Poslovni broj: Gž-395/2023-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. S. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku M. H., odvjetniku iz OD H. & p. d.o.o., Z., protiv tuženika K. Ž. iz Z., OIB: …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zlataru – Stalne službe u Krapini poslovni broj 11 P-1096/2022-11 od 28. ožujka 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 28. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

i

 

r i j e š i o    j e

 

 

Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda i rješenje Općinskog suda u Zlataru – Stalne službe u Krapini poslovni broj 11 P-1096/2022-11 od 28. ožujka 2023. godine.

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog suda u Zlataru – Stalne službe u Krapini poslovni broj 11 P-1096/2022-11 od 28. ožujka 2023. godine proglašena je nedopuštenom pljenidba i prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava u ovršnom postupku koji je pokrenut po prijedlogu ovrhovoditelja K. Ž. iz Z., na novčanoj tražbini po računima ovršenika V. S. iz Z., u dijelu koji premašuje iznos od 43,69 kuna, a koji iznos se odnosi na naplatu troškova parničnog postupka određenih presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1414/20 od 02.09.2020. godine (točka I. izreke), i tuženiku je naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 745,55 EUR / 5.624,88 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. ožujka 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (točka II. izreke).

 

1.1.) Rješenjem istog broja i datuma odbijen je prigovor tuženika na vrijednost predmeta spora te je ista utvrđena u iznosu od 7.013,87 EUR / 52.845,97 kuna.

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14., 79/19., 80/22. i 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva i dosudom mu parničnog troška, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena pljenidba i prijenos novčanih sredstava u postupku izravne naplate, koji postupak je dana 15. lipnja 2022. godine pokrenuo tuženik kao vjerovnik novčane tražbine po pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-1414/20, i to protiv tužiteljice kao zakonske nasljednice sada pokojnog B. S., kao dužnika te tražbine u odnosu na kojeg je i donesena navedena pravomoćna presuda.

5.1.) Nije sporno da je navedeni postupak izravne naplate tuženik pokrenuo radi prisilne naplate novčane tražbine u iznosu od 45.000,00 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, i novčane tražbine s osnova parničnog troška u iznosu od 2.670,50 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

5.2.) Također, nije sporno da je predmetnu parnicu tužiteljica pokrenula u skladu sa zaključkom ovršnog suda broj 66 Ovr-1915/2022-3 od 06. srpnja 2022. godine, kojim je i bila upućena na pokretanje iste.

6.) Postavljeni tužbeni zahtjev sud prvog stupnja ocjenjuje osnovanim, jer na temelju izvedenih dokaza nalazi utvrđenim da tuženik, temeljem pravomoćne presude P-1414/20, nije niti ovlašten od tužiteljice tražiti prisilnu naplatu glavne tražbine u iznosu od 45.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, jer dio izreke navedene presude koji se odnosi na navedeni iznos predstavlja fakultas alternativa u smislu odredbi čl.38. i čl.39. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05. 41/08., 125/11. 78/15., 2/18. i 126/21. – dalje: ZOO/05, slijedom čega navedena presuda niti ne predstavlja ovršnu ispravu za tu tražbinu, već samo za tražbinu dosuđenog parničnog troška u iznosu od 2.670,50 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

6.1.)  Pored toga, sud prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza nalazi utvrđenim da tuženik navedenu tražbinu s osnova dosuđenog parničnog troška ima pravo prisilno ostvariti od tužiteljice samo do iznosa od 43,69 kuna, odnosno da su pljenidba i prijenos radi naplate navedene tražbine preko tog iznosa nedopušteni, jer toliko iznosi vrijednost imovine koju je tužiteljica, sukladno pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju, naslijedila iza pokojnog supruga B. S., dužnika obveze i tuženika u odnosu na kojeg glasi ovršna isprava. Pri tome sud prvog stupnja se je pozvao na primjenu odredbe čl.139. Zakona o nasljeđivanju (NN broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19. – dalje: ZN).

6.2.) Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, pobijanom presudom sud prvog stupnja joj dosuđuje i parnični trošak primjenom odredbe čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a.

7.) Tuženik u žalbi, kada ističe da ju izjavljuje i zbog žalbenog razloga iz odredbe čl.354. ZPP-a, nije jasno naznačio koju je to bitnu povredu postupka učinio sud prvog stupnja. Međutim, iz njenog obrazloženja gdje se govori o proturječnosti same izreke proizlazilo bi da tuženik smatra da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a.

7.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao utemeljene, jer je izreka presude potpuno jasna te u njoj nema proturječja na koje se ukazuje u žalbi. Naime, iz odluke sadržane u izreci sasvim izvjesno proizlazi, jednako kao i iz razloga za tu odluku navedenih u obrazloženju, da je njome ovrhe (pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate) proglašena nedopuštenom osim za naplatu iznosa od 43,69 kuna s osnova parničnog troška dosuđenog pravomoćnom presudom temeljem koje je zatražena izravna naplata. Imajući u vidu za što se vodi predmetni postupak izravne naplate, tj. da je tuženik u njem zatražio naplatu tražbine u iznosu od 45.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom te naplatu tražbine parničnog troška u iznosu od 2.670,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, tada je sasvim jasno da je donesenom pobijanom odlukom proglašena ovrha nedopuštenom za cijelu tražbinu u iznosu od 45.000,00 kuna i za tražbinu zakonske zatezne kamate na nju, i za tražbinu parničnog troška preko iznosa od 43,69 kuna.

7.2.) Ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da pobijana presuda ima i nekih drugih nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće na valjan način ispitati, slijedom čega nije ostvareno postojanje bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, a ispitujući pobijanu presudu i u okvirima propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da bi sud prvog stupnja učinio i bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se u žalbenom postupku pazi i po službenoj dužnosti.

8.) Pri osporavanju prvostupanjske presude zbog žalbenih razloga iz odredbi čl.355. (pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje) i čl.356. (pogrešna primjena materijalnog prava) ZPP-a, tuženik  žalbi u bitnome ističe:

-da sud prvog stupnja, glede pravnih učinaka pravomoćne presude P-1414/20, istu nedopušteno i arbitrarno tumači u korist tužiteljice, potpuno zanemarujući njeno svojstvo pravomoćnosti zbog čega više nije niti moguće niti dopušteno istu preispitivati i tumačiti u predmetnom postupku;

-da je sud izveo potpuno pogrešan zaključak glede tužiteljičine odgovornosti za dugove svog supruga samo do visine od 43,69 kuna – a to sve stoga što je potpuno neutemeljeno odbio sve dokazne prijedloge tuženika, kojima je on tražio da se kao prethodno pitanje raspravi i utvrdi, da li je pokojni B. S. bio vlasnik imovine (nekretnina, pokretnina, novčanih sredstava) s osnova bračne stečevine sa tužiteljicom, a koja u vođenom ostavinskom postupku nije utvrđena njegovom ostavinskom imovinom te da se utvrdi vrijednost te imovine, a sve to jer prema saznanju tuženika B. S. je imao takvu imovinu, tj. kuću koju je stjecao za trajanja braka sa suprugom, imao je motorna vozila, a imao je i novčanih sredstava koje je za života prenio na račune tužiteljice.

8.1.) Niti naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, što će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

9.) Prije svega, pravno su netočne žalbene tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno te arbitrarno tumačio pravomoćnu presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-1414/20, a temeljem koje je tuženik u postupku izravne naplate zatražio prisilno namirenje novčane tražbine u iznosu od 45.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.

9.1.) To stoga što iz izreke navedene presude (list 18) proizlazi da je njome, u točki I., B. S. kao tuženiku naloženo ispunjenje nenovčane obveze – zamjena postavljenog opločnika novim na nekretnini na točno određenoj adresi, s tim da je tužitelj (tuženik u predmetnoj parnici) pristao i na to da se B. S. navedene nenovčane obveze može osloboditi isplatom iznosa od 45.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od točno određenog dana. Dakle, izrekom navedene presude nije B. S. naloženo plaćanje navedenog novčanog iznosa već mu je naloženo izvršenje točno određenog činjenja.

9.2.) Prema tome, iz izreke navedene pravomoćne presude sasvim jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o alternativnoj obvezi – tj. o obvezi sa dvije ili više činidbi, u smislu odredbe čl.32. ZOO/05, kod koje bi vjerovniku pripadalo pravo birati te izabrati jednu od više činidbi, već se radilo o fakultativnoj obvezi, tj. takozvanoj facultas alternativa, ili građanskopravnoj ponudi u smislu odredba čl.38. ZOO/05, kojom je pak propisano da dužnik čija obveza ima jednu činidbu, ali mu je dopušteno osloboditi se svoje obveze ispunjenjem neke druge određene činidbe, može se koristiti tom mogućnošću sve dok vjerovnik u ovršnom postupku ne primi potpuno ili djelomično ispunjenje činidbe.

9.3.) U skladu sa naprijed navedenim, samo dužnik (B. S.) obveze po navedenoj pravomoćnoj presudi, imao je pravo izbora – ili ispuniti nenovčanu obvezu čije izvršenje mu je naloženo tom presudom, ili se nje osloboditi plaćanjem iznosa iz facultas alternativa. Navedeno pravo izbora ne pripada vjerovniku (tuženik), slijedom čega vjerovnik nije ovlašten niti tražiti prisilno ostvarenje onog što čini sadržaj facultas alternativa. Upravo je na taj način, tj. potpuno pravilno, sud prvog stupnja protumačio pravne učinke pravomoćne presude P-1414/20, te je suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika, pravilno zaključio kako navedena presuda predstavlja ovršnu ispravu, ali ne za naplatu novčane tražbine u iznosu od 45.000,00 kuna sa zateznom kamatom, već samo za naplatu parničnog troška dosuđenog tuženiku točkom II. izreke navedene presude.

10.) Nadalje, nije sporno da je tuženik postupak prisilne (izravne) naplate protiv tužiteljice pokrenuo kao protiv zakonske nasljednice dužnika obveze B. S., koja je takvom utvrđena rješenjem o nasljeđivanju O-7975/2021 od 03. prosinca 2021. godine.

10.1.) Iz navedenog rješenja o nasljeđivanju proizlazi da je isto doneseno nakon provedene ostavinske rasprave te da je njime utvrđeno da ostavinsku imovinu B. S. čini novčana tražbina u neutvrđenom iznosu prema HZZO s osnova preplate police dopunskog zdravstvenog osiguranja, te novčana tražbina u neutvrđenom iznosu  po redovnom tekućem računu i po redovnom deviznom računu, oba otvorena kod P. b. Z., a njegovim nasljednikom na toj imovini je proglašena tužiteljica V. S..

10.2.) Isto tako, iz izvedenih dokaza tijekom postupka proizlazi i to da na bankovnim računima (tekućem i deviznom) sada pokojnog B. S., koje je imao otvorene kod P. b. Z., u času njegove smrti nije bilo novčanih sredstava, i da je tužiteljici, kao njegovoj nasljednici pripala samo tražbina s osnova preplate police dopunskog zdravstvenog osiguranja u iznosu od 43,69 kuna.

11.) Odredbom čl.139. ZN-a je propisano, i to u njenom st.1., da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove, a u st.3., da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika.

11.1.) Pozivanje dužnikova nasljednika na odgovornost za dugove do vrijednosti naslijeđene imovine čini supstrat žalbenog razloga iz odredbe čl.50.st.1.t.7. Ovršnog zakona (NN 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. i 114/22. – dalje: OZ/12), tj. razloga zbog kojeg je ovršenik ovlašten žalbom pobijati rješenje o ovrsi.

12.) Imajući u vidu naprijed navedeno u prethodim točkama (t.10. do t.11.1.) tada je sasvim izvjesno da je pravilna i zakonita odluka suda prvog stupnja kojom je prisilna naplata pokrenuta podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu, preko iznosa od 43,69 kuna, nedopuštena, jer upravo toliko iznosi vrijednost ostavinske imovine koju je tužiteljica prema pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju naslijedila od B. S., tuženikova dužnika.

13.) Neutemeljene su žalbene tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja, radi donošenja pravilne i zakonite odluke bio dužan, kao prethodno pitanje, raspraviti i utvrditi, da li postoji imovina koju je B. S. za života otuđio, tj. prenio na tužiteljicu, odnosno da li postoji neka druga imovna (nekretnine, pokretnine, novčana sredstva) koja predstavlja njihovu bračnu stečevinu a koja kao takva nije utvrđena u provedenom ostavinskom postupku.

13.1.) Navedene prigovore i prijedloge tuženika sud prvog stupnja je pravilno otklonio kao pravno irelevantne, a imajući pri tome u vidu karakter predmetnog spora. Naime, iz već naprijed navedenog proizlazi da nije sporno da je tuženik naplatu svoje tražbine protiv tužiteljice zatražio na temelju ovršne isprave koja ne glasi u odnosu na nju kao dužnika, već na B. S. kao dužnika. Dakle, prisilnu naplatu od tužiteljice je tuženik zatražio na temelju rješenja o nasljeđivanju, kojim je ona proglašena nasljednikom dužnika B. S.. Toj prisilnoj naplati tužiteljica se je usprotivila podnošenjem pravnog lijeka iz odredbe čl.210. OZ/12, pozivajući se na postojanje žalbenog razloga iz odredbe čl.50.st.1.t.7. OZ/12 u svezi čl.139. ZN, i upravo u svezi sa tim žalbenim razlogom je tužiteljica i upućena na predmetnu parnicu.

13.2.) U skladu sa navedenim u prethodnoj točki, u predmetnoj parnici koju je pokrenula tužiteljica u skladu sa uputom ovršnog suda, dopušteno je raspravljati samo o onim činjenicama na kojima je tužiteljica utemeljila pravni lijek izjavljen u postupku ovrhe (prisilne naplate) te svoju tužbu – tj. da je vrijednost naslijeđene imovine prema rješenju o nasljeđivanju manja od iznosa tražbine, i o onim činjenicama protivne strane (tuženika) kojima se osporavaju činjenične tvrdnje tužiteljice o vrijednosti imovine naslijeđene pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju.

13.3.) Dakle, u predmetnoj parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nije bilo moguće raspravljati o tome, niti utvrđivati, da li je B. S. za svoga života (prije smrti) otuđio neku svoju imovinu, tj. istu prenio bilo na tužiteljicu ili pak na neku treću osobu, a sve to s namjerom da na taj način onemogući namirenje svojih vjerovnika, pa među njima i tuženika. Navedeno može biti predmetom raspravljanja i odlučivanja posebne parnice koju tuženik može pokrenuti te u njoj zatražiti pravnu zaštitu primjenom odredbi Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05. i dr. – dalje: ZOO/05) kojima se regulira institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji.

13.4.) Isto tako, moguće je da je B. S. u času svoje smrti, bio vlasnikom i neke druge imovine (nekretnine, pokretnine) osim one navedene u rješenju o nasljeđivanju, pa i s osnova bračne stečevine sa tužiteljicom. S obzirom na to njegovim vjerovnicima pripadalo bi i pravo tražiti da se to utvrdi u odgovarajućem sudskom postupku, no ne u predmetnoj parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom koju je, u svojstvu tužitelja, pokrenula tužiteljica kao njegova nasljednica. Dakle, ukoliko tuženik smatra da je B. S. bio vlasnik i neke druge imovine, osim one koja je takvom utvrđena pravomoćnim rješenje o nasljeđivanju, i da stoga postoji obveza njegovih nasljednika naknaditi njegovu tražbinu  u cijelosti, tada on to ima mogućnost i dokazivati u posebnoj parnici protiv svih njegovih nasljednika te u odnosu na njih, ukoliko to uspije dokazati, ishoditi i presudu kojom će oni biti obvezani na plaćanje nepodmirene obveze B. S..

14.) Zbog naprijed iznijetog ne mogu se prihvatiti žalbene tvrdnje tuženika niti o postojanju žalbenog razloga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, niti o postojanju žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava pri donošenju odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice.

15.) Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, tj. u cijelosti je prihvaćen njen tužbeni zahtjev, to je onda sud prvog stupnja, pravilno odlučio i o troškovima parničnog postupka kada je obvezao tuženika, temeljem odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, da tužitelju naknadi cjelokupan parnični trošak koje je, prema vrijednosti predmeta spora te pravilnom primjenom odredbi Odvjetničke tarife, u skladu sa odredbama čl.155. ZPP-a utvrdio kao potreban za vođenje ove parnice.

16.) Zbog svega naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

Bjelovar, 28. rujna 2023.

                                                                                                 Predsjednik vijeća

                                                                                                          Alen Golub v. r.