Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-235/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Lidije Rostaš i Blanše Turić, članica vijeća uz višeg sudskog savjetnika – specijalistu Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Z. Ć., T., kojeg zastupa opunomoćenica I. V. M1., odvjetnica u O., protiv tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., kojeg zastupa S. T., dipl. iur., radi utvrđivanja duga poreznog jamca, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: UsI-1020/22-29 od 15. studenoga 2022., na sjednici vijeća održanoj 28. rujna 2023.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: UsI-1020/22-29 od 15. studenoga 2022.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao poništavanje tuženikovog rješenja KLASA: UP/II-415-01/15-01/30, URBROJ: 513-04/20-2 od 14. svibnja 2020. i rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda O. KLASA: UP/I-415-07/14-01/3, URBROJ: 513-07-14-03-02/003-14-01 od 15. prosinca 2014. te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Protiv označene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 66. st. 1. Zakona o upravnim sporovima – „Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS).
3. Tužitelj u žalbi citira odredbu članka 197. stavka 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" 115/16., 106/18., dalje: OPZ 16) te navodi da je jasno da se iznimka iz tog članka primjenjuje isključivo na postupke za utvrđivanje zastare, a ne i na postupke utvrđivanja i naplate porezne obveze. Tvrdi da kada bi se članak 197. OPZ 2016 tumačio kako ga tumači prvostupanjski sud da ne bi morala postojati razlika od pravila već bi jednim stavkom jasno moglo biti naznačeno da će se svi postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršiti po odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15., 44/16., dalje: OPZ 08), a ostali po OPZ 2016, što ovdje nije slučaj. Smatra stajalište Vrhovnog suda RH i Visokog upravnog suda neosnovanim. Postavlja pitanje koji bi se to postupci pokrenuti prema OPZ 2008 dovršili na temelju tog zakona.
4. Tužitelj smatra u potpunosti neosnovanim tumačenje prema kojem se članak 197. stavak 2. OPZ 2016 kojim je izrijekom navedena samo jedna vrsta postupka kao izuzetak u kojem će se primijeniti odredbe pojedinog zakona ovisno o vremenu nastupa relativne odnosno apsolutne zastare proširuje i na sve ostale porezne postupke, a naročito kada u slučaju postoji opće pravilo sadržano u članku 197. stavku 1. OPZ 2016 koje se primjenjuje na sve postupke. Tvrdi da se ovakvim odlukama povređuje načelo pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja te da je nedopustivo da se odredba koja jasno propisuje određeni način primjene tumači na potpuno suprotan način.
5. Tužitelj navodi da ne smatra da je pitanje dostave rješenja o ovrsi predmet ovog spora, međutim navodi da je isto naveo u svrhu dokaza činjenice da nisu provedene sve mjere prisilne naplate te da nije provedena pljenidba i procjena pokretnina temeljem ovršne isprave Područnog ureda V., a na koje se prvostupanjsko tijelo poziva niti je dostavljena odluka iz koje je vidljivo da je pljenidba i prijenos ostao bez uspjeha. Navodi da je jasno naveo da smatra da je učinjena povreda odredbe članka 158.a stavka 2. OPZ 2008 odnosno da nije ni moglo doći do pokretanja postupka utvrđivanja zlouporabe prava iz porezno dužničkog odnosa osoba koje u skladu s člankom 26.d OPZ 2008 odgovaraju kao porezni jamci s obzirom na to da se isti provodi jedino u slučaju nemogućnosti naplate poreznog duga od poreznog obveznika primjenom svih mjera prisilne naplate. Stoga predlaže uvažiti žalbu te preinačiti prvostupanjsku presudu i uvažiti tužbeni zahtjev odnosno poništiti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
6. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.
7. Žalba je neosnovana.
8. Po ocjeni ovog suda, nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka jer je prvostupanjski upravni sud, suprotno tvrdnji žalitelja, pravilno primijenio odredbe ZUS-a. Naime, Upravni sud nije počinio nijednu postupovnu pogrešku do koje bi došlo zbog neprimjenjivanja ili pogrešnog primjenjivanja postupovnih pravila propisanih odredbama ZUS-a.
9. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu, uz činjenice koje je sam utvrdio, uzeo u obzir i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke.
10. Na osnovi svih izvedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužiteljevih zahtjeva, a žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud pa je zbog toga i ovaj sud prihvatio tako utvrđeno činjenično stanje.
11. Naime, osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je utvrđeno da je tužitelj odgovoran zbog zlouporabe prava kao porezni jamac za neplaćene porezne obveze društva M2. M3. d. o. o. za proizvodnju, trgovinu i usluge, V., koje na dan 18. studenog 2014. ima ukupno evidentirani porezni dug u iznosu od 217.932,46 kn (točka 1. izreke) te da za navedeni dug odgovara u cijelosti (točka 2. izreke) pa mu je naložena uplata dužnog iznosa u korist navedenih računa u roku od osam dana od dana izvršnosti rješenja (točka 3. izreke), uz prijetnjom prisilne naplate (točka 4. izreke).
12. U postupku je utvrđeno da je tijekom predmetnog postupka provjere i utvrđivanja činjenica koje ukazuju na postupanje koje ima obilježje zlouporabe prava kod poreznog obveznika društva M2. M3. d. o. o. za proizvodnju, trgovinu i usluge, V., o čemu je sastavljen zapisnik od 27. studenog 2014., na koji nije podnesen prigovor, slijedom utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo i to odredbe članka 26.a stavaka 1. i 2., članka 26.b stavka 3. i stavka 4. točke 4., članka 26.d i članka 158.c stavka 1. OPZ 2008 kada je ocijenjeno da su ispunjene pretpostavke za utvrđivanje tužitelja, kao jedinog osnivača i direktora navedenog društva, kod kojega u provođenju ovrhe radi naplate duga nije utvrđeno postojanje pokretne odnosno nepokretne imovine iz koje bi se mogao naplatiti dug, odnosno osigurati naplata u budućnosti, poreznim jamcem odgovornim za cjelokupni porezni dug tog društva u iznosu od 217.032,45 kuna. Naime, u postupku je utvrđeno da je tužitelj otuđenjem pokretne imovine sa društva M2. M3. d. o. o. za proizvodnju, trgovinu i usluge, V., na društvo M2. M3. K. I. S. d. o. o. za proizvodnju proizvoda od metala i trgovinu, T., za koju nije izvršena protučinidba u novcu, zlouporabio svoje ovlasti i oštetio porezno tijelo te je stoga sukladno odredbi članka 26.a stavcima 1. i 2. OPZ 2008 odgovoran za nemogućnost ispunjenja poreznih obveza društva M2. M3. d. o. o. za proizvodnju, trgovinu i usluge V., a pretpostavke za njegovu odgovornost proizlaze iz odredbe članka 26.b. stavka 4. točke 4. OPZ 2008 jer je donio poslovnu odluku o prodaji pokretne imovine, iako je morao znati da će ista za posljedicu imati nemogućnost naplate obveze iz porezno-dužničkog odnosa. Stoga je tuženik pravilno ocijenio da je prvostupanjsko porezno rješenje doneseno na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u skladu s zakonskim propisima te žalbu odbio kao neosnovanu, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud uz razložno obrazloženje s kojim je ovaj sud u cijelosti suglasan.
13. Što se tiče prigovora zastare i tumačenja odredbe članka 197. OPZ 2016 valja navesti da članak 197. stavak 1. OPZ 2016 propisuje opće pravilo po kojem će se postupci pokrenuti do stupanja na snagu toga Zakona, osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX. OPZ 2008, dovršiti prema odredbama OPZ 2008, a stavkom 2. propisane su iznimke od tog pravila koje se odnose na postupke za utvrđivanje zastare započete po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama OPZ 2008 u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara, koji će se dovršiti prema odredbama toga Zakona, a postupci u kojima je prema odredbama OPZ 2008 do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara, dovršit će se prema odredbama OPZ 2016.
14. U predmetnom slučaju je zastara počela teći 1. siječnja 2016. pa do dana stupanja na snagu OPZ 2016 tj. do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara propisana člankom 94. OPZ 2008, ni apsolutna zastara propisana člankom 96. istog zakona, to se prema članku 197. stavku 2. OPZ 2016, primjenjuju odredbe OPZ 2016. kao što je pravilno naveo prvostupanjski sud.
15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju broj: U-zpz 166/2021-10 od 15. lipnja 2022. kao i u presudi istog suda broj: U-zpz 28/2021-6 od 25. svibnja 2021. zauzeo pravno stajalište da činjenica je li porezni obveznik podnio poseban zahtjev za utvrđivanje zastare ili nije odnosno je li istakao prigovor zastare u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti radi utvrđivanja porezne obveze ili nije, ne može biti razlog za nejednako oporezivanje, niti ta činjenica može opravdati različite pravne posljedice u pogledu prijelaznog režima u pogledu zastare u situaciji kada porezno tijelo i po službenoj dužnosti neovisno o radnjama poreznog obveznika dužno paziti na nastup zastare. Isto stajalište je zauzeto u nizu presuda tog suda, a Ustavni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj: U-III-2348/2022 od 23. svibnja 2023. i broj: U-III-5711/2022 od 12. srpnja 2023. naveo da članak 197. stavak 2. OPZ 2016 izrijekom ne propisuje da se odnosi i na porezne postupke pokrenute po službenoj dužnosti ali da je tu pravnu prazninu i eventualno različitu praksu otklonio Vrhovni sud presudom od 25. svibnja 2021. Nadalje, s obzirom na to da je zastara materijalnopravni institut poreznog prava, upućuje na to da razlike između postupaka koje porezna tijela pokreću po službenoj dužnosti i postupaka koje stranke pokreću zahtjevom za utvrđenje zastare, s gledišta tijeka i nastupa zastare, zapravo nema.
16. S obzirom na to da je predmetna presuda prvostupanjskog suda donesena u ponovljenom postupku nakon donošenja rješenja Vrhovnog suda broj: U-zpz 166/2021-10 od 15. lipnja 2022., koje pravno stajalište je potvrđeno i odlukama Ustavnog suda, to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da u predmetnom slučaju nije nastupila zastara, kako to pogrešno tvrdi tužitelj tijekom postupka.
17. Ocjenjujući zakonitost pobijane prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi ovaj sud je ocijenio presudu zakonitom, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava.
18. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
U Zagrebu 28. rujna 2023.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Karlovčan-Đurović, v.r.