REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-5218/2020-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Marini Braje Meznarić, u pravnoj stvari tužitelja VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivici Ćutuku, odvjetniku u Zagrebu, protiv I-tuženika STRABAG d.d. iz Zagreba, Ulica Petra Hektorovića 2, OIB: 74971361430 i II-tuženika Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d. iz Zagreba, Slovenska ulica 24, OIB: 52848403362, zastupanog po punomoćniku Anti Kožulu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 30. rujna 2025., održane u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Ivicu Ćutuka odvjetnika, prokurista I-tuženika i pun. II- tuženika ŠJ, odvjetnika, dana 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„ I Nalaže se tuženicima 1. STRABAG d.o.o., Zagreb, Ulica Petra Hektorovića 2,OIB:74971361430 i 2. Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d. , Zagreb, Slovenska ulica 24, OIB: 52848403362, solidarno isplatiti tužitelju VJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime dospjelih iznosa rente s osnova izgubljene zarade, iznos od 14.293,65 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, s tijekom zakonskih kamata po mjesecima kako slijedi:

- za 07/2017. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.08.2017.,

- za 08/2017. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.09.2017.,

- za 09/2017. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.10.2017.,

- za 10/2017. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.11.2017.,

- za 11/2017. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.12.2017.,

- za 12/2017. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.01.2018.,

- za 01/2018. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.02.2018.,

- za 02/2018. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.03.2018.,

- za 03/2018. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.04.2018.,

- za 04/2018. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.05.2018.,

- za 05/2018. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.06.2018.,

- za 06/2018. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.07.2018.,

- za 07/2018. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.08.2018.,

- za 08/2018. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.09.2018.,

- za 09/2018. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.10.2018.,

- za 10/2018. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.11.2018.,

- za 11/2018. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.12.2018.,

- za 12/2018. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.01.2019.,

- za 01/2019. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.02.2019.,

- za 02/2019. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.03.2019.,

- za 03/2019. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.04.2019.,

- za 04/2019. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.05.2019.,

- za 05/2019. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.06.2019.,

- za 06/2019. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.07.2019.,

- za 07/2019. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.08.2019.,

- za 08/2019. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.09.2019.,

- za 09/2019. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.10.2019.,

- za 10/2019. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.11.2019.,

- za 11/2019. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.12.2019.,

- za 12/2019. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.01.2020.,

- za 01/2020. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.02.2020.,

- za 02/2020. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.03.2020.,

- za 03/2020. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.04.2020.,

- za 04/2020. na iznos 408,39 eura tekućih od 15.05.2020.,

- za 05/2020, na iznos 408,39 eura tekućih od 15.06.2020., pa sve do isplate, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženicima 1. STRABAG d.o.o., Zagreb, Ulica Petra Hektorovića 2, OIB:74971361430 i 2. Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d., Zagreb, Slovenska ulica 24, OIB: 52848403362, da tužitelju VJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno isplaćuju rentu s osnova izgubljene zarade u iznosu od 408,39 eura mjesečno počevši od 1. lipnja 2020. pa nadalje, s dospijećem pojedinog obroka svakog petnaestog u mjesecu za protekli mjesec, sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, s time da dospjele obroke plate odjednom sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženicima 1. STRABAG d.o.o., Zagreb, Ulica Petra Hektorovića 2,OIB:74971361430 i 2. Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d., Zagreb, Slovenska ulica 24, OIB: 52848403362, da tužitelju VJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno isplaćuju rentu u iznosu od 99,54 eura mjesečno, najkasnije do svakog petog u mjesecu unaprijed, počevši od 1. srpnja 2017. pa nadalje, s time da dospjele obroke rente plate odjednom sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženicima 1. STRABAG d.o.o., Zagreb, Ulica Petra Hektorovića 2,OIB:74971361430 i 2. Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d., Zagreb, Slovenska ulica 24, OIB: 52848403362, naknaditi tužitelju VJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku 15 dana.“

II Nalaže se tužitelju platiti II-tuženiku parnični trošak u visini od 5.030,92 eura eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 13.8.2003., kao zaposlenik KLIMA-N obrta, vlasništvo AJ, [adresa], zadobio ozljede na radu prilikom izvođenja radova u kotlovnici na krovu objekta BRANIMIR-CENTRA u Zagrebu, Trpimirova 2, na način da je sa ventilacionog kanala (visina 4-5m) pao na razdjeljivač centralnog grijanja na podu kotlovnice zbog popuštanja spojnice ventilacijskog kanala. Izvođač radova na spomenutom objektu u to vrijeme bio je 1. tuženik, trgovačko društvo STRABAG d.o.o. Zagreb, Ulica Petra Hektorovića 2, za kojeg je kao podizvođač KLIMA obrt vl. AJ obavljao radove, a u vrijeme nastanka štetnog događaja. Prvo tuženi kao izvođač radova je imao s OSIGURANJEM HELIOS d.d., pravnim prednikom, 2. tuženog WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d., sklopljeno osiguranje od odgovornosti prema svim djelatnicima na gradilištu. U navedenom štetnom događaju tužitelj je zadobio brojne i teške ozljede zbog kojih su zaostale trajne posljedice, unatoč dugotrajnom liječenju i provedenoj rehabilitaciji, a nakon vođenja postupka za naknadu štete protiv ovdje tuženika temeljem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Pr-1829/06 od 17. ožujka 2009., potvrđene presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Gžr-2821/09 od 11. siječnja 2011., te presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Pr- 1143/11 od 19. travnja 2011., tužitelju je nadoknađen dio od nastale štete iz predmetnog štetnog događaja. Zbog ozljeda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju, tužitelj se dugi niz godina liječio i provodio rehabilitaciju a u međuvremenu se razvila i bolest što je sve dovelo do gubitka radne sposobnosti (70% zbog ozljede na radu i 30% zbog bolesti), te mu je priznato i pravo na invalidsku mirovinu. Međutim, nedvojbena je i činjenica da je tužitelj prije nastanka predmetne nezgode bio radno sposoban i kod tadašnjeg poslodavca obavljao je poslove montera. Dakle, tužiteljeva nesposobnost za rad i odlazak u invalidsku mirovinu isključivo su posljedica ozljeda koje su zadobivene u predmetnom štetnom događaju, tj. nakon nastanka predmetnog štetnog događaja tužitelj nije mogao više raditi. Uzimajući u obzir da su posljedice ozljeda koje je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju, dana 13. kolovoza 2003., bile presudne i kod tužitelja prouzročile nesposobnost za rad i gubitak zarade koju je ostvarivao, odnosno bez utjecaja tih ozljeda (bez obzira na bolest) tužitelj je mogao i dalje raditi, to se pravno relevantnim uzrokom nastanka štete s naslova izgubljene zarade smatraju povrede pretrpljene u predmetnom štetnom događaju i stoga tužitelju pripada pravo na naknadu izgubljene zarade koja predstavlja razliku između invalidske mirovine koju tužitelj prima i plaće koju bi ostvarivao da radi. Tužitelj ističe da zbog nesposobnosti za rad uzrokovane predmetnom nezgodom i odlaskom u invalidsku mirovinu trpi štetu u vidu izgubljene zarade koja čini razliku između prosječne mjesečne isplaćene neto plaće KV radnika u Republici Hrvatskoj i primanja koja ostvaruje s osnova invalidske mirovine. Naime, tužitelj prima invalidsku mirovinu u iznosu od 1.808,00 kn mjesečno, a da je mogao nastaviti raditi na poslovima strojobravara i montera ostvarivao bi najmanje prosječnu mjesečno isplaćenu neto plaću (radnika - srednje stručne spreme) u Republici Hrvatskoj u iznosu od 4.885,00 kn, to stog osnova tužitelj od tuženika potražuje rentu u iznosu od 408,39 eura (3.077,00 kuna) mjesečno, počev od 1. srpnja 2017. pa nadalje, sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, tako da tuženik dospjele mjesečne obroke plati odjednom sa zakonskim zateznim kamatama na svaki dospjeli a neisplaćeni mjesečni obrok ponaosob. Nadalje, nakon odlaska u invalidsku mirovinu tužitelju je potrebna tuđa pomoć trajno od najmanje 2 sata dnevno, to tužitelj s tog osnova potražuje od tuženika rentu u iznosu od 99,54 eura (750,00 kn) mjesečno, počev od 1. srpnja 2017. pa nadalje, s time da je dospjele obroke rente tuženik dužan platiti odjednom zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate. Tužitelj potražuje i parnični trošak sa zateznom kamatom.

2. I-tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi kako u vrijeme štetnog događaja tužitelj nije bio u radnom odnosu s I-tuženikom, pa da su sva potraživanja tužitelja prema ovdje tuženicima s osnove radno pravnih propisa, poput naknade štete zbog ozljede na radu i profesionalne bolesti, bespredmetne. Tužitelj je bio u radnom odnosu sa obrtom " [obrt]" vlasnika AJ, [adresa], te je izvodio radove prema nalogu ovog poslodavca, te nije bio radnik I-tuženika. Nadalje, I-tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanima u cijelosti, i to kako glede osnova, tako i glede visine tužbenog zahtjeva te ističe da su navodi iz tužbe neosnovani, i to kako pravno, tako i stvarno. Nadalje da nije sporno da je tužitelj dana 13.8.2003. stradao u svojstvu radnika prilikom obavljanja poslova za svog poslodavca – obrt " [obrt]" vlasnika AJ, [adresa], a koji je bio jedan od podizvođača društva STRABAG d.o.o. (ovdje I-tuženika) na projektu Branimir centar. Međutim, isto tako nije sporno da je u vezi nesretnog slučaja već vođen parnični postupak Pr-1143/11 koji je pravomoćno okončan te je tužitelj namiren za svu štetu koja mu je nastala po navedenom štetnom događaju od strane tada osiguravatelja I tuženika, što čini nedvojbenim da se u ovom konkretnom slučaju radi o pravomoćno presuđenoj stvari. To se posebice odnosi na potraživanje tužitelja za tuđu pomoć i njegu. No čak i u slučaju da sud smatra kako se ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari, I-tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da se nesretni slučaj dogodio 2003. Dakle, tužitelj je za štetu i osobu koja je učinila štetu znao već 2003., što je ujedno i godina u kojoj je šteta nastala, te je nedvojbeno da su za tužiteljeva potraživanja iz tužbe istekli i subjektivni i objektivni rokovi zastare potraživanja s osnova naknade štete. Opreza radi, I-tuženik ističe kako tužiteljev zahtjev, čak i u slučaju da nije prekludiran svim gore navedenim činjenicama o pravomoćno presuđenoj stvari i zastari, nije osnovan, tužitelj u tužbi samo paušalno navodi kako su tužiteljeva nesposobnost za rad i odlazak u invalidsku mirovinu isključivo posljedica ozljeda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju, no ne objašnjava kako je postotak tjelesnog oštećenja narastao sa 35% (prema mišljenju vještaka iz 2008. priloženog uz tužbu) do 70% koji se navodi u rješenju mirovinskog osiguranja priloženom uz tužbu. Ovako drastičan porast postotka invaliditeta kroz proteklo vrijeme jednostavno nije moguć bez ikakvih dodatnih radnji samog oštećenika (npr. neredoviti odlasci na terapije) ili trećih osoba koje tužitelj oportuno izbjegava napomenuti (npr. pogreške ili komplikacije tijekom liječenja). I-tuženik nadalje ističe kako tužitelj u tužbi u potpunosti ignorira činjenicu da njegovo pravo na invalidsku mirovinu nije ostvareno isključivo zbog ozljede na radu (za koju nigdje nije dokazao da je porast sa 35% na 70% rezultat istog nesretnog slučaja) već i zbog bolesti i to u nemalom iznosu od 30%. Isto tako, u mišljenju vještaka priloženom uz tužbu kao i rješenju HZMO-a navedeno je da je kod tužitelja nastao djelomični gubitak radne sposobnosti. Tužitelj u tužbi odlučuje to ignorirati i suprotno dokazima koje je sam priložio navodi da nakon nastanka predmetnog štetnog događaja nije više mogao raditi. Tužitelj nije nigdje dokazao da se nakon utvrđene i isplaćene naknade štete u prvom postupku kao i nakon rješenja kojim mu se priznaje pravo na invalidsku mirovinu uopće pokušao zaposliti na bilo kojem radnom mjestu u sklopu preostale radne sposobnosti ili se barem prijavio kao nezaposlena osoba pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, a čime sam bitno doprinosi gubitku zarade. Stoga, I-tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan u cijelosti.

3. II-tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka čini nespornim nastanak štetnog događaja dana 13. kolovoza 2003. u kojem je došlo do ozljede na radu tužitelja. II-tuženik također čini nespornim da je odgovornost I-tuženika osigurana kod II- tuženika, temeljem police broj [broj police] kojom policom osiguranja su obuhvaćeni i svi podizvođači pod uvjetom da je vrijednost njihovih usluga uključena u osiguranu svotu, slijedom čega II-tuženik čini nespornom svoju pasivnu legitimaciju. Osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Nadalje, ističe kako tužitelj nije dostavio dokaze na okolnost visine zarade koju je ostvarivao prije nastanka štetnog događaja. Za utvrđivanje izgubljene zarade relevantni su prihodi tužitelja prije nastanka štetnog događaja, a ne neizvjesne mogućnosti zaposlenja. Naime, samim (potpunim ili djelomičnim) gubitkom sposobnosti za rad koji je posljedica štetnog događaja, oštećenik ne trpi imovinsku štetu, već je potrebno da oštećeni posljedicom te nesposobnosti za rad gubi zaradu, koja predstavlja imovinsku štetu, a što tužitelj ne dokazuje. Tužitelj ne dokazuje da je prije utvrđivanja prava na invalidsku mirovinu pokušavao zasnovati radni odnos. Također, tužitelj ne dokazuje da je bio na bolovanju prije utvrđivanja prava na invalidsku mirovinu niti prikazuje ikakve dokaze na okolnost svog radnog staža, odnosno ne dostavlja službeni izvadak o ukupnom stažu osiguranika iz službenih evidencija o mirovinskom osiguranju. Nadalje, II-tuženik ističe kako iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje KLASA: UP/I 141-02/16- 01/03341397974, URBROJ: 341-25-05/3-16-76520 od 08.06.2017. kojim je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti, koje je tužitelj dostavio uz tužbu, proizlazi da je tužitelju utvrđen djelomični gubitak radne sposobnosti zbog ozljede na radu 70% i bolesti 30%. Također proizlazi da postoji djelomični gubitak radne sposobnosti uz kontraindikacije: dizanje i nošenje težih tereta, poslovi u kojima je potrebna bimanualna spretnost te brzina i preciznost desne ruke, a poslovi koje je tužitelj sposoban obavljati su poslovi u okviru stečene stručne spreme i poslove za koje je tužitelj osposobljen profesionalnom rehabilitacijom bez vremenske prisile u punom radnom vremenu. Dakle, navedenim rješenjem utvrđene su dvije bitne okolnosti koje tužitelj potpuno zanemaruje u svojoj tužbi: - da je ozljeda na radu djelomični uzrok (70%) djelomičnog gubitka radne sposobnosti, te - da je tužitelj sposoban obavljati određene poslove. II- tuženik opreza radi osporava pravomoćnost navedenog rješenja HZMO-a, obzirom da tužitelj isto ne dokazuje. Tužitelj ne prikazuje da je uopće pokušao zasnovati radni odnos za obavljanje poslova koje je sposoban obavljati niti u kalkulaciju rente uračunava preostalu radnu sposobnost za obavljanje određenih poslova. Prema tome, tužitelj ne može potraživati ovdje rentu kao da je nastupio potpuni gubitak radne sposobnosti, odnosno, drugim riječima, u slučajevima djelomičnog gubitka radne sposobnosti prilikom odmjeravanja rente potrebno je rentu umanjiti za preostalu radnu sposobnost, a što tužitelj ne čini. Naime, tužitelj je u mogućnosti zasnovati radni odnos za poslove za koje mu je preostala radna sposobnost te po tom osnovu ostvarivati prihode, zbog čega tužitelj nema pravo na rentu kako ju potražuje u ovom postupku. Uz navedeno, II-tuženik osporava tijek zateznih kamata kako ga je naznačio tužitelj i ističe prigovor zastare obzirom da tužitelj potražuje naknadu štete povodom događaja koji je nastao 13. kolovoza 2003., dakle prije gotovo 17 godina. Također osporava da bi tužitelj imao pravo na rentu za tuđu pomoć i njegu. Slijedom svega navedenoga, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te mu naložiti da naknadi II-tuženiku trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama.

4. Oba tuženika tijekom postupka navode da niti jedna presuda donesena u ranijem postupku u svom obrazloženju ne navodi koji bi to bio propust I-tuženika, koji bi doveo do ozljede na radu tužitelja a zbog kojeg propusta bi I-tuženik trebao biti odgovoran za ozljedu na radu, kao i da je upravo poslodavac tužitelja obavljao opasnu djelatnost montiranja ventilacionih kanala na visini, a istu nije obavljao I-tuženik, niti bilo koji njegov radnik, niti su davali upute i naloge kako da se isto obavlja.

5. Sud je proveo dokaze uvidom u: Policu osiguranja imovine izdanu po HELIOS osiguranje broj: 05 0001004 (prednika II-tuženika), Potvrdu liječnika od 18.8.2003., ročišni zapisnik sastavljen pri Općinskom građanskom sudu u Zagrebu poslovni broj: Pr-1829/06 dana 3.3.2009., Nalaz i mišljenje vještaka dr. Igora Stipančića koji je dan u navedenom parničnom predmetu dana 2.12.2008., Presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1829/06 od 17.3.2009., Presudu i rješenje Županijskog suda u Zagreb poslovni broj Gžr-2821/09 od 11.1.2011., Presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1143/11 od 19.4.2011., Rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu broj spisa: 458262 od 8.6.2017., medicinsku dokumentaciju, Mišljenje cenzora II-tuženika od 25.1.2018., Zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru Državnog inspektorata, Područna jedinica Zagreb, Odsjeka za nadzor u području zaštite na radu od 7.11.2003., sudsku praksu, Potvrdu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područni ured Zagreb/Ispostava Zagreb jug od 27.1.2015., Evidencijski list za tužitelja od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu broj spisa: 458262 od 27.1.2021., presliku spisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Područna služba u Zagrebu broj spisa: 458262 koji se odnosi na tužitelja, Uvjerenje o usavršavanju Ustanove za obrazovanje odraslih – ZIRS učilište za tužitelja od 15.6.2007., te je saslušan tužitelj kao stranka u postupku.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno primjenom članka 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Uvidom u Presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1829/06 od 17.3.2009., Presudu i rješenje Županijskog suda u Zagreb poslovni broj Gžr-2821/09 od 11.1.2011. i Presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1143/11 od 19.4.2011., sud je utvrdio da je tužitelju povodom štetnog događaja opisanog u tužbi– nezgode na radu od dana 13.8.2003., pravomoćno dosuđena naknada štete u visini od 94.960,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 17.3.2009. do isplate, koju su mu solidarno dužni naknaditi: AJ, vlasnik obrta [obrt], te ovdje I i II-tuženici. Tužitelju je dosuđena nematerijalna šteta, te materijalna šteta po osnovi tuđe pomoći i njege.

8. Uvidom u Rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu broj spisa: 458262 od 8.6.2017., utvrđeno je da je tužitelju zbog ozljede na radu 70% i bolesti 30%, nastao djelomičan gubitak radne sposobnosti, te da mu se priznaje počevši od 13.2.2017. invalidska mirovina zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti. Prema dostavljenoj preslici spisa HZMO-a, Područne službe u Zagrebu, proizlazi da je navedeno Rješenje postalo pravomoćno 30.6.2017. Isto je učinjeno i daljnjim Rješenjem od 27.1.2021.

9. Prethodno je Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu broj spisa: 458262 od 3.1.2007. tužitelju, kod kojeg je zbog ozljede izvan rada 100% - nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznato počevši od 19.10.2005., pravo na profesionalnu rehabilitaciju radi osposobljavanja za rad s punim radnim vremenom na drugom poslu: organizatora zaštite na radu u trajanju od 4 mjeseca. Iz Rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu broj spisa: 458262 od 29.6.2007. slijedi da je s danom 15.6.2007. tužitelju prestalo pravo na profesionalnu rehabilitaciju. Iz obrazloženja tog Rješenja slijedi da je dana 15.6.2007. tužitelj završio program za usavršavanje za specijalistu zaštite na radu, o čemu je izdano Uvjerenje o usavršavanju Ustanove za obrazovanje odraslih – ZIRS učilište.

10. Također iz Prijave o ozljede na radu, koja prileži citiranom spisu HZZO, proizlazi da je tužitelj ozlijeđen na radu dana 13.8.2003., kao radnik poslodavca Klima N - centralno grijanje, klimatizacija, montaža u vlasništvu AJ, a radeći na radilištu Branimir centra, kotlovnice, kada je pao obavljajući montažu.

11. Iz Zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru Državnog inspektorata, Područna jedinica Zagreb, Odsjeka za nadzor u području zaštite na radu od 7.11.2003., proizlazi da tužitelj nije bio osposobljen za rad na siguran način, te da je obavljao poslove s posebnim uvjetima rada (rad na visini), bez dokaza o zdravstvenoj sposobnosti. Ujedno i da je obrt [obrt], u vlasništvu AJ bio kooperant, KS ING H.KRISTL&CO, na tom radilištu.

12. Iz iskaza tužitelja u bitnom slijedi da je dana 13.8.2003. nastradao na radu kada je kao radnik radio za obrt [obrt] u vlasništvu AJ. Ovaj obrt je trebao napraviti montažu ventilacijskih kanala u kotlovnici, a kao podizvođač, budući da je izvođač bio I-tuženik. Nastradao je kada je trebao napraviti montažu cijevi na visini od 5m, na način da je trebao montirati nastavak na tu cijev odnosno profil istih dimenzija, a što je izvodio uz pomoć drvenih dvokrakih ljestvi koje su bile visoke 4,5m. Navodi da zbog kratkih rokova I- tuženik kao glavni izvođač nije mogao osigurati skelu, zaključujući da je to bila obveza I-tuženika, jer je to uvijek na radilištima osiguravao izvođač. Nadalje, da je radio na vrhu objekta te kada je stajao na kraju ljestvi primio se za cijev dimenzija 80x40cm, koju su dan prije oni iz obrta postavili. Cijev je na vrhu bila izolirana sa staklenom vunom i u tom trenutku nije vidio zbog te izolacije da u jednom dijelu cijev nije pričvršćena spojnicom. Kada je čvršće pritisnuo profil kojeg je trebao staviti iznad te cijevi, cijev (nosač) ispod je pukla na dijelu gdje nije bila pričvršćena i izgubio je ravnotežu stojeći na vrhu ljestvi, te je pao na cijevi od centralnog grijanja koje su ispod okomito stršale. Studenti su stavljali ovu staklenu vunu na cijev, te tužitelj iskazuje da ne zna tko je angažirao studente da to naprave. Cijevi su postavljali i pričvršćivali njih dvojica ili trojica iz obrta. Imao je osiguran sigurnosni pojas za rad na visini, međutim ga nije imao gdje pričvrstiti jer je iznad bio limeni krov. Nakon ozljeđivanja, njega je na radu držao vlasnik obrta AJ, a 2013. je obrt zatvoren te tužitelj navodi da se tada prijavio na Zavod za zapošljavanje u prosincu 2013. U konačnici je poslan na invalidsku komisiju, te je upućen u invalidsku mirovinu. Učestalo se i dalje javljao na Zavod za zapošljavanje, mada su ga vodili kao strojobravara i zaštitara ophodara, neovisno što je u međuvremenu prekvalificiran u specijalistu zaštite na radu. Osobno je davao oglas i tražio posao, a za radno mjesto specijalista zaštite na radu, međutim niti jedna firma mu se na taj oglas nije javila. U obrtu [obrt] nije prošao osposobljavanje za rad na siguran način.

13. Uzimajući u obzir prednji iskaz tužitelja, sud zaključuje da je do ozljede tužitelja došlo zbog pogreške u radu radnika (a time i tužitelja) obrta [obrt], konkretno zbog činjenice da nisu adekvatno pričvrstili cijev, odnosno propustili su istu učvrstiti svim potrebnim spojnicama. To je pod pritiskom kojeg je izvršio tužitelj prilikom montaže nastavne cijevi, odnosno profila, uzrokovalo pucanje cijevi i pad tužitelja s visine na cijevi od centralnog grijanja. Ukoliko su cijev staklenom vunom oblagali studenti, neovisno za kojeg izvođača ili podizvođača su radili, ne može se smatrati da su uzrokovali štetni događaj jer se očigledno radilo o nastavnom procesu na posao koji su prethodno obavljali radnici, pa time i tužitelj, obrta [obrt] Suvišno bi bilo od njih očekivati da prethodno provjeravaju rad radnika obrta [obrt] Stoga sud zaključuje da nema odgovornosti I-tuženika kao glavnog izvođača na opisanom radilištu, već odgovornost leži na strani poslodavca tužitelja koji tužitelju odgovara sukladno čl. 102. Zakona o radu (Narodne novine 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01, dalje u tekstu ZR), koja odredba upućuje na opće propise obveznog prava.

14. Prema čl. 57.st.1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ 59/96, 94/96, 114/03, dalje u tekstu ZZR), propisano je da ako više poslodavaca radi na zajedničkom radilištu, odnosno obavlja posao na istom mjestu rada, svako od njih dužan je provoditi zaštitu na radu radi zaštite svojih radnika te organizirati i osigurati izvođenje radova tako da njegovi radnici pri izvođenju radova ne ugrožavaju sigurnost i zdravlje radnika drugih poslodavaca. Iz čl. 57.st. 3. i 4. ZZR proizlazi da osoba odgovorna za koordinaciju zaštite na radu na gradilištu po posebnom propisu, odnosno odgovarajuća odgovorna osoba u drugim djelatnostima obavlja poslove koordinatora za zaštitu na radu prilikom izvođenja radova ili imenuje drugu stručnu osobu kako bi se osiguralo da se radovi na privremenom zajedničkom radilištu obavljaju na način da se ne ugrožava sigurnost i zdravlje. Koordinator za zaštitu na radu organizira suradnju između poslodavaca izvođača radova s naglaskom na osiguranju njezine primjene te sprečavanje ozljeda na radu i opasnosti za zdravlje radnika.

15. Iz Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu (Službeni list SFRJ br. 42/1968, 45/1968, Narodne novine br. 52/1971, 52/1973, 19/1983, 59/1996, 71/2014), proizlazi da o uređenju gradilišta i radu na gradilištu izvođač radova sastavlja poseban elaborat, koji u pogledu zaštite na radu obuhvaća, između ostalog i određivanje vrste i načina izvođenja građevinskih skela te način zaštite od pada s visine ili u dubinu. Prema čl. 134. Pravilnika, Izvođači građevinsko-zanatskih i drugih montažnih radova na gradilištu (opreme, instalacije i slično) i organizacija koja gradi investicioni objekt odnosno investitor, sporazumno osiguravaju provođenje zaštitnih mjera na radu kao i odgovorna osoba za njihovo provođenje na gradilištu. Ako odgovorna osoba iz stavka 1. ovog članka primijeti da izvođač građevinsko-zanatskih ili drugih montažnih radova ne primjenjuje pojedine zaštitne mjere pri svom radu, zabranit će mu daljnji rad dok ne provede te mjere zaštite.

16. Neposredni uvid u potrebu za pojedinim načinima i sredstvima zaštite na radu u vidu skela i osiguranja rada na i u otvorima u konkretnom slučaju, a sukladno navedenim propisima, imao je poslodavac tužitelja, a tek preko njega koordinator i izvođač radova. Stoga I-tuženik ne može snositi odgovornost za nastalu štetu tužitelju. Pod pojmom izvođača radova valja svrstati sve osobe koje izvode radove, pa i osobe koje su kao izvođači s naručiteljem radova ugovorile određene radove, ali i osobe koje u izvođenju radova sudjeluju na temelju ugovora s izvođačem kao podizvođači tih radova. Navedeno slijedi iz citiranih propisa, gdje u jednaki položaj s izvođačem, prilikom provođenja zaštite na radu, dolaze i njegovi podizvođači. Isto ponovno upućuje na zaključak da naknadu štete tužitelj može potraživati jedino od tadašnjeg poslodavca koji je prvenstveno propustio osigurati tužitelju rad na siguran način. Ovdje valja ukazati da zbog ne imanja adekvatnog uvjerenja za rad na visini kao i činjenice da tužitelj nije prošao osposobljavanje za rad na siguran način, odgovara poslodavac tužitelja i zbog ovih nedostataka izvođač radova ne može snositi nikakvu odgovornost.

17. Stoga, zbog propusta u radu radnika poslodavca tužitelja (a moguće i samog tužitelja), radi kojeg je došlo zbog propusta u postavljanju potrebnih spojnica na cijev, ne provođenja mjere zaštite na radu od istog poslodavca, već samo osiguravanja sigurnosnog pojasa kojeg tužitelj nije mogao postaviti, te činjenice da se očekivalo da investitor postavi skelu, na što poslodavac tužitelja nije reagirao a bio je na radilištu što slijedi iz iskaza tužitelja, I-tuženik nije odgovoran za nastanak štetnog događaja. Pri tome valja napomenuti da iz iskaza tužitelja ne slijedi da mu je poslodavac zabranio rad, dok se ne osiguraju sigurni uvjeti rada. Tužitelj se ne može smatrati trećom osobom, u odnosu na I i II-tuženika, jer mu je šteta nastala povodom radnog odnosa, kod podizvođača. Stoga oba tuženika nisu dužni solidarno odgovarati za nastalu štetu tužitelju u smislu odredbe čl. 206. i 207. ZOO-a, pa u tom smislu nemaju niti obveze na naknadu utužene materijalne štete u smislu zatražene rente po osnovi izgubljene zarade i po osnovi tuđe pomoći i njege, kako u odnosu na dospjele iznose, tako i po osnovi iznosa koji bi tek dospijevali u budućnosti, a sve po čl. 195.st.2. ZOO-a .

18. Drugi razlog zbog kojeg ovaj sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja je u činjenici istaknutog prigovora zastare. Iz čl. 376.st.1. i 2. ZOO-a, slijedi da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, međutim, u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Prema sudskoj praksi osim traženja subjektivnog saznanja oštećenika za štetu i za osobu koja je štetu učinila isto nije dovoljno za početak nastupanja trogodišnjeg roka zastare, već je potrebno i saznanje oštećenika za vrstu i opseg štete, putem vještačenja, pa do tada ne nastupa niti dospjelost dotičnog potraživanja a posljedično tome ne može teći niti vrijeme potrebno za zastaru. Iz dopisa HZMO-a, Područne službe u Zagrebu od 23.9.2025. slijedi da je tužitelj na dan priznanja prava na invalidsku mirovinu, dana 13.2.2017., bio izvan osiguranja, odnosno zadnji ostvareni staž osiguranja bio je do 5.12.2013. Budući da se odredbom čl. 195.st.2. ZOO-a, koriste termini gubitka zarade ili trajno povećanih potreba, tužitelj je već tada 5.12.2013. došao u poziciju da mu je poznato da gubi zaradu koju bi ostvario na radu kod poslodavca, proveo je profesionalnu rehabilitaciju radi osposobljavanja za rad s punim radnim vremenom na poslu organizatora zaštite na radu, te mu je temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1829/06 od 17.3.2009., pravomoćne 11.1.2011., mogao biti poznat štetnik (I tuženik). Dakle, protekao je zastarni rok od 5 godina, dana 5.12.2018., u kojem je zastarjelo pravo tužitelja na utuženo potraživanje po osnovi dospjelih ali i budućih rentnih zahtjeva za izgubljenom zaradom. Naime, tužba je podnesena 2.6.2020. O samom opsegu štete, tužitelj je s obzirom da nije u radnom odnosu tijekom svih tih godina, mogao dobiti saznanja putem objavljenih podataka Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske.

19. Navedeno se odnosi i na potraživanje tužitelja po osnovi rente za tuđu pomoć i njegu. Naime, tužitelj u tužbi i tijekom postupka ne tvrdi da je potreba za trajnom pomoći i njegom nastala zbog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja, niti se isto može logično povezati sa činjenicom odlaska tužitelja u invalidsku mirovinu. Osobito jer uz tužbu i do zaključenja prethodnog postupka, tužitelj nije priložio nikakvu medicinsku dokumentaciju koja datira iza 2005., iz koje bi slijedilo pogoršanje u njegovom zdravstvenom stanju, u odnosu na dosuđenu mu materijalnu štetu po osnovi tuđe pomoći i njege u ranijem postupku.

20. Budući da presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1829/06 od 17.3.2009., koja je pravomoćna 11.1.2011.,u odnosu na I i II-tuženika, sadrži usvajanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva, za isplatom naknade štete, istom nije pravomoćno utvrđena odgovornost istih za nastanak štetnog događaja tužitelju, pa je u ovom parničnom predmetu, a s obzirom na osporavanje odgovornosti I-tuženika te posljedično tome II-tuženika, isto u cijelosti valjalo utvrđivati. Dokaze koji su provedeni u navedenom parničnom predmetu, sud je mogao koristiti jedino da su oboje tuženika za isto dali svoj izričiti pristanak, što je izostalo.

21. Imajući u vidu sve navedeno, sud više nije našao potrebnim ponovno pozivati i saslušavati u svojstvu svjedoka AJ, jer je činjenično stanje utvrđeno na temelju dokumentacije koja prileži spisu, kao i temeljem iskaza samog tužitelja. Isto tako, suvišno bi bilo provoditi sve daljnje predložene dokaze, a osobito predložena medicinska i financijska vještačenja.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22), a trošak je odmjeren II tuženiku koji je bio zastupan po odvjetniku temeljem VPS od 44.769,45 eura, temeljem važeće Odvjetničke Tarife i to za: sastav odgovora na tužbu u visini od 500 bodova, (Tbr. 32., 7.t.1.), za zastupanje na ročištima: 5.4.2025., 29.8.2025., 30.9.2025., za svako u visini od 500 bodova (Tbr. 9.t.1., 7.t.1.), što ukupno iznosi 2.000 bodova, odnosno 4.000,00 eura odmjerenih temeljem vrijednosti jednog boda od 2,00 eura. U navedeni iznos je valjalo pridodati PDV u visini od 1.000,00 eura, kao i troškove sudskog dostavljača u visini od 30,92 eura, pa je ukupni parnični trošak II-tuženiku priznat i dosuđen u visini od 5.030,92 eura. Odluka o zateznoj kamati na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a. II-tuženiku nije priznat trošak za sastav podnesaka od: 5.1.2022., 16.3.2023., 11.9.2025., jer je sve navode iznesene u tim podnescima mogao iznijeti i ranije u odgovoru na tužbu.

23. Slijedom navedenog sud je odlučio kao u izrekama ove presude.

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Sudac:

Marina Braje Meznarić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. I-tuženiku

3. Punomoćniku II-tuženika