REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

STALNA SLUŽBA U IMOTSKOM

Ante Starčevića 23

21260 Imotski

P-221/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj – Stalna služba u Imotskom po sucu toga suda Mate Kukavici kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PR (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupan po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535) Zagreb, Magazinska cesta 69 , zastupan po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, a nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 03. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Borisa Ujevića, odvjetnika u Imotskom, 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1.Ugovora o kreditu broj 418-50-3148893 od 17.11.2005.., zaključenog između tužitelja PR i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 15.560,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II/ Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3148893 od 17.11.2005., zaključenog između Tužitelja PR i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u

skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d isplatiti tužitelju PR iznos od 1.438,53 eura sa zateznom do 31. prosinca 2007. po stopi iz članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to na iznos od:

- 1,26 € počevši od 30.11.07.

- 1,24 € počevši od 31.12.07.

- 1,22 € počevši od 31.01.08.

- 1,21 € počevši od 29.02.08.

- 1,19 € počevši od 31.03.08.

- 1,17 € počevši od 30.04.08.

- 2,88 € počevši od 31.05.08.

- 2,84 € počevši od 30.06.08.

- 2,79 € počevši od 31.07.08.

- 2,75 € počevši od 31.08.08.

- 2,70 € počevši od 30.09.08.

- 5,57 € počevši od 31.10.08.

- 2,61 € počevši od 30.11.08.

- 7,52 € počevši od 31.12.08.

- 8,96 € počevši od 31.01.09.

- 9,58 € počevši od 28.02.09.

- 11,40 € počevši od 31.03.09.

- 11,64 € počevši od 30.04.09.

- 8,67 € počevši od 31.05.09.

- 6,44 € počevši od 30.06.09.

- 6,89 € počevši od 31.07.09.

- 7,87 € počevši od 31.08.09.

- 7,66 € počevši od 30.09.09.

- 6,42 € počevši od 31.10.09.

- 8,40 € počevši od 30.11.09.

- 9,96 € počevši od 31.12.09.

- 12,24 € počevši od 31.01.10.

- 0,15 € počevši od 28.02.10.

- 11,41€ počevši od 01.03.10.

- 14,70 € počevši od 31.03.10.

- 13,96 € počevši od 30.04.10.

- 15,03 € počevši od 31.05.10.

- 25,33 € počevši od 30.06.10.

- 23,05 € počevši od 31.07.10.

- 29,48 € počevši od 31.08.10.

- 27,08 € počevši od 30.09.10.

- 23,31 € počevši od 31.10.10.

- 0,03 € počevši od 30.11.10.

- 30,84 € počevši od 01.12.10.

- 40,52 € počevši od 31.12.10.

- 33,46 € počevši od 31.01.11.

- 2,68 € počevši od 28.02.11.

- 33,08 € počevši od 01.03.11.

- 0,08 € počevši od 31.03.11.

- 32,46 € počevši od 04.04.11.

- 32,95 € počevši od 30.04.11.

- 0,06 € počevši od 31.05.11.

- 45,86 € počevši od 01.06.11.

- 47,07 € počevši od 30.06.11.

- 0,06 € počevši od 31.07.11.

- 57,23 € počevši od 04.08.11.

- 0,44 € počevši od 31.08.11.

- 51,12 € počevši od 05.09.11.

- 0,57 € počevši od 30.09.11.

- 44,72 € počevši od 03.10.11.

- 43,08 € počevši od 31.10.11.

- 0,09 € počevši od 30.11.11.

- 42,49 € počevši od 02.12.11.

- 3,27 € počevši od 31.12.11.

- 42,20 € počevši od 02.01.12.

- 47,98 € počevši od 31.01.12.

- 48,29 € počevši od 29.02.12.

- 46,50 € počevši od 31.03.12.

- 0,08 € počevši od 30.04.12.

- 47,58 € počevši od 02.05.12.

- 0,13 € počevši od 31.05.12.

- 48,32 € počevši od 01.06.12.

- 0,17 € počevši od 30.06.12.

- 46,88 € počevši od 02.07.12.

- 0,16 € počevši od 31.07.12.

- 47,21 € počevši od 01.08.12.

- 0,11 € počevši od 31.08.12.

- 46,21 € počevši od 04.09.12.

- 0,10 € počevši od 30.09.12.

- 43,98 € počevši od 04.10.12.

- 46,41 € počevši od 31.10.12.

- 47,48 € počevši od 30.11.12., kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 3.187,50 eura sa zateznom kamatom počevši od 28. listopada 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja PR za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 293,67 eura sa zateznom kamatom počevši od 28. listopada. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III/ Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom 17. studenog 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 418-50-3148893, a na temelju kojeg ugovora mu je tuženik isplatio iznos od 15.560,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate, a da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je određena u skladu s odlukama tuženika.

1.1. Međutim, tužitelj ukazuje da nisu valjane odredbe ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope na način da se ista mijenja jednostranom odlukom tuženika kao i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, posebno ukazujući da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo pa da je to protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača što ima za posljedicu ništetnost sukladno tom Zakonu.

1.2. Osim toga, tužitelj tijekom postupka ukazuje i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1410/12 te presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 i Pž-6632/17, a koje presude su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača gdje je jedan od tuženika bio i tuženik iz ovog spora, pa time ukazuje na to da su sudovi vezani utvrđenjima iz tih odluka a u postupcima koje potrošač osobno pokrene protiv jednog od tuženika, a posebno jer su iste i potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015. i Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.

1.3. Kako tvrdi da je u utuženom razdoblju plaćala rate kredita upravo na temelju ništetnih odredbi, smatra da je s obzirom na sve navedeno tuženiku platio i više nego što je trebao, pa specificiranim tužbenim zahtjevom traži isplatu ukupnog iznosa od 1.438,53 eura s pripadajućom zateznom kamatom, ali traži i da se utvrde ništetnim dio ugovornih odredbi koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu za koju je predviđeno da se mijenja jednostranom odlukom banke, i to sve uz naknadu troška parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivi se u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe da su kriteriji za promjenu kamatne stope jasno istaknuti u pravilnicima o obračunu kamata i naknadi tuženika koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja te da kao takvi obvezuju ugovorne strane jednako kao i same ugovorne odredbe. Ukazuje da se kamata u konkretnom slučaju mijenjala zbog tržišnih razloga, a ne po nahođenju tuženika. Što se tiče valutne klauzule, ističe da je tužitelj svjesno sklopio ugovor s takvom kaluzulom te da su bile jasne ili morale biti jasne posljedice takve kaluzule, te u tom smislu navodi da je tužitelj mogao izabrati i neku drugu vrstu kredita ali je izabrao upravo ovu jer je za njega bila najpovoljnija. Kako u pogledu promjenjive kamate, tako i u pogledu odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu, navodi da sud nije vezan navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača iz razloga jer se u tom postupku zaštita pruža na općenitoj razini budući da su sudovi ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, a ne je li tome tako u svakom konkretnom pojedinačnom slučaju. Pored svega navedenog, ističe i prigovor zastare potraživanja.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza, sud je izvršio uvid u presliku Izračuna preplaćenih iznosa u kreditu, presliku Ugovora o kreditu, presliku otplatnog plana, presliku knjigovodstvene kartice, presliku općih uvjeta tuženika, presliku Pravilnika o obračunu kamata i naknada, a osim navedenog izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i svjedokinje KR, te dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Anti Beusu.

4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - nadalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Između stranaka nije sporno da je tužitelj u spornom razdoblju ispunjavao obveze po ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom 17. studenog 2005. i to tako što je plaćao rate sukladno naznačenim ugovornim odredbama koje se odnose na ugovornu kamatu i valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak (CHF), a nije sporno niti to da je tužitelj u spornom razdoblju platio veći iznos nego što bi ga platio da je svoju obvezu plaćanja rata kredita plaćao na temelju kamatne stope ugovorne kamate koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odnosno na temelju tečaja CHF u odnosu na kunu koji je važio u vrijeme isplate kredita.

5.1. Nadalje, između stranaka nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12, a koji je pravomoćno okončan, a sve povodom tužbe udruge Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, time da je predmet tog spora upravo bila valjanost načina promjene kamatne stope ugovornih kamata kao i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

6. Između stranaka je sporno ima li, i u kojoj mjeri, odluka suda iz spomenutog postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača učinka na ovaj postupak, a ukoliko eventualno i ima pa da se zaključi da nisu valjane odredbe o načinu promjene ugovorne kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli, može li se uopće u kontekstu tužiteljeve tražbine uzeti u obzir kao da je kamatna stopa ugovorne kamate bila fiksna, i to ona koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, za cijelo vrijeme otplate, kao i jednako tako, može li se uzeti u obzir u kontekstu njegove tražbine iz ovog postupka da je za cijelo vrijeme otplate tečaj CHF u odnosu na kunu bio fiksan i to jednak onome koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, a sporno je i je li nastupila zastara tražbine.

7. Prije svega, a što se tiče učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, valja reći da nisu osnovani prigovori tuženika, te je mišljenje ovog suda da predmetna odluka iz tog postupka ima učinak na ovaj postupak upravo tako što je sud sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz te parnice, a sve u vezi s odredbom članka 122. ZZP-a.

7.1. Naime, prije svega, odlučno je da je predmet spora povodom navedene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bila ugovorna odredba koja uređuje način promjene ugovorne kamatne stope kao i valutna klauzula vezana za CHF, a u kontekstu da se radi o nepoštenim odredbama kojima su povrijeđena prava i interesi potrošača, pa stoga ovaj sud shvaća smisao navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i ZPP-a koje reguliraju takvu tužbu i njen učinak na posebne parnice na način da odluka iz tog postupka ima utjecaja na sve posebne parnice u kojima se kao prethodno pitanje javlja pitanje valjanosti tih odredbi.

7.2. U tom smislu je bitno istaknuti da u posebnim parnicama ugovorne odredbe nije ispravno tumačiti doslovno već isključivo polazeći od smisla odredbi koji mora biti jednak smislu odredbi koje su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bile predmet rasprave u kontekstu njihove valjanosti.

7.3. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 01. rujna 2019. (Narodne novine broj 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj (kojem je povrijeđeno pravo i kada je to utvrđeno takvom odlukom iz spora povodom te tužbe) traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla.

8. U ovom postupku, a kako je već naznačeno, tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na način da se ista mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a da osim toga nisu utvrđeni niti podaci na temelju kojih bi se ugovorna kamatna stopa mijenjala, pa da je u tom smislu činidba i neodrediva.

8.1. Kako je sud vezan utvrđenjima iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a kako je već argumentirano, valja ukazati da je Trgovački sud u Zagrebu presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., između ostalog, presudio da je ovdje tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i predmetni ugovor o kreditu (u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time navedena banka, ovdje tuženik, postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to odredbama članaka 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.2. U tom postupku, a u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate je osim navedenog, između ostalog i pojašnjeno da je unošenjem u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja

8.3. Kako je, dakle, utvrđeno da se u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate radilo o odredbama koje su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovarano, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja izraženom i člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 nadalje: ZOO) potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, zaključak je sudova iz tog postupka da takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, i to pored već spomenutog načela savjesnosti i poštenja i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, a sve u smislu odredbi članka 3., članka 5. i članka 6. ZOO-a.

8.4. Za ukazati je također da je takav stav iz odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prošao i kontrolu viših sudova i to Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske o čemu se isti očitovao i potvrdio takav stav presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13, a isto je učinio i Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije presudom i rješenjem pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015.

8.5. Razmatrajući ugovornu odredbu članka 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja regulira upravo ugovornu kamatu, utvrđeno je da je ugovorom utvrđena samo kamatna stopa na dan sklapanja ugovora uz naznaku da je ista promjenjiva sukladno odluci banke bez bilo kakvih parametara i kriterija po kojima će se ista mijenjati, pa se stoga radi upravo o odredbi koja je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

9. Što se tiče valutne klauzule u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) Trgovački sud u Zagrebu presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., između ostalog, utvrdio je da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu (od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

9.1. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu (list 7 - 10 spisa) utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača time da je za naglasiti da je takav stav izražen u spomenutoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-575/16 od 03. listopada 2017. i Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., kao i u odluci Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

10. Slijedom svega navedenog, a ponovno ukazujući da je ovaj sud sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, zaključak je ovog suda da je ništetna odredba predmetnog ugovora kojom je uređeno da se kamatna stopa ugovorne kamate mijenja jednostranom odlukom banke kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u kontekstu promjene tečaja, a sve sukladno navedenim odredbama.

11. Osim toga, i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je na tuženika upućen od strane autokuće „Gašparov“, da nije imao drugu opciju vezano za kredit koji je bio namjenski za kupnju osobnog vozila, da mu prilikom potpisivanja ugovora nije objašnjeno značenje valutne klauzule niti rizici iste, kao da ga nitko nije upozorio na rast kamate, a da je ista porasla nedugo nakon sklapanja ugovora, niti je u ugovoru stajalo da će ista rasti. Sud prihvaća kao vjerodostojan iskaz tužitelja jer je isti životan i logičan uzimajući u obzir općepoznate okolnosti kod potpisivanja ovakve vrste ugovora o kreditu.

12. Slijedom navedenog, kako je odredbom članka 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe članka 324. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platio na temelju ništetnog dijela odredbi.

13. Glede prigovora zastare istaknutog od strane tuženika, valja reći da isti nije osnovan. Naime, pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo je do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a. Kako je taj postupak pokrenut 04. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora i to 13. lipnja 2014. u odnosu na dio tražbine (prema odluci Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13) odnosno 14. lipnja 2018. za preostali dio tražbine (presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17), zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. ali i u pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske odražene 30. siječnja 2020.

14. S obzirom da se radi o tražbini koja zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku sukladno odredbi članka 225. ZOO-a, razvidno je da je podnošenjem tužbe 14. svibnja 2019. tužiteljica podnijela tužbu unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

15. U pogledu temelja za obračun tražbine, ispravan je pravni stav tužitelja da je potrebno uzeti u obzir ugovornu kamatnu stopu koja je između stranaka vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora u odnosu na ono što je tijekom otplate plaćao, a budući da je to jedini parametar odnosno jedina kamatna stopa po kojoj bi se mogla obračunati obveza tužitelja ako se zanemari ništetan dio odredbe, posebno uzimajući u obziri da sud ništetan dio odredbe ne može mijenjati nekom drugom odredbom već ugovor može ostati na snazi bez ništetnog dijela ili je alternativa ništetnost cijelog ugovora, a sve u kontekstu odredbe članka 324. ZOO-a.

16. Jednako tako, prilikom obračuna visine tražbine, potrebno je uzeti u obzir tečaj CHF u odnosu na kunu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve s obzirom na zauzeti stav glede ništetnosti u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

17. U kontekstu svega naprijed navedenog, poanta obračuna je da se utvrdi je li došlo do preplate sukladno istaknutim parametrima, pa je stoga sud uzeo u obzir obračun iz nalaza i mišljenja vještaka koji je kao temelj za izračun upravo uzeo u obzir preplaćene iznose kada je kamatna stopa rasla odnosno kada je tečaj rastao a ne i kada je tečaj padao. Naime, ukoliko tuženik smatra da ima po toj osnovi (za razdoblje kada je tečaj padao ispod one razine koja je važila u vrijeme ugovaranja kredita) pravo na isplatu od strane tužitelja, onda je istome na raspolaganju podnošenje tužbe za isplatu ili isticanje procesnopravnog prigovora radi prebijanja te bi se u tom slučaju međusobne tražbine eventualno i susrele i tek bi tada to bilo od utjecaja na tražbinu tužitelja. Pri tome je važno ukazati da tuženik niti ne ističe da je tražbina ili dio tražbine prestao prijebojem u tom smislu (materijalnopravni prigovor u smislu odredbe članka 195. ZOO-a).

18. Sukladno navedenom, sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Anti Beusu te je iz tog dokaza utvrđeno da po navedenoj osnovi razlika obveza između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju iznosi 1.438,53 eura, time da su iz tog nalaza i mišljenja utvrđeni i pojedinačni iznosi po mjesecima sukladno vršenim uplatama.

18.1. Ovaj sud prihvaća nalaz i mišljenje kao stručno i objektivno, a za ukazati je da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, već je jedino tuženik prigovarao zadatku vještaka, a što je pojašnjeno ranije u obrazloženju i tiče se pravnog pitanja te se stoga niti ne odnosi na prigovor na sam nalaz i mišljenje, odnosno izračun vještaka.

19. U skladu sa svim navedenim, a kako je u dijelu zahtjeva kojim traži isplatu tužitelj postavio svoj tužbeni zahtjev točno prema nalazu i mišljenju vještaka, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja, pa je i odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I-III.

20. U pogledu tuženikova prigovora da tužitelj nema status potrošača, za ukazati je da je taj činjenični prigovor tuženik iznio nakon zaključenja prethodnog postupka u smislu odredbe čl. 299. ZPP-a, te je ovaj sud mišljenja da ga nije potrebno uzeti u obzir.

20.1. Međutim, neovisno o tome, za ukazati je da je iz predmetnog ugovora razvidno da je svrha kredita kupnja rabljenog automobila, da je korisnik kredita fizička osoba, pa je zaključak ovog suda da tužitelj ima status potrošača.

21. Sud nije posebno uzimao u obzir iskaz svjedokinje KR koja je kao javna bilježnica solemnizirala predmetni ugovor jer ista iskazuje samo načelno, bez neposrednih saznanja za konkretan ugovor.

22. Početak tijeka zatezne kamate utvrđen je uvidom u otplatni plan te nalaz i mišljenje vještaka, a u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a i u vezi s odredbom članka 29. stavak 1. ZOO-a, time da je stopa zatezne kamate dosuđena sukladno članku 1. Uredbe u visini stope zatezne kamate, te sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

23. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, naloženo je tuženiku naknaditi mu trošak parničnog postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, pa je tako temeljem Tbr. 7. - 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH br. 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 148/09 i 142/12; dalje Tarifa) tužitelju dosuđeno po 200,00 eura za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima od 12.07.2019., 20.10.2020., 03.11.2020., 21.03.2025., 20.05.2025., 03.102.2025., te isti iznos za sastav podnesaka od 05.10.2020. i 27.08.2025., po 100,00 eura za sastav žalbi od 24.07.2019., 28.01.2020., 04.12.2020., kao i 50,00 eura za zastupanje na ročištu od 12.09.2025. što ukupno s pripadajućim PDV-om iznosi 2.687,50 eura, na što je valjalo pridodati i trošak vještačenja u iznosu od 500,00 eura, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

24. Sud tužitelju nije dosudio trošak u zatraženom iznosu za zastupanje na ročištu od 12.09.2025. već je dosudio za tu radnju iznos od 50,00 eura jer se radi o ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja u smislu Tbr. 9. Tarife. Osim toga, nije razvidno da je tužitelj platio pristojbe za koju traži naknadu a niti će biti u obvezi platiti pristojbu na presudu zbog statusa potrošača u kontekstu vrste ovog spora, pa je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci pod točkom IV.

25. S obzirom da je u cijelosti izgubio parnicu, u cijelosti je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom V.

26. O zateznoj kamati na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a i članka 29. stavak 2. ZOO-a, i to počevši od 28. listopada 2025. pa do isplate.

U Imotskom, 28.listopada 2025.

Sudac

Mate Kukavica

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana dostave iste. Žalba se predaje putem ovog suda županijskom sudu pisanim podneskom u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženiku