REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4578/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Građansko upravni odjel, protiv tuženika ČZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2344/2025-2 od 22. srpnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici broj P-124/2024-15 od 7. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja se odbija.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2344/2025-2 od 22. srpnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici broj P-124/2024-15 od 7. travnja 2025.

2. U odgovoru na prijedlog tužitelj osporava navode tuženika.

3. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika djelomično nije osnovan i djelomično nije dopušten.

4. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

5. Presuda je donesena u sporu radi povrata iznosa kojeg je tužitelj isplatio tuženiku po presudi Općinskog suda u Bjelovaru broj P-1119/2010 od 7. siječnja 2013. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1029/13-2 od 25. travnja 2013., a koja je donesena u sporu između tužitelja ČZ (ovdje tuženika) i Republike Hrvatske (ovdje tužitelja).

5.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revr-1031/2013-2 od 7. prosinca 2016. prihvatio reviziju tuženika i ukinuo nižestupanjske odluke te predmet vratio na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Nakon provedenog postupka donijeta je nova pravomoćna presuda u predmetu poslovni broj Pr-207/2022-104 od 11. travnja 2023. te je stoga tuženik izjavio prijeboj za bruto iznos od 12.989,14 eur / 97.866,66 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

5.2. Obzirom da je dakle, prestala pravna osnova (presuda) po kojoj je ovdje tužitelj ispunio tuženikovu obvezu, naloženo je tuženiku vratiti tužitelju iznos stečen na temelju osnove koja je naknadno otpala, umanjen za iznos koji je prebijen s tražbinom tužitelja, pozivom na odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/05, 29/18).

6. Tuženik je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te je predložio da mu se dopusti podnošenje revizije radi pravnih pitanja:

„1. Da li podnošenje revizije i znanje za podnošenje revizije generalno isključuje pravo na legitimno očekivanje da tuženik zadrži ovršno naplaćene plaće prema pravomoćnoj i ovršnoj presudi ili svaki konkretni slučaj treba u smislu legitimnog očekivanja procjenjivati prema činjenicama i dokazima u tom predmetu i već postojećim odlukama VSRH po reviziji u istovrsnom predmetu i istom revizijskom pitanju kao i praksi i stavu ESLJP po pitanju mirnog vlasništva?

2. Da li je ovršno naplaćena plaća tuženika temeljem pravomoćne i ovršne presude u kontekstu stava ESLJP kada se radi o potraživanjima postala njegovo mirno vlasništvo, jer je to potraživanje bilo dovoljno utvrđeno da se može izvršiti, kao i kada pravo vlasništva u nacionalnom pravnom sustavu podliježe opozivu u određenim okolnostima to ne znači da ono ne predstavlja vlasništvo u smislu čl. 1 Protokola br. 1.?

3. Da li je tuženik dužan vraćati zakonske zatezne kamate preko iznosa koji je legalno mogao ostvariti na ime kamata u bankama u Republici Hrvatskoj oročenjem naplaćenih novčanih sredstava po pravomoćnoj i ovršnoj presudi, budući su kamate po oročenju u svim bankama desetak puta manje od zakonskih zateznih kamata te da li je presuđenjem na platež zakonskih zateznih kamata preko iznosa koje je legalno moguće ostvariti oročenjem narušeno načelo ravnopravnosti i ravnoteže jer tuženik nema nikakovu mogućnost ostvariti prihod u visini zakonskih zateznih kamata na iznos naplaćen temeljem pravomoćne i ovršne presude i da je do obračuna kamata imao oročen sav naplaćeni novac na ime plaća?

4. Da li selektivno podnošenje tužbe Republike Hrvatske samo prema tuženiku radi vraćanja stečenog bez osnove temeljem iste pravomoćne i ovršne presude po kojoj su po tužbi tuženika naplaćeni i drugi stjecatelji na proračunske račune predstavlja diskriminaciju tuženika te povredu prava na ravnopravnost i jednakost pred zakonom?

5. Da li se može uzeti kao osnovano potraživanje tužitelja Republike Hrvatske iz prethodnog postupka , konkretno parnični trošak koji je neto iznos i koji je bio točno određen pravomoćnom presudom, ako to potraživanje nije kao takovo navedeno u zahtjevu za mirno rješenje spora već je samo u izreci tužbe navedeno da se potražuje bruto iznos koji će biti naknadno preciziran?“.

7. Nadalje tuženik navodi da se presuda temelji na shvaćanju koje je suprotno shvaćanju u odlukama Europskog suda za ljudska prava u predmetu Č protiv Republike Hrvatske (zahtjev 679/2011), te da je u istovrsnom predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio reviziju tužitelja.

8. Ovaj sud nalazi da tuženik nije dao odgovarajuće razloge važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

9. Naime, okolnost što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u nekom drugom predmetu, u kojemu se obrazloženje presude odnosi na istu pravnu normu (ovdje čl. 1111. ZOO) odbacio reviziju, nije odlučna za dopuštenost revizije protiv neke druge presude donesene na temelju drugačijih činjeničnih utvrđenja.

10. Nadalje, odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomon protiv Republike Hrvatske (zahtjev 679/2011) nisu usporedive s predmetnim slučajem u odnosu na legitimna očekivanja stranaka i sve okolnosti konkretnih slučajeva.

11. Podredno se napominje da se presuda temelji na jasnoj zakonskoj odredbi čl. 1111. ZOO, koja je identična ranijoj odredbi čl. 210. Zakona o obveznim odnosima (Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO). U primjeni tih odredaba je uspostavljena ujednačena sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, s kojom je u skladu i obrazloženje drugostupanjske presude.

12. Stoga se ne radi o važnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

13. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

14. Tuženik se u prijedlogu za dopuštenje revizije, izražavajući svoje neslaganje sa nižestupanjskim odlukama, poziva i na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: EKLJP), pozivajući se na arbitrarnost u odlučivanju.

14.1. Ovaj sud smatra da nisu ispunjene niti pretpostavke predviđene u odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP za dopuštenost revizije, jer vjerojatnost teških postupovnih ili materijalnopravnih povreda u postupku nije učinjena vjerojatnima, te ovaj sud smatra da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje, te je prijedlog u tom dijelu odbačen na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP te je riješeno kao u točki II. izreke ove odluke.

Zagreb, 28. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug