Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-160/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenih AM i dr., zbog kaznenih djela iz članka 230. stavka 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama okrivljenih AM i FM, protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovnog broja K-1046/2019-73, od 12. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe okrivljenih AM i FM odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Splitu proglasio je krivim okrivljenike AM i FM da bi zajednički počinili kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11, a AM još i da bi sam počinio kazneno djelo teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 1., u vezi članka 228. stavka 1. KZ/11 te kazneno djelo krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11. Nakon toga, okrivljeniku AM je utvrdio pojedinačne kazne zatvora, i to za kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. KZ/11, na temelju te odredbe, kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, za kazneno djelo iz članka 229. stavka 1. točke 1. KZ/11, na temelju te odredbe, kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine te za kazneno djelo iz članka 228. stavka 1. KZ/11, na temelju te odredbe, kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci. Potom je, na temelju članka 230. stavka 1., u vezi članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11, okrivljenik HM osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci. Okrivljena FM je, za kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. KZ/11, na temelju te odredbe, osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci. Okrivljeniku AM je, na temelju članka 54. KZ/11, u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode po djelatnicima PU SD, I. PP Split od 11. ožujka 2019. do 12. ožujka 2019., dok je okrivljenoj FM, na temelju iste odredbe u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode po djelatnicima PU SD, od 5. veljače 2019. do 6. veljače 2019. te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. siječnja 2025. do 7. veljače 2025.

2. Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11, u vezi članka 560. stavka. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08), od okrivljenika pod 1) AM i pod 2) FM oduzeta je imovinska korist ostvarena činjenjem kaznenog djela pod točkom I. izreke presude iznosu od po 13,27 EUR-a (trinaest eura i dvadesetsedam centi)/100,00 kn (sto kuna), koji iznos postaje imovina Republike Hrvatske te su dužni okrivljenici navedene iznose u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti ove presude uplatiti u korist proračuna Republike Hrvatske.

3. Na temelju članka 158. stavka 1. ZKP/08 okrivljenik pod 1) HM na ime postavljenog imovinskopravnog zahtjeva dužan je naknaditi oštećeniku ČM iznos od 2.654,46 EUR-a (dvijetisućešestpdesetčetiri eura i četrdesetšest centi)20.000,00 kn (dvadesettisuća kuna), te oštećeniku ZM iznos od 929,06 EUR-a (devestodvadesetdevet eura i šest centi)/7.000,00 kn(sedamtisuća kuna), u roku od 15 (petnaest) dana po pravomoćnosti presude.

4. Na temelju članka 556. stavka 2. ZKP/08 okrivljenici pod 2) FM vraćena je jedna crna kapa "šilterica marke "Adidas", koja se nalazi kod Općinskog suda u Splitu deponirana pod brojem COP-16/2020 te će se po pravomoćnosti presude vratiti optuženici pod 2) FM ili osobi koju ona ovlasti.

5. Na temelju odredbe članka 148. stavka 1., u vezi članka 145. stavka 2. točki 1. i 6. ZKP/08, obvezan je optuženik pod 1) HM naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od ukupno 1.778,67 EUR-a (tisućusedamstosedamdesetosam eura i šezdesetsedam centi), od čega iznos od 1.251,84 EUR-a/9.432,00 kn predstavlja specifikaciju troškova Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić" Zagreb, od 12. veljače 2019., za izradu nalaza i mišljenja; iznos od 167,76 EUR-a/1.264,00 kn predstavlja specifikaciju troškova Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić" Zagreb od 5. veljače 2019. za izradu nalaza i mišljenja, iznos od 59,07 EUR-a nagradu stalnom sudskom vještaku medicinske struke dr. Šimunu Anđelinoviću za izradu nalaza i mišljenja od 24. listopada 2023., iznos od 300,00 EUR-a paušalnu svotu u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

6. Na temelju odredbe članka 148. stavka 1., u vezi članka 145. stavka 2. točki 1. i 6. ZKP/08, dužna je okrivljenica pod 2) FM naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od ukupno 687,56 EUR-a (šestoosamdesetsedam eura i pedesetšest centi) od čega iznos od 328,49 EUR- a/2.475,00 kn predstavlja nagradu branitelju po službenoj dužnosti Nikoli Božikoviću, odvjetniku u Splitu, na ime obrane optuženice, iznos od 59,07 EUR-a nagradu stalnom sudskom vještaku medicinske struke dr. Šimunu Anđelinoviću za izradu nalaza i mišljenja od 24. listopada 2023., iznos od 300,00 EUR-a paušalnu svotu u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

7. Protiv ove presude žalbu je podnio okrivljenik HM, po svom branitelju Damiru Blaževiću odvjetniku u Splitu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba kaznenog postupka, vezano za kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. KZ/11, kao i zbog odluke o kazni u odnosu na kaznena djela iz članka 229. stavka 1. i 228. stavka 1. KZ/11, s prijedlogom da se točka I. prvostupanjske presude ukine i u tom dijelu predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja, a u odnosu na točke II. i III. da se "prvostupanjska presuda izmijeni na način da se prvookrivljenom odredi manja kazna".

8. Žalbu protiv prvostupanjske presude podnijela je i okrivljena FM, po svom branitelju Ivanu Čizmiću odvjetniku u Splitu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se oslobodi optužbe, podredno da se ukine presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno kao krajnja solucija, da se ublaži izrečena kazna na način da se okrivljenoj izrekne uvjetnu osudu ili barem umanji trajanje izrečene bezuvjetne osude.

9. Odgovor na žalbe nije podnesen.

10. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, a kojega je, nakon uvida vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

11. Žalbe okrivljenih AM i FM su neosnovane.

12. Žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, okrivljenik HM je u svojoj žalbi pravno označio kao povredu iz članka 468. stavka 1. točki 9. i 11. ZKP/08, premda se razlozi kojima opisuje način na koji bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, odnose na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa će u sklopu te žalbene osnove biti i ocijenjeni.

12.1. Okrivljena FM je uvodno navela da prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, međutim nije pravno označila o kojoj povredi bi se radilo niti je opisan način na koji bi ta povreda bila ostvarena, a iz sadržaja žalbe proizlazi da se svi žalbeni razlozi ustvari odnose na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te dijelom i na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona.

12.2. Razlozi koje je okrivljenik HM vezao uz bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08 (da je optužba prekoračena) se odnose na odluku suda da iz činjeničnog opisa kaznenog djela iz optužnice ispusti način počinjenja kaznenog djela koje se okrivljeniku stavlja na teret, da bi "maskiran šalom i kapom preko glave zaprijetio mu smrću na način da je stavio ruku u džep jakne i držao uperenu prema UM". Naime, okrivljenik navodi kako prvostupanjski sud u tom dijelu nije donio odluku, a na taj način da je počinjena navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, iako iz takvog obrazloženja proizlazi da okrivljenik ovdje smjera na povredu iz članka 468. stavka 1. točke 7. ZKP/08, odnosno da sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe. Međutim, suprotno žalbenim navodima, na opisani način nije počinjena ni jedna od navedenih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka jer je prvostupanjski sud ovlašten iz činjeničnog opisa kaznenog djela iz optužnice ispustiti one dijelove za koje drži da tijekom postupka nisu dokazane, ako time ne mijenja identitet optužnice i ako se radi o izmjenama koje su povoljnije za okrivljenika. Na ovaj način prvostupanjski sud je umanjio količinu kriminalne aktivnosti u odnosu na okrivljenika AM, a ostatak činjeničnog opisa sadržava sve bitne elemente kaznenog djela za koje je proglašen krivim. Ovakvu izmjenu je dostatno obrazložiti u presudi, kao što je to i učinio prvostupanjski sud u točkama 20. – 22. te nije bilo potrebno donositi nikakvu posebnu odluku u tom pogledu. Stoga, na opisani način nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju okrivljenik upire svojom žalbom, ali isto tako ni neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22, 36/24 i 72/25, dalje u tekstu: ZKP/08).

13. Što se tiče žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u tom pravcu okrivljeni HM i FM ukazuju na to kako je prvostupanjski sud odluku donio isključivo na temelju iskaza okrivljenika AM, kojeg je dao policijskom istražitelju, a što nije ponovio na raspravi, premda niti taj dio okrivljenikovog iskaza da sud nije uzeo u svojoj ukupnosti jer da je u konačnici ispustio iz činjeničnog opisa dio da je, prilikom ovog događaja, bio maskiran šalom i kapom preko glave te da je oštećenom zaprijetio smrću, na način da je stavio ruku u džep jakne i držao uperenu prema njemu.

14. Nisu međutim u pravu okrivljenici kada prvostupanjsku presudu pobijaju iz naprijed navedenih razloga, s obzirom na to da je sud o svim svojim zaključcima dao valjane i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s obzirom na to da imaju potporu u stanju u spisu. Najprije je kod ovoga za kazati kako ocjenu o tome da su okrivljenici počinili kazneno djelo razbojništva na štetu sada pokojnog UM, sud nije donio samo na temelju iskaza okrivljenika AM iz istrage, već je svoj zaključak o tome prvostupanjski sud utemeljio i na obrani okrivljene FM, koju je iznijela prilikom ispitivanja pred zamjenikom ODO Split, kada je navela da je, nakon što je HM udario pok. UM, prišla mu i rekla neka "AM da bilo što kako bi otišao" te da je UM upravo njoj dao 200,00 kuna, koje su kasnije ona i AM zajedno potrošili.

14.1. Ovakav iskaz okrivljene FM se životno i logički nadopunjuje s iskazom AM, koji je opisao događanje u trafici do onog trenutka kada je udario oštećenika u predjelu glave, uslijed čega je on posrnuo i pao, a okrivljenik izišao iz trafike. Očito je iz iskaza okrivljene FM da je ona upravo tada prišla oštećeniku te na opisani način zatražila novac i potom uzela od njega 200,00 kuna, nakon čega se ponovno našla sa okrivljenim AM te su taj novac zajednički potrošili, iako je AM i u svom prvom iskazu naveo kako je taj novac zadržala FM. Međutim, ovakav iskaz okrivljenika AM sud s pravom nije prihvatio jer je potpuno nelogično da, nakon što je on ušao u trafiku, zatražio od oštećenika novac i potom ga udario, ne bi novac kojeg je uzela okrivljena FM s njom podijelio ili potrošio. Osim toga, sam okrivljenik AM je u svom iskazu naveo i to kako ovo nisu planirali, već da je "to njemu palo na pamet kada su tu prolazili", a "to" što navodi okrivljenik se očito nije odnosilo na kupovinu cigareta, kako su to željeli prikazati u svojim iskazima na raspravi, već se nedvojbeno odnosilo na odluku da primjenom sile od oštećenog uzme novac. Dakle, prvostupanjski sud je s pravom prihvatio kao vjerodostojne iskaze okrivljenika AM i FM iz istrage koji su vrlo detaljni, uz to životni i logični te se međusobno nadopunjuju u odlučnim detaljima, radi čega je potpuno ispravno na njima utemeljio svoju odluku o tome da su okrivljenici zajednički i dogovorno počinili kazneno djelo razbojništva na štetu sada pok. UM, za što je dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a što svojim žalbenim navodima okrivljenici nisu doveli u pitanje.

15. Nesporno je da je okrivljenik HM primijenio silu jer je, kako je i sam to naveo, dva puta udario u predjelu glave oštećenika i nesporno je da je okrivljena FM, kako je to sama kazala, pok. UM rekla da dade bilo što kako bi HM otišao te da je od njega upravo ona uzela 200,00 kuna, koje su kasnije zajednički potrošili. Na opisani način, u njihovom postupanju su se nedvojbeno ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavaka 1. KZ/11, kojeg su počinili zajednički i dogovorno te ih je prvostupanjski sud potpuno opravdano, kao ubrojive počinitelje, koji su ovo kazneno djelo počinili s izravnom namjerom, koji su bili svjesni protupravnosti svog postupanja i kod nepostojanja ni jednog ispričavajućeg razloga proglasio krivim.

15.1. Kod ovoga je za kazati još i to kako je okrivljena FM pokušala prikazati da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi o beznačajnom djelu, u smislu odredbe članka 33. KZ/11, međutim takvi žalbeni navodi se ne mogu prihvatiti. Da bi se moglo raditi o beznačajnom kaznenom djelu, nužno je da se kumulativno ispune određeni uvjeti: da je stupanj počiniteljeve krivnje nizak, da djelo nije imalo posljedice ili su posljedice neznatne i da ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. U situaciji kada makar jedan od ovih uvjeta nije ostvaren, tada se ne može govoriti o beznačajnom djelu. U konkretnom slučaju okrivljenici su postupali s najvećim stupnjem krivnje jer je djelo počinjeno s izravnom namjerom, posljedice su nastupile jer je prilikom njegovog počinjenja oštećeni UM tjelesno ozlijeđen i pričinjena mu je materijalna šteta, pri čemu okolnost da su okrivljeni ovom prigodom uzeli tek 200,00 kuna nije od nekog utjecaja, a zbog ranije osuđivanosti oboje okrivljenika nije ostvaren ni onaj treći uvjet, a to je da ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. Dakle, niti jedan od zakonom propisanih uvjeta nije ispunjen u konkretnoj situaciji, tako da se neosnovano okrivljena FM žali zbog žalbene osnove povrede kaznenog zakona.

16. Što se tiče žalbene osnove odluke o kazni, okrivljeni HM ističe kako u tom pravcu žalbu podnosi samo zbog kaznenih djela iz članka 229. stavka 1. i članka 228. stavka 1. KZ-a te ističe kako je kazna prestrogo odmjerena jer da sud nije cijenio u dovoljnoj mjeri olakotne okolnosti na njegovoj strani, prvenstveno iskreno priznanje, činjenicu da je u to vrijeme bio ovisnik te da je krađe počinio kako bi mogao zadovoljiti svoju ovisnost, protek vremena od počinjenja tih kaznenih djela u kojima se nije pojavljivao kao počinitelj novih kaznenih djela, što sve, u kombinaciji sa ostalim olakotnim okolnostima, opravdava primjenu odredbi o ublažavanju kazne.

17. Okrivljena FM u pogledu žalbene osnove odluke o kazni ističe da je sankcija potpuno neprikladna, odnosno da je prestrogo izrečena, s obzirom na to da su podcijenjene olakotne okolnosti koje su kod nje utvrđene te se posebno ističe da je pričinjena šteta u visini 25,00 EUR-a te da nakon proteka 6 godina od počinjenog djela, nema smisla okrivljenu osuditi "na bezuvjetnu kaznu zatvora" te da se svrha kažnjavanja može ostvariti i uvjetnom osudom.

18. Međutim, suprotno žalbenim navodima oboje okrivljenika, prvostupanjski sud je, prilikom odluke o izboru kaznenopravne sankcije u potpunosti pravilno utvrdio sve okolnosti koje mogu imati utjecaja na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža te ih je adekvatno vrednovao, što svojim žalbenim navodima okrivljenici nisu doveli u pitanje. Što se tiče okrivljenog AM, sud je ispravno, kao olakotne okolnosti na njegovoj strani, cijenio da je nezaposlen, da je otac dvoje djece, loših imovinskih prilika te da je priznao počinjenje kaznenih djela po točkama II. i III., a isto tako ispravno, kao otegotne okolnosti je cijenio okrivljenikovu raniju znatnu osuđivanost, pri čemu je taksativno pobrojao sve presude kojima je taj okrivljenik osuđen, uz napomenu da je ovaj okrivljenik osuđivan i nakon počinjenja kaznenih djela, koja su predmet ovog postupka. Što se tiče okrivljene FM, također je prvostupanjski sud pravilno utvrdio olakotne okolnosti, da je nezaposlena, majka dvoje djece i loših imovinskih prilika, a s druge strane ispravno je utvrdio i otegotne okolnosti na strani te okrivljene, što je i ona u više navrata osuđivana, između ostalog, i zbog kaznenog djela s elementima nasilja, što je ovo kazneno djelo počinila u roku provjeravanja od prethodne pravomoćno izrečene uvjetne osude, a isto tako da je osuđivana i za kazneno djelo počinjeno nakon ovog kaznenog djela.

18.1. U takvoj situaciji potpuno ispravno je prvostupanjski sud ocijenio da se svrha kažnjavanja u odnosu na oboje okrivljenika može ostvariti isključivo osudom na zatvorsku kaznu. U odnosu na okrivljenika AM, zbog njegove višestruke osuđivanosti doista nije bilo prostora za primjenu odredbi o ublažavanju kazne, ali isto tako niti za izricanjem kazne u razini posebnog minimuma određenog zakonom za predmetna kaznena djela pa je stoga ispravno tom okrivljeniku utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci za kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. KZ-a, odnosno 1 godine za kazneno djelo iz članka 229. stavka 1. točke 1. KZ/11 te u trajanju od 10 mjeseci za kazneno djelo iz članka 228. stavka 1. KZ/11. U takvoj situaciji, potpuno opravdano je okrivljenom izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci, koja kazna je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, primjerena stupnju krivnje okrivljenika, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, svim okolnostima vezanim uz počinjenje ovog kaznenog djela kao i osobnim i obiteljskim prilikama okrivljenika te je pravilno prvostupanjski sud zaključio da će se isključivo ovakvom kaznenopravnom sankcijom i u navedenom trajanju s uspjehom ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. Kod ovoga je posebno za naglasiti i to da je okrivljenik HM, prilikom počinjenja kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. KZ/11 iskazao iznimnu agresivnost i brutalnost jer je oštećenika IM ovom prigodom još i tjelesno ozlijedio na način da mu je slomio nos, što o tom kaznenom djelu neupitno daje dodatnu težinu.

18.2. Što se tiče okrivljene FM za navesti je i to da je, kako je to potpuno ispravno sud naveo u točki 41. presude, ona ovo kazneno djelo počinila u roku provjeravanja iz prethodne pravomoćne uvjetne osude te da je i nakon počinjenja ovog kaznenog djela ponovno osuđena zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11. Navedene okolnosti, bez obzira na postojanje određenih olakotnih okolnosti na strani te okrivljene također ne ostavljaju prostora za nikakvo blaže kažnjavanje, odnosno primjenu odredbi o ublažavanju kazne, ali ni primjenu uvjetne osude jer je očito da ranije izrečena uvjetna osuda nije ostvarila očekivani odvraćajući učinak jer se ona ponovno, čak za vrijeme trajanja roka provjeravanja, pojavila kao počinitelj novog, još težeg kaznenog djela od onog za koje je bila osuđena uvjetnom osudom kazne zatvora. U takvoj situaciji pravilno je postupio prvostupanjski sud kad je okrivljenu osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci, bez obzira na okolnost što se ne radi o nekoj većoj pribavljenoj imovinskoj koristi i što je od počinjenja kaznenog djela proteklo gotovo 6 godina. I ova okrivljena prilikom počinjenja ovog kaznenog djela nije pokazala ni najmanje empatije prema žrtvi IM jer mu je prišla u trenutku nakon što ga je okrivljeni HM već ozlijedio, odnosno slomio mu nos te je ona, umjesto da pruži pomoć oštećeniku, iskoristila priliku i od njega zatražila novac da se "HM ne bi vratio". U takvoj situaciji nikakvo blaže kažnjavanje doista nije dolazilo u obzir te je kazna zatvora na koju je okrivljena osuđena odgovarajuće prilagođena stupnju krivnje ove okrivljene, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, svim okolnostima počinjenja ovog kaznenog djela te osobnim i obiteljskim prilikama okrivljene FM, što svojim žalbenim navodima ona nije dovela u pitanje. Zbog svega navedenog neosnovane su žalbe okrivljenika i u pogledu žalbene osnove odluke o kazni.

19. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe okrivljenika, sukladno članku 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 28. listopada 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić