REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3169/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari 1-tužitelja KM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2-tužitelja SM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 3-tužiteljice FM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i 4-tužiteljice BM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], svi zastupani po punomoćniku Tizianu Sošiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika HM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Davidu Salaju, odvjetniku u Puli, radi predaje u posjed, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-960/2024-3 od 27. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-906/2021-21 od 12. veljače 2024., u sjednici održanoj 28. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja pod brojevima 1) i 2) se odbija.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja pod brojevima 3), 4) i 5) se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-960/2024-3 od 27. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-906/2021-21 od 12. veljače 2024.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a i 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP), prema ocjeni revizijskog suda, postavljena pitanja pod brojevima 1) i 2) nisu važna za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
3.1. Naime, u konkretnom slučaju predmet spora je zahtjev tužitelja da njima kao i suvlasnici UM tuženik preda u posjed podrum kuće sagrađene na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] zgr., slobodan od osoba i stvari.
3.2. U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:
- da su tužitelji i UM vlasnici stanova kao posebnih dijelova zgrade i suvlasnici zgrade označene kao kč. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u [adresa], na adresi [adresa] te da tuženik drži u posjedu prostor u prizemlju zgrade, koja prema navodima tužitelja predstavlja podrum i zajednički dio zgrade,
- da kč. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi predstavlja višestambenu zgradu na adresi u [adresa], u kojoj se nalaze ukupno četiri stana, i to dva stana u visokom prizemlju u vlasništvu tužitelja KM i SM te dva stana na prvom katu, od kojih je jedan u suvlasništvu tužitelja FM i ĆM, a drugi u vlasništvu tužitelja i UM, što odgovara i stanju u zemljišnim knjigama; ulaz u zgradu je sa strane ulice, s koje strane se zasebnim ulazom pristupa i u prostorije u posjedu tuženika; neposrednim uvidom utvrđeno je da tuženik sporni podrumski prostor koristi za stanovanje, da se isti sastoji od kuhinje, spavaće sobe i kupatila te da se proteže istočnim dijelom zgrade, ispod stanova tužitelja, pri čemu tuženik u posjedu drži i tzv. šupu površine cca 2m2, koja je prema njegovim navodima bila sastavni dio podruma, ali je negdje 1968. zagrađena pregradom,
- da je rješenjem Pekarsko mljekarskog poduzeća "Puljanka" broj 1161/68 od 17. lipnja 1968. tuženikovoj majci ČM, radnici toga poduzeća, dodijeljen predmetni prostor na korištenje te je istim rješenjem određeno da će imenovana zaključiti ugovor o korištenju stana i visini stanarine sa Stambenim poduzećem u Puli, dok je u obrazloženju rješenja navedeno da je predmetni stan neuvjetan za stanovanje te da se dodjeljuje za privremeni boravak, dok ne ispuni uvjete za dodjelu odgovarajućeg stana,
- da ugovor o korištenju stana nije zaključen,
- da je tuženik u spornom podrumskom prostoru stanovao s majkom i očuhom od 1968. negdje do 1992., a njegova kći do 1996. kada mu je majka umrla, a prostor nastavio koristiti očuh te da je u taj prostor tuženik ponovo uselio s nevjenčanom suprugom 2009., nakon smrti očuha, pri čemu nije sporno da s tužiteljima ni UM
UM nije sklopio ugovor o najmu,
- da za ulaganja izvršena u navedeni prostor nije postojalo odobrenje nadležne vlasti,
- da tuženikovi roditelji nisu realizirali pravo na otkup stana niti je takav zahtjev podnio tuženik.
3.3. Prvostupanjski sud je na temelju utvrđenja ocijenio da tuženik nije dokazao da je njegova majka stekla stanarsko pravo na navedenom stanu, a čak i da su ona i suprug to pravo stekli, da je isto kao nenasljedivo prestalo njihovom smrću. Prvostupanjski sud je ocijenio i da prednica tuženika nije ostvarila ni prava iz članka 372. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14,81/15 i 94/17 - dalje u tekstu: ZVDSP) jer nije dokazano da su radovi u stanu izvedeni na temelju odobrenja nadležne vlasti, a pored toga da tuženik osobno ni preko svojih prednika (majke i očuha) nije mogao steći vlasništvo dosjelošću jer su od 1968. pa nadalje sporni prostor koristili kao stanari, a ne kao vlasnici, slijedom čega im nedostaje pretpostavka savjesnosti, odnosno poštenja posjeda iz čl. 159. ZVDSP. Prema tome, ocjena je suda prvog stupnja da tuženik nije stekao valjani pravni osnov za korištenje stana.
3.4. Drugostupanjski sud je prihvatio ocjenu suda prvog stupnja, navodeći da se radi o pravoj vlasničkoj tužbi vlasnika neposjednika upravljenoj prema trećoj osobi koja posjeduje njihovu stvar bez pravne osnove. Također navodi da u situaciji kada nisu realizirali pravo na otkup prema odredbi čl. 6. st. 1. i čl. 9. st. 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 27/91, 54/91, 6/92, 8/92, 8/92, 33/92, 43/92 - službeni pročišćeni tekst, 46/92, 49/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02 i 113/02), niti je takav zahtjev uz suglasnost stanara (za otkup stana i za sklapanje ugovora o kupoprodaji) podnio tuženik kao (tada) član obiteljskog domaćinstva, opravdano je ocijenjeno da tuženik nije stekao valjanu pravnu osnovu za korištenje stana. To stoga što je iz stana iselio 1992. i u istog se vratio 2009. iza smrti očuha ili neposredno pred njegovu smrt, pa dakle nije bio član obiteljskog domaćinstva stanara koji bi u smislu članka 12. Zakona o stambenim odnosima (''Narodne novine'' 42/86, 37/88, 47/89, 12/90, 22/90, 51/90, 22/92, 58/93, 70/93, 91/96, 99/96, 99/96, 91/96 - dalje u tekstu: ZSO/86) mogao nastaviti korištenje stana po čl. 67. st. 3. ZSO/86, odnosno kojemu bi pripadalo pravo na korištenje stana po smrti stanara na temelju odredbi Zakona o najmu stanova (''Narodne novine'', broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20), a status stanara nije mogao naslijediti. Također ocjenjuje pravilnim ocjenu prvostupanjskog suda da ni ulaganja majke i očuha tuženika na temelju ugovora o zajmu ne predstavljaju osnovu za korištenje stana po čl. 372. ZVDSP, kao i da je bez utemeljenja korespondiranje s pravnom osnovom stjecanja dosjelošću, za što nedostaju pretpostavke savjesnog, odnosno poštenog posjeda iz članka 159. ZVDSP. S obzirom na utvrđenje da su tužitelji i UM uknjiženi kao suvlasnici predmetne nekretnine te da tuženik nije dokazao da bi imao pravo koje ga ovlašćuje na posjed stvari (pravo na posjed), smatra ispunjenim pretpostavke iz čl. 161. st. 1. i čl. 162. ZVDSP.
3.5. U okolnostima konkretnog slučaja, prema ocjeni revizijskog suda prvo postavljeno pitanje nije važno za odluku o sporu obzirom da su nižestupanjski sudovi naveli utvrđenja i razloge o odlučnim činjenicama o kojima ovisi odluka o zahtjevu. U odnosu na drugo postavljeno pitanje valja reći da u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 375. ZPP, no da bi revizijski sud mogao ocijeniti je li drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja, podnositelj prijedloga za dopuštenje revizije je uz prijedlog trebao priložiti i žalbu i prema potrebi i druge dijelove spisa s jasnim naznakama spornih dijelova na koje se u prijedlogu za dopuštenje poziva, sukladno odredbi čl. 387. st. 3. ZPP, a što tuženik nije učinio. Stoga niti to pitanje nije važno za odluku o sporu.
4. Nadalje, u odnosu na postavljena pitanja pod brojevima 3), 4) i 5) prema ocjeni revizijskog suda tuženik nije jasno naznačio razloge važnosti postavljenih pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP, a što je bio dužan na temelju odredbe čl. 387. st. 2. toč. 3. ZPP.
5. Obzirom da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda po prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika, sukladno odredbi čl. 385.a ZPP, to je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci pod točkom I. te na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP kao u izreci pod točkom II.
Zagreb, 28. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
