REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27
21000 Split
Posl. broj: P-1769/2023-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji Irmi Dujić, u pravnoj stvari tužiteljice CĆ, iz [adresa], C [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku odvjetniku Mirku Butoroviću iz Hvara, protiv tuženika OTP Banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, zastupana po punomoćnici odvjetnici Niki Šobat Šimić i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. Split, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice odvjetnice Ane Močić te punomoćnice tuženika odvjetnice Nike Šobat Šimić, na ročištu za objavu i uručenje presude dana 28. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima pojedine odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 17116/06 , od 16. ožujka 2006. godine, sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita : CĆ, [adresa], Dinka [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika, kao kreditora: HVB - SPLITSKA BANKA d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, MBS : 060000488, danas: OTP BANKA d.d., [adresa], OIB : 52508873833, i to odredba članka 2. točka 4. i članka 10. točka d) - u cijelosti, odnosno u svakom dijelu predmetnog Ugovora u kojem se spominje valutna klauzula.
II. Nalaže se tuženiku : OTP BANKA d.d., [adresa], OIB: 52508873833, tužiteljici : CĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata ništetno naplaćenih iznosa temeljem Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 17116/06 , od 16. ožujka 2006. godine, ništetno ugovorenom valutnom klauzulom, isplatiti iznos od 6.649,42 EUR / 50.100,05 KN, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom: na iznos od - na iznos od od dana dospijeća do
EUR
- KN
1,74
13,11
10.05.2006.
isplate
0,90
6,75
12.06.2006.
isplate
1,65
12,43
10.10.2006.
isplate
7,65
57,65
12.03.2007.
isplate
6,04
45,52
10.04.2007.
isplate
0,29
2,20
10.08.2007.
isplate
0,11
0,87
10.09.2007.
isplate
3,48
26,19
10.01.2008.
isplate
8,85
66,71
11.02.2008.
isplate
16,51
124,43
10.03.2008.
isplate
9,89
74,51
10.04.2008.
isplate
5,19
39,12
12.05.2008.
isplate
4,51
33,99
10.06.2008.
isplate
3,08
23,19
10.07.2008.
isplate
0,83
6,26
11.08.2008.
isplate
2,04
15,39
10.09.2008.
isplate
14,18
106,83
10.10.2008.
isplate
23,95
180,47
10.11.2008.
isplate
20,32
153,08
10.12.2008.
isplate
41,08
309,50
12.01.2009.
isplate
59,76
450,23
10.02.2009.
isplate
69,69
525,10
10.03.2009.
isplate
52,25
393,65
10.04.2009.
isplate
49,14
370,24
11.05.2009.
isplate
47,39
357,07
10.06.2009.
isplate
50,91
383,55
10.07.2009.
isplate
43,89
330,66
10.08.2009.
isplate
47,07
354,68
10.09.2009.
isplate
41,60
313,46
12.10.2009.
isplate
46,47
350,11
10.11.2009.
isplate
43,68
329,09
10.12.2009.
isplate
61,87
466,16
11.01.2010.
isplate
69,42
523,04
10.02.2010.
isplate
67,82
510,98
10.03.2010.
isplate
74,24
559,34
12.04.2010.
isplate
83,47
628,90
10.05.2010.
isplate
91,70
690,91
10.06.2010.
isplate
107,48
809,79
12.07.2010.
isplate
92,05
693,54
10.08.2010.
isplate
131,25
988,89
10.09.2010.
isplate
110,68
833,90
11.10.2010.
isplate
114,66
863,90
10.11.2010.
isplate
131,72
992,42
10.12.2010.
isplate
154,26
1.162,30 10.1.2011.
isplate
123,49
930,46
10.02.2011.
isplate
131,28
989,16
10.03.2011.
isplate
120,26
906,12
11.04.2011.
isplate
145,20
1.094,00 10.05.2011.
isplate
162,29
1.222,77 10.06.2011.
isplate
170,04
1.281,19 11.07.2011.
isplate
256,23
1.930,55 10.08.2011.
isplate
174,48
1.314,66 12.09.2011.
isplate
162,29
1.222,77 10.10.2011.
isplate
165,29
1.245,40 10.11.2011.
isplate
164,18
1.237,04 12.12.2011.
isplate
174,82
1.317,19 10.01.2012.
isplate
182,26
1.373,22 10.02.2012.
isplate
184,55
1.390,50 12.03.2012.
isplate
179,14
1.349,76 10.04.2012.
isplate
182,03
1.371,50 10.05.2012.
isplate
185,01
1.393,92 11.06.2012.
isplate
180,55
1.360,32 10.07.2012.
isplate
180,13
1.357,17 10.08.2012.
isplate
171,73
1.293,88 10.09.2012.
isplate
174,59
1.315,48 10.10.2012.
isplate
180,84
1.362,52 12.11.2012.
isplate
178,85
1.347,57 10.12.2012.
isplate
181,72
1.369,17 10.01.2013.
isplate
173,57
1.307,80 11.02.2013.
isplate
170,43
1.284,07 11.03.2013.
isplate
179,41
1.351,75 10.04.2013.
isplate
i to:
- za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena ;
- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. siječnja 2022. godine, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
- za razdoblje nakon 1. siječnja 2023. godine do naplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 925,00 Eura, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 28. listopada 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Kod Općinskog suda u Splitu dana 08. svibnja 2023. zaprimljena je tužba tužiteljice CĆ protiv tuženika OTP banka d.d., a radi utvrđenja i isplate. U tužbi tužiteljica navodi da je dana 16. ožujka 2006. godine, tužiteljica kao korisnica kredita sa HVB - SPLITSKA BANKA d.d. iz Splita, kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu, broj 17116/06, a tuženik da je pravni sljednik kreditora, nakon izmjene tvrtke i izvršenog pripajanja drugom društvu, kao društvu preuzimatelju, i to sada tuženiku. Predmetnim Ugovorom kreditor je korisniku, tužiteljici, odobrio uplatu iznosa od 62.400,00 CHF, s rokom otplate od 120 mjeseci (10 godina). Otplata kredita ugovorena je u kunskoj protuvrijednosti, odnosno po prodajnom tečaju za CHF, prema tečaju kreditora na dan korištenja, dakle primjenom valutne klauzule, sve temeljem odredbe članka 2. točka 4. i članka 10. točka d) predmetnog Ugovora. Tužiteljica je započela sa isplatama anuiteta dana 10. travnja 2006. godine. Tužiteljica se poziva na Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/2017, donijetu dana 14. lipnja 2018. godine tj. na odluku u kolektivnom sporu, u kojoj je kao 2. tuženik naveden ovdje prednik tuženika te navodi kako se temeljem odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ta odluka sa obvezujućom snagom primjenjuje na ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene, a što da je ovdje slučaj. tuženik u razdoblju otplate kredita, temeljem ništetne ugovorne odredbe tužitelju obračunavao mjesečne anuitete temeljem kunske protuvrijednosti CHF valute, što je rezultiralo većim plaćanjem kunske protuvrijednosti, u odnosu na početni tečaj. Tužitelj navodi kako je tuženik, opisanim načinom postupanja u obrazloženju presude na koju se poziva, povrijedio odredbu članka 3. Zakona o obveznim odnosima te posljedično navedenom bez osnove stekao iznos koji potražuje ovim postupkom, u skladu sa odredbom članka 1111. istog Zakona. Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnim odredbe članka 2. točka 4. i članka 10. točka d. i u svakom dijelu predmetnog ugovora u kojem se spominje valutna klauzula te postavlja zahtjev za isplatu iznosa od 6.649,42 Eur sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, a radi povrata, tj. isplate iznosa naplaćenih temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom dana 16. listopada 2024. tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, ističe prigovor zastare te predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 09. svibnja 2013. g. Navodi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g. tuženik u ponudi kredita imao i kredite u drugim valutama kao i kredite bez valutne klauzule, ali da je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule (članak 15. st. 1. Ugovora o kreditu). Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Tuženik osporava da bi u ugovornom odnosu s tužiteljicom zasnovanom ugovorom iz 2006. postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, osporava da bi predmetni ugovor o kreditu bio tipski ugovor te navodi da se o svim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama da je tužiteljica bila upoznata i sa istima se usuglasila te da je između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Tuženik osporava osnov i opreza radi visinu tužbenog zahtjeva te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate.
Na ročištu održanome dana 16. rujna 2025. tuženik je ustrajao u osporavanju osnova, a odustao je od osporavanja visine potraživanja.
3. Tijekom dokaznog postupka izveden je dokaz čitanjem Ugovor o kreditu, broj 17116/06 od 16. ožujka 2006., ispisa prometa po računu tužiteljice, otplatnim planom predmetnog ugovora o kreditu u valuti CHF, povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika, izvoda iz sudskog registra, priloženog pravnog shvaćanja.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Na temelju izvedenih dokaza i to čitanjem Ugovora o kreditu, broj 17116/06 zaključenog dana 16 ožujka 2006. između HVB Splitska banka d.d. kao kreditora te CĆ kao korisnika kredita te TĆ kao sudužnika, otplatnog plana – početnog i stvarnog, pregleda uplata, sud je utvrdio:
- da su tužiteljica i prednik tuženika dana 16. ožujka 2006. zaključili ugovor o kreditu sa namjenom za kupnju stana na iznos od 62.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita,
- da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 120 mjeseci (10 godina)
- da je nominalna kamatna stopa iznosila 4,20 % promjenjiva
- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 2013. godini što proizlazi iz odgovora na tužbu,
- da je zbog plaćanja mjesečnih anuiteta temeljem kunske protuvrijednosti CHF valute tužitelj platio veći iznos kunske protuvrijednosti u odnosu na početni tečaj
- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,
- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 08. svibnja 2023.
- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018.
Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru, a što tuženik tijekom postupka ni ne osporava.
6. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti jesu li pojedine odredbe predmetnog ugovora o kreditu, članka 2. točka 4. i članka 10. točka d., u kojima se spominje valutna klauzula ništetne ili ne.
7. Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom preplaćenog po osnovu ništetnih odredbi. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti. Zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje ZOO) u svezi s čl. 1111. ZOO-a). Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti 2013.Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH www.vsrh.hr) dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu. Kako je naprijed utvrđeno predmetni kredit je trebalo otplatiti u 120 anuiteta, a ugovor je otplaćen 2013.
Tužitelj je tužbom zatražio samo utvrđenje ništetnom odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno cijelog ugovora i isplatu po toj osnovi.
Stoga dakle, u konkretnom slučaju nema zastare, jer je podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. nastupio prekid zastare.
Za istaknuti je da je dug po kreditu potrebno računati kao cjelinu, a ne po ratama kredita iz razloga što rata ne postoji bez kredita. Da nema duga po kreditu ne bi bilo ni pojedine rate kredita.
Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. U konkretnom slučaju predmetna individualna tužba podnesena je 08. svibnja 2023., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina, početak kojeg je potrebno računati od 14. lipnja 2018.
Stoga je u pogledu „valutne klauzule“ tužba pravodobna.
Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj Internet stranici (http://www.vsrh.hr) objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su- IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. U navedenom shvaćanju navodi se da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare u pogledu zahtjeva za isplatom po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF neosnovan je u cijelosti.
8. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a time i na odluku VSRH Rev Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. za navesti je slijedeće:
Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.
Za istaknuti je i to da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III- 2922/2018 od 20. veljače 2020. odbijena ustavna tužba podnesena protiv odluke VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Time je Ustavni sud RH prihvatio pravna shvaćanja VSRH o pitanju zastare u ovoj pravnoj stvari.
Tužitelj se pozvao na presudu Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je i presudom i rješenjem VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U- III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP- a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), dalje ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 7) Societe Generale - Splitska banka d.d. Split (pravni prednik tuženika iz ovog postupka) utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je sedmotuženik S.B. d.d. (ranije: SG-SB i HVB SG) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III-
4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
9. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj podvesti pod tzv. slučaj " T“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH.
U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni ugovor o kreditu br. 91105/05, od 28. listopada 2005., je potrošački ugovor. Sporne odredbe tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu su nepoštene ugovorne odredbe iz razloga, jer se, kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi tog ugovora, a niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.
Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85 i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dalje: ZZP/07 važećeg u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.
Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom potrošač nije dovoljno informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja). Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan primjer takve odredbe je kad ugovorne odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.
Stoga su dakle odredbe o vlautnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne. U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena valutna klauzula u CHF, jer su u tom dijelu nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača.
10. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće.
Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio obrazloženja.
Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao, suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama predložene dokaze...“
Navedeni stav VSRH potvrđen je od strane Ustavnog suda RH u odluci U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj se navodi: „…da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača…“.
Kako tuženik nije osporio tužitelju da bi bio potrošač, a i s obzirom na ranije navedeno, nije bilo potrebe saslušavati tužitelja.
11. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru, jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“ utvrđeno je da se radi o tipskim ugorima u pogledu kojih potrošači nisu imali mogućnost pregovaranja.
12. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr). Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).
13. Slijedom navedenog odredbe predmetnog potrošačkog ugovora o kreditu koji je tipski ugovor u dijelu u kojem se spominje valutna klauzula, a i u odnosu na odredbu članka 10.d., nerazumljive su jer iz njih ne proizlazi određenost i odredivost valutne klauzule, pa se radi o ništetnim odredbama kako je to naprijed detaljno obrazloženo.
14. Odredbom čl. 104. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
15. Napominje se da visina tužbenog zahtjeva među parničnim strankama nije sporna pa se ova činjenica uzima istinitom i dokazanom.
16. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno.
Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire.
17. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.
18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl.151. st.3. ZPP i 155. ZPP. Tužitelju je trošak odmjeren sukladno sa odredbama Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj 138/23). Tako mu je priznat trošak sastava tužbe, sastava podneska od 28.11.2024., zastupanja na ročištu od 16. 09.2025. u iznosu od po 250,00 Eur, sukladno Tbr.7.t.1., 8.t.1., 9.t.1., 46. i 54. Tarife. Prizna mi je i trošak pristupa na ročište od 16.09.2025. u iznosu od 125,00 Eur sukladno Tbr,7.t.2., 46. i 54. Tarife. Pored ovoga obistinjen mu je iznos od 50,00 Eur na ime sudske pristojbe( po podacima uz tužbu proizlazi da je plaćeno 56,48 Eur, ali je odmjereno sukladno traženju), a što zbrojeno iznosi 925,00 Eur. Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki III. izreke presude.
U Splitu, 28. listopada 2025.
SUTKINJA
Irma Dujić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).
DNA:
pun. tužitelja
pun. tuženika
u spis
