Poslovni broj P-383/2024-48

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Osijek, Zagrebačka 2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, po sucu Augustinu Jalšovec kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja N.P.T. "Plisi - Commerc", OIB: 20591040088, Pleshinë- Ferizaj, Republika Kosovo, zastupano po punomoćniku Iskrenu Rošić, odvjetniku iz OD Markač-Greif&partneri, protiv tuženika VALEX d.o.o., OIB: 66088396538, Valpovo, Satnica, Osječka 21, zastupano po punomoćniku Vjeranu Blažek, odvjetniku iz Osijeka, radi isplate iznosa od 33.000,00 EUR, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 15. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku VALEX d.o.o., OIB: 66088396538, Valpovo, Satnica, Osječka 21 da tužitelju N.P.T. "Plisi - Commerc", OIB: 20591040088, Pleshinë-Ferizaj, Republika Kosovo isplati iznos od 33.000,00 EUR (slovima: trideset tri tisuće eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

- na iznos od 1.000,00 EUR od 11.04.2019. do isplate,

- na iznos od 26.000,00 EUR od 08.05.2019. do isplate,

- na iznos od 6.000,00 EUR od 05.10.2019. do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.962,44 EUR (slovima: sedam tisuća devetsto šezdeset dva eura i četrdeset četiri centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 28. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 693,81 EUR (slovima: šesto devedeset tri eura i osamdeset jedan cent), kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i daljnjem tijeku postupka u bitnom ističe kako su stranke dana 10.04.2019 dogovorile prodaju linije za proizvodnju peleta te je tom prilikom tuženiku isplaćena kapara od strane tužitelja u iznosu od 1.000.00 eura. Stranke su dogovorile suradnju temeljem ponude broj 19/2019 od 13.04.2019., te je linija za poizvodnju peleta iznosila 42.000,00 eura, a u cijenu je uključena izrada linije, transport i montaža. Isporuka je dogovorena u roku od 90-120 dana od uplate avansa, a koji je prema ponudi iznosio 26.000,00 eura, dok je 10 dana prije isporuke potrebno uplatiti iznos od 12.000,00 eura te u roku od 2 dana nakon montaže preostali iznos od 3.000.00 eura, s tim da ponuda obuhvaća i već plaćeni iznos kapare. Tužitelj je tuženiku 07.05.2019. sukladno ponudi uplatio iznos od 26.000,00 eura na ime avansa, te je time tuženik bio u obvezi najkasnije do 07.09.2019. isporučiti i montirati liniju za proizvodnju pelata, a što isti u navedenom roku nije učinio. Tuženik je za završetak posla uputio tužitelja na tvrtku PTP CNS sa Kosova u vlasništvu MI, poslovnog partnera tuženika, te je istome tužitelj uplatio iznos od 6.000,00 Eur-a za okončanje posla, međutim do isporuke predmeta kupoprodaje nije došlo. Unatoč višestrukim obećanjima tuženik nije ispunio predmetnu obvezu niti nakon godinu dana od uplaćene kapare, avansa i iznosa uplaćenog poslovnom partneru tuženika. Slijedom iznijetoga, tužitelj je putem punomoćnika pozvao tuženika na ispunjenje obveze, na što se tuženik oglušio, te je stoga izjavom od 23.09.2020. tužitelj jednostranom izjavom raskinuo sklopljeni ugovor sa tuženikom zbog neispunjenja. Budući da je ugovorni odnos između stranaka raskinut to se obje strane oslobođaju svojih obveza , a tuženik je dužan u obvezi vratiti sve što je temeljem toga odnosa primio, sukladno čl. 368.st.1.i 2. ZOO-a uz pripadajuće zatezne kamate od dana kada je isplatu primio., te stoga tužitelj predlaže sudu da prihvati tužbeni zahtjev uz nadoknadu parničnih troškova tužitelju.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti i po osnovi i po visini. Tuženik navodi kako je nesporno da su stranke bile u poslovnom odnosu vezano za kupoprodaju linije za proizvodnju peleta, te da su stranke dogovorile izradu, transport i montažu linije za proizvodnju peleta za iznos od 42.000,00 eura, a da je tužitelj tuženiku isplatio iznos od ukupno 33.000,00 eura. Međutim ističe da je netočno da je tužitelj višestruko pozivao tuženika na ispunjenje obveza budući da je tužitelj taj koji je svojim postupanjem onemogućavao poslovnom partneru tuženika - tvrtki PTP CNS sa Kosova dovršetak ugradnje i montaže predmetne linije, budući da je između radnika naprijed navedene tvrtke i predstavnika tužitelja, došlo do verbalnog i fizičkog sukoba po nacionalnoj osnovi, te je tužitelj zabranio M ulazak u svoje dvorište gdje se nalazi predmeta linija. Tuženik tvrdi da je predmetni ugovor izvršen gotovo u cijelosti, osim u neznatnom dijelu te da ovakvo postupanje tužitelja ima za cilj izbjegavanje plaćanja preostalog iznosa kupoprodajne cijene, a sve iz razloga što je i isporučena linija u potpunosti operativna i funkcionalna. Također tuženik tvrdi da ukoliko tužitelj izvođaču omogući nesmetano izvođenje radova isti će do kraja izvršiti svoju obvezu. Nadalje tuženik ističe kako je i tužitelj u samoj tužbi naveo kako nije ispunio svoju obvezu glede uplate iznosa od 12.000,00 eura (10 dana prije ugradnje i montaže) pa je nejasno po kojoj osnovi temelji tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj tvrdi kako nije točna tvrdnja tuženika da je tužitelj onemogućivao radnicima partnera tuženika dovršetak predmetne linije iz nacionalnih osnova, budući da zbog nemontiranja linije isti trpi štetu u vidu nemogućnosti proizvodnje peleta, te ističe kako će tužitelj tuženiku vratiti sve što je od njega primio na temelju raskida ugovora.

4. Tuženik nadalje tvrdi da predmetni ugovor nije moguće raskinuti, te se predmetnom raskidu protivi budući da je ugovor ostao neispunjen u neznatnom dijelu sukladno čl. 367. ZOO-a,a također ističe da nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu osim ako je što drugo ugovoreno. Također tuženik ističe kako tužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu i platio iznos od 12.000,00 eura 10 dana prije montaže, a što je bio preduvjet za dovršetak kompletne montaže linije za proizvodnju peleta. Također ističe kako je u konkretnoj tužbi nedostaje deklaratorni dio tužbenog zahtjeva da je ugovor raskinut slijedom čega je tužba manjkava i nedopuštena.

5. U daljnjem tijeku postupka tuženik je na pripremnom ročištu održanom 25.11.2021 postavio protutužbeni zahtjev kojim predlaže sudu da naloži tužitelju-protutuženiku da izvrši tuženiku - protutužitelju povrat linije zajedno sa svim pripadajućim djelovima i da mu nadoknadi parnične troškove. U odnosu na istaknuti protutužbeni zahtjev tuženika tužitelj ističe kako će ukoliko sud prihvati njegov tužbeni zahtjev vratiti tuženiku sve ono što je od tuženika i zaprimio.

6. Ovdje valja istaknuti kako je dana 19. travnja 2022. prvostupanjski sud donio presudu kojom je odbio u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te je ujedno donio i rješenje kojim je utvrdio da je povučen protutužbeni zahtjev tuženika. Naprijed navedena presuda ukinuta je odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 3137/2022-9 od 12. studenog 2024. u točkama I. i II. izreke, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak sa uputom koje činjenice valja utvrditi u ponovnom postupku. Nadalje, rješenje ovog suda od 19.4.2022. kojim je sud utvrdio da je tuženik-protutužitelj povukao protutužbu postalo je pravomoćno 5.5.2022., budući da na isto niti jedna od stranaka nije izjavila žalbu.

7. Povodom ponovljenog postupka sud je 27. ožujka 2025. održao ročište na kojem je pun. tužitelja ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, a u odnosu na dokaze predložene u prethodnom postupku istaknuo je kako prvenstveno predlaže sudu da sukladno uputi Visokog trgovačkog suda iz odluke od 12. studenog 2024. iz korespondecije stranaka dostavljene u spis uz podnesak tužitelja od 25. studenog 2021. utvrdi okolnost je li došlo do promjene dogovora između stranaka o ispunjenju ugovornih obveza na način da tužitelj nije dužan platiti tuženiku preostalih 9.000,00 eura, sve dok predmetni stroj ne bude montiran i u funkciji. Nadalje je naveo da ukoliko sud smatra da je istu potrebno prevesti na službeni jezik, isti će dostaviti i prevedenu korespondenciju po stalnom sudskom tumaču. Također je istaknuo da ukoliko sud smatra da je potrebno provoditi daljnje dokaze, da predlaže da sud sukladno članku 492.c ZPP-a pribavi pisane iskaze svjedoka GI sa adrese tužitelja i SI, zakonskog zastupnika tužitelja također sa adrese tužitelja, a na okolnosti kako je i ranije u prethodnom postupku navedeno zaključenja predmetnog ugovora i ispunjenja ugovornih obveza iz tog ugovora. U odnosu na dokazni prijedlog da se na isti način pribavi iskaz svjedoka MI, od istoga prijedloga je odustao, odnosno u cijelosti je odustao od provođenja dokaza saslušanja svjedoka MI. Nadalje, u odnosu na prijedlog za provođenjem strojarskog vještačenja na okolnost da li je tuženik postupio sukladno ponudi odnosno ugovoru i u kojoj mjeri, od istog dokaznog prijedloga je također odustao, kao i od ranije predloženog očevida predmetnog stroja budući da iz odluke VTS-a ne proizlazi da su ti dokazi odlučni za meritorno donošenje odluke. Drugih dokaznih prijedloga tužitelj nije imao. Tužitelj je na istom ročištu napomenuo kako je u međuvremenu kod tuženika nastupila statusna promjena na način da je isti iz oblika j.d.o.o. postao društvo sa ograničenom odgovornošću, d.o.o., a o čemu je dostavio dokaz u spis i protivnoj strani, te stoga kao tuženika specificira tvrtku VALEX d.o.o. dok ostali podaci za tuženika ostaju nepromijenjeni. Na istom ročištu punomoćnik tuženika ostao je kod odgovora na tužbu kao i svih navoda danih tijekom postupka, nije imao dokaznih prijedloga u ovom postupku, te se protivio dokaznom prijedlogu tužitelja za pribavom pisanih izjava svjedoka i zakonskog zastupnika tužitelja i to iz razloga što članak 492.c ZPP-a svakako određuje da se isti saslušaju neposredno pred sudom ukoliko jedna od stranaka se protivi istom dokaznom prijedlogu, a u ovom slučaju se tuženik svakako protivi istom iz svih razloga koje je i tijekom prethodnog postupka navela, a posebice jer se isti dokazni prijedlog protivi načelu neposrednosti i ekonomičnosti. Tuženik je istaknuo kako se načelno ne protivi saslušanju stranaka i svjedoka neposredno pred sudom, međutim da se protivi iz naprijed navedenih razloga korištenju tog dokaza pisanih izjava iz članka 492.c ZPP- a. Također tuženik i dalje ističe da je sadržaj i korespondencije nerazumljiv, da djelomice nije na hrvatskom jeziku, te da nije jasno tko kome upućuje tu korespondenciju, te prepušta odluku sudu o tome da li je istu potrebno dodatno prevoditi na službeni jezik RH. Nastavno na navedeno, punomoćnik tužitelja je istaknuo kako je upravo ta odredba iz članka 492.c ZPP-a omogućila ekonomičnost postupka pred trgovačkim sudovima, a posebice u ovom slučaju u kojem se osobe svjedoci i tužitelj nalaze u inozemstvu.

8. Na istom ročištu sud je prihvatio prijedlog tužitelja, te je u roku od 60 dana obvezao tužitelja da dostavi pisane izjave svjedoka GI sa adrese tužitelja i SI, zakonskog zastupnika tužitelja, a sukladno članku 492.c ZPP-a. Dana 12. svibnja 2025. punomoćnik tužitelja je dostavio naprijed navedene izjave. Punomoćnik tuženika je nakon zaprimanja naprijed navedenih izjava iskazao kako su iste nerazumljive, te da nije jasno u kojem su svojstvu iste dane, te da ne mogu služiti kao dokaz u ovom postupku, a podredno predlaže da se isti pozovu radi dodatnog pojašnjenja istih isprava. Na ročištu održanom 15. rujna 2025. punomoćnik tuženika je ostao kod navoda iz podneska od 25. lipnja 2025. te je ujedno i naveo kako prema hrvatskom pozitivnom zakonodavstvu strana javna isprava može imati dokaznu snagu samo ako ispunjava određene uvjete međunarodnog ovjeravanja, a kako bi se mogla smatrati autentičnom i pravovaljanom u pravnom prometu RH. U konkretnom slučaju dostavljena javna isprava iz Kosova nije ovjerena apostille pečatom, te kao takva ne zadovoljava međunarodno priznati oblik ovjere, ne može se smatrati autentičnom pred tijelima RH, ne proizvodi dokaznu snagu javne isprave u smislu ZPP-a, te je sud dužan odbiti njezinu uporabu kao dokaznog sredstva. Dakle, dostavljeni dokument koji je izdan na Kosovu bez nužnog pečata apostille ne može se prihvatiti kao dokaz pred ovim sudom jer ne ispunjava uvjete autentičnosti prema Haškoj konvenciji, ne zadovoljava procesne uvjete za dokaznu snagu javne isprave i stoga nema pravnu snagu koju bi imao pravilno ovjereni dokument. Ovo sve iz razloga budući je Kosovu na popisu zemalja za koju je nužan pečat apostille kao preduvjet korištenja javnih isprava u pravnom prometu RH. Punomoćnik tužitelja je u odnosu na navode tuženika istanuo da u smislu čl. 492.c ZPP-a nije predviđeno da bi za potrebe sudskog postupka morali biti zadovoljeni uvjeti kakve navodi tuženik, a ZPP je u ovom slučaju lex specialis u odnosu na Zakon o međunarodnom privatnom pravu, uz napomenu da predmetne isprave, odnosno pisani iskazi se neće koristiti u pravnom prometu osim u postupku u kojemu je traženo njihovo pribavljanje. Također tužitelj ističe da je tuženik sve prigovore imao mogućnosti izložiti u roku u koji mu je ostavio sud, te sve da je prigovor tuženika osnovan, u konkretnom slučaju radilo bi se o zloupotrebi procesnih prava, a što je sud dužan spriječiti temeljem čl. 10. ZPP-a. Punomoćnik tuženika istaknuo je da se u konkretnom slučaju vezano za podobnost predmetnih isprava, radi o pravnom pitanju koje je regulirano Zakonom o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu. Opreza radi, punomoćnik tuženika istaknuo je kako se i dalje protivi pisanim iskazima naprijed navedenog svjedoka i stranke, te i dalje podredno predlaže da se predmetni svjedok i stranka pozovu radi dodatnog pojašnjenja sadržaja isprava koje su dostavili u spis.

9. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u naloge o plaćanju (str. 5 i 6 spisa), fakturu tvrtke PTP CNS (str. 7 spisa), ponudu 19/2019 (str. 8 spisa), dopis - opomena pred tužbu sa povratnicom Hrvatske pošte (str. 9 -11 spisa), raskid ugovora sa povratnicom Hrvatske (str. 12 - 14 spisa), dopis tuženika (str. 28 spisa), dokaz o uplati predujmljenog osiguranja parničnih troškova (str. 41- 42 spisa), fotografije postrojenja (str. 56 - 63 spisa), korespondenciju stranaka (str. 64 - 125 spisa), preslik podataka tuženika iz časopisa Agroklub (str. 126 spisa), i sa Linked in-a (str. 127 spisa), te je saslušao svjedoka JI i zakonskog zastupnika tuženika PI u svojstvu stranke (str. 141 do 144 spisa).

10. Ovdje valja istaknuti kako je sud u ovom postupku prihvatio dokazni prijedlog tužitelja da se sukladno članku 492.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), dostave pisani iskazi svjedoka GI i zakonskog zastupnika tužiteljka SI, te je tužitelj dostavio iste iskaze u sudski spis. Budući da se tuženik usprotivio korištenju istih isprava u ovom postupku iz razloga što nisu propisno ovjerene apostille pečatom, a ujedno su iste nerazumljive, sud u ovom postupku iskaze istih nije koristio pri donošenju odluke. Naime, sukladno članku 1. Haške konvencije o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava sklopljene 5.10.1961. određeno je da službene ovjere izjava privatnih osoba trebaju imati nadovjeru, te stoga sud iste isprave (izjave) nije mogao uzeti u obzir pri donošenju ove odluke, međutim kako iz naprijed provedenog dokaznog postupka proizlazi da saslušanje istih osoba koje su dale predmetne izjave nisu od značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je odbio prijedlog tuženika za dodatnim saslušanjem naprijed navedenih osoba u ovom postupku.

11. Cijeneći izvedene dokaze, te imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja, kao i da je riječ o sporu koji se vodi pred trgovačkim sudom, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

12. Među strankama je nesporno da su stranke bile u poslovnom odnosu na način da je temeljem ponude br. 19/2019 tuženik tužitelju trebao izraditi liniju peleta, istu transportirati i montirati. Također nije sporno niti da je tuženik tužitelju dio predmetne linije i isporučio. Nije sporno niti da su stranke ugovorile cijenu od ukupno 42.000,00 eura, a da je tužitelj tuženiku isplatio ukupan iznos od 33.000,00 eura za predmetnu liniju i to 1.000,00 eura za kaparu, 26.000,00 eura za avans i još 6.000,00 eura je tužitelj platio tuženikovom partneru tvrtki PTP CNS koja je trebala dovršiti posao montaže linije. Također stranke su na ročištu održanom 18.01.2022. suglasno iskazale da su suglasne da se u ovom postupku primjenjuje pravo RH, a s obzirom da je tužitelj strana pravna osoba. Nadalje, stranke su suglasne da se u međuvremenu, od dana podnošenja tužbe, dogodila statusna promjena tuženika, te je isti iz oblika j.d.o.o. postao d.o.o.

13. Među strankama je međutim sporno da li je tužitelj mogao uopće jednostrano raskinuti predmetni ugovor budući da tuženik smatra kako je ugovor u neznatnom dijelu neizvršen, te stoga nisu postojali uvjeti za raskid ugovora. Također je sporno da li je do potpunog neizvršavanja predmetnog ugovora došlo zbog tužiteljeve ili tuženikove krivice, odnosno zbog tužiteljeva neplaćanja ugovorene cijene, odnosno sprečavanja radnika poslovnih partnera tuženika od strane tužitelja da postave predmetnu liniju zbog nacionalne netrpeljivosti. Također je sporno i da li nedostaje deklaratorni dio tužbenog zahtjeva da je ugovor raskinut slijedom čega je tužba manjkava i nedopuštena. Također je sporno da li iz korespondencije stranaka proizlazi da li je došlo do promjene dogovora o ispunjenju ugovornih obveza u odnosu na prvotnu ponudu, odnosno da tužitelj tuženiku nije dužan platiti preostalih 9.000,00 eura sve dok predmetni stroj ne bude u cijelosti montiran i spreman za uporabu.

14. Prvenstveno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj može potraživati predmetnu isplatu i bez deklaratornog utvrđivanja da li je ugovor raskinut sud je stava kako tužitelj može zahtjevati kondemnatornu zaštitu u vidu tužbe i bez deklaratornog utvrđenja da li je određeni ugovor raskinut, budući da tu činjenicu sud utvrđuje na temelju dokaza iznesenih tijekom postupka, a o utvrđenju te činjenice ovisi i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Slijedom toga tužba tužitelja je u procesnopravnom smislu dopuštena.

15. U odnosu na druge sporne činjenice valja istaknuti kako je sud utvrdio da su stranke prihvaćanjem ponude broj 19/2019 stranke sklopile kupoprodajni ugovor za proizvod naznačen u istoj ponudi. Nadalje, istom ponudom stranke su dogovorile i druge bitne sastojke tog kupoprodajnog ugovora, i to cijenu, način i rokove plaćanja. Uvidom u ponudu sud je utvrdio kako su stranke ugovorile plaćanje avansa od 26.000,00 eura, zatim 10 dana prije isporuke iznos od 12.000,00 eura i nakon montaže 2 dana ostatak od 3.000,00 eura. Također stranke su ugovorile isporuku po dogovoru 90 -120 dana od uplate akontacije, te je u cijenu uključena izrada linije, transport i montaža. Također je i ugovorena priprema prostora 20-30 dana prije montaže.

16. U vezi sa spornim pitanjem na koje upućuje i Visoki trgovački sud u odluci kojom je ukinuo prvostupanjsku presudu da li je među strankama došlo do promjene dogovora između stranaka o ispunjenju ugovornih obveza na način da tužitelj nije dužan platiti tuženiku preostalih 9.000,00 eura sve dok predmetni stroj ne bude montiran i u funkciji, a radi se o odlučnoj činjenici, sud je utvrdio i to iz korespondencije stranaka, a posebice sa str. 95 spisa, kako je tuženik poslao poruku tužitelju da "kad BI napravi G onda plati", te je u daljnjem tijeku poruke razvidno da je tuženik naveo iznos od 9.000,00 eura. Nadalje, iz poruke sa str. 98, koju je tuženik (PI) poslao MI iz tvrtke CNS je razvidno kako je isti tuženika obavijestio da ide tog dana kod tužitelja, a na što mu odgovara tuženik "ma kad ideš čovječe, obećavaš svaki dan sutra, već da si tamo, kasno je", a na što odgovara BI iz CNS "idem danas, popodne završit ćemo struju, i do vikenda ostalo, javi S". Nadalje, iz poruke sa str. 101 spisa koju je također tuženik poslao CNS Danilo, proizlazi da je isti obavijestio da tužitelj želi samo da dobije ono što je platio, a da BI nije odradio svoj dio posla, a na što mu ovaj odgovara da sve zna. Nadalje, iz naknadne korespondencije koja je razumljiva, razvidno je da BI i dalje nije naknadno dovršio predmetnu proizvodnu liniju, te da tuženik ponovno tužitelja uvjerava (str. 108 spisa) da će isti posao završiti. Naknadno iz poruke sa str. 115 proizlazi da BI obaviještava tuženika da je obećao policiji da će završiti predmetnu liniju. Nadalje, iz korespondencije stranaka sa str. 125 spisa proizlazi kako tužitelj obavještava tuženika da je prošlo 18 mjeseci, da nema mašine, a da tuženik tu istu činjenicu potvrđuje sa naznakom "ma sve znam G, BI nije normalan, sad ga je uhvatila policija". Slijedom iznijetoga, iz predmetne korespondencije je razvidno kako BI iz tvrtke CNS nije izvršio svoju obvezu, te nije montirao predmetnu liniju kod tužitelja, da je tuženik upoznat sa tom činjenicom, odnosno da ni tuženik, a ni tvrtka CNS, odnosno BI koji je za tuženika trebao montirati predmetnu liniju, to nije učinio. Također, iz naprijed navedene korespondencije stranaka je razvidno da su stranke promijenile način plaćanja u odnosu na prvotno dogovoren, budući da sam tuženik navodi tužitelja da podmiri ostatak iznosa od 9.000,00 eura tek po montaži cjelokupne linije, a do koje nikada nije došlo.

17. Nadalje, sud je uvidom u iskaz svjedoka JI (str. 141 do 145 spisa), a koji po navodu PI (zakonske zastupnice tuženika) iz iskaza na ročištu održanom 18.01.2022. vodi cjelokupno poslovanje tuženika, utvrdio kako je tuženik za proizvodnju predmetne linije i montažu iste kod tužitelja angažirao MI iz tvrtke CNS, a što je razvidno i iz ranije navedene korespondencije stranaka putem poruka. Ovdje valja istaknuti kako iz iskaza istog svjedoka u bitnom proizlazi da BI svoju obvezu nije izvršio iz razloga što po nacionalnoj osnovi tužitelj istome nije dopustio rad, međutim iz poruke sa str. 108 spisa je razvidno kako tuženik uvjerava tužitelja da će isti završiti svoj posao i to jer se uplašio policije, te da upozorava istoga da tužitelj želi samo da dobije ono što je platio, a da isti nije odradio svoj dio posla (str. 101 spisa). Također iz korespondencije, a posebice sa str. 95 spisa, sud je utvrdio kako je tužitelj poslao poruku tuženiku da "kad BI napravi G onda plati", te je u daljnjem tijeku poruke razvidno da je tuženik naveo iznos od 9.000,00 eura. Nadalje iz iskaza istog svjedoka proizlazi da je odgovornost za proizvodnju i montažu predmetne linije za proizvodnju peleta preuzeo tuženik, te da je isporuku i montažu organizirao preko posrednika, odnosno podizvođača, MI. Također je isti i potvrdio korespondenciju sa str. 64 do 125 spisa između njega i SI. Slijedom iznijetoga, unatoč činjenici da svjedok iskazuje da je problema prillikom montaže došlo zbog nacionalne netrpeljivosti između stranaka, iz pisane korespondencije među strankama ne proizlazi da je to razlog zbog kojeg predmetna linija nije namontirana.

18. Člankom 376.st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), određeno je da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo,a kupac se obvezuje platiti mu cijenu. Nadalje, čl. 438.st 1. ZOO-a kupac je dužan platiti cijenu u vrijeme i na mjestu određenom ugovorom. Nadalje, člankom 358. stavak 1. ZOO-a u dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno ili ako što drugo proistječe iz naravi posla.

19. Člankom 368. stavak 1. ZOO-a određeno je da se obje strane oslobođaju svojih obveza raskidom ugovora, osim obveze na naknadu štete, dok je stavkom 2. određeno da ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično ima pravo na povrat onog što je dala. Stavkom 3. istog članka određeno je da ako obje strane imaju pravo zahtjevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora. Također je u stavku 5. istoga članka određeno da strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kada je isplatu primila. Nadalje, člankom 412. ZOO-a određeno je da kupac može raskinuti ugovor samo ako je prethodno dao prodavatelju naknadni primjereni rok za ispunjenje ugovora. Također, budući da je dio predmetnog ugovora i montaža same proizvodne linije, u ovom postupku primjenjuju se i odredbe ugovora o djelu, te je tako člankom 600. ZOO-a određeno da izvođač i nadalje odgovara naručitelju za izvršenje posla i kad posao ne obavi osobno. Člankom 601. ZOO-a određeno je da izvođač odgovara za osobe koje su po njegovu nalogu radile na poslu koji je preuzeo kao da ga je sam izvršio.

20. Ovdje valja istaknuti kako unatoč činjenici što tuženik ističe da nije ispunio neznatni dio obveze, te da se zbog toga ne može raskinuti ugovor, iz dokaznog dijela proizlazi kako isporučena linija bez montaže ne može biti u funkciji, te stoga ta činjenica ne može značiti neznatni dio obveze. Također, dokazivanje činjenice da je tuženik tužitelju ispunio veći dio obveze iz članka 367. ZOO-a, primjenom pravila o teretu dokazivanja je prešlo na tuženika, a koji u ovom postupku nije imao nikakvih dokaza da isporučeni dijelovi linije predstavljaju tek neznatni dio obveze, odnosno da je ispunio veći dio obveze.

21. Također, u vezi članka 358. stavak 1. i 2. ZOO-a, ovdje valja istaknuti kako je tužitelj u prethodnom postupku na ročištu održanom 25.11.2021. podnio protutužbu kojom je tražio od tužitelja u bitnom da u roku od 15 dana izvrši povrat linije za proizvodnju peleta zajedno sa pripadajućim dijelovima, te da je na ročištu 2.3.2022. tuženik povukao predmetnu protutužbu jer je tužitelj u jednom od svojih podnesaka učinio nespornim da je u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva spreman tuženiku vratiti proizvodnu liniju. Budući da se tužitelj nije usprotivio povlačenju protutužbe od strane tuženika, sud je 19.4.2022. rješenjem utvrdio da je povučen protutužbeni zahtjev tuženika, te da na isto niti jedna od stranaka nije uložila žalbu, slijedom čega je isto postalo pravomoćno 5.5.2022.

22. Slijedom svega navedenoga, na temelju provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da su stranke sklopile ugovor koji je obuhvaćao izradu linije za proizvodnju peleta, transport i montažu, da su prvotno ugovorile način plaćanja, da je tužitelj po prvotnom ugovoru platio iznos od 33.000,00 eura, da je kasnije sam tuženik promijenio dogovor oko uvjeta i načina plaćanja na način da je ostatak od 9.000,00 eura tužitelj dužan tuženiku platiti tek po montaži linije, a do koje nikada nije niti došlo, slijedom čega je tužitelj, budući da je pozvao tuženika na ispunjenje obveze (str. 9 spisa), te za ispunjenje obveze ostavio primjeren rok, imao pravo na raskid ugovora, te povrat uplaćenog iznosa zajedno sa zateznim kamatama od dana kada je isplatu tuženik primio. Stoga se tužbeni zahtjev u cijelosti ukazuje kao osnovan, te je sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155., 162, 164. st. 1. ZPP- a. Visina troškova odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Ot) i Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03 – pročišćeni tekst, 125/11 i 157/13) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 118/18, 53/19 i 92/21), te članka 29. ZOO-a.

24. Sud je tuženiku koji je u cijelosti uspio u postupku priznao i parnični trošak u ukupnom iznosu od 7.962,44 eura, koji se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr.7.t.1. OT), troška sastava obrazloženog podneska od 5.2.2021. u iznosu od 500,00 eura (Tbr.8.t.1. OT), trošak pristupa na ročište odgođeno prije početka raspravljanja od 24.9.2021 u iznosu od 125,00 eura (Tbr. 9.t.5. OT), troška sastava obrazloženog podneska od 24.11.2021. u iznosu od 500,00 eura (Tbr.8.t.1. OT), trošak pristupa na ročište 25.11.2021. u iznosu od 500,00 eura (Tbr.9.t.1. OT), troška odgovora na protutužbu od 6.12.2021. u iznosu od 500,00 eura (Tbr.8.t.1. OT), troška podneska od 11.1.2022. u iznosu od 125,00 eura (Tbr.8.t.4. OT), troška pristupa na ročište od 18.1.2022. u iznosu od 500,00 eura (Tbr.9.t.1. OT), troška podneska od 15.2.2022. u iznosu od 125,00 eura (Tbr.8.t.4. OT), troška pristupa na ročište od 2.3.2022. u iznosu od 500,00 eura (Tbr.9.t.1. OT), troška žalbe protiv presude u iznosu od 750,00 eura (Tbr.10.t.1. OT), troška pristupa na ročište od 27.3.2025. u iznosu od 500,00 eura (Tbr.9.t.1. OT), troška podneska od 12.5.2025. u iznosu od 125,00 eura (Tbr.8.t.4. OT), troška pristupa na ročište od 15.9.2025. u iznosu od 500,00 eura (Tbr.9.t.1. OT), sve uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.437,50 eura, te pristojba na tužbu u iznosu od 200,00 eura, pristojba na presudu u iznosu od 200,00 eura, pristojba na žalbu u iznosu od 374,94 eura. Također, sud je na sve naprijed navedene iznose priznao i zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja ove presude do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

25. Preko dosuđenog iznosa sud tužitelju nije priznao ukupan iznos parničnog troška od 693,81 eura, a kojoi čini trošak pristupa na ročište 24.9.2021. u iznosu od 125,00 eura, budući da je isto odgođeno prije početka raspravljanja, podnesak od 27.1.2025. u iznosu od 125,00 eura, budući da isti nije bio od značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, te trošak podneska od 30.6.2025. u iznosu od 125,00 eura budući da isti nije bio od značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, sve uvećano za PDV u iznosu od 93,75 eura, kao i trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 25,06 eura, te pristojbu na ovu presudu u iznosu od 200,00 eura, budući da za istog nije nastala, a niti će nastati obveza plaćanja iste jer se radi o ponovljenom postupku. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

26. Slijedom svega iznijetoga odlučeno je kao u izreci presude.

U Osijeku, 28. listopada 2025.

S U D A C

Augustin Jalšovec

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može nezadovoljna stranka izjaviti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana objave.