Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-14/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vitomira Boića, predsjednika vijeća, Ankice Jakovina, sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici- odvjetnici Odvjetničkog društva Rožman & Oredić iz Karlovca, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-459/2021-17 od 5. rujna 2023., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-459/2021-23 od 17. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice ZN kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-459/2021-17 od 5. rujna 2023., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-459/2021-23 od 17. studenog 2023. pod stavkom III. i IV. izreke u dijelu kojim nije udovoljeno njezinom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka, te pod stavkom V. izreke.

II. Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda pod stavkom I., II., te IV. izreke u dijelu kojim joj je naloženo tužiteljici ZN nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.367,05 EUR-a sa zateznim kamatama.

III. Preinačava se navedena presuda pod stavkom IV. izreke u dijelu kojim je naloženo tužnoj nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 66,36 EUR-a i za navedeno sudi:

Odbija se tužiteljica ZN sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 66,36 EUR-a.

IV. Odbija se tužena Zagrebačka banka d.d. sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja ispravljenom rješenjem od 17. studenog 2023. utvrđuje se ništetnim dio Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207398566/06 zaključen 12. rujna 2006. u [adresa], između tužiteljice kao korisnice kredita i tužene kao kreditora i to odredbe:

- a) čl.1. iznos odobrenog kredita koji glasi: „kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila Renault financiranje u kunskoj protuvrijednosti od 13.323,24 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom“,

- b) čl. 2. st. 1. i 2. kamate i naknade koje glase: “korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 13.323,24 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama tužene koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,20% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i to za cijelo razdoblje od dana plaćanja. Ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa“

- c) čl. 6. st. 1. i 2. otplata kredita koji glasi: “korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 189,56, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta/ostatka vrijednosti kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora“ (stavak I. izreke).

1.1. Nadalje, nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 1.529,74 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak II. izreke) dok se tužiteljica odbija sa zahtjevom za isplatu iznosa od 457,25 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate (stavak III. izreke), te se nalaže tuženoj nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.433,41 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate (stavak IV. izreke).

1.2. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je u cijelosti ništetan navedeni Ugovor o kreditu, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 88.240,31 kn sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te zahtjev za naknadu troškova postupka (stavak V. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod stavkom III. i IV. u dijelu kojim nije udovoljeno njezinom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka, te pod stavkom V. izreke žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda u žalbom pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Također, protiv dijela navedene presude pod stavkom I., II. te IV. izreke žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se presuda u žalbom pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova sastava žalbe.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tužene djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207398566/06 zaključenog između tužiteljice i tužene 12. rujna 2006. i isplatu iznosa od 88.240,31 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te zahtjev u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP za utvrđenjem ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF kao i odluka o isplati preplaćenih iznosa zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredaba.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbama ukazuju parnične stranke jer su u istoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se ista može ispitati.

7. Prije svega valja istaći da je u konkretnom predmetu tijekom postupka bilo sporno pitanje mjesne nadležnosti suda prvoga stupnja, a koje pravno pitanje tužena problematizira i u žalbi ističući da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 344. i čl. 345. ZPP jer da sud nije donio posebno rješenje o njezinom prigovoru mjesne nenadležnosti. Međutim, iako je prvostupanjski sud propustio sukladno čl. 344. ZPP posebnim rješenjem odlučiti o prigovoru, iz obrazloženja pobijane presude razvidno je da je taj prigovor odbio kao neosnovan pa nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se poziva tužena.

8. Naime, tužena je u odgovoru na tužbu istaknula prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na sporazum o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta tužene kao kreditora iz čl. 16. Ugovora o kreditu.

9. Prvostupanjski sud, cijeneći da tužiteljica ima prebivalište u [adresa] pa da bi za dolazak na sud u Zagreb imala značajno veće troškove i gubitak vremena, zaključuje da bi za slučaj primjene ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu gdje se nalazi sjedište tužene bila u neravnopravnom položaju pa ujedno imajući u vidu da se radi o odredbi unaprijed formuliranog ugovora o kojoj se nije posebno pregovaralo, pozivom na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03., dalje u tekstu: ZZP/03) i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu :ZZP/14) te čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) zaključuje da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača odnosno da je ista ništetna.

10. Pravilno je prvostupanjski sud u okolnostima konkretnog slučaja pozivom na čl. 81. ZZP/03 zaključio da je ugovorena prorogacijska klauzula ništetna.

11. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je st. 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pismenom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

12. Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, a to je Općinski građanski sud u Zagrebu, je jasan i razumljiv i u skladu je s odredbom čl. 70. ZPP.

13. Međutim i prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu otežava se tužiteljici, ostvariti svoja prava iz Ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

14. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu (čl. 81. st. 1. ZZP) koja je sročena od strane tužene sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove. Osim toga, radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

15. Naime, tužiteljica ima prebivalište u [adresa] (grad [adresa]) dok se sjedište tužene nalazi u Zagrebu, pa cijeneći udaljenost od prebivališta tužiteljice do [adresa] i potrebu ulaganja dodatnog vremena, očito je da bi financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u Zagreb mogli utjecati na inicijativu tužiteljice za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti je od ostvarivanja njezinih prava iz Ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njezinog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10).

16. U tom se smislu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti može smatrati nepoštenom odredbom ugovora, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja

17. Kako je prorogacijska klauzula ništetna, mjesno nadležan mogao bi biti (i) sud nadležan prema prebivalištu tužiteljice te je riječ o izbornoj (elektivnoj) mjesnoj nadležnosti sukladno čl. 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN75/09, 112/12, 143713, 147/13, 9/15, 89/15, 102/15 i 52/16, dalje u tekstu: ZPK).

18. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gr 1-143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19. l st. 1. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a koja odredba se primjenjuje neovisno o tome kad je nastao Ugovor o kreditu, već ovisno o tome kad je postupak pokrenut pred sudom, stoga su suprotni žalbeni navodi tužene neosnovani.

19. Među strankama nije sporno da je između tužene kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita 12. rujna 2006. sklopljen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207398566/06 na iznos od 13.323,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim na dan plaćanja, te da je ugovorena redovna kamata od 5,20% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom tužene.

20. Tužena u žalbi prvenstveno ističe da tužiteljica nije dokazala status potrošača.

21. Protivno shvaćanju tužene pravilno je sud prvoga stupnja zaključio da tužiteljica ima položaj potrošača jer je fizička osoba, a kredit je uzet za nabavku motornog vozila pa je na tuženoj bio teret dokaza da je to bilo za potrebe njene trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a ne na tužiteljici da dokazuje suprotno tj. da dokazuje negativnu činjenicu. Kod ovakvog odlučivanja valja ukazati da iz niti jedne isprave i niti jednog dokaza ne proizlazi da je tužiteljica vozilo kupila za poslovne svrhe, slijedom čega je takav žalbeni navod neosnovan.

22. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta po navedenim osnovama.

23. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

24. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

25. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

26. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

27. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

28. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

29. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredaba (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene) o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

30. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 12. rujna 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) koji u svojim odredbama propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

31. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 12. rujna 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

32. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tečajne liste tužene za CHF važeće na dan dospijeća ništetne.

33. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatila tuženoj iznos od 1.529,74 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu da isplati tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

34. Žalbeni navodi kojima tužena smatra da je sud bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, nisu pravno relevantni iz procesnih razloga. Naime, negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita, za koje i po ocjeni ovoga suda ne postoji pravna osnova temeljem kojeg bi tužiteljica isti trebala platiti tuženoj. Valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci od 18. prosinca 2023. broj Rev 549/2023-4 odgovarajući na pitanje je li sud trebao uzeti u obzir tzv. negativnu razliku banke izrazio pravno stajalište koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK –CHF na dan isplate kredita." Prihvaćajući navedeno pravno stajalište, te činjenicu da je u konkretnom slučaju izostao prigovor radi prebijanja ili prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev tužene za isplatu iznosa s osnova negativne razlike, to nisu postojale postupovne pretpostavke da bi sud uopće odlučivao o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tužene s osnova negativnih tečajnih razlika.

35. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi tužene o pogrešnoj primijeni materijalnog prava u odnosu na zastaru potraživanja s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

36. Obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz čl. 241. ZOO koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

37. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za CHF nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle, nastupila je 15. lipnja 2023., dok je tužba u ovome predmetu podnesena 28. lipnja 2021.

38. Što se tiče zahtjeva za isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope valja istaći da je pravilno sud prvoga stupnja utvrdio da je taj dio tužbenog zahtjeva u zastari.

39. To iz razloga što je tužba u ovom predmetu podnesena 28. lipnja 2021., a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 14. lipnja 2019., slijedom čega je sud prvog stupnja suprotno žalbenim navodima tužiteljice pravilno taj dio tužbenog zahtjeva odbio (stavak III. izreke prvostupanjske presude).

40. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužiteljice pravilno je sud prvoga stupnja odbio njezin glavni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti cijelog predmetnog Ugovora o kreditu.

41. Prvostupanjski sud odluku obrazlaže navodeći da utvrđenjem ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi predmetni Ugovor o kreditu je oslobođen ništetnih odredaba što za posljedicu ima djelomičnu ništetnost ali ne i ništetnost cijelog Ugovora.

42. Takvo pravno stajalište prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da tužiteljica ne osporava pobude za sklapanje Ugovora, ne osporava namjenu kredita i ne osporava da je ugovorila plaćanje kamata i valutnu klauzulu, a osporavanje promjenjivosti kamatne stope i promjene tečaja CHF i po stajalištu ovoga drugostupanjskog suda ne dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora nego njegovih pojedinih dijelova u smislu odredbe čl. 324. st. 1. ZOO.

43. Prema tome, kako tužiteljica na kojoj je bio teret dokazivanja nije dokazala da bi naznačene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi redovnih ugovornih kamata prema jednostranoj odluci tužene kao kreditora i o primjeni valutne klauzule o otplati kredita vezanoj za tečaj valute CHF bile uvjet Ugovora ili odlučujuće pobuda zbog koje je predmetni Ugovor sklopljen, niti je izložila činjenice iz kojih bi takav zaključak proizlazio, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 324. st. 1. ZOO i odbio taj tužbeni zahtjev.

44. Pri tome tužiteljici valja naznačiti da očite omaške u pisanju sadržane u obrazloženju (da je Ugovor sklopljen 12. rujna 2009. umjesto 12. rujna 2006., te da je u obrazloženju navedeno da je u vrijeme sklapanja Ugovora bila zaposlenica srednje škole a ne asistentica u vrtiću) nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke a navedene omaške u pisanju moguće je otkloniti donošenjem rješenja o ispravku.

45. Tužiteljica pobija odluku o troškovima postupka pod stavkom IV. izreke u dijelu kojim nije udovoljeno njezinom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka samo uz navod da je sud prvoga stupnja očito omaškom kao tužiteljicu naveo HN, pri čemu uopće na obrazlaže koje joj to troškove parničnog postupka sud prvoga stupnja nije priznao a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to takve žalbene navode nije mogao razmatrati dok u odnosu na pogrešno naznačeno ime tužiteljice ista može zahtijevati ispravak obrazloženja presude.

46. Protiv odluke o troškovima postupka žali se i tužena navodeći da sud prvoga stupnja prilikom ocjene uspjeha stranaka u sporu nije cijenio da je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu.

47. Naime, tužiteljica je tužbom postavila glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te je sud prvoga stupnja glavni tužbeni zahtjev odbio u cijelosti a usvojio podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev.

48. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prema shvaćanju ovoga drugostupanjskog suda, uspjeh u sporu tužiteljice ima se ocjenjivati prema uspjehu u donosu na podredni tužbeni zahtjev jer u odnosu na glavni (odbijeni) zahtjev nisu nastali posebni troškovi, (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev172/08-2 od 15. siječnja 2013. i Rev-1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022.).

49. Međutim, u pravu je tužena kada u žalbi navodi da tužiteljici ne pripada trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 500,00 kn/66,36 EUR-a.

50. Naime, Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23, dalje u tekstu: ZSP/23) koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., u čl. 11. st. 1. toč. 20. propisano je da su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa kako je u konkretnom slučaju pristojbena obveza nastala nakon stupanja na snagu ZSP/23, donošenjem presude 5. rujna 2023. to tužiteljici ne pripada navedeni iznos od 66,36 EUR-a.

51. Slijedom navedenog valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao pod stavkom I. i II. izreke ove drugostupanjske presude, a temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod stavkom III. izreke ove drugostupanjske odluke.

52. Kako je tužena žalbom uspjela samo glede manjeg dijela odluke o troškovima postupka radi kojega nisu nastali posebni troškovi, tako je valjalo odbiti njezin zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 3. ZPP).

U Velikoj Gorici 28. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić