REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5649/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja NN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Ramljaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. rujna 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Roka Perića, odvjetnika iz Zagreba te zamjenika punomoćnika tuženika IN, odvjetničkog vježbenika, dana 28. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj 312332 od 26.11.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, koja glasi:

„Naknada za odobrenje kredita: 0,60% (slovima: nulacijelihšestposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217 isplatiti tužitelju NN, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 859,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 22.01.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217 naknaditi tužitelju NN, OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 818,32 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.10.2025. godine, kao dana presuđenja, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika dana 26.11.2027. sklopio Ugovor o kreditu br. 312332, a prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 235.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Nadalje, tužitelj navodi kako je odredbom čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za odobrenje kredita u visini od 0,60% iznosa kredita, a koja odredba je nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj ističe kako mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te navodi da je stoga nedvojbeno da se predmetna odredba ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužitelj ističe da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom isplate kredita. Naime, tužitelj ističe da mu tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koji troškovi tuženiku navodno nastaju prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje sporne naknade od tužitelja, kao korisnika kredita. Tuženik navedeno nije predočio tužitelju očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom isplate kredita tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan platiti naknadu za odobrenje kredita, bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o tome zašto je određen baš taj postotak, na čemu se temelji takva visina naknade i koja je svrha iste. Tužitelj tvrdi da uslijed opisanog postupanja tuženika nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost i opravdanost obveze koju mu je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom, niti je stoga bio u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Stoga tužitelj smatra da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužitelja za kreditom radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba te je u takvim okolnostima tužitelju putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita, koja naknada nama pokriće u poslovnim izdacima tuženika pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

2. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu koja glasi: " Naknada za odobrenje kredita: 0,60% (slovima: nulacijelihšestposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.". Kako je tuženik dana 22.1.2008. godine tužitelju naplatio naknadu za odobrenje nje kredita u iznosu od 6.473,08 kn odnosno sada 859,12 EUR, to tužitelj tužbenim zahtjevom od tuženika traži i isplatu iznosa od 859,12 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.01.2008. godine do isplate. Također, tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja I stupanjske presude do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe kako je u čl. 5.1. iznos naknade za odobrenje kredita koji se ima naplatiti od korisnika kredita izražen u točno naznačenom postotku od 0,60% na iznos kredita što spornu odredbu čini razumljivom i lako uočljivom. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, te da je tužitelj bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Također ističe kako je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Slijedom navedenog tuženik smatra da je bespotrebno i bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost odnosno ništetnost navedene odredbe sukladno čl. 99 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP/07 i čl. 4 stav 2 Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Nadalje, tuženik navodi da, ukoliko sud ipak u ovom parničnom postupku bude ocjenjivao poštenost sporne ugovorne odredbe, da je potrebno ispitati informiranost tužitelja kao potrošača o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje tuženik ističe da u tada primjenjivim propisima nema uporišta da bi bila nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu kredita. Također, tuženik ističe i prigovor zastare

4. Na ročištu održanom 16.09.2025.godine tuženik je priznao visinu tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 859,12 EUR te je učinio nespornim da je tuženik naplatio tužitelju tzv. ulaznu naknadu u utuženom iznosu dana 22.01.2008. godine, ali i dalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

5. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu broj 312332 od 26.11.2007. godine, informativni otplatni plan po predmetnom kreditu, prometnu karticu po predmetnom kreditu, saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za odobrenje kredita u visini od 0,60 % na iznos odobrenog kredita te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za odobrenje kredita u iznosu od 859,12 EUR (ranije 6.473,08 kn) jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

8. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik odnosno prednik tuženika Volksbank d.d. Zageb sklopili Ugovor o kreditu dana 26.11.2007., a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 235.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i to da je čl. 5.1. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za odobrenje kredita u visini od 0,60 % na iznos odobrenog kredita. Nije sporno niti da je predmetna naknada tužitelju naplaćena dana 22.1.2008. godine u iznosu od 6.473,08 kn, što danas iznosi 859,12 EUR jer navedene činjenice priznaje sam tuženik na ročištu održanom 16. rujna 2025. godine.

9. Sporno je je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za odobrenje kredita u visini 0,60 % na iznos odobrenog kredita, sadržana u čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade u iznosu od 859,12 EUR. Sporno je i je li nastupila zastara.

10. Čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti temeljem predmetnog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a prema odredbi čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu naplaćuje se jednokratna naknada za odobrenje kredita u visini 0,60% na iznos odobrenog kredita.

11. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za odobrenje kredita sud je saslušao tužitelja, dok nitko od zaposlenika banke nije saslušan kao svjedok jer takav dokazni prijedlog nije predložila niti jedna parnična stranka, a sud na temelju čl. 7. st.1 ZPP-a provodi samo dokaze predložene po strankama, osim, ako se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

12. Tužitelj je iskazao da je namjena predmetnog kredita bila kupnja stana. Stan koji je kupio predmetnim kreditom koristio je za svoje stanovanje i stanovanje svoje obitelji, nikada ga nije davao u najam ili zakup. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu niti tijekom otplate istog, nije u vlasništvu imao obrt niti trgovačko društvo. Nije sudjelovao u sastavljanju samog ugovora o kreditu, već je ugovor pripremila i sastavila banka. Prije nego što je potpisao ugovor o kreditu, isti je pročitao. Prije potpisivanja ugovora o kreditu službenik banke rekao mu je da je prema uvjetima banke dužan platiti naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 0,60% od iznosa kredita, da su takvi uvjeti banke i kako je želio riješiti svoje stambeno pitanje, pristao je potpisati takav ugovor, dakle bilo je ili uzmi ili ostavi onako kako banka kaže. Službenik banke mu nije objasnio od kojih troškova i usluga banke se naknada za odobrenje kredita sastoji, niti koliko bi ti troškovi iznosili. Koliko se sjeća, banka mu je odmah, od odobrenog iznosa kredita ustegnula iznos koji se odnosio na naknadu za odobrenje kredita.

13. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljevog iskaza, a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužitelja potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu.

14. Naime, uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da se radi o kreditu za kupnju stana, a što potvrđuje i tužitelj svojim iskazom. Također je uvidom u predmetni Ugovor sud utvrdio da je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba, a iz iskaza tužitelja proizlazi da je stan koji je kupio predmetnim kreditom koristio za svoje stanovanje i stanovanje svoje obitelji, dakle, za osobne potrebe, te da ga nikada nije davao u najam ili zakup, kao i da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog nije imao u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt, iz čega proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje: ZZP/07, važećem u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu) kojim je određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, pri čemu sud ističe kako tuženik nije niti osporavao status potrošača tužitelju.

15. Člankom 74. ZZP/07 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

16. Člankom 96. ZZP/07 propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st.4).

17. Članak 99. ZZP/07 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP/07 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP/07 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu (26 godina kako je ugovoreno čl. 3.1 predmetnog Ugovora) s promjenjivom redovnom kamatnom stopom (čl. 4.1. predmetnog Ugovora), kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća kod odobrenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

18. Osim toga, odredbu članka 99. ZZP/07 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, ovaj sud smatra da odredba čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za odobrenje kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

19. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. st. 1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li tužitelju kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 97 ZZP/07.

20. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika) i prezentiran tužitelju.

21. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog.

22. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezuje platiti banci naknadu za odobrenje kredita jednokratno u visini 0,60% na iznos odobrenog kredita.

23. Iako je predmetna odredba (čl. 5.1 Ugovora o kreditu) transparentna odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 100. ZZP/07, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (0,60% na iznos odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

24. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da isti ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom isplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Također, u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

25. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi ugovorena odredba o naknadi za obradu kredita bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 5.1. koja se odnosi na naknadu za odobrenje kredita ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

26. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,60% na iznos odobrenog kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

27. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

28. U skladu s čl. 74. st.1. alineja 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

29. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. st.1. alineja 3. ZZP/07 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl.5.1. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. st.1. alineja 3. ZZP/07 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,60% na iznos odobrenog kredita) utječe, prema stavu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača (tužitelja) značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 0,60% na iznos odobrenog kredita.

30. Obzirom da iz predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a isto potvrđuje i tužitelj svojim iskazom navodeći da mu je službenik banke rekao da su takvi uvjeti banke da je dužan platiti naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 0,60% od iznosa kredita, kao i da mu službenik banke nije objasnio od kojih troškova i usluga banke se naknada za odobrenje kredita sastoji, niti koliko bi ti troškovi iznosili. Slijedom navedenog stav je ovog suda da se o odredbi koja se odnosi na naknadu za odobrenje kredita nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da je, iako je u čl. 5.1. predmetnog ugovora o kreditu navedena obveza plaćanja jednokratne naknade za odobrenje kredita u visini 0,60 % na iznos odobrenog kredita, izostala informiranost tužitelja od strane tuženika na što se konkretno predmetna naknada za odobrenje kredita odnosi, od kojih stvarnih troškova i usluga banke, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl.96. st. 4. ZZP/07, pri čemu sud ističe da je takvo postupanje tuženika u suprotnosti s čl. 4. i čl. 10. st. 2. ZOO-a, a tužitelj radi toga nije bio u mogućnosti donijeti cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom.

31. Nadalje, prema članku 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a prema čl. 295. st. 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

32. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da je u čl. 5. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti temeljem predmetnog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, kao i da je u čl. 9.20. Ugovora o kreditu određeno je da su ugovorne strane suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora primjenjuje sukladno Odluka o kamatama i naknadama kreditora i ostali važeći akti kreditora.

33. Obzirom na prethodno navedeno, te uzimajući u obzir odredbu čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a, stav je ovog suda da se o odredbama Odluke o kamatama i naknadama kreditora i ostalim važećim aktima kreditora (pravnog prednika tuženika) na koje se poziva predmetni Ugovor o kreditu, po prirodi stvari ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati, a što posljedično znači da tužitelj sa tuženikom odnosno njegovim pravnim prednikom nije mogao pojedinačno pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za odobrenje kredita.

34. Dakle, kako je sporna ugovorna odredba iz čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora te obzirom da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 0,60% na iznos odobrenog kredita, što je pak dovelo do znatne neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, to je stav ovog suda da se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07 (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 715/2024 od 3.travnja 2024.), a koja nepoštena ugovorna odredba je ništetna u smislu čl. 102. ZZP/07.

35. Slijedom navedenog sud je u točki I izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za odobrenje kredita 0,60% jednokratno na iznos odobrenog kredita.

36. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za odobrenje kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

37. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 16. rujna 2025. učinio nespornim da je predmetna naknada naplaćena 22.1.2008. u iznosu 859,12 eura (ranije 6.473,08 kn).

38. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

39. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti ove presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za odobrenje kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

40. Slijedom prethodno navedenog, a kako je visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 859,12 EUR nesporna, to je presuđeno kao u točki II izreke ove presude.

41. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade odobrenje kredita, tuženik je, smatra ovaj sud postupao nepošteno iz razloga što je spornu ugovornu odredbu jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj iste, ne navodeći na koje troškove i usluge tuženika se sporna naknada odnosi, što predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na tužitelja, kao potrošača i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, ovaj sud tužitelju na temelju čl. 1115 ZOO- a dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 22.01.2008. godine, kao dan plaćanja sporne naknade do isplate, a kako je tužitelj i zatražio tužbenim zahtjevom.

43. Visina kamatne stope po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

44. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

45. Vrijednost predmeta spora (dalje VPS) je u tužbi naznačeni iznos od 2.186,35 EUR, kojoj vrijednosti predmeta spora tuženik nije prigovorio, a koja VPS obuhvaća kako tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita tako i kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu, a što je u skladu i s čl. 37. st.1. ZPP-a.

46. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 100 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava podneska od 5.12.2024. godine – 100 bodova po Tbr 8. toč. 1., te zastupanja na ročištu 16.9.2025. godine – 100 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 300 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 600,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 150,00 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 750,00 EUR.

47. Trošak sudskih pristojbi tužitelja sastoji se od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,16 EUR (dokaz o uplati prileži na listu 4 spisa), uz primjenu čl. 7. st. 1. ZSP-a te troška sudske pristojbe na I stupanjsku presudu u iznosu od 34,16 EUR uz primjenu čl. 7. st. 3. ZSP-a, tako da ukupni trošak sudskih pristojbi tužitelja iznosi 68,32 EUR.

48. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, to mu sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što čini dosuđeni parnični trošak tužitelja u iznosu od 818,32 EUR, kao u točki III izreke ove presude.

49. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 818,32 EUR, tekuću od 28.10.2025. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju.

50. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 28. listopada 2025. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rj. za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 34,16 EUR

2. pun. tuženika