeno i ugovoreno između stranaka.

23.3. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužiteljica kao potrošač znala u trenutku sklapanja ugovora i na nju, kao točno određenu, pristala.

24. Stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo i financije je u konačno danoj dopuni nalaza i mišljenja od 23. travnja 2025., ispravljenoj dana 29. kolovoza 2025. po zadatku suda, a nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna, mišljenja (sve samo uzevši u obzir pozitivne tečajne razlike):

- da je konverzija provedene po zakonu s danom 30. rujna 2015.

- da je tuženica priznala u konverziji 864,92 EUR,

- da je tužiteljica platila više zbog rasta kamata 9.631,50 EUR,

- da je tužiteljica platila više zbog rasta tečaja 17.540,09 EUR

- da je zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate zbog rasta kamate do dana konverzije 6.057,41 EURA (uz pojedinačne naznake po mjesecima u tabličnim prikazima)

- da je zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate zbog rasta tečaja do dana konverzije 5.192,79 EUR (uz pojedinačne naznake po mjesecima u tabličnim prikazima)

- konačno da je razlika između plaćenog više po osnovi rasta kamata i tečaja i zateznih kamata na iznos pretplate zbog rasta kamata i tečaja, i priznatog u konverziji 37.556,87 EUR.

24.1. Tuženik u očitovanju na nalaz i mišljenje ne iznosi konkretne primjedbe na matematički izračun nalaza i mišljenja, već iznosi svoje primjedbe na zadatak suda sudskom vještaku. Smatra da je tužitelj prekludiran u pravu da sud da zadatak vještaku kako je to navedeno u rješenju suda od 11. ožujka 2025., točke 2-4 zadataka suda.

24.2. U odnosu na ovaj prigovor, tuženiku valja reći da je tužitelj iznio osnovu svog potraživanja, a to je stjecanje bez osnove po osnovi ništetnih odredbi ugovora, da je predložio financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka, sud određuje zadatak vještaku na način koji je potreban radi potpunog utvrđenja činjenica nužnih za pravilnu primjenu materijalnog prava.

24.3. Također osporava dio zadatka u kojem je vještaku naloženo računati kamatnu stopu od 1. siječnja 2014. u visini 3,23% jer je navedeno bilo predviđeno kao intervencija zakonodavca na kredite s promjenjivim kamatnim stopama i kredite vezane uz valutu CHF. Kako se u konkretnom slučaju radi upravo o Osnovnom ugovoru o kreditu vezanom za valutu CHF pravilno je, s obzirom da je utvrđena ništetnim odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a jedini jasan parametar je osnovno ugovorena kamatna stopa, primijeniti i u konkretnom slučaju. Valja ukazati na sadržaj odluke Revt 249/14 od 9. travnja 2015. „u preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena, a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom. Naime, odluka o smanjenju kamatne stope nije ništetna, dok je sama kamatna stopa smanjena na temelju odredbe čl. 11.a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 52/16) koja predstavlja kogentnu zakonsku odredbu."

24.4. U odnosu na prigovor na nalaz i mišljenje da je konverzijom utvrđena pretplata u iznosu 6.516,73 kn koja je korištena za podmirenje budućih anuiteta, a ne manjak, ukazuje se da je vještakinja ispravila u navedenom dijelu pisani nalaz i mišljenje 29. kolovoza 2025.

25. S obzirom da je nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio sud, a stranke nisu prigovorile pravilnosti obračuna, isti je u cijelosti prihvaćen.

26. Tužiteljica je po pravednom vještačenju uredila svoj zahtjev na način da potražuje iznos 9.309,99 EUR s osnova pretplate kamate sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos pretplate od dospijeća do isplate, iznos 17.314,23 EUR s osnova pretplate tečaja dospijevajući od svakog mjesečnog iznosa do isplate (oba iznosa se podudaraju s nalazom i miljenjem sudskog vještaka koji je utvrdio ove iznose nakon umanjenja negativnih tečajnih razlika i razdoblja kad je kamatna stopa bila niža).

27. Tužiteljici sukladno prethodno citiranim odredbama čl. 323., 324. i 1115. ZOO- a pripada zateznih kamata na iznose pretplate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana nakon provedene konverzije 1. listopad 2015., a obzirom je tuženica utvrđena odgovornom za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora o kreditu te je od trenutka stjecanja temeljem istih, sukladno prethodno navedenom, ocijenjena nepoštenim stjecateljem.

27.1. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje utvrđeno je da zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate zbog rasta kamate do dana konverzije iznosi 6.057,41 EURA (uz pojedinačne naznake po mjesecima u tabličnim prikazima), da zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate zbog rasta tečaja do dana konverzije iznosi 5.192,79 EUR (uz pojedinačne naznake po mjesecima u tabličnim prikazima), sve do dana konverzije, kao i naglasila da je konverzija provedena sukladno zakonu dana 30. rujna 2015., a u konverziji priznat iznos 864,72 EUR-a. Da glavnica s osnova više plaćenog zbog rasta kamata iznosi 9.631,50 EUR, (odnosno 9.309,99 EUR kad se uzmu obzir negativne tečajne razlike), a s osnova više plaćenog uslijed rasta tečaja iznosi 17.540,09 EUR (17.314,23 kad se uzmu obzir negativne tečajne razlike).

27.2. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužiteljica tijekom otplate kredita prije konverzije preplatila svaki pojedini anuitet, koji je podmiren po povećanom tečaju u odnosu na početni tečaj te s obzirom na kamatu koja je vrijedila prema jednostranoj odluci banke pa takva preplata čini glavnicu njenog potraživanja, a nije sporno da na svaku pojedinu preplatu po anuitetima teku zakonske zatezne kamate od dana plaćanja anuiteta do isplate tako da tužiteljica na dan konverzije, pored glavnice preplate, ima prema tuženiku potraživanje i zakonskih zateznih kamata koje su tekle od plaćanja pojedinog anuiteta do konverzije.

27.3. Dakle, banka je provedbom konverzije djelomično obeštetila tužiteljicu tako da joj je priznala preplatu od 864,72 EUR, ali treba uzeti u obzir da je taj iznos tužiteljici priznat, odnosno stavljen na raspolaganje tek provedbom konverzije, a da tužiteljica u trenutku konverzije već ima dospjelo potraživanje prema banci koje se sastoji od glavnice i zakonskih zateznih kamata tako da na dan konverzije egzistira potraživanje tužiteljice prema banci, a preplata koju je banka priznala u konverziji predstavlja djelomično obeštećenje kojim treba (do visine priznate preplate) zatvoriti potraživanje tužiteljice i to na način da se najprije zatvaraju zakonske zatezne kamate obračunate do dana konverzije, a potom eventualno i dio glavnice potraživanja u slučaju da je preplata veća od zakonskih zateznih kamata, sve prema redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO. Kako

27.4. Ukupno izračunati iznos zateznih kamata na više plaćenu kamatu do konverzije 6.057,41 EURA valjalo je umanjiti za navedeni iznos 864,72 EUR-a, tome dodati zateznu kamatu na više plaćeno s osnova tečajne razlike 5.192,79 EUR, te suditi na ime dospjelih, a neplaćenih zateznih kamata, ukupno iznos 10.385,48 EUR (točka III. izreke).

27.5. Pored navedenog, tužiteljici pripada cjelokupni iznos na ime zatražene glavnice s osnova pretplate kamate (9.309,99 Eura) s osnova tečajne razlike (17.314,23 EUR), odnosno ukupno iznos 26.624,22 EUR sa zateznom kamatom od konverzije (točka II. izreke).

27.6. Tužiteljici ne pripada pravo na dio zateznih kamata za koji je utvrđeno da je umanjeno pretplatom priznatoj u konverziji pa je u tom dijelu zahtjev tužiteljice odbijen (točka IV. Izreke).

28. Tuženik se nakon uređenja tužbenog zahtjeva po provedenom vještačenju protivio djelomičnom povlačenju tužbe. Međutim, kad se uzme u obzir zatražena visina 229.777,43 KN (protuvrijednost 30.496,71 EUR) te činjenicu da je podneskom uređen zahtjev na način da potražuje 26.624,22 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinog mjesečno iznosa do isplate, da je sud utvrdio u apsolutnom iznosu dio zateznih kamata (ukupno 11.250,20 EUR) te da zbroj tih zahtjeva prelazi iznos naveden u tužbi, to tužiteljica nije povukla niti jedan od svojih zahtjeva.

29. U odnosu na prigovor zastare, valja istaknuti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (tužba podnesena 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izričito potvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Građanski odjel Vrhovnog suda (rješenje Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.) utvrdio je da zastarni rok za restitucijske zahtjeve iz čl. 323. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, neovisno o naknadnom utvrđivanju ništetnosti istovjetnih odredbi u individualnim parnicama.

29.1. Tužiteljica traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) pa zastarni rok počinje teći:

- u odnosu na promjenu kamatne stope, pravomoćnost u kolektivnom sporu 13. lipnja 2014.,

- u odnosu na promjenu valute CHF, pravomoćnost u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018., pa s obzirom na podnošenje tužbe 3. travnja 2019., zastarni rok u oba slučaja nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

30. U odnosu na potraživanje tuženice po osnovi priznate pretplate u konverziji ukazuje se na sadržaj odredbe čl. 195. ZOO-a, a kojom je propisano da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Odredbom članka 196. ZOO-propisano je da prijeboj nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to.

31.1. Tuženica je tijekom ovog postupka istaknula zahtjev za utvrđenje postojanja njene dospjele tražbine prema tužiteljici proizašle iz istog pravnog odnosa stranaka (pretplatu utvrđenu konverzijom i iznos za koji je umanjena glavnica), a tužiteljica je izjavom o prijeboju prilikom sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu broj KONV-01/2016 od dana 29. veljače 2016. sadržajno priznala ovo potraživanje te su se tražbine i tužiteljice i tuženice već tada susrele i prebile. Sud je ovom presudom navedeno i prihvatio kada je samo sudio razliku obračunatog potraživanja tužiteljici umanjenu za potraživanje tuženice.

32.2. Obzirom je potraživanje tuženice prestalo izjavom o prijeboju utvrđeno je da potraživanje tuženice prema tužiteljici po osnovi priznate pretplate prilikom konverzije kredita ne postoji.

33. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u postupku pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i to kako slijedi: za sastav tužbe (250 b, Tbr 7/1) za zastupanje na ročištima 17. lipnja 2020., 23. rujna 2025., 11. ožujka 2025., 24. svibnja 2023. i 14. studenog 2022. (250 b Tbr. 9/1) za sastav obrazloženih podnesaka od 1. lipnja 2020., 15. rujna 20255.,, 10. ožujka 2025 (svako po 250 b, Tbr. 8/1), za sastav žalbe protiv rješenja od 28. kolovoza 2019. (125 b, Tbr. 10/4), za sastav žalbe protiv presude od 11. kolovoza 2020. ( 312,50 b, Tbr. 10/1), odnosno ukupno 2687,50 bodova, što imajući na umu vrijednost jednog boda i PDV iznosi 6.718,75 EUR, Tome valja dodati plaćene sudske pristojbe za tužbu (351,44 EUR), za žalbu protiv presude (351,44 EUR) i za vještačenje ( 530,89 EUR) pa ukupno tužiteljici pripada parničnog troška u visini 7.952,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja je određena primjenom čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a pa je odlučeno kao u točki

U Dubrovniku 29. listopada 2025.

Sutkinja

Marijana Capurso Kulišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika