Poslovni broj: P-386/2025-12

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja FČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranki trg 3 a, OIB:23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko i dr. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 20. listopada 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a koja presuda je objavljena 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.565,79 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 24.04.2008. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 59,21 eura zajedno s zakonskim zateznim kamatama na taj dio.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.011,58 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u visini određenoj čl .29.Zakona o obveznim odnosima tekućim od 28. listopada 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 16.04.2008.g. kao korisnik kredita sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 5103920677 temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu od 65.000,00 eura. Ugovorena da je tzv. ulazna naknada koja je naplaćena 24.04.2008. g. u iznosu od 1.625,00 eura odnosno 2,500% od iznosa kredita. Smatra da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o naknadama i odredbe Općih akata i Tarifa o naknadama tuženika jer su ugovorene prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru bez posebnih pregovora o tim odredbama, po principu uzmi ili ostavi i isti kao potrošač nije mogao utjecati na te odredbe odnosno o njima nije pregovaralo te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje naknade, na koje se troškove odnose ,niti kako je određen njihov postotak slijedom čega su odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu na štetu potrošača tužitelja i zbog toga su ništetne. Navodi da su spomenute odredbe nepoštene i ništetne u smislu odredbe čl. 81. i. 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 270. i 296. Zakona o obveznim odnosima i to odredba čl.10. Ugovora prema kojoj je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,500 % naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 HRK te da će iznos naknade naplatiti prilikom isplate plasmana. Tuženik da je na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist koja se ogleda u neosnovano naplaćenoj ulaznoj naknadi. Kako je tuženik protupravnim postupanjem stekao novčanu korist na njegovu štetu to tužitelj traži isplatu plaćene naknade s kamatama i troškovima postupka. Predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovu te ističe prigovor zastare. Navodi da odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nema značajnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača. Odredba da je jasna , razumljiva i lako uočljiva. Tom naknadom da su se podmirivali troškovi kao što su operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana strana koje sudjeluju u realizaciji usluga, povezani regulatorni troškovi itd. Osporava tijek zakonskim zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Ne osporava visinu plaćene naknade od 1.565,79 eura. Navodi da se treba dokazati svojstvo potrošača kod tužitelja.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja. Stranke su učinile nespornim da je plaćena naknada u iznosu od 1.565,79 eura pa nije bilo potrebe provoditi dokaz financijskim vještačenjem.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Tužitelj potražuje ovom tužbom iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredita budući se radi o ništavoj ugovornoj odredbama. Visina i datum plaćanja predmetne naknade nije sporna. Tijekom postupka je bilo sporno da li je ništave ugovorna odredba čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu te da li je nastupila zastara.

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 16. travnja 2008. g. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 65.000,00 eura protuvrijednosti u kunama. Nesporno je da je tužitelju od iznosa kredita dana 24. travnja 2008 g. naplaćen iznos od 1.565,79 eura/11.979,50 HRK na ime naknade za obradu kredita. Sporno je da li je ugovorna odredbe čl. 10. o naplati naknade za obradu kredita ništetna te posljedično ima li tužitelj pravo na isplatu plaćene naknade.

8. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

9.Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužitelj je podigao predmetni kredit kao gotovinski kredit uz hipoteku a radi zatvaranja obveza po drugom kreditu te radi adaptacije kuće i kupnje premeta za kućanstvo. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužitelj eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača.

10. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje ( čl. 10. sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno plaćanje predmetne naknade ništava. Radi se o odredbi čl. 10.predmentog ugovora o kreditu koja glasi: "za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200 HRK obračunate s datumom plasmana.

11.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za korištenje, a ta ugovorna odredba tj. dijelovi iste je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljem što je on konačno i potvrdio u svom iskazu. Tužitelj je naveo u svom iskazu da je tekst ugovora da bio unaprijed pripremljen te da mu bankovni službenik nije objašnjavao odredbu o ulaznoj naknadi niti mu je predočeno za koje svrhe se koristi iz čega se naplaćuje. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 2,50 % od iznosa odobrenog kredita te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 2,50 % od odobrenog kredita. Tuženik je ugovornoj odredbi čl. 10. ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

13. Tužitelj je u svom iskazu naveo da zna da mu je ta naknada naplaćena,. tekst ugovora je bio unaprijed pripremljen od strane banke. Zato je odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njezinu specifikaciju. Tuženik tek u odgovoru na tužbu ističe na što se odnosi i za što upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom te naknade od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetne naknade je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. I sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno pregovaranje s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ulazne troškove za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali.

14. S obzirom da je ugovorna odredbe čl. 10. o plaćanju predmetne naknade ništava tuženik je u obvezi isplatiti iznos od 1.565,79 eura koliko je tužitelju naplaćeno na ime predmetne naknade dok je u preostalom dijelu za više zatraženi iznos od 59,21 euro zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja.

15.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom predmetnih naknada sud nalazi da zahtjev tužitelja nije u zastari. Tužitelj je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva na dan 24. travnja 2008. g. ; tužba je podnesena 06.03.2025.. ;ništavost ovih odredbi ustanovljena je ovom presudom ( kao prethodno pitanje ) pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.2. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je uspio u razmjeru od 96 % a tuženik od 4 %. To nadalje znači da tužitelju pripada 92 % od zatraženog troška. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 10.05.2025.g. u visini od po 100 bodova, zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištu 20.10.2025. u visini od 100 bodova a na ročištima 02.06.2025. g. i 07.07.2025. g. u visini od po 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što sa PDV-om iznosi 1000 eura. Tome treba pridodati i trošak pristojbe na tužbu od 33,18 eura i na presudu od 66,36 eura pa je ukupni trošak tužitelja 1099,54 eura a kako tužitelja pripada 92 % od priznatog trošak to iznosi 1.011,58 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja je odbijen. Ovo stoga što mu nisu priznati troškovi pristupa na sva ročišta po Tbr.9/1 iz već iznesenih razloga niti trošak sastava zahtjeva u mirnom postupku koji nije ni obavezan a niti priložen spisu.

U Rijeci, 28. listopada 2025.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku uz rješenje pristojba na presudu 66,36 eura

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 31,85 eura

U Rijeci ,28.10.2025.