Poslovni broj: 45 P-1035/2021-22

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Obrtnička 2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru po sucu tog suda Gordani Mirosavljević kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika SVEA EKONOMI d.o.o. , Zagreb, Ulica Damira Tomljanovića Gavrana 11, OIB: 17863542417 zastupan po odvjetnicima iz odvjetničkog društva Nadramija i Partneri d.o.o., iz Zagreba, radi spora iz ovrhe, dana 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Pljenidba i prijenos po zadužnici OV-27883/06 ovjerene od Javne bilježnice Gordana Frković-Ljubica Jožinec, Zagreb, dana 05.10.2006. proglašavaju se nedopuštenom.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi navodi da je zaključkom ovog suda u spisu br. Ovr-944/21 upućena u parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim zbog razloga iz čl. 50 st. 1 toč. 7 i 11 Ovršnog zakona.

Nadalje navodi da je Financijska agencija Zagreb dana 8. srpnja 2021. zaprimila prijedlog sada tuženika kao ovrhovoditelja za izravnu naplatu temeljem zadužnice Ov- 27883/06 ovjerene kod Javnog bilježnika Gordane Frković-Ljubice Jožinec dana 5.10.2006. godine protiv ovršenika, sada nje kao tužiteljice.

Tužiteljica nadalje navodi da navedenu zadužnicu na koju se poziva tuženik nije priložio uz Zahtjev za izravnom naplatom, kao ni bilo kakvu drugu valjanu ispravu na kojoj temelji svoj zahtjev. Navedena isprava glasi na Zagrebačka banka d.d.

U odnosu na nju, ovdje tužiteljicu Financijska agencija Zagreb, po prijedlogu Svea Ekonomi d.d. kao ovrhovoditelja, ovdje tuženika 09.10.2021. godine zaprimila je prijedlog za izravnu naplatu temeljem iste isprave zadužnice OV-27883/06 ovjerene kod Javnog bilježnika Gordana Frković-Ljubica Jožinec, Zagreb, dana 05.10.2006. protiv ovršenika, sada tužitelja.

Navedenu zadužnicu tužiteljica navodi, na koju se tuženik poziva isti nije priložio uz Zahtjev za izravnom naplatom, kao ni bilo kakvu drugu valjanu ispravu na kojoj temelji svoj zahtjev. Navedena isprava glasi na Zagrebačka banka d.d.

Tužiteljica ističe da je nesporno da je ovdje Tuženik na osnovu iste isprave pokrenuo dva ovršna postupka za istu tražbinu, što se protivi pozitivnim zakonskim propisima, te se ima smatrati dvostrukom litispedencijom. Ovo nezakonito postupanje može se smatrati i pokušajem stjecanja bez osnove.

Nadalje, tužiteljica navodi da su bivši vjerovnik, Zagrebačka banka d.d. i ona, ovdje tužiteljica sklopili ugovor o kreditu 2006. godine Partija broj: 7103335170.

Ugovor o kreditu ovdje ona je izgubila/zagubila, pa stoga tužiteljica predlaže sudu da tuženiku naredi dostaviti ugovor, te analitičku/knjigovodstvenu karticu koju je dobio ustupom.

Tužiteljica ističe da već kod potpisivanja ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kamati je bila ništetna, pa ta isprava ne može biti javna niti ovršna jer su samo ovjereni potpisi korisnika kredita. Kamatna stopa u ugovoru o kreditu je promjenjiva na odluku kreditora.

U RH je vođen postupak temeljem tužbe potrošača, kolektivni postupak u kojem postupku je i bila tužena Zagrebačka banka d.d. i u kojem postupku je utvrđeno nepošteno poslovanje i to upravo i za kamate koje je ugovarala identično kao i u spomenutom ugovoru Tužitelja. Nesporno je da ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe, pogotovo u dijelu promjenjive kamatne stope na odluku banke, te se ta odredba protivi Direktivi 93/13, ZOO čl. 269. - 272. kao i Zakonu o zaštiti potrošača čl. 5., te takav ugovor ne može biti ovršna isprava niti može biti ovršna tražbina obračunata na temelju takvog ugovora na odluku kreditora. Takva kamata je neodrediva, a kamata je cijena, pa stoga je i ugovor ništetan. To iz razloga jer ništetnost ne zastarijeva.

Budući, u skladu s čl. 6. Direktive 93/13 nepoštene odredbe u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača (presuda od 9. srpnja 2020 452/18 EU C:536. t. 22) koja je obvezujuća za nacionalni sud, a vrlo jasno iskazuje da se ništetno izuzima, pa niti tražbina koja ne može biti valjana ako je jednostrano utvrđena kao i osnov obračunata kamata koja je ništetna jer je neodrediva i koja ne obvezuje, te se ima izuzeti. Isto tako valja istaknuti da nacionalni sud takvu nepoštenu odredbu ne može zamijeniti drugom odredbom. U tom smislu EUS-321/10 Rješenje od 4.veljače 2021.

Stoga tužiteljica ističe kako je nesporno da već u trenutku iskazivanja ovršnosti i ugovor o kreditu ili barem dio bio je ništetan, te nastavno tome ne može se osigurati ništetno, niti ništetno može biti ovršno. Javni bilježnik je stavio klauzulu ovršnosti na ništetnu ili barem djelomično ništetnu tražbinu.

Nadalje tužiteljice ističe da osiguranje dano za ništetno ne proizvodi pravne učinke niti se može osigurati ništetno, te prvobitni vjerovnik već u trenutku podnošenja priijedloga za ovrhu nije imao ovršnu ispravu.

Nadalje navodi da je navedena zadužnica predana na provedbu Financijskoj agenciji dana 28.10.2011. godine te je evidentno da je bivši vjerovnik Zagrebačka banka d.d. potraživao dugovanje glavnice u iznosu od 44.214,16 kn i to kako je već tužiteljica navela sa obračunatom nepoštenom i ništetnom kamatom. To iz razloga jer se ta tražbina ne može smatrati pravovaljano utvrđenom.

Tužiteljica je od Financijske agencije zatražila Ugovor o cesiji iz kojeg je razvidno da je ustup tražbine iz partije kredita 7103335170, ali bez iznosa tražbine koja se prenosi, samo je naveden broj Zadužnice koja osigurava taj osnovni pravni posao. Nastavno tome, tuženik ni na koji način nije dokazao da je ta tražbina prenesena na njega niti dokazao da je cedirao upravo tu tražbinu, pa samim time nema niti legimitet potraživanja po toj osnovi.

Nadalje tužiteljica u tužbi navodi da činjenica da zadužnica ima pravnu snagu ovršne isprave ne znači međutim njeno izjednačavanje po učincima s pravomoćnom sudskom presudom. Zadužnica tj. u njoj implicirano utvrđenje o pravu imatelja zadužnice u odnosu na ovršenika, ne stječe svojstvo pravomoćno presuđene stvari.

Prijenos zadužnice bez istodobno prijenosa tražbine iz osnovnog pravnog odnosa dovodi do mogućnosti da se ova alternativna obveza pretvori u kumulativnu. Tada vjerovnik svjesno nastupa na štetu dužnika, sada tužitelja. U oba slučaja, suprotno općem pravnom načelu nemo plus iuris, vjerovnik je prenio na novog imatelja više prava nego što ga je imao. Ako prihvatimo stajalište sudske prakse da prijenos zadužnice bez prijenosa tražbine iz osnovnog pravnog posla nije dopušten, tužitelj bi u takvoj zajedničkoj prijevari imao zahtjev za naknadu štete protiv ovdje tuženika.

Tužiteljica ističe da ako je korisnik kredita podmirio dio tražbine koji potječe iz ugovora o kreditu, bivši vjerovnik ne može prenijeti zadužnicu na drugu osobu, preostali dio tražbine može isključivo ako je ugovor o kreditu sastavljen u obliku ovjerovljenog javnobilježničkog akta.

Nadalje, bivši ovrhovoditelj je ugovorio ovršnu klauzulu u svoju korist, ali ona se odnosi samo na dospjele, pojedinačne tražbine iz Ugovora o kreditu koje nisu podmirene (mjesečne anuitete) i to dok je on na snazi, odnosno dok nije raskinut.

Kada bi se i ugovorila odredba u Ugovoru o kreditu koja bi omogućavala provođenje izravnog ovršnog postupka na temelju ovršne isprave takva odredba bi bila ništetna i jednostavno bi se smatralo kao da nije ni ugovorena.

To znači da ako korisnik kredita ne uplati u cijelosti mjesečnu ratu ili više njih, ovrhovoditelj ne \ raskidajući tj. ne otkazujući Ugovor može aktivirati određena sredstva ovrhe (zadužnicu, mjenicu, ovrhu na računu), pa čak podnijeti prijedlog za ovrhu na nekretnini ovršenika i provesti postupak prisilne naplate, ali u tom slučaju ne naplaćuje cjelokupnu tražbinu već samo pojedinačne dospjele i nenaplaćene anuitete.

Ako je prethodni vjerovnik želio učiniti dospjelom cjelokupnu, preostalu tražbinu, odnosno glavnicu kredita, onda u skladu s Ugovorom o kreditu treba otkazati tj. raskinuti Ugovor, ali u tom slučaju nemaš ovršnu ispravu (ona više nije na snazi), odnosno obje strane oslobođene su svojih obveza kako to proizlazi iz čl. 368. ZOO-a, pa se ne može pozivati na ovršnu klauzulu i odmah pokrenuti ovršni postupak.

Dakle, već prvi ovrhovoditelj u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu nije imao ovršnu ispravu, te je njegov prijedlog valjalo odbaciti. U tom smislu i odluka Županijskog suda u Slavonskom Brodu, posl.br. Gž-621/21 koja se dostavlja u prilogu.

Ovrha na temelju zadužnice kao osiguranja Ugovora novčane tražbine iz nepostojećeg ugovora o kreditu je nedopuštena.

Nastavno tome, obzirom da je svoje potraživanje prema Tuženiku prenio raniji vjerovnik, ali isto potraživanje je tuženik mogao ostvariti u parničnom postupku, a ne pokretanjem ovršnog postupka na temelju zadužnice koja osigurava osnovni pravni posao - ugovor koji više pravno ne egzistira.

U tom smislu Tužitelj prilazi i odgovor HNB u kojem je jasno i decidirano iskazano da dug koji proizlazi iz raskinutog/otkazanog ugovora koji je banka odlučila prodati novom vjerovniku u trenutku kupoprodaje više ne postoji.

Dalje tužiteljica navodi da isprava na koju se tuženik poziva OV-27883/2006 je zadužnica koju u vrijeme nastanka nije bilo potrebno solemnizirati, već javnobilježnički ovjeriti potpis izdavatelja, što je u konkretnom slučaju učinjeno. Zadužnica u konkretnom slučaju nema svojstvo presuđene stvari jer se njome ne rješava / pravomoćno opstojnost tražbine, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina.

U tom smislu tužiteljica se poziva i prilaže Izvod iz zapisnika Vrhovnog suda broj Su-IV-4/18-7 od 19. studenog 2018. u kojem je pravno shvaćanje „Na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis samo ovjeren kod Javnog bilježnika i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. "(sada čl. 225 ZOO/05).

Vezano uz zadužnicu tužiteljica u tužbi navodi kako je činjenica da plan otplate kredita ne ostavlja nikakve dvojbe da je vraćanje zajma ugovoreno u jednakim unaprijed određenim (mjesečnim) iznosima koji sadrži glavnicu i kamatu, pa neovisno o tome što se radi o tražbini utemeljenoj na ispravi na kojoj je javni bilježnik ovjerio potpise, ista zastarijeva u roku određenom čl. 226. stavak 1. ZOO i to za svaki pojedini dospjeli anuitet i to u roku od tri godine. To iz razloga jer isprava na koju se poziva Tuženik prati osnovni pravni posao, tj. tražbinu koja je u zastari. Osnovni pravni posao i zadužnica kao osiguranje dijele istu sudbinu. Nastavno tome, zadnji anuitet je bio najkasnije 28.10.2011. od kada je bivši vjerovnik predao zadužnicu na provedbu 28.10.2011. Tuženik u svom prijedlogu predaje zadužnicu 08.07.2021. i 09.10.2021. znači 10 godina nakon zadnjeg anuiteta.

Navedeno stajalište zauzeo je i VS RH u nizu svojih odluka o kojih se ukazuje na onu posl.br. Revx-1004/2013, Revt-68/2003, Rev-371/2005. Tužiteljica se ovdje poziva i prilaže odluku Gž-697/2021.

Prema svemu navedenom isprava kojom tuženik predlaže ovrhu nije ovršna isprava, niti je ovdje Tuženik dokazao da je ovlašten tražiti ovrhu na temelju te isprave. Navedena isprava koja prati osnovni glavni posao je u apsolutnoj zastari kao i tražbina iz ugovora o kreditu.

Stoga tužiteljica predlaže sudu uvažiti tužbeni zahtjev donošenjem presude kojom se proglašava pljenidba i prijenos po zadužnici OV-27883/06 od 05.10.2006. nedopuštenim.

Tuženik je dana 7. siječnja 2022. dao odgovor na tužbu u kojem navodi da tužbeni zahtjev pobija u cijelosti kao neosnovan. Predlaže VPS odrediti sukladno ovrsi koja je na naplati, te u prilogu dostavlja spis predmeta, ugovori i specifikacije, kao i saldo kartica Zagrebačke banke.

Tuženik u odgovoru na tužbu predlaže od FINE pribaviti detaljne podatke o ovrsi ovršenice po navedenim ovršnim ispravama – i to bilo od Zagrebačke banke d.d., prije ustupa, bilo od SVEA EKONOMI d.o.o. nakon ustupa potraživanja, i to po osnovi: OV- 27883/2006 JB Gordana Frković – Ljubica Jožinec, te koliko je dugo ta osnova bila u očevidniku FINE na naplati.

Također tuženik predlaže i od poslodavca ovršenice QUEEN TEA d.o.o. zatražiti očitovanje o ovrsi koju su zaprimili od SVEA EKONOMI d.o.o. radi postupanja, te da li su po istoj postupali.

Tuženik navodi odluku Rev-483/2017 koja pojašnjava da je svaka radnja vjerovnika pred sudom/nadležnim tijelom, prekid zastare, dok Rev 1667/2017 (u privitku) regulira zastaru u slučaju obustave krivnjom dužnika, što je ovdje zapravo nesporno (isknjiženje zbog nedostatka novčanih sredstava jest krivnja ovršenika).

Nadalje zaključeno navodi odluku Gž Ovr-1865/2020 koja je relevantna praksa koja pojašnjava navedena shvaćanja VSRH – naravno da isknjiženje temeljem čl. 12. ZPONS ne znači da nikada više nije moguće istu ovršnu ispravu upotrijebiti, već je samo istu zabranjeno slati na ponovno postupanje FINI običnim podneskom. Pošto je u konkretnom slučaju novim zahtjevom za izravnu naplatu iniciran novi ovršni postupak, o zastari i nedopuštenosti ovrhe nema govora, odnosno, ista je prekinuta. 2011. godine izvršena je posljednja uplata ovršenice, što je vidljivo u saldo kartici.

Zaključno tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev i tuženoj naložiti plaćanje parničnog troška.

Tužiteljica se podneskom od 2. veljače 2022. očitovala na odgovor na tužbu tuženika te navela da su tuženikovi navodi i prijedlozi paušalni, nepotrebni i suprotni svim pozitivnim zakonskim propisima.

Tužiteljica nadalje predlaže pribaviti podatke o ovrsi nje kao ovršenice putem Fine i to bilo Zagrebačke banka d.d. prije ustupa, bilo Svea Ekonomi d.o.o. iako je te podatke predala uz tužbeni zahtjev, te su isti izdani od Fine. Stoga je navedeni prijedlog posve nepotreban.

Nadalje tužiteljica navodi kako tuženik predlaže i očitovanje od bivšeg poslodavca Queen Tea d.o.o. zatražiti očitovanje o ovrsi koju su zaprimili od Svea ekonomi d.o.o. Očitovanje je tuženik dobio od poslodavca uz očitovanje da tuženik nije ispunio pretpostavku iz čl. 32 OZ-a.

Nadalje predlaže da ako treba tuženik osobno, odnosno društvo koje se bavi otkupom dospjelih potraživanja, a koje društvo nije u ovršnoj ispravi naznačeno kao vjerovnik, zatraži na temelju odredbe čl. 284 st. 2 OZ-a od poslodavca ili drugog isplatitelja stalnog novčanog primanja isplatu iznosa kojim će se namiriti njegova tražbina radi čijeg je ostvarenja ovrha određena, poslodavac je prije svega dužan ispitati da li su ispunjene pretpostavke iz čl. 32 OZ-a koji regulira prijenos tražbine na novog vjerovnika. Nastavno tome, ovdje tuženik nije predočio dokumentaciju koja bi bila u smislu čl. 32 te je poslodavac o tome obavijestio tuženika, te se na osnovu toga nije mogla niti smjela provoditi ovrha.

Tužiteljica nadalje navodi da je prisilna naplata u slučaju kada provedbu ovrhe zahtijevaju treće osobe, odnosno promjena ovrhovoditelja tijekom ovršnog postupka, te nadalje napominje da kako je čl. 32 st. 3 propisano da ako tijekom ovršnog postupka kao ovrhovoditelj umjesto prvobitnog ovrhovoditelja nastavlja ovršni postupak, isti se nastavlja ako novi ovrhovoditelj javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je nakon pokretanja ovršnog postupka tražbina na njega prenesena ili da je na njega na drugi način prešla.

Takav dokaz tuženik nije predočio, tvrdi tužiteljica pa slijedom navedenog poslodavac nije mogao niti smio provoditi ovršni postupak.

Isto tako tužiteljica navodi da tuženik upire da je i nakon isknjiženja moguće istu ovršnu ispravu upotrijebiti.

Nesporno je da ovdje tuženik smatra da je prijedlogom za ovrhu koji je uputio poslodavcu ovršenika prekinuo zastarni rok, što je netočno jer se zastara prekida svakom radnjom ovrhovoditelja ali samo onda ako je ovrhovoditelj predoči dokumentaciju sukladno pozitivnim zakonskim propisima. Stoga ovdje nekim podneskom, bez dokumentacije nije prekinut zastarni rok. Nastavno tome, isknjiženje ove ovrhe sukladno čl. 12 Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima nije priječilo ovrhovoditelja da nastavi taj ovršni postupak i zatraži u prekluzivnom roku nastavak tog postupka. S obzirom da je ovrhovoditelj bio pasivan i nije poduzeo procesne radnje, nesporno je da se ovdje radi o novom ovršnom postupku, te nije došlo do prekida zastarnog roka.

Tužitelj u prilogu dostavlja dokumentaciju koja je poslodavac zaprimio i gdje je evidentno i nesporno da na temelju te i takve dokumentacije /(izvadak iz poslovnih knjiga) koja nije i ne može biti dokaz prijenosa tražbine, poslodavac nije smio provoditi ovršni postupak.

Tuženik uz očitovanje na tužbu prilaže i ugovor o cesiji, te je iz samog ugovora razvidno da ni na koji način ovdje tuženik nije dokazao o kojoj se tražbini radi i da je upravo ta tražbina njemu ustupljena. Samim time nije niti legitiman provoditi ovršni postupak.

Činjenica je da je tuženik na osnovu zadužnice koja osigurava osnovni pravni posao započeo novi ovršni postupak. Nadalje, kako je tužiteljica već u tužbenom zahtjevu navela da je prema ugovoru o kreditu br. 975/06 kreditna partija 71033335170 ništetna odredba o kamatnoj stopi u čl. 2 navedenog ugovora, jer je promjenjiva kamatna stopa na odluku kreditora. U prilog tome odluka Ustavnog suda Rev-1020/08- 3.

Samim time tražbina iz osnovnog pravnog posla ne samo da je u zastari već je i neutvrđena.

Tužiteljica je obrazložila u tužbenom zahtjevu razloge zastare osnovnog pravnog posla i zadužnice.

Zadužnice koja osigurava osnovni pravni posao, ne može osiguravati ništetno, niti je ništetno ovršno, a zadužnica nije ovršna isprav.

Slijedom svega navedenog sud je dužan za vrijeme trajanja postupka po službenoj dužnosti provjeriti nišetnost te provjeravati da li tuženik ima ovršnu ispravu.

Tužiteljica je u tužbenom zahtjevu zauzela stav za tuženik nema ovršnu ispravu niti je tuženik dokazao da je ovlašten tražiti ovrhu na temelju te isprave.

Slijedom svega navedenog tužiteljica ostaje kod svog tužbenog zahtjeva u cijelosti te predlaže sudu prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tužiteljica je podneskom od 9. prosinca 2022. uredila tužbu i tužbeni zahtjev te istaknula kako je zaključkom ovog suda posl. Br. Ovr-944/21 tužiteljica upućena u parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim zbog razloga iz čl. 50. stavak 1. točka 7. i 11. Ovršnog zakona, te da je u Fina u odnosu na nju po prijedlogu Svea Ekonomi d.d. kao ovrhovoditelja, ovdje tuženika 08.07.2021. godine zaprimila prijedlog za izravnu naplatu temeljem zadužnice OV-27883/06 ovjerene kod Javnog bilježnika Gordana Frković-Ljubica Jožinec, Zagreb, dana 05.10.2006. protiv nje, u tom predmetu ovršenika, a sada tužiteljice.

Tužiteljica je od Financijske agencije zatražila Ugovor o cesiji iz kojeg je razvidno da je ustup tražbine iz partije kredita 7103335170, ali bez iznosa tražbine koja se prenosi, samo je naveden broj Zadužnice koja osigurava taj osnovni pravni posao. Nastavno tome, tužiteljica navodi da tuženik ni na koji način nije dokazao da je ta tražbina prenesena na njega niti je dokazao da je cedirao upravo tu tražbinu, pa samim time nema niti legimitet potraživanja po toj osnovi.

Tužiteljica tvrdi kako činjenica da zadužnica ima pravnu snagu ovršne isprave ne znači međutim njeno izjednačavanje po učincima s pravomoćnom sudskom presudom. Zadužnica tj. u njoj implicirano utvrđenje o pravu imatelja zadužnice u odnosu na ovršenika, ne stječe svojstvo pravomoćno presuđene stvari. Prijenos zadužnice bez istodobno prijenosa tražbine iz osnovnog pravnog odnosa dovodi do mogućnosti da se ova alternativna obveza pretvori u kumulativnu. Tada vjerovnik svjesno nastupa na štetu dužnika, sada tužiteljice. U oba slučaja, suprotno općem pravnom načelu nemo plus iuris, vjerovnik je prenio na novog imatelja više prava nego što je imao. Ako prihvatimo stajalište sudske prakse da prijenos zadužnice bez prijenosa tražbine iz osnovnog pravnog posla nije dopušten, tužiteljica bi u takvoj zajedničkoj prijevari imala zahtjev za naknadu štete protiv ovrhe tuženika.

Ako je prethodni vjerovnik želio učiniti dospjelom cjelokupnu, preostalu tražbinu, odnosno glavnicu kredita, onda u skladu s Ugovorom o kreditu treba otkazati tj. raskinuti Ugovor, ali u tom slučaju nema ovršnu ispravu (ona više nije na snazi), odnosno obje strane oslobođene su svojih obveza kako to proizlazi iz čl. 368 ZOO-a. Nastavno tome, obzirom da je svoje potraživanje prema Tuženiku prenio raniji vjerovnik , ali isto potraživanje je tuženik mogao ostvariti u parničnom postupku, a ne pokretanjem ovršnog postupka na temelju zadužnice koja osigurava osnovni pravni posao, a na temelju ugovora koji više pravno ne egzistira.

U tom smislu Tužitelj prilazi i odgovor HNB u kojem je jasno i decidirano iskazano da dug koji proizlazi iz raskinutog/otkazanog ugovora koji je banka odlučila prodati novom vjerovniku u trenutku kupoprodaje više ne postoji.

Iz tih činjenica vidljivo je da ovrha pokrenuta na temelju raskinutog ugovora nije dopuštena, jer ovršna isprava, odnosno Ugovor u trenutku pokretanja ovršnog postupka više nije postojao i nije mogao proizvoditi prema strankama pravne učinke. U tom smislu GŽ-621/2021.

Isprava na koju se Tuženik poziva OV-27883/2006 je zadužnica koju u vrijeme nastanka nije bilo potrebno solemnizirati, već javnobilježnički ovjeriti potpis izdavatelja, stoje u konkretnom slučaju učinjeno. Zadužnica u konkretnom slučaju nema svojstvo presuđene stvari jer se njome ne rješava pravomoćno opstojnost tražbine, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina.

U tom smislu tužitelj se poziva i prilaže Izvod iz zapisnika Vrhovnog suda broj Su-IV-4/18-7 od 19. studenog 2018. u kojem je pravno shvaćanje „Na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis samo ovjeren kod Javnog bilježnika i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. (sada čl. 225 , ZOO/05).

Nastavno svemu, tužiteljica ističe da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, te je Sud dužan sukladno Zaključku VS RH posl.br. Su-87/2022 od 11. ožujka 2022. preispitati da li isprava koja nije prošla sudsku kontrolu, a proizlazi iz potrošačkih ugovora sadrži nepoštenu (ništetnu) odredbu. Tužiteljica ukazuje na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke.

Prema svemu navedenom isprava kojom tuženik predlaže ovrhu nije ovršna isprava, niti je ovdje tuženik dokazao da je ovlašten tražiti ovrhu na temelju te isprave. Navedena isprava koja prati osnovni glavni posao je u apsolutnoj zastari kao i tražbina iz ugovora o kreditu.

Sud je izvršio uvid u Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu koji je sklopljen između Zagrebačke banke d.d. s jedne strane kao kreditora te CB s druge strane kao korisnika kredita.

U čl. 1 Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu (dalje: Ugovor) navodi se: Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u iznosu od 75.110,62 Kn (slovima: sedamdesetpettisućastotdesetkunaišezdesetdvijelipe). Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom.

U čl. 2 Ugovora navodi se:

Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 75.1210,62 Kn (sedamdesetpettisućastotdesetkunaišezdesetdvijelipe) i redovnu kamatu sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope.

Redovna kamatna stoga, od dana stavljanja kredita u otplatu do 31.12.2007.god je fiksna, a na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 8,90% godišnje (slovima: osamcijelihdevedesetposto).

Ugovorne strane su suglasne da se po isteku razdoblja iz prethodnog stavka, od 01.01.2008.god. pa do konačne otplate kredita obračunava promjenjiva redovna kamatna stopa u visini sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama Kreditora. Interkalarna kamata obračunava se na iskorišteni iznos kredita od dana isplate do stavljanja kredita u otplatu, a dospijeva 15 da (petnaest) dana od dana od kojeg je izvršen obrač55un. O visini obračunate interkalarne kamate Kreditor će pisanim putem obavijestiti Korisnika kredita.

Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu, nenaplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope važeće zakonske zatezne kamate, te će Kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja. Ako je redovna kamatna stopa veća do kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa.

Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

U čl. 13 Ugovora navodi se: Kreditor ima pravo otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora, Kreditor i Korisnik kredita suglasni su da cjelokupna tražbina Kreditora po Ovom ugovoru dospijeva u slučaju otkaza kredita danom kada javni bilježnik, po nalogu Kreditora pošalje otkaz kredita, sukladno zakonskim odredbama o javnom bilježništvu, na adresu iz zaglavlja ovog Ugovora ili adresu o kojoj je Korisnik kredita obavijestio Kreditora sukladno čl. 14 ovog Ugovora. Otkaz Korisniku kredita

Tužiteljska strana uz tužbu je dostavila i trostrani Ugovor o ustupu i prijenosu zadužnice od 9. listopada 2017. godine sklopljen između Zagrebačke banke dioničkog društva kao ustupitelj te APS Delta s.r.o., društvo valjano osnovano sukladno pravu Republike Češke, sa sjedištem u [adresa] na adresi [adresa], upisano u Trgovački registar pri Općinskom sudu u Pragu pod brojem 04363876, OIB: 30103992399, kao primatelj i ustupitelj ("APS DELTA S.R.O.").

U čl. 2.1 – Ustup navodi se: Zagrebačka banka ovim sukladno čl. 214 st. 4 Ovršnog zakona neopozivo i bezuvjetno ustupa i prenosi zadužnice i prava iz zadužnica na APS DELTA S.R.O., a APS DELTA S.R.O. prihvaća takav ustup u prijenosu.

U toč. 2.2. navodi se: APS DELTA S.R.O. ovime sukladno članku 214 stavak 4. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016), neopozivo i bezuvjetno ustupa i prenosi ZADUŽNICE i prava iz zadužnica na SVEA, a SVEA prihvaća takav ustup i prijenos.

U toč. 2.3. navodi se: Stranke potvrđuju i suglasne su da ovaj UGOVOR predstavlja temelj i služi kao dokaz o ustupima utvrđenim u prethodnim ČLANCIMA 2.1. i 2.2. u odnosu na ZADUŽNICE.

U toč. 2.4. navodi se: ZAGREBAČKA BANKA ovime daje svoju izričitu i bezuvjetnu suglasnost da, izravno na temelju ovog UGOVORA i bez ikakve daljnje suglasnosti ili sudjelovanja ZAGREBAČKE BANKE, APS DELTA S.R.O. aplicira za i effectuates the assignment and transfer of the Debentures and the rights from the Debentures with FINA.

Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao da je 2011. godine izvršena posljednja uplata ovršenice a što je vidljivo u saldo karti te ističe da pošto je u konkretnom slučaju novim zahtjevom za izravnu naplatu iniciran novi ovršni postupak, o zastari i nedopuštenosti ovrhe nema govora, odnosno ista je prekinuta s obzirom kako je već narečeno da je 2011. izvršena posljednja uplata ovršenice.

Prema mišljenju ovog suda a sukladno čl. 240 st. 1 ZOO-a zastarijevanje se prekida kada dužnik priznaje dug, a prema stavku 2 istog članka priznanje se može učiniti i na posredan način, kao išto je davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja. Plaćanjem iznosa od 500,00 kn 15 travnja 2013. ili pak 23. rujna 2013. sukladno članku 240 stavak 2 ZOO prekinut je zastarni rok samo u odnosu na plaćeni dio duga, a ne i u odnosu na preostali neplaćeni dio duga. Da bi se radilo o priznanju duga u smislu članka 240. ZOO isto mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine. Stoga, navedenim uplatama tuženik nije priznao dug u cjelokupnom iznosu neotplaćenog duga, već samo u iznosu koji je uplatio, pa zbog navedenog nije došlo do prekida zastarijevanja onog dijela duga kojeg tuženik nije platio. Naprijed navedeno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka od kojih se ukazuje na onu poslovni broj: Revx-1004/2013, Revt-68/2003, Rev- 371/2005. (Odluka Županijskog suda u Varaždinu Gž-697/2021).

Dakle iz naprijed navedenog obrazloženja razvidno je da sukladno čl. 240 st. 2. ZOO-a smatra se prekinut zastarni rok samo u odnosu na plaćeni dio duga, a ne i u odnosu na preostali neplaćeni dio duga. Da bi se radilo o priznanju duga u smislu čl. 240 ZOO-a isto mora jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine. Stoga tužena navedenom uplatom nije priznala dug u cjelokupnom iznosu neotplaćenog duga već samo u iznosu koji je platila pa zbog navedenog nije došlo do prekida zastarijevanja.

Nadalje, sud je izvršio uvid u Dopis Hrvatske narodne banke (HNB), Ured za praćenje zaštite potrošača od 8. studenog 2019. godine gdje se navodi: Hrvatska narodna banka je ovlaštena i dužna nadzirati postupa li kreditna institucija koja prodaje plasman u skladu s čl. 150 Zakona o kreditnim institucijama. (NN br. 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, u daljnjem tekstu: Zakon), te u skladu s Odlukom. Naime, člankom 150 stavkom 8 Zakona propisano je da je kreditna institucija koja prodaje plasmana dužan o tome obavijestiti dužnika u skladu sa zakonom kojim se uređuju obvezni odnosi te, uz tu obavijest o ustupanju tražbine, dužniku dostaviti i izvještaj o ukupnom stanju duga sa stanjem na dan prijenosa tražbine i strukturu dugovanja prema slijedećim stavkama: glavnica, kamata, naknade i drugi troškovi. Također, u skladu sa stavkom 5. istog članka Zakona, prodavatelj je dužan osigurati da potrošači, čiji su plasmani predmet ugovora, ne dođu kod stjecatelja ili kod treće osobe na koju je stjecatelj prenio plasmane, u nepovoljniji položaj na osnovi zaštite potrošača u odnosu na položaj koji su kao dužnici imali prema prodavatelju.

Na temelju citiranih zakonskih odredbi koje su predmet nadzora Hrvatske narodne banke, potrošač dobiva potpunu informaciju o osobi novog vjerovnika i o stanju i strukturi svoga duga, te se njegova pravna pozicija ni na koji način ne mijenja u odnosu na onu u kojoj je bio prije kupoprodaje. Slijedom navedenog, potrošač može pred nadležnim sudom ostvarivati zaštitu prava koje smatra povrijeđenima u odnosu na novog vjerovnika jednako kao što je mogao i u odnosu na banku pa tako i zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe o jednostrano određenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno pobijati visinu svog dospjelog duga. Pri navedenom, ponavljamo da tu pravnu zaštitu u obliku utvrđenja ništetnosti odredbe o jednostrano određenoj promjenjivoj kamatnoj stopi iz (otkazano/raskinutog) ugovora o kreditu, dužnik može ostvarivati isključivo pred nadležnim sudom s obzirom na to da Hrvatska narodna ban ka nema ovlasti utvrđivati povrede odredbi Zakona o obveznim odnosima.

Dakle, imajući u vidu mišljenje Hrvatske narodne banke sasvim je razvidno da je čl. 150 stavak 8 Zakona o kreditnim institucijama propisano da kreditna institucija koja prodaje plasman dužna je o tome obavijestiti dužnika u skladu sa zakonom kojim se uređuju obvezni odnosi te uz tu obavijest o ustupanju tražbine dužniku dostaviti izvještaj o ukupnom stanju duga sa stanjem na dan prijenosa tražbine i strukturu dugovanja sa slijedećim stavkama: glavnica, kamate, naknade i drugih troškova.

U konkretnom slučaju tuženička strana nije dostavila niti jedan dokaz da je postupila po čl. 150 st. 8 Zakona o kreditnim institucijama.

Dakle, tuženik u konkretnom slučaju nije postupio prema čl. 150 Zakona o kreditnim institucijama.

U čl. 13 Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu sklopljen između Zagrebačke banke d.d. i CB (str. 33 spisa) u čl. 13 navodi se: Kreditor ima pravo otkazati kredit ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Kreditor i Korisnik kredita suglasni su da cjelokupna tražbina Kreditora po ovom Ugovoru dospijeva u slučaju otkaza kredita danom kada javni bilježnik po nalogu Kreditora pošalje otkaz kredita, sukladno zakonskim odredbama o javnom bilježništvu, na adresu iz zaglavlja ovog Ugovora ili adresu o kojoj je Korisnik kredita obavijestio Kreditora sukladno čl. 14 ovog Ugovora. Otkaz Korisniku kredita čini dospjelom cjelokupnu tražbinu Kreditora i prema sudužniku, zalogodavcu i jamcu.

Dakle, u čl. 13 se sasvim određeno navodi da cjelokupna tražbina Kreditor po ovom ugovoru dospijeva u slučaju otkaza kredita.

Dakle, imajući u vidu naprijed navedene odredbe u ovom postupku nije utvrđeno da je Zagrebačka banka otkazala tj. raskinula Ugovor o kreditu. Odnosno ako je prethodni vjerovnik želio učiniti dospjelom cjelokupnu preostalu tražbinu odnosno glavnicu kredita, onda je trebao u skladu s Ugovorom o kreditu otkazati odnosno raskinuti Ugovor, međutim u tom slučaju nema ovršnu ispravu.

Uobzirujući sve naprijed navedeno ovaj sud smatra da su tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovani.

U Samoboru,  28. listopada 2025.

SUDAC

Gordana Mirosavljević

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. tužiteljica

2. tuženik po pun. C B i partneri