P-2309/2022-37
(ranije P-141/2019)
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZADRU
Zadar, Plemića Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru po sutkinji Meliti Lisici, u pravnoj stvari tužiteljice: BE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženice: OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 3, 23000 Zadar, zastupana po pun. iz OD Žurić i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 9. rujna 2025. godine, u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Lucije Mišković, odvj. vježbenice u Zadru te u odsutnosti pun. tuženika, po objavi 28. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 9.867,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
− iznos od 4,86 EUR sa kamatom od 05.02.2008. godine
− iznos od 14,79 EUR sa kamatom od 05.03.2008. godine
− iznos od 14,08 EUR sa kamatom od 05.04.2008. godine
− iznos od 6,93 EUR sa kamatom od 05.05.2008. godine
− iznos od 8,98 EUR sa kamatom od 05.06.2008. godine
− iznos od 15,53 EUR sa kamatom od 05.07.2008. godine
− iznos od 18,66 EUR sa kamatom od 05.08.2008. godine
− iznos od 20,79 EUR sa kamatom od 05.09.2008. godine
− iznos od 25,84 EUR sa kamatom od 05.10.2008. godine
− iznos od 43,27 EUR sa kamatom od 05.11.2008. godine
− iznos od 54,95 EUR sa kamatom od 05.12.2008. godine
− iznos od 80,00 EUR sa kamatom od 05.01.2009. godine
− iznos od 79,98 EUR sa kamatom od 05.02.2009. godine
− iznos od 82,96 EUR sa kamatom od 05.03.2009. godine
− iznos od 75,88 EUR sa kamatom od 05.04.2009. godine
− iznos od 77,39 EUR sa kamatom od 05.05.2009. godine
− iznos od 71,91 EUR sa kamatom od 05.06.2009. godine
− iznos od 84,21 EUR sa kamatom od 05.07.2009. godine
− iznos od 86,08 EUR sa kamatom od 05.08.2009. godine
− iznos od 89,61 EUR sa kamatom od 05.09.2009. godine
− iznos od 86,50 EUR sa kamatom od 05.10.2009. godine
− iznos od 85,69 EUR sa kamatom od 05.11.2009. godine
− iznos od 90,31 EUR sa kamatom od 05.12.2009. godine
− iznos od 94,51 EUR sa kamatom od 05.01.2010. godine
− iznos od 99,79 EUR sa kamatom od 05.02.2010. godine
− iznos od 98,55 EUR sa kamatom od 05.03.2010. godine
− iznos od 106,56 EUR sa kamatom od 05.04.2010. godine
− iznos od 106,30 EUR sa kamatom od 05.05.2010. godine
− iznos od 113,64 EUR sa kamatom od 05.06.2010. godine
− iznos od 131,23 EUR sa kamatom od 05.07.2010. godine
− iznos od 120,73 EUR sa kamatom od 05.08.2010. godine
− iznos od 145,42 EUR sa kamatom od 05.09.2010. godine
− iznos od 138,51 EUR sa kamatom od 05.10.2010. godine
− iznos od 125,99 EUR sa kamatom od 05.11.2010. godine
− iznos od 148,15 EUR sa kamatom od 05.12.2010. godine
− iznos od 165,50 EUR sa kamatom od 05.01.2011. godine
− iznos od 148,44 EUR sa kamatom od 05.02.2011. godine
− iznos od 127,39 EUR sa kamatom od 05.03,2011. godine
− iznos od 119,54 EUR sa kamatom od 05.04.2011. godine
− iznos od 128,95 EUR sa kamatom od 05.05.2011. godine
− iznos od 154,63 EUR sa kamatom od 05.06.2011. godine
− iznos od 146,19 EUR sa kamatom od 05.07.2011. godine
− iznos od 198,53 EUR sa kamatom od 05.08.2011. godine
− iznos od 197,39 EUR sa kamatom od 05.09.2011. godine
− iznos od 158,16 EUR sa kamatom od 05.10.2011. godine
− iznos od 156,04 EUR sa kamatom od 05.11.2011. godine
− iznos od 150,96 EUR sa kamatom od 05.12.2011. godine
− iznos od 159,00 EUR sa kamatom od 05.01.2012. godine
− iznos od 166,61 EUR sa kamatom od 05.02.2012. godine
− iznos od 165,57 EUR sa kamatom od 05.03.2012. godine
− iznos od 161,94 EUR sa kamatom od 05.04.2012. godine
− iznos od 163,39 EUR sa kamatom od 05.05.2012. godine
− iznos od 166,51 EUR sa kamatom od 05.06.2012. godine
− iznos od 163,30 EUR sa kamatom od 05.07.2012. godine
− iznos od 164,53 EUR sa kamatom od 05.08.2012. godine
− iznos od 161,34 EUR sa kamatom od 05.09.2012. godine
− iznos od 156,85 EUR sa kamatom od 05.10.2012. godine
− iznos od 163,28 EUR sa kamatom od 05.11.2012. godine
− iznos od 161,64 EUR sa kamatom od 05.12.2012. godine
− iznos od 163,86 EUR sa kamatom od 05.01.2013. godine
− iznos od 156,52 EUR sa kamatom od 05.02.2013. godine
− iznos od 159,51 EUR sa kamatom od 05.03.2013. godine
− iznos od 164,02 EUR sa kamatom od 05.04.2013. godine
− iznos od 159,98 EUR sa kamatom od 05.05.2013. godine
− iznos od 152,36 EUR sa kamatom od 05.06.2013. godine
− iznos od 149,90 EUR sa kamatom od 05.07.2013. godine
− iznos od 150,60 EUR sa kamatom od 05.08.2013. godine
− iznos od 155,82 EUR sa kamatom od 05.09.2013. godine
− iznos od 161,35 EUR sa kamatom od 05.10.2013. godine
− iznos od 159,03 EUR sa kamatom od 05.11.2013. godine
− iznos od 161,20 EUR sa kamatom od 05.12.2013. godine
− iznos od 140,81 EUR sa kamatom od 05.01.2014. godine
− iznos od 65,09 EUR sa kamatom od 05.02.2014. godine
− iznos od 66,49 EUR sa kamatom od 05.03.2014. godine
− iznos od 64,44 EUR sa kamatom od 05.04.2014. godine
− iznos od 63,88 EUR sa kamatom od 05.05.2014. godine
− iznos od 61,88 EUR sa kamatom od 05.06.2014. godine
− iznos od 63,72 EUR sa kamatom od 05.07.2014. godine
− iznos od 65,81 EUR sa kamatom od 05.08.2014. godine
− iznos od 67,70 EUR sa kamatom od 05.09.2014. godine
− iznos od 68,30 EUR sa kamatom od 05.10.2014. godine
− iznos od 70,31 EUR sa kamatom od 05.11.2014. godine
− iznos od 71,41 EUR sa kamatom od 05.12.2014. godine
− iznos od 71,10 EUR sa kamatom od 05.01.2015. godine
− iznos od 72,21 EUR sa kamatom od 05.02.2015. godine
− iznos od 72,21 EUR sa kamatom od 05.03.2015. godine
− iznos od 72,21 EUR sa kamatom od 05.04.2015. godine
− iznos od 72,21 EUR sa kamatom od 05.05.2015. godine
− iznos od 72,21 EUR sa kamatom od 05.06.2015. godine
− iznos od 72,21 EUR sa kamatom od 05.07.2015. godine
− iznos od 72,21 EUR sa kamatom od 05.08.2015. godine
− iznos od 72,21 EUR sa kamatom od 05.09.2015. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2016.godine, po stopi od 7,68% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine pa do 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine pa do 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine pa do 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine pa do 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine pa do 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% polugodišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine pa do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine pa do 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine pa do 31. prosinca 2020.godine, po stopi od 5,75% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine pa do 30. lipnja 2021. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
II. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.273,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se za iznos iznad dosuđenog, a zatraženog zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom, dana 22. veljače 2006. zaključila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj Ugovora 060222035741-SM, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kreditni iznos od 31.500,00 CHF.
Spomenutim Ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4.39% (čl. 3. toč. 1.).
Tuženik da je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora, jednom obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope, na što je tužiteljica usmeno prigovorila, dok da je kasnije promjene vršio bez da o tome obavijesti tužiteljicu kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužiteljica nije ni imala mogućnosti za prigovor.
Tužiteljica da je, istina, kroz mjesečne rate osjetila da je došlo do promjene, tako da joj je mjesečni anuitet u odnosu na prvotni znatno porastao, međutim, kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužiteljice da su ostali bez ikakvog rezultata.
Dakle, ni s jednom promjenom tužiteljica da se nije usuglasila.
Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite, što da je, uostalom i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane ni s jednog stajališta, tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže, odnosno u korist tužitelja.
Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke da se određuje u skladu s kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF). Od početka 2009. godine Libor da neprestano pada, tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa da je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik da je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome da nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:
- Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nedopuštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača.
- Sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Nenavođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužiteljica kao potrošač nije mogla provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku, kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorne odredbe, što je protivnu čl. 97. st. 1. al. 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača da su prema čl. 102. tog Zakona ništetne.
Dakle, tuženik da je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužiteljice iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužiteljice. Kako to tuženik nije činio, to da je njegovo postupanje suprotno čl. 296. ZOO-a.
Odredba tuženika da je pored prednjega, suprotna i čl. 82. st. 1. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača, koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa da se takva odredba sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom.
Odredba tuženika da je protivna čl. 110. st. 1. i 2. al. 8. te čl. 111. st. 1. i 2. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača.
Konačno, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su u suprotnosti i s odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ.
Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru da je, kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača, pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, da je utvrđeno kako je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživan po tečaju CHF, koji da kao takav nikada nije primio, te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate, to da je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa, koji da kao takav nije morao.
Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost, tužiteljica kao slabija ugovorna strana da nije mogla pregovarati.
Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne da su i ostale odredbe, što da svakako čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu da ne može opstati na bilo koji način, što da ga opet, u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1111., svaka od ugovornih strana da bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravna posla primila. Međutim, za razliku od tužiteljice, tužena strana da je nepoštena pa da je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužiteljici, dok s druge strane, tužiteljica ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata, dok na strani tužiteljice imamo mjesečne anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama, da ispada kako je tužiteljica u tom slučaju isplatila i preplatila pozamašan iznos, koji da, nažalost, u ovom trenutku ne može odrediti budući da joj nedostaje određena dokumentacija, koja se kao takva nalazi u posjedu tužene strane koja joj to odbija predati. Stoga da će se, dakle, konačan iznos odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje, odnosno vještačenje po vještaku financijsko-ekonomske struke. U svakom slučaju, tužiteljica da ima pravo na povrat iznosa koji je preplatila s osnove nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici.
Tužiteljica napominje i da je nepoštena praksa prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena.
Dakle, tužiteljica da je, nažalost, zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule, tuženiku isplatila veći iznos od onoga što bi morala da su te odredbe bile valjane, međutim da točan iznos kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tužene strane, ne može u ovom trenutku odrediti.
Tužiteljica stoga predlaže da sud, sukladno odredbi čl. 186.b Zakona o parničnom postupku donese rješenje kojim se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana sudu dostavi svu dokumentaciju vezanu za zaključeni Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj Ugovora 060222035741-SM, zaključen između tužiteljice i tuženika posebno obračunske liste, odluke-obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi, evidencije uplata po kreditu izvršenih od strane tužiteljice, te da potom nakon provedenog postupka donese presudu kojom će prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev.
2. U svom odgovoru na tužbu od 6. studenog 2019. (l.s. 13-20), tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, slijedom čega predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u skladu s navodima iz odgovora na tužbu.
Tuženik ističe da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne, tužitelj da svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, te se tuženik takvim tvrdnjama izričito protivi.
Tuženik je istakao prigovor zastare, kako po pravnoj osnovi stjecanja bez osnove, tako i po osnovi naknade štete te po osnovi trogodišnjeg zastarnog roka iz članka 372. ZOO- a, radi povrata mjesečnih anuiteta. Tuženik je istakao da se utvrđenja iz kolektivne parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na konkretan predmet, jer da je u toj parnici utvrđena tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tim odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošača i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju, ovdje da se radi o individualnoj pravnoj zaštiti i individualnom sporu, te je u konkretnom predmetu, stoga, potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji "prosječnog potrošača" o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač. Presuda u kolektivnom sporu da nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primijeniti na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač i presude VTS-a.
Tuženik je tijekom postupka, podneskom od 5. veljače 2020. (l.s. 23-25), ukazao na općepoznatu činjenicu da je 30.9.2015. godine stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015,102/2015 dalje ZPK), kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno navedenim zakonskim propisima tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora o kreditu u ugovoru o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj da je prihvatio sklapanjem Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu te Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom u CHF valutnu klauzulu, time da je tužitelj doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, koji nije bio predmet rasprave ni ocjene u parnici Potrošač radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa da je tužbeni zahtjev tužitelja bespredmetan, jer da sporazum tužitelja i tuženika o provođenju konverzije ima retroaktivni učinak na predmetni kredit. Slijedom toga, kako je Dodatkom Ugovora o kreditu ugovoren drugačiji način otplate kredita u odnosu na onaj koji je ugovoren prvobitnim Ugovorom (u pogledu valutne klauzule i promjenjivosti kamatne stope) i to sa učincima od dana sklapanja prvobitnog Ugovora o kreditu, tužitelj da nije pravno ovlašten potraživati isplatu od tuženika na temelju odredaba osnovnog Ugovora o kreditu, niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa Potrošač mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.
Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, tuženik je istakao prigovor prijeboja tužiteljeva potraživanja, koje je predmet ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita po osnovi Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate. Odredbama članka 1113. Zakona o obveznim odnosima predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Sporazumom o korištenju preplate utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 38.645,25 kuna, te je dogovoreno da će se navedeni iznos preplate koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih dospijevajućih mjesečnih anuiteta. Tuženik je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio Sporazumom utvrđeni iznos preplate. S obzirom da je sukladno Sporazumu o korištenju preplate tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđen u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu:
- utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 14.188,18 kuna uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 20. siječnja 2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
- donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te odbiti tužbeni zahtjev.
U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu za CHF, tuženik ističe da presuda VTS donesena u parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima, već je usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu "prosječnog potrošača" kao pravnog standarda. Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, 79/07, 125/07). Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Ugovorom je jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora, također da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnotežu pravima na štetu tužitelja, tuženik da unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati buduća kretanja tečaja CHF.
Tuženik je istakao da promjenjivost kamatne stope nije bila predmet ispitivanja ništetnosti u parnici "Potrošač", da je tužitelj dužan u ugovornom odnosu njega i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki nepoštenosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, tužitelj da pogrešno drži da se može jednostavno pozvati na utvrđenja iz presude VTS bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno ovoj tezi da je tužitelj dužan u ugovornom odnosu dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, da je potrebno da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i /ili teško uočljiva te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO-a. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Ugovorom o kreditu da nije ugovoreno samo da je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, već da su ugovorne strane ovo izrijekom ugovorile, a tužitelj ovo potvrdio. Spomenuti interni akti tuženika da služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Pravnu osnovu za promjenu kamatnih stopa kod tuženika da su predstavljale odredbe samog Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene, interni akti tuženika te sve ostale isprave i podnesci tuženika. S obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, da je očito da su strane o ovim odredbama pregovarale, odnosno da je u cijelosti konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora da je jasna, uočljiva i lako razumljiva, pa da njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. "testa razumljivosti".
Tuženik se u odgovoru na tužbu osvrnuo i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te pojednostavljeno i skraćeno objasnio metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen je Općim uvjetima poslovanja Banke, gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o tržišnim uvjetima. Pod "tržišnim uvjetima" da se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstava koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pritom posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala, tj. izvora sredstava te trošak rizika.
S obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, stav tuženika je podržao i Visoki trgovački sud RH u presudi posl. br. Pž-2462/03. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi ni iz jednog dokaznog prijedloga od strane tužitelja, tužitelj da nije dokazao ni osnovu svog tužbenog zahtjeva pa da uopće nema mjesta raspravljanja o visini. Također, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, da nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora.
Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i obvezati tužiteljicu naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. U ovoj pravnoj stvari pod ranijim poslovnim brojem P-141/2019 dana 14. travnja 2022. donesena je presuda (l.s. 127-153) kojom je pod točkom 1. I. odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev, pod točkom 2. I. utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, a pod točkom 2. II. naloženo je tuženici OTP Banka Hrvatska d.d. isplatiti tužiteljici preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu zbog promjenjive kamatne stope po jednostranoj odluci tužene i zbog valute u CHF i to sve na način kako glasi u izreci ranije presude (l.s.134-137).
3.1. Međutim, presudom i rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-601/2022 od 10. studenog 2022. godine (l.s. 178-197) presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-141/2019-33 od 14. travnja 2022., potvrđena je u dijelu u kojem je odbijen glavni tužbeni zahtjev (točka 1, I. izreke) te u dijelu u kojem je usvojen podredni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti (točka 2., I. izreke), te je ukinuta u dijelu u kojem je usvojen podredni tužbeni zahtjev u pogledu isplate (točka 2., II. izreke) i u odluci o parničnom trošku (točka 1., II, i 2., III. izreke) te u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3.2. Iz obrazloženja naprijed citirane Gž odluke slijedi da će sud u ponovljenom postupku utvrditi koliko je tužiteljica doista preplatila na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tužene, kako bi se utvrdilo je li u cijelosti obeštećena izvršenom konverzijom, te će potom donijeti novu odluku o dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice u kojem je ukinuta prvostupanjska odluka, kao i o svim troškovima parničnog postupka.
4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem dokumentacije priložene spisu i to: Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. br. [broj ZK uloška] (l.s. 5-7), Potvrda (solemnizacija) privatne isprave posl. br. OU-162/06-1 (l.s. 8-9), zk. izvadak (l.s. 10), Radnja kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu) (l.s. 26- 27), Potvrda privatne isprave br. OV-539/16 (l.s. 28), Pregled uplata po kreditu broj 060222035741 (l.s. 29-32), Promet po računu (l.s. 33), kao stranka je saslušana tužiteljica BE (l.s. 39), izvršeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i marketing Sandri Došen, dipl. oec. u Biogradu na Moru, te je izvršen uvid u Nalaz i mišljenje navedenog vještaka, koji je zaprimljen u sudu 16. lipnja 2021. (l.s. 54-78), kao i dopunu, tj. očitovanje financijskog vještaka (l.s. 108-110), a u ponovljenom postupku određena je dopuna financijskog vještačenja te je pročitan pisani nalaz i mišljenje dopune financijskog vještačenja (l.s. 207-212), očitovanje financijskog vještaka od 21. siječnja 2025. godine (l.s. 267-270) kojim se očituje na podnesak tuženika od 24. listopada 2024. (l.s. 221-222), dopunu financijskog vještačenja od 14. svibnja 2025. (l.s. 282-299) i očitovanje financijskog vještaka od 23. lipnja 2025. (l.s. 317-320) kojim se očituje na prigovore tuženika sa ročišta od 4. lipnja 2025. (l.s. 315).
4.1. Dakle, u ponovljenom postupku ovaj sud je raspravljao o visini tužbenog zahtjeva koji je postavljen kao podredni, tj. eventualno kumulirani u tužbi podnesenoj dana 24. siječnja 2019. godine, jer je o glavnom tužbenom zahtjevu pravomoćno presuđeno i to presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-601/2022 od 10. studenog 2022. godine (l.s. 178-197).
4.2. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 148/11, pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice naveden u točki 1. izreke presude osnovan.
5. Iz pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i marketing, Sandre Došen, tj. dopune financijskog vještačenja (l.s. 207-212), očitovanja financijskog vještaka od 21. siječnja 2025. godine (l.s. 267-270) kojim se očituje na podnesak tuženika od 24. listopada 2024. (l.s. 221-222), zatim iz dopune financijskog vještačenja od 14. svibnja 2025. (l.s. 282-299) i očitovanja financijskog vještaka od 23. lipnja 2025. (l.s. 317-320) kojim se očituje na prigovore tuženika sa ročišta od 4. lipnja 2025. (l.s. 315) proizlazi da je tužiteljica preplatila anuitete i to uslijed povećanja kamatne stope i uslijed povećanja tečaja u CHF u ukupnom iznosu od 74.342,92 HRK, odnosno 9.867,00€ (l.s. 270 prema tablici na l.s. 269 odnosno l.s. 320) prema tablici u rubrici: preplata uslijed razlika kamata (kamatna stopa) i anuiteta (tečaj) izražen u EUR (l.s. 319) slijedom čega je tužiteljica podneskom od 21. svibnja 2025. uredila tužbeni zahtjev na način kako glasi u izreci ove presude.
6. Tužiteljica je upravo uredila tužbeni zahtjev sukladno naprijed citiranim pisanom nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, i dopunama istog, na koje nalaze i dopune istih nije imala prigovora, a pisane nalaze i mišljenja, kao i dopune istih, ovaj sud u cijelosti prihvaća kao objektivne i u skladu s pravilima struke, dok se na prigovore tuženike, istaknute tijekom postupka financijski vještak očitovao u više navrata, koja očitovanja prihvaća i ovaj sud, slijedom čega su prigovori tuženika na pisani nalaz i mišljenje, kao prigovori na dopune pisanog nalaza i mišljenja otklonjeni.
7. U odnosu na prigovor tuženika u svezi provedene konverzije, treba navesti da je tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navela da su stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu kojim su ugovorili i redovnu kamatu koja će za vrijeme postojanja obveze iz ugovora biti promjenjiva. Iz radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 19. siječnja 2016. – Dodatka ugovora o proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV.a – čl. 19.a – čl. 19.i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZ PK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka. Prema mišljenu ovog suda činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji nisu prestala sva potraživanja tužitelja i uspostavljena ravnoteža između stranaka, kako se to izričito tražilo odredbama ZID ZPK/15 (tako i Županijski sud u Zadru, posl. br. Gž-755/2021 i Županijski sud u Zagrebu , posl.br. Gž-214/2023).
8. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica što su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine, broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.
9. Po mišljenju ovog suda konverzija je napravljena zakonito i računski točno te dosuđenom isplatom tužiteljica nije dva puta namiren po istoj osnovi jer isto ne proizlazi iz financijskog vještačenja i dopune istog a koje financijsko vještačenje ovaj sud prihvaća u cijelosti kao stručno i objektivno.
10. Što se tiče prigovora tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.
11. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužiteljica ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 B protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
12. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
13. Također je istaći da se radi o aktu kojim se bankama temeljem zakona nalaže izmjena odredaba iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.
14. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate na dan 30. rujna 2015., sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužiteljice i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.
15. U konkretnom slučaju, visina tražbine utvrđena je na temelju izračuna, odnosno pisanog nalaza i mišljenja vještaka Sandre Došen, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, i dopuna istog , koje ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ih stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost. Prigovore tuženika ocjenjuje paušalnima te otklonjenima očitovanjem vještakinje te kasnijim dopunama nalaza i mišljenja.
16. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
17. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.
18. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.
19. U konkretnom slučaju vještakinja je izračunala da je banka uslijed promjene tečaja i kamatne stope, do konverzije, tužiteljici više obračunala iznose anuiteta ukupno 9.867,00 EUR-a. Tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev, uzevši u obzir samo pozitivnu razliku, što je uvažio i ovaj sud, prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tuženik i nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao.
20. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
21. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.
22. Slijedom svega navedenog, uređeni tužbeni zahtjev tužiteljice je valjalo prihvatiti, te odlučiti kao pod toč. I. izreke ove presude.
23. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023) te su tužiteljici priznati troškovi za: sastav tužbe – 500 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), podnesak od 31. siječnja 2020. – 500 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), podnesak od 13. svibnja 2020. – 50 bodova (Tbr. 8. toč. 3.), podnesak od 11. studenog 2020. – 50 bodova (Tbr. 8. toč. 3.), podnesak od 5. svibnja 2021. – 50 bodova (Tbr. 8. toč. 3.), podnesak od 30. lipnja 2021. – 500 bodova (Tbr. 8. toč. 1.) i podnesak od 17. rujna 2021. – 50 bodova (Tbr. 8. toč. 3.), te zastupanje na ročištu 5. veljače 2020. – 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), roč. 11. studenog 2020. – 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1.) i roč. 30. studenog 2021. – 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1.) te ročište od 9. ožujka 2022. – 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), za sastav žalbe od 27. travnja 2022. godine – 625 bodova (Tbr. 10. toč. 1.), a u ponovljenom postupku tužiteljici je priznat sljedeći trošak: ročište od 18. travnja 2024. – 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), ročište 25. listopada 2024. – 25 bodova (Tbr. 9. toč. 5.), ročište 4. prosinca 2024. – 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), ročište 6. veljače 2025. - 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), ročište 6. ožujka 2025. - 25 bodova (Tbr. 9. toč. 5.), podnesak od 18. ožujka 2025.
– 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), ročište 4. travnja 2025. - 25 bodova (Tbr. 9. toč. 5.), ročište 15. svibnja 2025. - 25 bodova (Tbr. 9. toč. 5.), podnesak 21. svibnja 2025. - 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), ročište 4. lipnja 2025. - 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), ročište 15. srpnja 2025.
- 25 bodova (Tbr. 9. toč. 5.) i ročište 9. rujna 2025. - 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), što ukupno čini 5.150 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54) daje vrijednost od 10.300,00 EUR, što uz PDV od 25% – koji iznosi 2.575 EUR čini iznos od 12.875,00 EUR, kojem iznosu valja pribrojiti predujam za financijsko vještačenje koji je uplatila kojem iznosu valja pribrojiti predujam za financijsko vještačenje koji je uplatila tužiteljica u iznosu od 331,81 EUR (2.500,00 kuna - l.s. 49) te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 139,36 (1.050,00 kuna l.s. 12), trošak plaćene sudske pristojbe na presudu 63,04 EUR (475,00 KN – l.s. 158), plaćene sudske pristojbe na žalbu 126,09 EUR (950,00 KN - l.s. 162) te 100,00 EUR na ime dopune pisanog nalaza i mišljenja što ukupno iznosi 13.635,30 EUR. Kako je tužiteljica djelomično uspjela u sporu jer je glavnim tužbenim zahtjevom potraživala tadašnjih 446.073,81 KN, odnosno sada 59.204,17 EUR, a dosuđeno joj je ukupno 9.867,00 EUR dakle uspjela je u postotku od 16,67%, slijedom čega joj pripada pravo na ukupan trošak postupka u iznosu od 2.273,00 EUR dok je za iznos iznad dosuđenog, a zatraženog, zahtjev tužiteljice valjalo odbiti jer je isti neosnovan, s obzirom da je riječ o podnescima koji nisu bili nužni za vođenje postupka.
U Zadru, 28. listopada 2025.
S u t k i n j a
Melita Lisica
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, putem ovoga suda za nadležni županijski sud.
DNA:
1. Tužiteljici po pun. Boži Vrkiću, odvjetnik u Zadru,
2. Tuženici po pun. iz OD Žurić i partneri u Zagrebu
