Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-447/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB 14828046348, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari po tužbi tužitelja GH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 19. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja, te objave presude dana 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj kreditne partije: 7103023501 od dana 16. veljače 2006. godine, sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja GH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „KAMATE I NAKNADE“, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, da tužitelju GH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 572,12 EUR (petsto sedamdeset dva eura i dvanaest centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 28. veljače 2006. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 28. veljače 2006. do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 01. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.

siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, da tužitelju GH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 678,08 EUR (šesto sedamdeset osam eura i osam centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od 28. listopada 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika navodeći da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu br. kreditna partija 7103023501 od 16. veljače 2006. Tim ugovorom je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 91.920,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita. U čl. 2 predmetnog Ugovora je naznačeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora. Stoga je tužitelju kao korisniku kredita dana 27. veljače 2006. naplaćena naknada u iznosu od 572,12 eura odnosno 4.310,65 kn. Tužitelj navodi da je ugovor o kreditu koji je zaključio s tuženikom standardizirani odnosno tipski ugovor koji je unaprijed sročen i priređen od strane tuženika te ga je on kao korisnik kredita mogao samo potpisati ili ga uopće ne prihvatiti. Isto tako tužitelj navodi da nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja sa tuženikom, a niti mu je odredba iz čl. 2 predočena, niti razjašnjena sve u vezi sa činjenicom da je tekst ugovora bio unaprijed pripremljen. Obzirom na takvu situaciju smatra da je takvim postupanjem tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je navedena naknada uzeta iz iznosa odobrenog kredita iako je tužitelju obračunata kamata u cijelosti na visinu odobrenog kredita, a iznos koji je uzet na ime naknade mu nije isplaćen u okviru kredita. U smislu odredbe iz čl. 3. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovom poslovnom aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naprotiv ovaj ugovor je zaključen u svrhu izgradnje obiteljske kuće, a što je i vidljivo u čl. 6. ugovora. Stoga je tužitelj u ovom ugovoru o kreditu nastupio kao potrošač. Tužitelj također smatra da je odredba iz čl. 2. predmetnog ugovora nepoštena i suprotna načelu savjesti i poštenju, a to u smislu odredbi iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo već je ista unaprijed formulirana od strane trgovca tj. banke budući je dio standardnog ugovora koji je tuženik zaključivao sa svim korisnicima kredi ta u tom razdoblju. Zbog toga je navedena odredba i ništetna. Navedeno proizlazi iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, a koja propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori se smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Navodi da je takvom odredbom doista u ovom ugovornom odnosu došlo do neravnoteže između ugovornih strana i to na njegovu štetu kao korisnika kredita jer je odredba kojom se on kao korisnik kredita obvezuje platiti sve troškove i naknade prema tarifi tuženika nepoštena te je slijedom toga u smislu odredbe iz čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i ništetna. Ističe da u slučaju ništetnosti je sukladno odredbi iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Obzirom na to je i podnio ovu tužbu tražeći da se utvrdi da je odredba iz čl. 2. ugovora o namjenskom kreditu u kojoj je navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora ništetna, zatim da se obveže tuženik da mu vrati iznos koji mu je naplaćen na ime naknade u visini od 572,12 eura sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2006. do isplate kao i da se tuženik obveže na naknadu troškova ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja. Prije svega je istaknuo da je vrijednost predmeta spora previsoko naznačena budući tužitelj ovom tužbom zahtijeva isplatu iznosa od 572,12 eura te je upravo to pravilna vrijednost predmeta spora, nadalje je istaknuo i prigovor zastare obzirom da je navedena naknada naplaćena tužitelju još dana 27. veljače 2006. dok je ova tužba podnesena tek tijekom 2024. i ista nije vezana na presudu donesenu u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12. Konačno tuženik navodi da je predmetna naknada za obradu kreditnog zahtjeva valjano ugovorena jer je ista u ugovor unesena sukladno slobodi ugovaranja, a osim toga tuženik i ima ovlaštenje obračunati i naplatiti predmetnu naknadu prema odredbi čl. 1. i čl. 14. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 143/2013), a temeljem kojih odredbi je od strane ministra financija donesen 31. siječnja 2014. Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a prema kojem Pravilniku je i dopušteno obračunavati i naplaćivati predmetne naknade. Slijedom navedenog je tuženik dakle i mogao obračunati pa i naplatiti navedenu naknadu. Tuženik osim toga smatra da je ugovorna odredba koja je osporena ovom tužbom jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i da ista nije prouzročila nikakvu neravnotežu između stranaka te je slijedom toga i predložio odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog uz obvezu tužitelju prouzročenog parničnog troška.

3. Vezano na prigovor tuženika na naznačenu vrijednost predmeta ovoga spora u iznosu od 1.899,35 eura sud je sukladno odredbi iz čl. 40. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 114/22 ~ dalje ZPP) utvrdio vrijednost predmeta spora na ročištu dana 9. svibnja 2025. i to sa iznosom od 572,12 eura. Naime sud smatra da bez obzira što je doista tužitelj u ovoj tužbi zatražio utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da sve troškove i naknade snosi korisnik kredita te i isplatu odnosno povrat iznosa od 572,12 eura koliko mu je naplaćeno na ime osporene ugovorne odredbe je upravo iznos koji tužitelj traži vrijednost i zahtjeva za utvrđenje ništetnosti tako da se u ovom slučaju nedvojbeno radi o jedinstvenoj vrijednosti predmeta spora koja odgovara novčanom ekvivalentu iznosa koji tužitelj potražuje u ovom predmetu, a to u smislu odredbe iz čl. 40. st. 1. ZPP-a.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je prvenstveno saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja. Također je izvršio uvid u dopis tuženika sa lista 7-8 spisa, zatim u II. Dodatak ugovoru o kreditu sa lista 12-16 spisa, u ugovor sa listova 17-22 spisa, u dokumentaciju tužitelja sa listova 23-48 spisa, a koja se odnosi na sudsku praksu, u dokumentaciju tuženika sa listova 66-78 spisa, a koja se odnosi na proizvode i opće uvjete poslovanja tuženika kao i uputu za odobravanje kredita građanima i u dokumentaciju tuženika sa listova 87-139 spisa.

5. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 114/22 ~ dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja kako u cijelosti osnovan.

6. Sud je temeljem provedenih dokaza kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da su stranke zaključile Ugovor o namjenskom kreditu dana 16. veljače 2006. (listovi 17-22 spisa) i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita te CH i DH kao založni dužnici,

- navedenim kreditom je tužitelju stavljeno na raspolaganje iznos od 91.920,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,

- da je čl. 2. određeno da je korisnik kredita dužan platiti kredit u anuitetima u visini od 1.920,00 CHF kao i redovnu kamatu time da je u istom čl. određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora,

- da je u čl. 6. određeno da je namjena kredita izgradnja obiteljske kuće u [adresa], a u čl. 7. da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima od 455,53 CHF,

- da je tužitelj na ime naknade za obradu kredita (ulazna naknada) platio iznos od 4.310,65 kn odnosno 572,12 eura i to dana 27. veljače 2006.

7. Sporno je između stranaka da li je odredba ugovora o kreditu iz čl. 2. st. 4., a koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora", ništetna ili ne te da li tužitelj može tražiti povrat plaćenog iznosa naknade od tuženika.

8. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. navedenog zakona, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

9. Iz provedenih dokaza, a to naročito uvida u predmetni Ugovor o namjenskom kreditu (listovi 17-22 spisa) kao i iskaza samog tužitelja sud je utvrdio da je taj ugovor sastavljen upravo po tuženiku i to na njegovom tipskom obrascu, dok je tužitelj kao korisnik kredita ustvari mogao samo prihvatiti takav ugovor ili odbiti i nije imao nikakav utjecaj na sadržaj tog ugovora. To znači da je upravo tuženik određivao uvjete ugovora dok je tužitelj mogao jedino to prihvatiti ili ne. Činjenica jest da je u čl. 2. st. 4. Ugovora navedeno i da korisnik kredit se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknade za usluge kreditora. Iz te odredbe uopće nije jasno niti vidljivo na koje se to naknade i troškove ta odredba referira, a predmeta Odluka o tarifi naknada nije niti dio predmetnog ugovora, a iz te odredbe nije vidljivo niti koliko bi ti troškovi i naknade iznosili. Obzirom da se tužitelj nedvojbeno obratio tuženiku radi stjecanja novčanih sredstava za svoje potrebe, a koji su se odnosili na rješavanje stambenog pitanja tužitelja, a sam nije imao dovoljno sredstava da bi bez kredita to mogao riješiti to je jasno da je ustvari tužitelj bio na određeni način ovisan o tuženiku kako bi mogao steći ta sredstva. Međutim iz predmetnog ugovora nedvojbeno proizlazi da je tužitelj ipak doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika jer je upravo tužitelj kao korisnik kredita bio u obvezi plaćati sve troškove i naknade uključujući i trošak javnog bilježnika, a naravno i vraćati kredit u mjesečnim anuitetima kako je to tuženik odredio u čl. 7. i sa kamatom kako je to određeno u čl. 2. st. 1., a koja kamata je također i promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Prema tome po mišljenju ovog suda tužitelj je nedvojbeno doveden u neravnopravan položaj u odnosu prema tuženiku prema drugoj ugovornoj strani, a to pogotovo jer nije imao nikakav utjecaj na sadržaj predmetnog ugovor o kreditu već je to sve priredio i uredio tuženik, a iz iskaza tužitelja je sud utvrdio i da tužitelj nije mogao niti pregovarati sa tuženikom o bilo kojoj odredbi ovog ugovora pa tako ni o spornoj odredbi koja se odnosi na plaćanje naknada i troškova koja je obzirom na svoj sadržaj doista nerazumljiva jer nije vidljivo na što se ti troškovi i naknade odnose niti u kojem iznosu bi se isti trebali platiti.

10. Imajući unaprijed izneseno sud smatra da je doista predmetna odredba ugovora o plaćanju naknada i troškova ništetna, a to u smislu odredbe iz čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora. Prema odredbi iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjenju protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U ovom slučaju je vraćanje moguće što znači da je sud i naložio tuženoj vraćanje iznosa koji je tužitelj platio na ime kako to tuženik naziva naknade za obradu kredita. Isto tako je neosnovan i prigovor zastare tuženika, a to imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. prema kojem shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zakona prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tužitelj upravo u ovom predmetu traži utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe te stoga zastara na pravo povrata iznosa koji je isplaćen na temelju ništetne odredbi nije niti počela teći. S tim u vezi se upućuje i na odredbu iz čl. 328. ZOO prema kojoj pravo na isticanje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe se ne gasi.

11. Slijedom navedenog je sud utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja i presudio kao u izreci.

12. Što se tiče iskaza tužitelja sud je u cijelosti isti prihvatio kao istinit i vjerodostojan smatrajući da je tužitelj iskazivao logično i uvjerljivo o bitnim činjenicama vezanim za ovaj predmet i taj iskaz nije doveden u sumnju ostalim provedenim dokazima od strane suda, a niti tvrdnjama tuženika. Sud je također utvrdio da je tužitelj u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio potrošač obzirom da iz iskaza jasno proizlazi da je registrirao tvrtku tek u listopadu 2006., dok je sam ugovor potpisan dana 16. veljače 2006., a iz iskaza jasno proizlazi da je predmetni kredit uzet radi rješavanja stambenog pitanja obitelji tužitelja tj. radi izgradnje obiteljske kuće. Vezano na ostale dokaze koje sud ne spominje i ne obrazlaže se navodi da sud smatra te dokaze irelevantne za rješenje ovog predmeta.

13. Odluka o trošku temelji se na odredbama iz čl. 154. st. 1. ZPP-a time da je trošak obračunat prema vrijednosti predmeta spora kako je to sud utvrdio na ročištu dana 9. svibnja 2025. tj. na iznos od 572,12 eura. Sukladno prednjem je sud tužitelju priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023-dalje OT) u iznosu od 100,00 eura, zatim za pribavu potvrde o visini naknade za obradu kredita prema tbr. 36. OT iznos od 50,00 eura, trošak sastava podneska s očitovanjem na odgovor na tužbu prema tbr. 8. toč. 1. OT u iznosu od 100,00 eura, trošak zastupanja na dva ročišta kod suda svaki puta u iznosu od 100,00 eura prema tbr. 9. toč. 1. OT, trošak zastupanja na ročištu za objavu u iznosu od 50,00 eura prema tbr. 9. toč. 3. OT, trošak PDV na gore navedene iznose u iznosu od 125,00 eura prema br. 46. OT, te konačno trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu svaki puta po 26,54 eura, odnosno tužitelju je priznat sveukupni trošak u iznosu od 678,08 eura. Ovdje se napominje da je doista tužitelj naveo u tužbi da bi trebao biti oslobođen plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18 i 51/23 -dalje ZSP) međutim ta odredba se odnosi na oslobođenje potrošača kao stečajnog dužnika i tužitelja u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Tužitelj je pokrenuo ovaj postupak i podnio tužbu radi utvrđenja ništetnim i isplatu ugovorne odredbe koja se odnosi na isplatu naknada i troškova radi uzetog kredita, a taj zahtjev nije bio predmetom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa koja se tužba odnosila na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutne klauzule kojom se kredit vezao na valutu CHF (tako i ŽS Split u Gž- 1593/2024-2 od 27. svibnja 2025.). Stoga nema mjesta oslobođenju tužitelja plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu. Svi priznati troškovi su priznati sukladno odredbi iz čl. 155. ZPP-a i dosuđeni prema važećoj OT. Na dosuđene troškove je sud i dosudio zateznu kamatu sukladno odredbi iz čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 28. veljače 2025.

Sutkinja

Lidija Krašek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e -oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ OD Župan, Babić&Antunović d.o.o., Zagreb (za tužitelja)

2/ Punomoćnici tuženika Odvjetničko društvo Porobija & Porobija iz Zagreba (za tuženika)