Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1135/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vitomira Boića, predsjednika vijeća, Ankice Jakovina, sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Krunoslav Vukalović, odvjetnik u Varaždinu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7164/2021-23 od 19. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7164/2021-23 od 19. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod stavkom II., III. i VI. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 320-50-3433206 od 2. svibnja 2006. sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tužene kao kreditora, potvrđen od strane Javnog bilježnika Bojane Štimac iz [adresa] 4. svibnja 2006. pod poslovnim brojem OU-585/06, zahtjev za isplatom iznosa od 4.953,87 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te iznosa od 58,06 EUR-a na ime troškova preliminarnog vještačenja sa zateznim kamatama tekućim od 10. rujna 2021. do isplate, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka (stavak I. izreke).

1.1. Nadalje, utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane odredba 2. -kamatna stopa u dijelu u kojem je redovna kamatna stopa određena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odnosno u dijelu cit. :„promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora“, odredba 7.način otplate u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak odnosno u dijelu cit.: u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća“ predmetnog Ugovora o kreditu (stavak II. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužiteljici s osnova preplate radi promjene tečaja iznos od 2.138,82 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak III. izreke) a odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu preplate s osnove razlike anuiteta radi promjene kamatne stope u iznosu od 623,57 EUR-a sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak IV. izreke), kao i zahtjev tužiteljice u dijelu kojim potražuje od tužene naknadu troškova preliminarnog vještačenja u iznosu od 58,06 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 10. rujna 2021. do isplate (stavak V. izreke) te se nalaže tuženoj naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.269,07 EUR-a (stavak VI. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod stavkom II., III. i VI. izreke žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda u žalbom pobijanom dijelu preinači uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. U žalbenoj fazi postupka predmet razmatranja je odluka suda prvoga stupnja o utvrđenju ništetnosti odredaba ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF kao i odluka o isplati preplaćenog iznosa zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

5. Tužena prije svega u žalbi tvrdi da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud njezine navode i dokazne prijedloge zanemario u potpunosti, „čak da ih je i proveo, za takvo postupanje ne daje nikakve razloge“ te se poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojima je taj sud utvrdio povredu zajamčenog prava na pravično suđenje.

6. Naprijed iznesenim tvrdnjama tužena nije učinila vjerojatnim da bi joj bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer protivno navodima žalbe presuda u žalbom pobijanom dijelu sadrži odlučne i dostatne razloge o svim bitnim aspektima u postupku, iznesene činjenične i pravne argumentacije tužene, tuženoj je omogućeno raspravljati o predmetu spora te je osigurano načelo kontradiktornosti postupka. Prvostupanjska presuda donesena je u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona sud prvog stupnja obrazložio je na valjan i prihvatljiv način pa stoga nije nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna već je jasna, određena i neproturječna i zbog čega ovaj sud ne nalazi da bi donošenjem iste tuženici bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

7. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda, suprotno žalbenim navodima žaliteljice, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

8. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer se presuda u žalbom pobijanom dijelu može ispitati obzirom da sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Među strankama nije sporno da je između tužene kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita 2. svibnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 320-50-3433206 na iznos od 20.230,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tečajne liste tužene važećim na dan dospijeća, radi kupnje osobnog vozila, te da je ugovorena redovna kamata od 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom tužene.

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

11. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

12. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

13. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

14. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

15. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

16. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

17. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredaba (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene) o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

18. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 2. svibnja 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) koji u svojim odredbama propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

19. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 2. svibnja 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

20. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tečajne liste tužene za CHF važeće na dan dospijeća ništetne.

21. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatila tuženoj iznos od 2.138,82 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu da isplati tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

22. Kako je zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope u zastari to je sud prvoga stupnja taj dio tužbenog zahtjeva odbio što tužiteljica nije osporavala žalbom.

23. Obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO.

24. Žalbeni navodi kojima tužena smatra da je sud bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, nisu pravno relevantni iz procesnih razloga. Naime, negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita, za koje i po ocjeni ovoga suda ne postoji pravna osnova temeljem kojeg bi tužiteljica isti trebala platiti tuženoj. Valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci od 18. prosinca 2023. broj Rev 549/2023-4 odgovarajući na pitanje je li sud trebao uzeti u obzir tzv. negativnu razliku banke izrazio pravno stajalište koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK –CHF na dan isplate kredita." Prihvaćajući navedeno pravno stajalište, te činjenicu da je u konkretnom slučaju izostao prigovor radi prebijanja ili prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev tužene za isplatu iznosa s osnova negativne razlike, to nisu postojale postupovne pretpostavke da bi sud uopće odlučivao o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tužene s osnova negativnih tečajnih razlika, pa samim time niti potrebe da se financijski vještak dodatno očituje o tim negativnim razlikama.

25. Žalbeni navodi kojima se tužena poziva da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a da je Ugovor u cijelosti ispunjen pa da sukladno čl. 326. st. 2. ZOO ništetnost više nije moguće isticati, nisu osnovani. Naime, ispunjenjem Ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredaba jer su iste bile ništetne već od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem Ugovora. Budući da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe rezultirale neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno žalbenim navodima ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti tih ugovornih odredaba bila zabrana manjeg značaja, pa u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba čl. 326. st. 2. ZOO kako to pogrešno smatra tužena.

26. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava u odnosu na zastaru novčanog potraživanja s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz čl. 241. ZOO koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

27. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za CHF nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle, nastupila je 15. lipnja 2023., dok je tužba u ovome predmetu podnesena 13. rujna 2021.

28. Odlučujući o troškovima parničnog postupka pravilno je sud prvoga stupnja, a suprotno žalbenim navodima tužene, u konkretnom slučaju primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa) kojom je Tbr. 54. Tarife propisano da vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR-a jer je odredbom Tbr. 52. st. 3. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

29. Nadalje, neosnovan je i žalbeni navod tužene da sud prvoga stupnja prilikom ocjene uspjeha stranaka u sporu nije cijenio da je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu.

30. Naime, tužiteljica je tužbom postavila glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te je sud prvoga stupnja glavni tužbeni zahtjev odbio u cijelosti, a usvojio podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev.

31. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prema shvaćanju ovoga drugostupanjskog suda, uspjeh u sporu tužiteljice ima se ocjenjivati prema uspjehu u donosu na podredni tužbeni zahtjev jer u odnosu na glavni (odbijeni) zahtjev nisu nastali posebni troškovi, (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev172/08-2 od 15. siječnja 2013. i Rev-1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022.).

32. Što se tiče žalbenih navoda tužene da tužiteljici ne pripada u cijelosti trošak financijskog vještačenja, valja istaći kako se radi o trošku potrebnom za vođenje parnice između stranaka, nadoknada kojeg ne ovisi o omjeru uspjeha stranaka u parnici, pa je pravilno sud prvoga stupnja navedeni trošak priznao tužiteljici i obvezao tuženu da joj ga nadoknadi u cijelosti (čl. 155. st. 1. ZPP).

33. Također, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je tužiteljici priznao trošak pristupa na ročište održano 7. ožujka 2024. u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 9/1 Tarife, jer iz sadržaja zapisnika s toga ročišta (list 281 spisa) proizlazi da tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tužena da ostaje kod odgovora na tužbu.

34. Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ako je u zapisniku s održanog ročišta navedeno da tužitelj ostaje kod tužbe, a tužena ostaje kod odgovora na tužbu, tada se smatra da se radi o ročištu na kojem se raspravlja o glavnoj stvari pa punomoćnik ima pravo na trošak za to ročište primjenom Tbr. 9/1 Tarife.

35. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod stavkom II., III. i VI. izreke.

36. U nepobijanom dijelu (stavak I., IV., i V. izreke) presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 28. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić