Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-477/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihela Grahovac kao predsjednice vijeća, te Koraljke Bumči i Željke Skomeršić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv 1. optuženog JM i 2. optuženog KM, zbog kaznenog djela sprječavanja dokazivanja iz članka 306. stavak 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23 i 36/24 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesene protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola, broj: K-395/2023 od 3. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj u prisutnosti branitelja 1. optuženika LM i braniteljice 2. optuženika FM, **.**.2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Puli - Pola, broj: K-395/2023 od 3. prosinca 2024., 1. optuženi IM oslobođen je optužbe da bi radnjom opisanom pod točkom I. izreke počinio kazneno djelo protiv pravosuđa – sprječavanjem dokazivanja, iz članka 306. stavak 1. KZ/11, a 2. optuženi KM oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv pravosuđa – davanjem lažnog iskaza iz članka 305. savak 1. KZ/11.

1.1. Temeljem članka 149. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 , 88/22, 36/24 i 72/25 u daljnjem tekstu: ZKP), troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP-a, nužni izdaci 1. i 2. optuženika te nužni izdaci i nagrada branitelja 1. i 2. optuženika padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je 1. optuženik po branitelju Rajku Brankoviću, odvjetniku iz Pule s prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu. Ujedno je branitelj tražio da ga se obavijesti o sjednici vijeća, a čemu je i udovoljeno.

3.1. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je i 2. optuženik po branitelju Bojanu Jovinu, odvjetniku iz Pule i po branitelju Matiji Milošu, odvjetniku iz Pule, s prijedlogom da drugostupanjski sud potvrdi prvostupanjsku presudu. Ujedno je branitelj 2. optuženika predložio da ga se pozove na sjednicu vijeća.

4. Prije sjednice vijeća u smislu članka 474. stavka 1. ZKP-a predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Budući da su branitelji 1. i 2. optuženika na temelju članka 475. stavak 2. ZKP-a zatražili da budu pozvani na sjednicu drugostupanjskog vijeća, o sjednici drugostupanjskog vijeća izviješteni su: državni odvjetnik, 1. i 2. optuženik te branitelji 1. i 2. optuženika. Na sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovali su braniteljica 1. optuženika LM prema zamjeničkoj punomoći uloženoj u spis predmeta i braniteljica 2. optuženika FM, dok nisu pristupili 1. i 2. optuženici kao i državni odvjetnik, pa je vijeće odlučilo održati sjednicu u odsutnosti uredno pozvanih 1. i 2. optuženika, te ZŽDO u Zagrebu. Iznoseći žalbene razloge braniteljice 1. i 2. optuženika navele su da ostaju pri odgovoru na žalbu državnog odvjetnika, obrazlažući usmeno pojedine navode iz odgovora na žalbu.

6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

7. Naime, 2. optuženi VM je 7. veljače 2015. podnio kaznenu prijavu (list 11/1 spisa) protiv u ovom postupku 1. optuženog BM navodeći da ga je 1. optuženi BM (između ostalog) napao i nanio mu teške tjelesne ozljede. U odnosu na tu kaznenu prijavu vođen je kazneni postupak pod brojem K-DO- 168/2015, u kojem postupku je **.**.2015. KM ispitan kao svjedok- oštećenik „povukao svoju kaznenu prijavu“ navodeći razloge svoje, tada „lažne prijave“, posljedično čemu je taj postupak obustavljen rješenjem o odbačaju 24. kolovoza 2015. (list 11/7 spisa).

7.1. Uslijed navedenog pokrenut je kazneni postupak u odnosu na 1. optuženog BM zbog kaznenog djela sprečavanja dokazivanja iz članka 306. stavka 1. KZ/11, a u odnosu na 2. optuženog KM zbog kaznenog djela davanja lažnog iskaza iz članka 305. stavak 1. KZ/11. Ispitan u svojstvu osumnjičenika 2. optuženi KM navodi da je ispitan kao svjedok (u prethodnom postupku) dao lažan iskaz (kao svjedok) kada je rekao da ga 1. optuženi ZM nije udario.

8. Državni odvjetnik u svojoj žalbi osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ističući da se optužnica prvenstveno temelji na iskazu 2. optuženog KM koju je dao pred policijskim službenicima u svojstvu osumnjičenika, kada je priznao davanje lažnog iskaza u svojstvu svjedoka u predmetu koji se vodio protiv 1. optuženog BM zbog kaznenih djela počinjenih u odnosu na 2. optuženog KM. Mišljenja je stoga da je 2. optuženi KM trebao dati jasne razloge zašto različito iskazuje, odnosno da se ne može „samo zaboraviti obrana 2. optuženika“. Zbog navedenog, iako provedeno ispitivanje 2. optuženog KM nije provedeno uz načelo konfrontacije jer je isti ispitan pred policijskim istražiteljima, a potom na raspravi nije želio odgovarati na pitanja, da njegovu prvotnu obranu (od 9. listopada 2017.) potvrđuju ostali dokazi, kao primjerice činjenica da je račun 2. optuženog KM bio u blokadi, odnosno dio iskaza ĐM koja potvrđuje da isti nije imao financijskih sredstava, pa stoga i nije mogao posuditi novac kako bi to iz „Sporazuma o razrješenju duga proizlazilo“. Ujedno se žalbom napominje da ukoliko Županijski sud i prihvati stajalište da se ne može osuditi 1. optuženog BM, da ne postoji nedostatak pravičnog suđenja u odnosu na 2. optuženog KM i da se istog može na temelju postojećih dokaza oglasiti krivim za terećeno kazneno djelo jer je 2. optuženi KM prvo priznao činjenje kaznenog djela, a kasnije izmijenio iskaz.

9. Prvenstveno treba naglasiti da suprotno tvrdnji iznesenoj u žalbi, nije u pravu državni odvjetnik kada ističe da postoje dostatni dokazi da bi se 1. optuženi BM oglasio krivim za radnju kaznenog djela sprečavanjem dokazivanja iz članka 306. stavak 1. KZ/11. Naime, osim što sam državni odvjetnik u svojoj žalbi ne spori da se optužnica najvećim dijelom u odnosu na 1. optuženog BM tereti na nekonfrontiranom iskazu 2. optuženog KM, treba prvenstveno istaknuti da Zakon o kaznenom postupku u svom članku 431. stavak 2. ZKP-a određuje da se ne može samo ili u odlučujućoj mjeri presuda temeljiti na iskazima svjedoka i vještaka koji su ispitani protivno članku 234. i 235. ZKP-a. Da se navedena zakonska odredba primjenjuje i na suokrivljenika, iako to izričito iz same zakonske formulacije ne proizlazi, ukazuje ne samo praksa Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu ESLJP), već i praksa Vrhovnog suda RH (u daljnjem tekstu VSRH), jer je iskaz takvog suokrivljenika - dokaz optužbe. Dakle, kako niti sam državni odvjetnik u svojoj žalbi ne spori da se optužnica temelji prvenstveno na nekonfrontiranom iskazu suokrivljenika, nije sporno da se kaznena odgovornost 1. optuženog BM ne može temeljiti isključivo ili u odlučujućoj mjeri na takvom iskazu 2. optuženog KM.

9.1. Nadalje, prvostupanjski sud je u svojoj presudi pod točkom 7.3. dao valjano obrazloženje zašto ukupnost ostalih dokaza koji su izvedeni tijekom dokaznog postupka ne daju dostatnu osnovu za oglašavanje 1. optuženog BM krivim samo na temelju tih provedenih dokaza. Naime, kao što i sam prvostupanjski sud u tom dijelu obrazloženja navodi, „sporazum o razrješenju duga“ koji također u svojoj žalbi ističe državni odvjetnik, predstavlja samo indicij da bi konkretno kazneno djelo bilo počinjeno, ali taj indicij, bez potkrijepe u ostalim dokazima, ne daje dostatnu i pouzdanu osnovu za oglašavanje krivim 1. optuženog BM da bi počinio kazneno djelo na način kako mu je to stavljeno na teret. Osim toga, niti svjedočki iskaz ĐM, bivše izvanbračne supruge 2. optuženog KM, na koji također u svojoj žalbi upire državni odvjetnik, u dijelu iz kojeg proizlazi da u inkriminirano vrijeme 2. optuženi KM nije nigdje radio – ne predstavlja iskaz koji bi sa nespornom sigurnošću ukazivao na zaključak da 2. optuženi KM nije dao novac 1. optuženom BM. Predmetno stoga što iz iskaza te svjedokinje proizlazi i navod da je 2. optuženi KM u vrijeme rođenja njihove zajedničke kćeri imao nekakvu posudbu novca. Dakle, uvažavajući takav dijelom oprečan iskaz ove svjedokinje uz činjenicu koja iz iskaza 2. optuženog KM proizlazi da je u vrijeme posudbe novca vodio teretanu i radio kao zaštitar, bez obzira na blokadu računa koja je nesporno postojala, nije moguće isključiti kao istinitu obranu 2. optuženog KM o postojanju posudbe. Zbog svega navedenog nije moguće prihvatiti niti žalbeni navod državnog odvjetnika prema kojem postoji dostatnost dokaza da bi 1. optuženi BM bio oglašen krivim za radnju kaznenoga djela koja mu je stavljena na teret.

10. U odnosu na žalbeni navod državnog odvjetnika da ukupnost izvedenih dokaza daje dostatnost za oglašavanje krivim 2. optuženog KM treba prvenstveno naglasiti da se istom stavlja na teret kazneno djelo iz članka 305. KZ/11 u vidu davanja lažnog iskaza u prethodnom postupku. Potrebno je stoga u konkretnom slučaju ne samo cijeniti činjenicu da je navedeni iskaz (ili njegov dio), iskaz na kome se utemeljila odluka u prethodnom postupku već i da je sam taj iskaz, u tom dijelu – lažan, odnosno neistinit. Dakle, nije dostatno razmatrati samo nespornu činjenicu da je odbačena kaznena prijava za kazneno djelo teške tjelesne ozljede i kazneno djelo prijetnje, koju kaznenu prijavu je prethodno podnio 2. optuženi KM, već je nužno razmotriti i sadržaj tog iskaza (od 9. listopada 2017.) obzirom na činjeničnu tvrdnju navedenu pod točkom 2. optužnice - sada - točke 2. izreke presude.

10.1. Razmatrajući sadržaj tih činjeničnih navoda, navedenih pod točkom 2. izreke presude, upravo kao što se to i ističe od strane 2. optuženog KM u odgovoru na žalbu državnog odvjetnika, nije utvrđeno da bi navedeni dio iskaza bio objektivno lažan, odnosno da je 2. optuženom KM doista, kao što se to i tvrdi činjeničnim opisom, „1. optuženi BM zadao prvi udarac i da mu je nanio pretrpljene ozljede“ iako je u svjedočkom iskazu naveo drugačiji slijed događaja pa time i sam način dobivanja tjelesnih ozljeda. Naime, 2. optuženi KM u svom svjedočkom iskazu od 17. travnja 2015. navodi da je prvi udarac u potiljak dobio, dok se 1. optuženi BM nalazio ispred njega, da ne zna što se poslije dogodilo, ali i da je 1. optuženog BM prijavio samo zato što je jedino njega poznavao. Suprotno navedenom prilikom svog prvog ispitivanja pred policijskim istražiteljima za kazneno djelo iz članka 305. stavak 1. KZ/11 (iskaz od 9. listopada 2017.) kada je ispitivan kao osumnjičenik, 2. optuženi KM navodi da je prilikom ispitivanja (kao svjedok u prethodnom postupku) „lažno iskazivao“ i to zbog prijetnje smrću, ali iz sadržaja tog njegovog iskaza, koji je bio iznimno kratak i nakon kojeg nije želio odgovarati na pitanja, proizlazi da se sama „lažnost“ sastoji u činjenici da je lažno naveo da ga 1. optuženi BM nije udario i prijetio mu. Dakle, isti se u svom kratkom iskazu ne osvrće na ukupan sadržaj iskaza dan tijekom prethodnog postupka, a koji je sadržan u činjeničnom opisu. Stoga nije sporno da 2. optuženi KM nije obrazložio koji dio, ako i je neki dio iskaza lažan i nije naveo da mu pretrpljene ozljede nije zadao 1. optuženi BM kao niti da mu upravo on nije zadao prvu ozljedu kako bi to proizlazilo iz činjeničnih navoda kojima se stavlja na teret radnja kaznenog djela opisana pod točkom 2. izreke ove presude. Nadalje, upravo kao što to u dijelu navodi i prvostupanjski sud u svojoj presudi, iako ističe da se ne može sa nespornom sigurnošću tvrditi nepristranost svjedoka koji su tijekom postupka iskazivali zbog odnosa sa samim optuženicima, niti jedan od saslušanih svjedoka (ĐM, SM i MM) ne iskazuju da bi ozljede koje je kritičnog dana pretrpio 2. optuženi KM, pretrpio upravo od strane 1. optuženog BM, odnosno niti jedan od navedenih svjedoka ne potvrđuje eventualnu lažnost iskaza 2. optuženog KM u tom dijelu, a kako se to opisuje u izreci ove presude pod točkom 2. . Isto tako kao što je već i prethodnim ukidanim odlukama ovog suda isticano - „Sporazum o razrješenju duga“ na koji se u žalbi poziva državni odvjetnik - predstavlja samo jedan indicij da je radnja kaznenog djela počinjena, ali taj indicij kraj prethodno utvrđenih i obrazloženih činjenica tijekom ovog kaznenog postupka - nije ničim potvrđen. Potrebno je, međutim za usput istaknuti da je cijeli postupak počeo zbog lažnog prijavljivanja počinjenja kaznenog djela počinjenog na štetu 2. optuženog KM spram 1. optuženog BM pri čemu navedeno kazneno djelo ili učin eventualno nekog drugog kaznenog djela, nije bilo predmetnom razmatranja u prvostupanjskom postupku, jer isto nije bilo predmetnom optuženja. Slijedom navedenog i prema mišljenju ovoga suda kao drugostupanjskog, ispravna je odluka o nedostatnosti dokaza da bi i 2. optuženi KM počinio kazneno djelo na način kako mu je to stavljeno na teret.

11. Uvažavajući sve prethodno izneseno, valjalo je žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu kojom su 1. i 2. optuženici na temelju citirane zakonske odredbe oslobođeni od optužbe da bi počinili radnju kaznenoga djela na način kako im je to stavljeno na teret.

12. Budući da nisu utvrđene bitne povrede na koje drugostupanjski sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP-a, valjalo je podnesene žalbe na temelju članka 482. ZKP-a u cijelosti odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, te riješiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 28. listopada 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Gordana Mihela Grahovac