Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-571/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika AH i BH, zbog kaznenih djela iz članka 139. stavka 3., u vezi stavka 2. i stavka 1. i u vezi članka 51. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama okrivljenika AH i BH, podnesenim protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovnog broja K-47/2021-18. od 14. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Povodom žalbe okrivljenika BH, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3., u vezi stavka 1. KZ/11, za koje je taj okrivljenik proglašen krivim u izreci pobijane presude, na način da se, na temelju odredbe članka 453. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22, 36/24 i 72/25, dalje u tekstu: ZKP/08), okrivljenik BH (ostali podaci u izreci prvostupanjske presude) oslobađa optužbe da bi:

13. studenog 2020. u [adresa], u obiteljskoj kući, radi narušenih obiteljskih odnosa, u cilju da ustraši ŠH, grozio se snahi ŽH da je luda, da je za Vrapče, da je za psihijatriju, da on ne zna što će učiniti ako ode s djetetom, a koje riječi su kod ŽH izazvale osjećaj straha za vlastiti život, tjelesni integritet i sigurnost,

dakle, drugome ozbiljno prijetio kakvim zlom da bi ga ustrašio ili uznemirio a djelo je počinjeno prema bliskoj osobi,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv osobne slobode-prijetnjom-opisano po članku 139. stavku 3., u vezi stavka 1. KZ/11, a kažnjivo po članku 139. stavku 3. KZ/11.

Na temelju odredbe članka 149. stavka 1. ZKP/08, troškovi postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. – 5. ZKP/08 te nužni izdaci okrivljenika, kao i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

II. Uslijed odluke pod I., žalba okrivljenika BH je bespredmetna.

III. Žalba okrivljenika AH odbija se kao neosnovana te se u odnosu na tog okrivljenika potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom, Općinski sud u Varaždinu proglasio je krivim okrivljenike AH, zbog počinjenja dva kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavka 3., u vezi stavka 2. KZ/11 i BH, zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3., u vezi stavka 1. KZ/11 te je, za počinjena kaznena djela, okrivljeniku AH prethodno utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po 8 (osam) mjeseci za svako pojedino kazneno djelo, nakon čega ga je, na temelju članka 139. stavka 3., u vezi članka 51. KZ/11, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci. Nakon toga, na temelju članka 56., u vezi članka 58. stavka 1. i članka 58. stavka 5. KZ/11, okrivljenom AH je izrečena uvjetna osuda, tako da se jedinstvena kazna zatvora na koju je osuđen u trajanju od 10 (deset) mjeseci neće izvršiti, ako isti, u roku provjeravanja od 2 (dvije) godine (pri čemu je propušteno navesti da rok provjeravanja počinje teći od pravomoćnosti presude), ne počini novo kazneno djelo. Okrivljeni BH je, na temelju odredbe iz članka 139. stavka 3. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, nakon čega je, na temelju članka 56. stavka 1. KZ/11, prema istom izrečena uvjetna osuda, na način da se kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci na koju je osuđen neće izvršiti, ako isti u roku provjeravanja od 2 (dvije) (pri čemu je također propušteno navesti da rok provjeravanja počinje teći od pravomoćnosti presude), ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08, okrivljeni AH i BH obvezani su naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08, u paušalnom iznosu od 800,00 kuna svaki, u roku od 15 dana.

3. Prije izricanja presude, na temelju članka 450. ZKP/08 (ispravno bi bilo na temelju članka 544. stavka 1. ZKP/08), stavljen je izvan snage kazneni nalog tog suda poslovnog broja K-47/2021-2, od 2. veljače 2021.

4. Protiv ove presude žalbu su podnijeli okrivljenici AH i BH, obojica po svom branitelju Davorinu Kapustiću, odvjetniku u Ivancu, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i "povrede kaznenog prava", s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, na način da se okrivljenike oslobodi optužbe, a podredno da se ista ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

5. Odgovor na žalbu okrivljenika podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, u kojem se osporava postojanje punomoći za obranu okrivljenika, kao i mogućnost da oba okrivljenika brani isti branitelj, a u istom je predloženo da se žalbe okrivljenika odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostupanjska presuda.

6. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u suglasju s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu koje ga je, po obavljenom uvidu, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

7. Žalba okrivljenika AH je neosnovana, dok je žalba okrivljenika BH bespredmetna.

8. Jedinstvena žalba okrivljenika AH i BH podnesena je po istom branitelju, odvjetniku Davorinu Kapustiću, koji je, uz podnesak od 30. ožujka 2022. (str. 116 spisa), priložio i urednu punomoć za zastupanje obojice okrivljenika. Člankom 69. ZKP/08, propisano je da više okrivljenika može imati zajedničkog branitelja, ako se protiv njih ne vodi postupak za isto kazneno djelo ili ako to nije u suprotnosti s probicima njihove obrane. U konkretnom slučaju okrivljenicima AH i BH se stavlja na teret počinjenje kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3.KZ/11, na štetu iste žrtve ŽH, koje su, međutim, počinili odvojenim radnjama, tako da se protiv njih ne vodi postupak za isto kazneno djelo, a uz to ni njihove obrane nisu međusobno suprotstavljene, radi čega je ova jedinstvena žalba ispitana u odnosu na oba okrivljenika.

9. U žalbi okrivljenika se prilično detaljno polemizira sa zaključcima suda kako je u ovom postupku bilo na nesporan i potpuno izvjestan način utvrđeno da su obojica počinili kaznena djela za koja se terete, pri čemu se analiziraju iskazi ispitanih svjedoka i dovodi ih se u vezu s obranom okrivljenika na način kako to ide u prilog obrani, s konačnim zaključkom kako je činjenično stanje pogrešno utvrđeno te da je sud, na tako pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenio i materijalno pravo, a također i da je propustio, u dvojbi oko postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenih djela za koje se okrivljenici terete, riješiti je na način koji je povoljniji za okrivljenike, odnosno "osloboditi ih krivnje".

9.1. Dakle, svi žalbeni razlozi se u stvari odnose na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, radi čega je, povodom žalbi okrivljenika, ovaj drugostupanjski sud pobijanu presudu ispitao i u onom dijelu u kojem je to dužan učiniti po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavka 1. ZKP/08 te je utvrđeno da je, u odnosu na okrivljenika BH, prvostupanjski sud povrijedio odredbe kaznenog zakona u pogledu pitanja je li djelo za koje se taj okrivljenik progoni kazneno djelo, čime je ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08, na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9.2. Naime, kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3., u vezi stavka 1. KZ/11 počini ona osoba koja ozbiljno prijeti kakvim zlom drugome da bi ga ustrašio ili uznemirio, a djelo je počinjeno prema bliskoj osobi. Okrivljeniku BH se stavlja na teret da je kritične prigode svojoj snahi ŽH prijetio riječima da je luda, da je za Vrapče, da je za psihijatriju i da on ne zna što će učiniti ako ode s djetetom. Dakle, bitno obilježje kaznenog djela prijetnje je stavljanje u izgled nekog zla, koje je prema objektivnim kriterijima prikladno da kod drugog izazove osjećaj straha ili uznemirenosti, pri čemu je irelevantno je li počinitelj imao stvarnu namjeru ostvariti ono čime je zaprijetio. Kada se analiziraju riječi koje okrivljenik BH uputio ŽH, tada je potpuno jasno da se riječi da je ona luda, da je za Vrapče i da je za psihijatriju mogu smatrati nekakvom uvredom te da one doista nemaju nikakav prijeteći sadržaj pa je evidentno da jedino riječi da "on ne zna što će učiniti ako ode s djetetom" mogu biti razmotrene u kontekstu zakonskih obilježja utuženog kaznenog djela.

9.3. Međutim, kod toga se treba imati u vidu kako sadržaj prijetnje mora biti dovoljno određen i jasan u smislu vrste zla, žrtve i počinitelja, radi čega se apstraktno iznesene prijetnje, bez da je potpuno jasno na koga se konkretno odnose i kakvim se egzaktno zlom prijeti, ne mogu podvesti pod bitne elemente zakonskog opisa kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11. Riječi koje su naprijed navedene, da okrivljenik ne zna što će učiniti ako ona ode s djetetom, su preopćenite i nejasne te ostavljaju prostora da ih se vrlo različito može protumačiti, radi čega se ne može na potpuno izvjestan i pouzdan način zaključiti da se radi o stavljanju u izgled nekog zla, koje bi zavrijedilo kaznenopravnu zaštitu. Oštećena je, pogotovo kada se ima u vidu situacija u kojoj su ove riječi izgovorene od strane BH, subjektivno mogla osjetiti nekakvu uznemirenost, ali osobni doživljaj žrtve u odnosu na riječi koje su joj upućene nije odlučan kriterij za prosuđivanje radi li se o kaznenom djelu prijetnje ili ne jer se o tome radi li se o nekom zlu mora procjenjivati prema objektivnim kriterijima, tako da bi svaki prosječni građanin bio potpuno sigurno i neupitno prestrašen ili uznemiren tim riječima. U opisanoj situaciji, iz sadržaja izgovorenih riječi ne proizlazi koje konkretno zlo bi se oštećenoj trebalo dogoditi, radi čega djelo koje se okrivljeniku stavlja na teret nije kazneno djelo, a time što ga je, unatoč navedenom, prvostupanjski sud proglasio krivim za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3., u vezi stavka 1. KZ/11, povrijeđen je kazneni zakon na njegovu štetu. U takvoj situaciji, ovaj sud kao sud drugog stupnja je, postupivši sukladno ovlaštenju iz članka 486. stavka 1. ZKP/08, preinačio pobijanu presudu u odnosu na okrivljenika BH i na temelju članka 453. točke 1. ZKP/08 oslobodio ga optužbe. Dosljedno tome, odlučeno je da u odnosu na ovog okrivljenika troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

10. Što se tiče okrivljenika AH, ocjena ovoga suda da on svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i pouzdanost utvrđenja prvostupanjskog suda da je počinio kaznena djela za koja je proglašen krivim u izreci pobijane presude jer je o svim zaključcima u tom pravcu prvostupanjski sud dao jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a što svojim žalbenim navodima taj okrivljenik nije doveo u pitanje. U tom smislu potpuno pravilno je prvostupanjski sud prihvatio kao istinit i uvjerljiv iskaz oštećene ŽH, koja je jasno, detaljno i uvjerljivo opisala oba događaja koji su predmet ovog kaznenog postupka, a koji iskaz je potvrđen i iskazima ispitanih svjedoka UH, EH i CH. Bez obzira na to što se radi o srodnicima oštećene ŽH, ovi svjedoci su iskazivali o onome što im je ona pričala, a njihovi su iskazi suglasni i bez nekih uočljivijih proturječja. Čak su i okrivljenik KH te njegovi roditelji iskazivali o tome da je bilo svađa, lupanja i vike, zbog čega su ZH i BH odlazili u stan u kojem je okrivljenik KH živio s oštećenom i potpuno je logično da je u takvim situacijama, osobito kada se ima u vidu da je oštećena namjeravala prekinuti svoju vezu s okrivljenikom, došlo i do situacije u kojoj nije nerealno da joj je okrivljenik zaprijetio.

10.1. Pri tome, za razliku od situacije za koju se tereti okrivljeni BH, ovdje se radi o riječima koje su doista objektivno prikladne da kod drugog izazovu osjećaj straha i uznemirenosti jer je okrivljeni AH, kod prvog kaznenog djela, kazao joj da će joj "razbiti čelenku", dok je kod drugog događaja rekao joj da će je ubiti i ako treba odslužiti 15 godina, da to neće dobro završiti i da je bolje da ne ode. Dakle, ovdje nema sumnje da se objektivno radi o prijetnji teškim ozljeđivanjem, odnosno usmrćenjem, radi čega nema nikakve dvojbe da je takvim svojim postupanjem okrivljeni AH ostvario obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3., u vezi stavka 2. KZ/11, za što ga je sud, kao ubrojivog počinitelja, koji je ovo kazneno djelo počinio s izravnom namjerom, koji je bio svjestan protupravnosti svog postupanja i kod ne postojanja niti jednog ispričavajućeg razloga, osnovano proglasio krivim.

11. Ovaj okrivljenik se ne žali zbog žalbene osnove odluke o kazni, ali kako žalba podnesena zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prema članku 478. ZKP/08, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, to je ovaj sud, kao drugostupanjski sud postupio kao da je okrivljenik podnio žalbu i u tom pravcu. U tom smislu utvrđeno je da je, prvostupanjski sud, prilikom odluke o izboru kaznenopravne sankcije, u potpunosti pravilno utvrdio sve okolnosti koje mogu imati utjecaja na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža te ih je adekvatno vrednovao, što svojim žalbenim navodima okrivljeni nije doveo u pitanje pa je tako ispravno, kao olakotne okolnosti, utvrdio da je on otac malodobnog djeteta, kojeg je dužan uzdržavati i do sada ne osuđivan, dok mu je otegotnim cijenio postupanje s namjerom. To se doduše ne bi trebalo cijeniti kao otegotna okolnost jer je kazneno djelo prijetnje moguće počiniti samo s namjerom pa mu se stoga zakonsko obilježje djela sada ponovno vrednuje kao otegotna okolnost, što je nedopustivo. Ipak, bez obzira na navedeno, ocjena ovog drugostupanjskog suda kako su utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po 8 mjeseci, za svako pojedino kazneno djelo, kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci, adekvatno prilagođene stupnju krivnje okrivljenika, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, svim okolnostima vezanim uz počinjenje ovog kaznenog djela te osobnim i obiteljskim prilikama okrivljenika, na što nema utjecaja okolnost da je prvostupanjski sud nepotrebno okrivljeniku postupanje s namjerom vrednovao kao otegotnu.

11.1. Međutim, ispravna je ocjena prvostupanjskog suda da se svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11, u odnosu na ovog okrivljenika, uspješno može ostvariti i izricanjem uvjetne osude te je potpuno pravilno, na temelju članka 56. KZ/11, prema okrivljeniku primijenio tu kaznenopravnu sankciju, kao svojevrsno upozorenje uz prijetnju kaznom, ispravno zaključivši da se i na ovaj način može uspješno utjecati na okrivljenika da shvati pogibeljnost i nedopustivost svog postupanja i da će se on ubuduće suzdržati od činjenja novih kaznenih djela. Ovakva kaznenopravna sankcija, s vremenom provjeravanja u trajanju od dvije godine, je ujedno prilika i poticaj okrivljeniku da svoj život u potpunosti uskladi s društveno prihvaćenim normama ponašanja, radi čega i ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nema potrebe dodatno intervenirati izoliranjem okrivljenika iz društva. Stoga se žalba okrivljenika ukazuje neosnovanom.

12. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci, sukladno odredbi članka 482. ZKP/08, u odnosu na okrivljenika AH, odnosno sukladno odredbi članka 486. stavka 1. ZKP/08, u odnosu na okrivljenika BH.

Split, 28. listopada 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić