,

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-6743/2020-65

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Jasminki Galešić, u pravnoj stvari tužiteljice AU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Albin Hotić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje OIB: 84397956623, Zagreb, Tvrtkova 5, radi mobinga, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Albina Hotića, odvjetnika i punomoćnika tuženika OU, dana 28. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je tužiteljica AU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], izvrgnuta maltretiranju, šikaniranju, uznemiravanju, nejednakom postupanju i diskriminiranju od strane tuženika, čime je povrijeđeno njezino pravo osobnosti i to pravo na dostojanstvo, pravo na čast i ugled, pravo na zdravlje, te pravo na osobni i obiteljski mir.

2. Nalaže se tuženiku Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje OIB: 84397956623, Zagreb, Tvrtkova 5, da hitno, a najkasnije u roku od 8 dana, poduzme mjere radi sprječavanja daljnjeg uznemiravanja, maltretiranja, šikaniranja i diskriminiranja tužiteljice AU te se nalaže tuženiku da poduzme sve da tužiteljici omogući rad u nestresnim uvjetima rada.

3. Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu, Tvrtkova 5. da u roku od 8 dana s osnova naknade neimovinske štete isplati tužiteljici AU iz [adresa]. iznos od 26.677,28 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od podnošenja tužbe pa do isplate, da joj nadoknadi nastali trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana. "

r i j e š i o  je

Odbacuje se prijedlog za donošenje privremene mjere koji glasi:

"1. Odobrava se prekid rada tužiteljici AU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], počevši od 22. srpnja 2019. godine pa do pravomoćnog okončanja sudskog spora.

2. Nalaže se tuženiku Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje OIB: 84397956623, Zagreb, Tvrtkova 5, da tužiteljici AU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], počevši od 22. srpnja 2019. godine isplaćuje mjesečne naknade plaće u iznosu od 5.846,98 kuna bruto i to do 15-og u tekućem mjesecu za prethodni mjesec kao i naknada prijevoza na posao te regres i božićnica.

3. Ova privremena mjera ostaje na snazi do donošenja pravomoćne odluke u ovom sporu. "

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 02. kolovoza 2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi mobinga. U tužbi je navela da s tuženikom ima sklopljen ugovor o radu za radno mjesto stručni referent II u odjelu za ekonomsko – financijske poslove, odsjek za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu u područnoj službi u Zagrebu. Tužiteljica tvrdi da u stvarnosti obavlja poslove radnog mjesta stručni referent te je time zakinuta za koeficijent i prima plaću manju od pripadajuće. Navela je da su se uznemiravanja, vrijeđanja i ponižavanja događala intenzivno od studenog 2018., a tužiteljica je 14. siječnja 2019. otišla na bolovanje. U tužbi je navela da obavlja poslove radnog mjesta stručni referent, a prima plaću ranog mjesta stručni referent II; da ju je šefica odsjeka KU preselila u drugu radnu prostoriju s ciljem da ponizi tužiteljicu; da je njezina ranija radna soba 113 bila zaključana; da je tužiteljica pozvala policiju; da joj tuženik nije odobrio prekovremeni rad; da joj je u radnoj sobi 120 u koju je premještena poslodavac provalio u ormarić s privatnim dokumentima dok je bila na bolovanju 22. siječnja 2019.; da je tužiteljica za vrijeme bolovanja od 14. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. dolazila u sjedište poslodavca u Tvrtkovu 5 gdje je ČU odredila nekoga od zaposlenih da ju prati; da joj tuženik na njezin zahtjev nije dostavio na uvid Pravilnik o radu i Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta; da ju poslodavac zatrpava poslom; da ju šalje na šalter iako to nije u opisu njezinih poslova; poslodavac vrši svakodnevnu kontrolu tužiteljice i za najmanju pogrešku šalje ju na stegovni postupak; onemogućuje joj poštedu od rada na šalteru već ju upućuje na liječničko povjerenstvo. Tužiteljica je tuženiku podnijela pritužbu za zaštitu dostojanstva 10. lipnja 2019., a 22. srpnja 2019. tužiteljica je poslodavcu dostavila obavijest o prekidu rada zbog psihičkog zlostavljanja, maltretiranja, šikaniranja i nejednakog postupanja. Tužiteljica je prekinula rad 22. srpnja 2019. godine.

2. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužbi i u podnesku od 10. lipnja 2025. tužiteljica predlaže da sud utvrdi da je tužiteljica izvrgnuta maltretiranju, šikaniranju, uznemiravanju, nejednakom postupanju i diskriminiranju od strane tuženika čime je povrijeđeno njezino pravo osobnosti i to pravo na dostojanstvo, pravo na čast i ugled, pravo na zdravlje te pravo na osobni i obiteljski mir; da sud naloži tuženiku da poduzme mjere radi sprečavanja daljnjeg uznemiravanja, maltretiranja, šikaniranja i diskriminiranja tužiteljice te da omogući tužiteljici rad u ne stresnim uvjetima rada te da sud naloži tuženiku da tužiteljici na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 26.677,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da je tužiteljica prekinula rad 22. srpnja 2019., a tužba je zaprimljena na sudu 02. kolovoza 2019. pa tuženik tvrdi da je tužba podnesena izvan roka propisanog člankom 134 Zakona o radu. Tuženik je naveo da je tužiteljica bila na bolovanju od 14. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., nastavno je koristila godišnji odmor u trajanju od tri tjedna, a rad je prekinula 22. srpnja 2019. pa tuženiku nije jasno kada se mobing kao dugotrajno ponašanje mogao dogoditi. U odnosu na navod koji s odnosi na koeficijent za obračun plaće tuženik tvrdi da je tužiteljica prihvatila ugovor o radu za radno mjesto stručni referent II dana 20. kolovoza 2014. godine. U odnosu na premještaj u drugu sobu, tuženik je naveo je pravo poslodavca da pobliže odredi mjesto i način obavljanja rada. Informatička oprema i spisi su preseljeni iz jedne sobe u drugu u trenutku kad je tužiteljica kasnila na posao 45 minuta, a tužiteljica je pozvala policiju i novinare i odbila preseljenje. Pravilnik o radu i Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta dostupni su svim zaposlenicima tuženika na jednak način.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u obavijest poslodavcu o prekidu rada i potvrdu o primitku pošiljke od 22. srpnja 2019. (list 16-18 spisa), bilješku tuženikovog Povjerenstva za zaštitu dostojanstva radnika od 05. srpnja 2019. (list 19- 22), odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 03. srpnja 2019. (list 23), pritužbu za zaštitu dostojanstva od 26. lipnja 2019. (list 24-25), zahtjev za zaštitu prava (list 26), dopis tuženika od 29. svibnja 2019. i uputnicu za utvrđivanje zdravstvene sposobnosti radnika (list 27-28), dopis tuženika od 29. travnja 2019. (list 29), ugovor o radu između tužiteljice i tuženika od 30. srpnja 2014. (list 30), zahtjev za izdavanje dokumenata (list 31), prijavu uznemiravanja, pritužbu na zapisnik, izjavu od 04. travnja 2019. (list 32- 36), dopis Ministarstva rada i mirovinskoga sustava od 15. ožujka 2019. (list 37-38), dopis Ureda Predsjednice Republike Hrvatske od 28. veljače 2019. (list 39), opis poslova radnih mjesta stručni referent II i stručni referent (list 40), izjavu (list 41), odluku tuženika od 18. prosinca 2018. (list 42-43), dopunu izjave (list 44), pritužbu zbog mobinga (list 45), zapisnik o iznošenju obrane od 10. prosinca 2018. (list 46-48), izjavu od 31. kolovoza 2018. (list 49), zahtjev za oslobođenje od dežurstva na šalteru od 7. kolovoza 2018. (list 50), obavijest Službe za socijalni rad KBC Zagreb (list 51), pismeni nalog za preseljenje od 03. prosinca 2018. (list 57), potvrdu MUP-a Policijske uprave zagrebačke od 12. prosinca 2018. (list 58), zapisnik o preseljenju iz sobe 113 u sobu 120 od 04. prosinca 2018. (list 59), ispis sa Intraneta tuženika (list 60-61), medicinsku dokumentaciju tužiteljice, upozorenje od 11. prosinca 2018. (list 72), rješenje o naknadi plaće od 10. rujna 2019. (list 73), žalbu od 30. listopada 2019. (list 74), odluku tuženika od 23. rujna 2019. (list 75-76), zahtjev za zaštitu prava (list 77), Pravilnik o radu tuženika i izmjene i dopune Pravilnika o radu tuženika (list 94-156), Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta tuženika (list 158-164). U postupku je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 255-259), te svjedoka KU i HU (list 246-252), te LU i AUB (list 263-269).

5. Cijeneći provedene dokaze sukladno članku 8 ZPP-a, sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Na ročištu održanom 04. lipnja 2025. sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice koja je izjavila da je bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu stručni referent II za koje je u utuženom razdoblju imala sklopljen ugovor o radu ali je od poslodavca pisanim putem zahtijevala isplatu plaće radnog mjesta stručni referent I. Poslodavac nije odgovorio na njezin zahtjev, a tužiteljica nije podnijela tužbu sudu radi isplate navedene razlike plaće. Navela je da ju je poslodavac premjestio iz sobe 113 u sobu 120, bez da ju je o tome prethodno obavijestio, a u sobu 120 preseljena je informatička oprema u subotu koja je za određene zaposlenike bila radna. Tužiteljica je u ponedjeljak došla na posao, nije mogla ući u sobu 113 jer nije imala ključ. U sobi broj 113 osim tužiteljice radile su još dvije kolegice a u sobu broj 120 premještena je samo tužiteljica. LU otključala je sobu broj 113 i rekla tužiteljici da je informatička oprema premještena u sobu broj 120, ali tužiteljica nije ušla u sobu broj 120 (koju je otključala LU) zato što je smatrala da poslodavac prema njoj vrši mobing, ponižavanje i šikaniranje tako što je bez njezinog znanja preselio informatičku opremu iz njezinog ureda u drugu sobu i zato što nije bilo ključa. Tužiteljica je toga dana pozvala policiju zato što nije mogla ući u sobu broj 113. Sljedećeg dana došla je na posao i obavljala radne zadatke u sobi broj 120. Za vrijeme dok je bila na bolovanju došla je donijeti doznake, ali joj je onemogućeno da uđe u prostorije poslodavca već je doznake na porti preuzeo CU koji je doznake odnio. Navela je da je u rujnu i listopadu 2019. došla u sjedište poslodavca po svoje osobne stvari, ali ju prvi puta portir nije pustio u zgradu, a drugi puta je portir pozvao CU koji je s tužiteljicom otišao u ured gdje je preuzela svoje stvari. Izjavila je da je od poslodavca u lipnju 2019. tražila da joj preda na uvid Pravilnik o radu i Pravilnik o sistematizaciji, ali iste nije dobila na uvid uz obrazloženje da se ti akti nalaze na Intranetu. Navela je da joj poslodavac nije odobrio prekovremeni rad iako je od poslodavca tražila da radi prekovremeno tijekom 2017., 2018. i 2019. godine, a prekovremeni rad poslodavac je određivao otprilike dva puta godišnje. Navela je da je popis zaposlenika koji će raditi prekovremeno izrađivala predstojnica ČU, a neki zaposlenici su radili prekovremeno jednom ili dva puta godišnje (npr. JU, GU, VU, ZU, ĆU). Izjavila je da ju je poslodavac pretrpavao poslom, jer su osim fizičkih spisa počeli raditi u e- Sud programu odnosno u e-Spisu, zahtjevnost i opseg posla su se povećali, a to se odnosilo na sve ostale zaposlenike a ne samo na tužiteljicu. Izjavila je da ju je poslodavac zatrpavao poslom tako što su svi dobivali spise za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja u trajanju od jedan do dva tjedna. Izjavila je da su zaposlenici najmanje dva puta mjesečno išli raditi na šalter, što je uključivalo i tužiteljicu, a neki zaposlenici nisu bili raspoređivani na rad na šalteru, iako su imali ugovor o radu za isto radno mjesto kao i tužiteljica. Na šalteru nisu morali raditi zaposlenici koji su imali zdravstvene razloge, a svi ostali su morali raditi na šalteru. Navela je da je od poslodavca tražila da ju oslobodi od rada na šalteru, a uz taj zahtjev priložila je liječničku potvrdu koju poslodavac nije uvažio već je odlučio da će ubuduće zaposlenici koji traže oslobođenje od rada na šalteru biti upućeni na liječničko povjerenstvo. Poslodavac je tužiteljicu uputio na liječničko povjerenstvo koje tužiteljici nije odobrilo oslobođenje od rada na šalteru. Navela je da su kolege koje su ranije tražile oslobođenje od rada na šalteru dobili to odobrenje od poslodavca i nisu morali ići na liječničko povjerenstvo. Izjavila je da ju je poslodavac zatrpavao poslom tako što su svi u vrijeme rada na šalteru dobivali papirnate spise i spise u e-Spisu (30 dnevno) koji bi ih dočekali slijedeći dan u uredu. Izjavila je da je poslodavac svakodnevno kontrolirao njezin rad na način da je svaki dan dobila e-mail u kojem je bilo navedeno koliko spisa mora riješiti, a na kraju dana poslodavac je od nje tražio izvješće o tome koliko spisa je toga dana riješila. Navela je da ne zna da li je poslodavac na taj način kontrolirao rad drugih zaposlenika. Navela je da je poslodavac protiv nje i drugih zaposlenika i to SU, UU i ŠU, pokrenuo stegovni postupak 2019. godine zbog neriješenih predmeta. Izjavila je da je u srpnju 2019. poslodavcu podnijela pritužbu za zaštitu dostojanstva povodom koje povjerenstvo nije donijelo odluku. Navela je da je poslodavac nejednako postupao prema njoj u odnosu na zaposlenike koji su bili oslobođeni od rada na dežurstvu, u odnosu na zaposlenike kojima je omogućio da rade prekovremeno, u odnosu na zaposlenike kojima je omogućio uvid u interne akte tuženika (a to su HU, GU i VU). Navela je da ne zna da li su navedene osobe od poslodavca tražile da im preda na uvid interne akte tuženika.

7. Svjedok LU je prilikom saslušanja izjavila da je tijekom 2018. godine privremeno obavljala poslove načelnika odjela za održavanje i od šefice odsjeka likvidature KU dobila je nalog za preseljenje tužiteljice iz veće sobe u manju sobu, a radilo se o sobama broj 120 i 113. U manju sobu u koju se tužiteljica trebala preseliti, premješteno je tužiteljičino računalo, u toj sobi nalazili su se spisi i tužiteljica je u toj sobi trebala raditi sama. Tužiteljica se nije htjela preseliti u tu sobu, nije tražila ključ od te sobe već je pozvala policiju. Zbog preseljenja tužiteljičinih stvari tuženik je oformio komisiju čiji članovi su premjestili tužiteljičine osobne stvari u drugu sobu. Izjavila je da je tužiteljica za vrijeme bolovanja prilikom donošenja doznaka mogla ući u poslovni prostor poslodavca uz pratnju zaštitara ili nekog od zaposlenika s njezinog odjela. Takav nalog svjedokinja je dobila od predstojnice ČU. Izjavila je da je poslodavac na jednak način postupao prema tužiteljici kao i prema drugim zaposlenicima.

8. Svjedok AUB je izjavila da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu tajnica u inozemnom odjelu, nije radila zajedno s tužiteljicom, nije radila u istom odjelu kao i tužiteljica, ali je tužiteljicu koja je radila u likvidaturi, susretala kao kolegicu. Navela je da je od tužiteljice čula da drugi imaju veći koeficijent za plaću a obavljaju iste poslove kao i tužiteljica. Poznato joj je da je tužiteljica 2018. premještena iz jedne sobe u drugu, a to joj je poznato tako što ju je tužiteljica nazvala i rekla joj da je došla na posao ali ne može ući u sobu jer je zaključana. Tužiteljica joj je rekla da su njezine stvari premještene u drugu sobu i rekla joj je da je pozvala policiju. Izjavila je da nikada nije ušla u sobu u koju je tužiteljica premještena. Navela je da je nakon preseljenja predstojnici ČU iznijela tužiteljičinu privatnu situaciju jer je htjela pomoći tužiteljici, na što joj je predstojnica odgovorila "makni se od AU, ja ću joj dati otkaz". Izjavila je da joj je tužiteljica rekla da joj poslodavac nije dao na uvid Pravilnik o radu i Pravilnik o sistematizaciji pa je svjedokinja tužiteljici s Intraneta isprintala navedene akte. Svjedokinja nikada od poslodavca nije tražila na uvid interne akte jer ih može pogledati na Intranetu što su mogli učiniti svi zaposlenici tuženika pa i tužiteljica dok je na poslu, ali ona kod kuće nije imala Internet. Izjavila je da tužiteljica nije radila prekovremeno, tražila je od poslodavca da radi prekovremeno, a drugi zaposlenici su radili prekovremeno po potrebi. Bilo je i drugih zaposlenika osim tužiteljice, koji nisu radili prekovremeno. Tužiteljica je ponekad radila na šalteru jer su svi zaposlenici likvidature povremeno odlazili raditi na šalter. Izjavila je da joj je tužiteljica jednom prilikom rekla da joj netko "kopa" po spisima. Izjavila je da joj je tužiteljica rekla da dobiva najteže spise, ali i drugi zaposlenici u likvidaturi su dobivali teške spise, ali je tužiteljica uvijek dobila spise koji su iznad prosjeka po težini. Navela je da je poslodavac i druge zaposlenike selio iz jedne sobe u drugu.

9. Svjedok KU je prilikom saslušanja izjavila da je bila nadređena tužiteljici do 2019. godine, a tužiteljica je u utuženom razdoblju radila na radnom mjestu stručni referent II za koje joj je isplaćivana plaća. Navela je da je tužiteljica 2018. premještena iz sobe broj 113 u sobu broj 120 o čemu je ona osobno obavijestila tužiteljicu. U sobi broj 120 nije bio drugih zaposlenika osim tužiteljice, u toj sobi postojao je radni stol i stolice i svjedokinja je naložila da se u tu sobu premjesti informatička oprema iz tužiteljičine ranije sobe. Tužiteljica je slijedećeg dana došla na posao ali nije htjela ući u sobu broj 120, već je htjela ući u sobu broj 113. Svjedokinja je tužiteljici obrazložila da je informatička oprema premještena u sobu broj 120 nakon čega je tužiteljica pozvala policiju. Izjavila je da tužiteljica nije radila prekovremeno, a odluku o prekovremenom radu donosi ravnatelj. Drugi zaposlenici su radili prekovremeno u određenom razdoblju na temelju odluke ravnatelja. Drugi zaposlenici koji su imali ugovor o radu za radno mjesto stručni referent II dobivali su podjednaku količinu radnih zadataka kao i tužiteljica. Zaposlenici su morali izvršavati radne zadatke u skladu sa zadanim normativom, morali su biti ažurni, a u suprotnom izdavao bi im se nalog za postupanje. Navela je da tužiteljici nisu dodjeljivani u rad novi predmeti za vrijeme bolovanja. Poslodavac je tužiteljicu (kao i ostale zaposlenike) periodično raspoređivao na rad na šalteru sa strankama, jer je rad sa strankama bio u opisu tužiteljičinog radnog mjesta. Tužiteljica je zatražila od poslodavca da ne bude raspoređena na rad na šalteru i dostavila je medicinsku dokumentaciju pa je svjedokinja od pravne službe zatražila da se tužiteljicu uputi na medicinu rada kao što su bili upućeni i drugi zaposlenici koji su tražili oslobođenje od rada na šalteru (npr. FU, IU). Zaposlenici su bili ravnomjerno raspoređeni na rad na šalteru jednom ili dva puta mjesečno. Izjavila je da je poslodavac svakodnevno kontrolirao tužiteljičin rad ali i rad svih ostalih zaposlenika te je u slučaju neažurnog postupanja poslodavac upućivao naloge za postupanje, a osim tužiteljice dobivali su ih i drugi referenti npr. PU, UU, ŠU. Navela je da je tužiteljica u srpnju 2019. poslodavcu podnijela pritužbu za zaštitu dostojanstva i to nakon što je šest mjeseci bila na bolovanju. Izjavila je da je poslodavac jednako postupao prema tužiteljici kao i prema ostalim zaposlenicima.

10. Svjedok HU je u utuženom razdoblju radila kod tuženika na radnom mjestu voditelj odsjeka za obračun mirovinskih primanja i surađivala je s tužiteljicom. Navela je da joj je poznato da je tužiteljica 2018. premještena iz sobe broj 113 u sobu broj 120 i nakon što je tužiteljica pristala na premještaj pod uvjetom da u sobi broj 120 bude sama, svjedokinja je o tome obavijestila voditeljicu KU koja je zatražila da se u sobu broj 120 premjeste računalo i printer. U ponedjeljak kad se tužiteljica trebala preseliti u drugu sobu, kod poslodavca je došla policija (koju je svjedokinja vidjela), ali nije dobila službenu obavijest o razlozima dolaska policije. Izjavila je da su akti poslodavca dostupni na stranicama tuženika, da su zaposlenici ponekad radili prekovremeno na temelju odluke poslodavca te da je poslodavac dodjeljivao prekovremeni rad onim zaposlenicima koji su se dobrovoljno javili. Navela je da je tužiteljica dobivala otprilike jednaku količinu spisa i radnih zadataka kao i drugi zaposlenici na istom radnom mjestu, a dok je bila na bolovanju nisu joj dodjeljivani predmeti u rad. Poslodavac je tužiteljicu kao i druge zaposlenike raspoređivao na rad na šalteru jednom u 15 dana. Zaposlenik koji je tražio oslobođenje od rada na šalteru trebao je podnijeti zahtjev i ići na procjenu radne sposobnosti. Poslodavac nije svakodnevno kontrolirao niti tužiteljičin rad niti rad drugih zaposlenika već je to vršio svakih 15 dana. Nalog za rješavanje predmeta dobivali su zaposlenici koji su u izvještaju bili loši, tužiteljica je takav nalog dobila dva ili tri puta, a dobivali su ih i drugi zaposlenici i to ŠU, ĐU, UU. Poslodavac je jednako postupao prema tužiteljici kao i prema ostalim zaposlenicima.

11. Temeljem iskaza tužiteljice i svjedoka LU, KU i TU, sud je utvrdio da je tuženik tužiteljicu premjestio iz jednog ureda u drugi, da je u drugi ured premještena informatička oprema koja je tužiteljici potrebna za rad, da su premještene tužiteljičine osobe stvari i spisi, da je tužiteljica povodom premještaja pozvala policiju, da tužiteljica nije radila prekovremeno, da je povremeno raspoređivana na rad na šalteru kao i ostali službenici, da je poslodavac kontrolirao njezin rad kao i rad ostalih službenika, da su joj dodjeljivani predmeti u rad kao i ostalim službenicima, da su interni akti tuženika bili dostupni svim zaposlenicima putem Intraneta i da je tuženik tužiteljicu uputio na liječničko povjerenstvo povodom njezinog zahtjeva za oslobođenje od rada na šalteru.

12. Sud nije povjerovao iskazu svjedokinje OUB jer svjedokinja nije radila u istom odjelu kao tužiteljica pa nije imala neposrednih saznanja o okolnostima za koje tužiteljica tvrdi da predstavljaju mobing, šikaniranje, diskriminaciju i nejednako postupanje (preseljenje u drugu sobu, razlog pozivanja policije, mogućnost uvida u interne akte tuženika, onemogućavanje prekovremenog rada, dodjela teških spisa), već je svjedokinja o tome doznala iz razgovora s tužiteljicom, dok o drugim okolnostima koje je tužiteljica opisala kao mobing i nejednako postupanje, svjedokinja nije imala nikakvih saznanja.

13. Okolnost što je tuženik tužiteljicu premjestio u drugu sobu nema značaj mobinga, diskriminacije i uznemiravanja jer je premještanjem tužiteljice iz jedne sobe u drugu tuženik iskoristio svoje pravo da odredi mjesto na kojem će tužiteljica obavljati poslove za koje je s tuženikom zaključila ugovor o radu. Tužiteljica nije dokazala da soba u koju je premještena nije bila opskrbljena uredskom opremom i sredstvima za rad koja su joj potrebna za obavljanje posla. Okolnost što je tuženik bez prisutnosti tužiteljice premjestio informatičku opremu i spise iz ranijeg tužiteljičinog ureda u drugi u koji je premještena, nema značaj mobinga, uznemiravanja niti diskriminacije jer oprema za rad i spisi predstavljaju vlasništvo poslodavca s kojim je poslodavac ovlašten samostalno raspolagati, a navedena sredstva tužiteljici su predana samo u svrhu obavljanja poslova iz ugovora o radu. Stoga tužiteljica neosnovano tvrdi da je tuženik dirao njezine spise jer spisi ne predstavljaju vlasništvo tužiteljice već tužiteljica spisima raspolaže u svrhu obavljanja radnih zadataka, a poslodavac je ovlašten dodjeljivati spise svojim referentima i vršiti uvid u te spise.

14. Poslodavac sukladno članku 5 stavak 2 Zakona o radu ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tom prava i dostojanstvo radnika.

15. Iz navedenog proizlazi da je tuženik ovlašten odrediti poslovne prostorije u kojima će svaki pojedini zaposlenik obavljati poslove svog radnog mjesta pa korištenje tog ovlaštenja, prema ocjeni ovog suda, nema značaj uznemiravanja ni diskriminacije tužiteljice.

16. Tužiteljica nije dokazala da ju je tuženik premjestio u drugu sobu upravo s ciljem da povrijedi njezino dostojanstvo odnosno s ciljem da kod tužiteljice uzrokuje strah te neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

17. Člankom 7 stavak 5 Zakona o radu (Narodne novine 93/2014) propisano je da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim zakonom i posebnim zakonima.

18. Člankom 7 Zakona o radu regulirane su temeljne obveze i prava iz radnog odnosa i iz tog članka, s jedne strane, proizlazi dužnost poslodavca da zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonom, a s druge strane, proizlazi pravo radnika da ga poslodavac zaštiti od navedenog postupanja nadređenih.

19. Sud je zaključio da činjenica što tužiteljica nije radila prekovremeno nije posljedica diskriminirajućeg postupanja tuženika prema tužiteljici jer je poslodavac je ovlašten organizirati posao na način kojim će postići najbolje rezultate rada i pri tom je ovlašten pojedine radne zadatke dodijeliti onom zaposeniku za kojeg procijeni da će najbolje taj radni zadatak obaviti. Svrha prekovremenog rada nije ta da zaposlenik ostvari dodatak na plaću po osnovi prekovremenog rada, već je cilj prekovremenog rada taj da se obavi posao koji čije se izvršenje ne može organizirati za vrijeme redovnog radnog vremena. Sud je pri tom imao u vidu da je tuženik određivao prekovremeni rad otprilike dva puta godišnje, što proizlazi iz iskaza tužiteljice saslušane na ročištu 04. lipnja 2025. godine. Stoga činjenica što tužiteljica u utuženom razdoblju nije radila prekovremeno, nema značaj diskriminacije, uznemiravanje niti mobinga.

20. Tužiteljica smatra da ju je poslodavac zatrpavao poslom tako što joj je dodjeljivao spise u rad u one dane kada je bila raspoređena na rad na šalteru, ali prema ocjeni ovog suda, zadavanje radnih zadataka zaposleniku koji je prisutan na radu i koji radni zadaci su u skladu sa radnikovom stručnom spremom i opisom poslova njegovog radnog mjesta, nema značaj uznemiravanja, mobinga niti diskriminacije jer je poslodavac ovlašten radniku zadavati radne zadatke. Radnik nije ovlašten procjenjivati način i dinamiku dodjele radnih zadataka, već o tome odlučuje poslodavac, a radnik je dužan po nalogu poslodavca, izvršiti radne zadatke jer je ugovorom o radu preuzeo obvezu obavljanja radnih zadataka za poslodavca. Sud je pri tom imao u vidu da je tuženik dodjeljivao predmete u rad svim zaposlenicima za vrijeme rada na šalteru, a ne samo tužiteljici (što proizlazi iz tužiteljičinog iskaza) pa navedeno postupanje nema obilježje diskriminacije.

21. Sud nije prihvatio tužiteljičinu tvrdnju da ju je poslodavac uznemiravao i diskriminirao tako što joj nije predao na uvid Pravilnik o radu i Pravilnik o sistematizaciji, jer iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su navedeni akti bili dostupni svim zaposlenicima tuženika na Intranetu, a navedeno proizlazi iz ispisa stranice tuženika na listu 61 spisa, što znači da je tužiteljica na radnom mjestu imala mogućnost izvršiti uvid u interne akte tuženika pa činjenica što tuženik nije tužiteljici predao na uvid interne akte u papirnatom obliku, nema značaj mobinga.

22. Tužiteljica smatra da ju je tuženik uznemiravao tako što joj na temelju liječničke dokumentacije nije odobrio oslobođenje od rada na šalteru, a drugim zaposlenicima u ranijem razdoblju je to odobravao. Iz ugovora o radu od 30. srpnja 2014. proizlazi da je tužiteljica osim poslova radnog mjesta stručni referent II, obvezna ovisno o potrebama poslodavca, obavljati i slične poslove, druge poslove koji po vrsti spadaju u njezin djelokrug ili su srodni s tim poslovima te poslove potrebne za uspješno obavljanje navedenih poslova, a u slučaju izvanrednih okolnosti dužna je obavljati i poslove drugog radnog mjesta bez obzira na stupanj stručne spreme koji je propisan za obavljanje tih poslova. Iz navedenog proizlazi da je tuženik bio ovlašten tužiteljicu rasporediti na rad na šalteru, a na taj rad tužiteljica je raspoređivana dva puta mjesečno (u istom opsegu kao i drugi zaposlenici). Prema mišljenju ovog suda, poslodavac je ovlašten odrediti proceduru prema kojoj će određene zaposlenike na njihov zahtjev osloboditi od rada na šalteru pa činjenica što je tuženik tužiteljicu uputio na liječničko povjerenstvo povodom njezinog zahtjeva za oslobođenje od rada na šalteru, nema značaj uznemiravanja, mobinga niti diskiriminacije.

23. Tužiteljica tvrdi da ju je tuženik uznemiravao tako što je ona obavljala poslove radnog mjesta stručni referent, a poslodavac joj je isplaćivao plaću radnog mjesta stručni referent II. Uvidom u ugovor o radu od 30. srpnja 2014. utvrđeno je da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu stručni referent II iz čega proizlazi da je tuženik bio dužan tužiteljici isplaćivati plaću upravo za navedeno radno mjesto za koje s tužiteljicom ima sklopljen ugovor o radu. S obzirom da tuženik predstavlja javnu službu u smislu članka 2 Zakona o plaćama u javnim službama (Narodne novine 27/2001), tuženik je dužan svojim zaposlenicima isplaćivati plaću sukladno tom Zakonu i sukladno Uredbi o nazivima radnim mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama. Navedeni propisi predstavljaju propise prisilne naravi pa tuženik nije mogao tužiteljici isplaćivati plaću za radno mjesto za koje nema sklopljen ugovor o radu. Stoga je sud zaključio da činjenica što je tuženik tužiteljici obračunavao plaću za ono radno mjesto za koje je s tužiteljicom sklopio ugovor o radu 30. srpnja 2014., a to je radno mjesto stručni referent II, nema značaj diskriminacije, uznemiravanja niti mobinga.

24. Tužiteljica neosnovano tvrdi da ju je poslodavac uznemiravao i diskriminirao tako što je svakodnevno kontrolirao njezin rad, jer je poslodavac ovlašten kontrolirati rad svojih zaposlenika i ukazivati im na uočene nepravilnosti pa kontrola tužiteljičinog rada od strane tuženika, ne predstavlja mobing, diskriminaciju niti uznemiravanje.

25. Člankom 1 stavak 1 i 2 Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine 85/08 i 112/12) propisana je zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Diskriminacijom se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po navedenim osnovama.

26. Člankom 3 stavak 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije propisano je da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1 stavak 1 ovog Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

27. Da bi neželjeno ponašanje predstavljalo uznemiravanje u smislu članka 3 stavak 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije potrebno je dokazati da se radi o ponašanju koje je uzrokovano nekim od osnova iz članka 1 stavak 1 tog Zakona (a tužiteljica nije navela temelj diskriminacije) te da se radi o ponašanju koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe koje uzrokuje strah te neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

28. Tužiteljica nije navela temelj diskriminacije u smislu članka 1 stavak 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije.

29. Sud je zaključio da tužiteljica nije bila diskriminirana niti uznemiravana na poslu jer na navedeno na upućuje niti jedan dokaz proveden u postupku.

30. Prema mišljenju ovog suda, postupanje tuženika nema niti obilježja mobinga. Mobing predstavlja specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina osoba sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezinog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta.

31. Tužiteljica tvrdi da se uznemiravanje, diskriminacija i uznemiravanje događalo od studenog 2018. do 22. srpnja 2019. kada je prekinula rad. Iz navoda iznesenih u tužbi proizlazi da je tužiteljica bila na bolovanju od 14. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., a 22. srpnja 2019. tužiteljica je prekinula rad. Da bi se postupanje poslodavca smatralo mobingom, mora se raditi o učestalom i sustavnom postupanju poslodavca, što u ovom slučaju sud nije utvrdio jer tužiteljica nije bila prisutna na radu u većem dijelu utuženog razdoblja odnosno nije bila prisutna na radu od 14. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. godine.

32. Poslodavac odgovara radniku za štetu pretrpljenu na radu i u vezi s radom po principu objektivne odgovornosti, a sukladno članku 111 Zakona o radu radnik ima pravo i na naknadu štete koju mu je poslodavac uzrokovao povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

33. U slučaju mobinga radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca prema općim propisima obveznog prava, a za takvu štetu poslodavac odgovara po načelu krivnje. To znači da će poslodavac odgovarati radniku za štetu zbog mobinga ukoliko postoji protupravna radnja poslodavca, šteta na strani radnika i uzročno-posljedična veza između štete i štetne radnje.

34. S obzirom da u postupanju poslodavca sud nije našao elemente mobinga niti uznemiravanja, što znači da ne postoji protupravna radnja poslodavca, sud je zaključio da tuženik nije odgovoran za štetu i nije dužan tužiteljici isplatiti naknadu neimovinske štete.

35. Iz navedenog razloga sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

36. Tužiteljica je 22. srpnja 2019. obavijestila poslodavca o prekidu rada sukladno članku 134 stavak 4 Zakona o radu, što je sud utvrdio uvidom u obavijest na listu 17 i 18 spisa, a navedeno proizlazi i iz navoda parničnih stranaka iznesenih tijekom postupka. Tužiteljica je u tužbi predložila da sud donese privremenu mjeru kojom se tužiteljici odobrava prekid rada počevši od 22. srpnja 2019. do pravomoćnog okončanja sudskog spora te da sud naloži tuženiku da tužiteljici isplaćuje mjesečne naknade plaće u iznosu od 5.846,98 kn bruto do petnaestog u tekućem mjesecu za prethodni mjesec kao i naknadu prijevoza na posao te regres i božićnicu.

37. Člankom 134 stavak 5 Zakona o radu propisano je da ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da će poslodavac zaštititi dostojanstvo radnika, radnik nije dužan dostaviti pritužbu poslodavcu i ima pravo prekinuti rad pod uvjetom da je zatražio zaštitu pred nadležnim sudom i o tome obavijestio poslodavca u roku od osam dana od dana prekida rada. Iz članka 134 stavak 6 Zakona o radu proizlazi da za vrijeme prekida rada, radnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio.

38. Iz navedenih odredaba Zakona proizlazi da radnik nije dužan tražiti od suda odobrenje za prekid rada zbog zaštite dostojanstva, niti je sud ovlašten radniku odobriti prekid rada već radnik ima pravo prekinuti rad temeljem članka 134 stavak 5 Zakona o radu pod uvjetom da je zatražio zaštitu pred nadležnim sudom i o tome obavijestio poslodavca, što je tužiteljica u ovom slučaju učinila. Za vrijeme prekida rada tuženik tužiteljici isplaćuje naknadu plaće sukladno članku 134 stavak 6 Zakona o radu. Stoga je sud odbacio tužiteljičin prijedlog za donošenje privremene mjere kao nedopušten, jer pravo na prekid rada i pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada, radnik može ostvariti izravno temeljem ovlaštenja iz članka 134 stavak 5 i 6 Zakona o radu, bez odluke suda. Sud je pri tom imao u vidu da je tužiteljica 22. srpnja 2019. prekinula rad, što znači da je iskoristila pravo iz članka 134 stavak 5 Zakona o radu i da tuženik tužiteljici od prekida rada isplaćuje naknadu plaće, što znači da je tužiteljica ostvarila pravo iz članka 134 stavak 6 Zakona o radu.

39. Sud je odbio prijedlog parničnih stranaka za saslušanje svih ostalih predloženih svjedoka, jer je zaključio da je činjenično stanje u ovom predmetu dovoljno utvrđeno za donošenje odluke u smislu članka 220 ZPP-a.

40. Slijedom navedenog sud je odlučio kao u izreci presude.

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Sudac:

Jasminka Galešić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 5 (pet) istovjetnih primjeraka, putem ovog suda.

DNA:

- Punomoćnik tužitelja

- Punomoćnik tuženika