REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-664/2023.-49.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon 7. listopada 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika Maje Marte Martonja, odvjetnice u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., 10000 Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, isplatiti tužiteljici AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.399,52 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 2.618,58 EUR tekućim od 1. listopada 2015. pa do isplate, prema stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, koja se od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a koja se od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje, za svako kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi: "Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., 10000 Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, isplatiti tužiteljici AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.593,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. pa do isplate, prema stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, koja se od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a koja se od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje, za svako kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelje za isplatom zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 780,94 EUR tekućom od 1. listopada 2015. po stopi koja se do dana 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja u ovom predmetu.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 28. listopada 2025. do isplate, prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s prednikom tuženika zaključila 25. siječnja 2005. ugovor o kreditu kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 42.700,00 CHF. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,25% godišnje, koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika. Dana 8. veljače 2016. sklopljen je aneks ugovoru o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

1.1. Poziva se na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, ali je preinačena u odnosu na valutnu klauzulu, kao i na presudu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu, u kojem je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Poziva se na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. prema kojem su navedene presude obvezujuće i u predmetnom postupku za ovaj sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika i ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pri povratu kredita.

1.3. Poziva se i na čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Bitni sastojci ugovora su iznos kredita i ugovorena kamata. U ovom slučaju je jednostrano određena upravo visina kamate odnosno sama cijena kredita, što je bitan sastojak ugovora. Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Ugovor o kreditu zaključen je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, a promjenjivost kamatne stope isključivo je određivao tuženik. Tuženik nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, na način da bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

1.4. Ugovaranje vezanja iznosa kredita u CHF nije valjana te se smatra kao da nikada nije ni ugovorena. Kredit je isplaćen u valuti kuni te je od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta kuna. Valutna klauzula je zaštitna klauzula. Njena funkcija je čuvanje obje stranke od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja odnosno devalvacije i hiperinflacije. Tuženik je ništetnim i pogrešnim ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio tužitelju iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih.

1.5. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzimao u obzir sve uplaćene iznose (dakle iznose koji su posljedica povećanja kamatne stope) te je takve iznose uspoređivao sa simuliranim EUR otplatnim planom i izračunavao preplatu odnosno dugovanje korisniku kredita.

1.6. Tužiteljica smatra da je tuženik temeljem čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužiteljici sve iznose koje je preplatila na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

1.7. Obzirom da mu tuženik nije dostavio potrebne podatke i dokumentaciju vezanu uz predmetni kreditni odnos prije podnošenja tužbe, postavila je u tužbi manifestacijski zahtjev.

2. Podneskom od 17. siječnja i 30. svibnja 2025. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno naveo da smatra da je tužba neuredna te da manifestacijski zahtjev za pribavom dokumentacije nije osnovan jer ničim nije navela razlog zašto sama tužiteljica ne raspolaže s navedenom dokumentacijom. Osporio je tužbeni zahtjev. Istaknuo je prigovor zastare utuženog iznosa jer smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Čak i u slučaju da sud prihvati stajalište da je zastara bila prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, nastupila je u svakom slučaju zastara tražbine za iznos koji se odnosi na isplatu s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je 13. lipnja 2019. protekao i petogodišnji zastarni rok za podnošenje ove tužbe u dijelu u kojem tužitelj traži povrat navodno preplaćenih kamata.

3.1. Tuženik smatra da se tužiteljica u ovoj parnici ne može pozivati na utvrđenja iz presude iz kolektivnog spora "Potrošač" ni zbog razloga iz čl. 502. c Zakona o parničnom postupku te čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. i 2014. godine. Iste se odnose samo na naknadu štete, a ne u sporovima radi isplate po osnovi stečenog bez osnove. Osim toga, u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao čl. 138. a o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke.

3.2. Smatra da je tužiteljica prije podnošenja tužbe pristala na konverziju kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR te nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Poziva se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13. i 20. prosinca 2022. iz kojeg proizlazi da potrošač koji je zaključio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kreditu u skladu s istom odredbom.

3.3. Nadalje ističe da je zaključenjem aneksa ugovora došlo do promjene valute kredita i do promjene kamatne stope čime je otpala i osnova tražbine navodne preplate CHF kredita na koju se tužiteljica poziva. Potrošači su mogli odbiti prijedlog banke za konverzijom kredita, dok je banka bila obvezana ponuditi svim potrošačima konverziju kredita. Konverzija djeluje ex tunc te je kreditni odnos u cijelosti izmijenjen. Intencija zakonskih izmjena bila je upravo omogućiti potrošačima da mimo suda riješe svoj odnos s bankama uz izbjegavanje troškova. Ovakva shvaćanja tuženika podudaraju se s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovnog broja Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. Takav sporazum o konverziji je valja i ima pravne učinke i u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

3.4. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva te nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi po čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. Institut valutne klauzule uveden je u Republici Hrvatskoj još 1994. te je u svakodnevnoj i općeprihvaćenoj primjeni. Tužiteljica je bila slobodna uzeti kredit u bilo kojoj banci, tužiteljica je izdala banci instrumente osiguranja te je za očekivati da je pri zaključenju ugovora uložila viši stupanj pažnje od uobičajenog. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja ugovora poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače i tužiteljicu o rizicima zaključenja ovakvog ugovora. Tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti CHF te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Zaposlenik tuženik je sudjelovao u obradi kredita i priopćio tužiteljici moguće rizike ugovaranja kredita s valutnom klauzulom CHF. To su činili i guverneri Hrvatske narodne banke zbog činjenice što Hrvatska narodna banka ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da ta valuta za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Nije razumno očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja CHF za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

3.5. Tuženik smatra da ni Hrvatska narodna banka kao ni bilo tko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF te u trenutku zaključenja ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača. Drastičan porast tečaja CHF nakon zaključenja ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli. Osporio je da bi tuženik bio nepošten jer kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima na tržištu, riziku posla i troškovima poslovanja te je djelatnost tuženika pod kontrolom regulatora. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, sukladno praksi Suda Europske unije, koji je jedini ovlašten dati tumačenja normi europskog prava. To nužno podrazumijeva da se test poštenja sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi dio je procjena uzroku je određena ugovorna norma znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a drugi dio od procjene je li to suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica je iskonstruirala tužbeni zahtjev bez provođenja bilo kojeg testa na ugovorni odnos između stranaka.

3.6. Predložio je odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini na str. 11-18 spisa, u aneks istome ugovoru i sporazumu na str. 21-24 spisa, u simulirani otplatni plan u EUR na str. 28-33 spisa, u izračun konverzije i popis uplata na str. 34-39 spisa, u izvode po kreditu i promet po kreditu na str. 40-45 spisa, u suglasnost za promjenu dospijeća na str. 46-47 spisa, u otplatni plan na str. 48-50 spisa, u e-mail korespondenciju na str. 51-52 spisa, u dokumentaciju u prilogu odgovora na tužbu tuženika, saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, proveo financijsko vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. te očitovanja i dopunska očitovanja.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

5.1. Sud nije koristio kao dokaz pismenu izjavu AŽN jer se s čitanjem iste tužitelj nije suglasio, a da ju je i koristio, ista se ni ne odnosi na odlučne činjenice u ovom konkretnom predmetu, već se radi o općenitoj izjavi zaposlenice banke.

5.2. Sud je dopustio preinaku tužbe kako je ista učinjena podnescima od 17. siječnja 2025. i 30. svibnja 2025. jer je istim tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, sud isto smatra svrsishodnim te bi nedopuštanje takve preinake povrijedilo njezino pravo na pristup sudu. Zato je sud dopustio preinaku u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a, uvažavajući zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenoga 2021. prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile 2005. predmetni ugovor o stambenom kreditu.

7. Istim ugovorom o kreditu tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 42.700,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, u iznosu od 255,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja. Trajanje kredita je određeno do 31. siječnja 2030.

8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su 8. veljače 2016. zaključile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu: ZIDZPK). Sukladno izračunu konverzije stanja glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 21.423,43 EUR. Na dan 30. rujna 2015. utvrđen je manjak u iznosu od 1.108,14 EUR.

9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor zaključila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., A,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.2. Saslušana u svrhu dokazivanja, tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu zaključila u privatne svrhe i to za kupnju stana njezine mlade obitelji s dvoje male djece. Tada nije bila vlasnica ni obrta, OPG-a ni trgovačkog društva te je cijeli kreditni iznos utrošen u kupnju stana. Tadašnja Hypo banka se puno reklamirala i davala obećanje da se jednostavno i brzo može dobiti kredit. Kad je došla u tu banku rekli su da je predmetni kredit najsigurniji, najbrži i najbolja opcija, a njoj je bilo bitno riješiti stambeno pitanje. U odnosu na valutni rizik vezan uz CHF rekli su da će kamata biti klizna, a ona je mislila da bi se moglo dogoditi da anuitet poraste za 10 ili 20 kn. Međutim, anuitet kredita je s početnih oko 1.100,00 kn, narastao i na 1.900,00 kn, što im je bio problem plaćati. Ništa joj nije objašnjeno o valutnom riziku vezano za CHF niti joj je rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. Dobila je ugovor i otišla kod javnog bilježnika. Zaključila je 2016. ugovor o konverziji kredita u kredit u EUR u strahu od oscilacije u mjesečnim anuitetima. Tada je smatrala da je EUR stabilnija valuta, a i dosta se o tome pričalo da bi konverziju bilo dobro napraviti. Nije joj rečeno prilikom zaključenja ugovora o konverziji da bi time izgubila osporavanje osnovnog ugovora o kreditu. Kod zaključenja ugovora o konverziji kredita imala je trošak od 1.000 EUR kojeg je morala platiti banci, no, mjesečni anuitet se nije bitno promijenio nakon konverzije. Pročitala je ugovor o kreditu, ali je laik i ne razumije se u kredite, a njoj je samo bilo bitno da dobije kredit i da može kupiti stan. Adresa nekretnine koju je tada kupila je u [adresa]. Tamo ni ona ni neka treća osoba nisu obavljale nikakvu profesionalnu djelatnost. Raspitivala se i kod drugih banaka za kredit, ali je ovaj kredit bio nešto najbrže što može dobiti, a što joj je bilo važno jer je stan bio na licitaciji. Pojmovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope joj nisu bili jasni u cijelosti. Kako je laik, smatrala je da će to biti male oscilacije u mjesečnim anuitetima, a da je znala za veliko povećanje anuiteta kakvo se dogodilo, zdravog razuma ne bi na to pristala. Pritom joj je bilo jasno da se anuiteti mogu mijenjati, ali ne tako puno. Nije joj bio ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti u smislu da drugi krediti uopće nisu bili u njihovim razgovorima. Kredit u kojem je glavnica vezana uz CHF joj je bio "serviran". Na pitanje je li joj bilo jasno značenje aneksa ugovora o kreditu navodi da joj ništa nije bilo jasno, ali je sa svojom slobodnom odlukom potpisala taj aneks jer nije znala što napraviti, a htjela je stabilnost mjesečnih anuiteta zbog njenih obiteljskih prilika.

9.3. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu.

9.4. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Prigovor zastare je djelomično osnovan i to u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope, dok u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan pojedine isplate anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu zastara je počela teći ispočetka od dana 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na valutnu klauzulu zastara počela teći ispočetka od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi. No, protekao je zastarni rok za tražbinu po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope. Te je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan (1.619,44 EUR i 866,07 EUR zatezne kamate u apsolutnom iznosu).

12.1. Zastara za dio tražbine koja se odnosi na povećani dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli također nije nastupila jer se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka, što znači o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te se ne radi o novom zahtjevu, što potvrđuje i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

12.2. Ni naknadno postavljeni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu apsolutnog iznosa kamate na preplaćeni iznos anuiteta po osnovi ništetnosti valutne klauzule do dana konverzije, nije u zastari jer kamate prate glavnicu jer po čl. 223. ZOO-a kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Kako u tom dijelu glavnica nije zastarjela, to nije obuhvaćen zastarom ni dio koji se odnosi na zatezne kamate u apsolutnom iznosu.

13. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je tužitelj dužan vraćati anuitete kredita prema tečaju na dan isplate pojedinog anuiteta.

15. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

16. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi (za koje nije nastupila zastara), sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze na tu okolnost, a od predloženog svjedoka je tijekom postupka odustao.

16.2. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući da im je banka ponudila predmetni kredit kao najpovoljniji, tužiteljica nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužitelj je zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Mjesečni anuitet otplate kredita porastao je na skoro dupli iznos, što je znatno otežalo tužiteljici i obitelji isplatu mjesečnih anuiteta i očito ugrozilo njihovu životnu egzistenciju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je banka trebala priopćiti tužiteljici jest da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF, što joj kao savjesnom gospodarstveniku i financijskoj instituciji nije moglo biti nepoznato. Osim toga, banka je sama ponudila predmetni kreditni proizvod tužiteljici, predstavljajući ga kao najsigurniji, najbrži i najbolji kredit.

17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

18.1. Po čl. 104. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promijenjenom tečaju i iznosa obračunatom prema početnom tečaju.

18.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Centru za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba.

19.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da:

- pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj te uz pretpostavku prilagodbe početnog otplatnog plana na način da se od 1. siječnja 2014. primjenjuje zakonska kamatna stopa od 3,23% ukupni iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije iznose 4.238,02 EUR, od kojeg iznosa je tužiteljica preplatila na ime promjene kamatne stope iznos od 1.619,44 EUR, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 2.618,58 EUR. Ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila jest 456,94 EUR.

19.2. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj u odnosu na početni tečaj i ugovorenu kamatnu stopu do 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2014. u odnosu na zakonsku zateznu kamatu od 3,23%, preostala nedospjela glavnica tužitelja prema prilagođenom otplatnom planu bi na dan 30. rujna 2015. bila manja za 1.968,44 EUR.

19.3. Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i to čl. 19. c te je aneksom uz ugovor kojim je provedena konverzija utvrđen manjak tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 1.108,14 EUR.

19.4. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije iznose ukupno 1.647,01 EUR.

19.5. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka i to metodi kojom je izvršen izračun spomenute razlike kao i samom provedenom izračunu utoliko što se izračun temelji na pogrešno postavljenom zadatku vještaka. Smatra također da je trebalo uzeti u obračun razlika u obzir i tzv. negativne razlike, neovisno što tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti izjavio prigovor prijeboja.

19.6. U očitovanju na podnesak tuženika, vještak se očitovao na način da su navodi tuženika u podnesku od 17. siječnja 2025. i sa glavne rasprave od 21. siječnja 2025. su pravna pitanja te prijedlozi za izračune usporedbom s kreditom u kunama vještaku nisu bili naloženi.

19.7. U dopuni financijskog vještačenja vještak je naveo da je koristeći dokumentaciju tuženika – pregled prometa za klijenta, izvršio izračune sukladno datumima podmirenja obveze koji se na istom navode, odnosno zatvarao je anuitete na način kako je to tuženik prikazao i obračunavao u prethodno navedenom dokumentu. Spisu prileži dokument tuženika – specifikacija uplata, ali iz tog dokumenta nije razvidno na što bi se uplate odnosile, a iste mogu biti u odnosu na anuitete po kreditu, zatezne kamate, troškovi, naknade i slično. Stoga je vještak pri izračunu koristio datume navedene u dokumentu tuženika – pregled prometa za klijenta, u kojem se točno i nedvojbeno navodi kada je tuženik iskazao podmirenje koje anuitetske obveze tužitelja po osnovu predmetnog kredita. Opreza radi, vještak je izradio izračun razlika po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita prema specifikaciji uplata.

19.8. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a. Daljnja dopuna nalaza po prijedlogu tuženika na potpuno druge okolnosti od onih određenih zadatkom vještačenja nije bila potrebna, niti bi se odnosila na odlučne činjenice. Također sud nije uzeo u obzir izračune po dokumentu – specifikacija uplata jer je vještak jasno u osnovnom nalazu naveo da po tom dokumentu nije razvidno na što bi se uplate odnosile, a iste mogu biti u odnosu na anuitete po kreditu, zatezne kamate, troškovi, naknade i slično. PO pregledu prometa za klijenta nedvojbeno se navodi kada je tuženik iskazao podmirenje koje anuitetske obveze tužitelja po osnovu ovoga kredita. Također se ističe da je pri obračunu zateznih kamata u apsolutnom iznosu uzet u obzir iznos kamata koje se odnose na tečajne razlike (780,94 EUR), a ne i zatezne kamate koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu za koje je nastupila zastara naplate tražbine (866,19 EUR) u kojem dijelu je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

19.9. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno da postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužiteljica zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećena, to se za iznos razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos od 2.618,58 EUR primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, to je tuženik ovaj iznos tužiteljici dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 211. ZOO- a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka, što u apsolutnom iznosu jest 780,94 EUR odnosno ukupno 3.399,52 EUR. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 215. ZOO-a).

20.1. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužiteljice kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

20.2. No, ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 105. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 105. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen. Osim toga, tuženik nije precizirao prigovor radi prebijanja. Kako je tužiteljica istaknula prigovor zastare za ovaj dio tražbine, to bi u svakom slučaju od dana nastanka ovog dijela tražbine nastupila zastara takve tražbine, a na tuženika se ne odnose efekti kolektivne presude u pogledu zastare jer tuženik nije potrošač.

20.3. Tužiteljici po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužiteljica nije dokazala da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužiteljica na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne.

20.4. Kako je tužiteljica zatražila u točci I. tužbenog zahtjeva i ukupan iznos preplata zbog rasta tečaja i to sa zakonskom zateznom kamatom od konverzije pa nadalje, to je osnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na apsolutno izraženi iznos zakonske zatezne kamate do konverzije, ali samo na iznose koji se odnose na preplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule, a ne i jednostrano promjenjive kamatne stope zbog zastare. Međutim, ne pripada joj procesna kamata na navedeni apsolutni iznos zakonske zatezne kamate. Prema čl. 279. st. 2. ZOO-a procesna kamata pripadala bi tužiteljici od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu. No, zatezne kamate se mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali na njih ne teku procesne kamate jer zatezne kamate i dalje teku na glavni dug koji nije plaćen.

20.5. Tužiteljici ne pripada ni zatraženi iznos manjka utvrđenog prilikom konverzije u iznosu od 1.108,14 EUR upravo zato jer se radi o manjku, a ne o preplati koju bi da je utvrđena, valjalo uračunati u iznos apsolutno izražene zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz način otplate kredita i tečaj na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

20.6. Zato je odbijen ukupni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice od 3.593,65 EUR (1.619,44 EUR + 1.108,14 EUR + 866,07 EUR).

21. Zakonska zatezna kamata dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 215. ZOO-a.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. ZPP-a. Kako su stranke uspjele u postupku u približno jednakim iznosima, kako kvantitativno, tako i kvalitativno, sud je odlučio da u ovom predmetu svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja.

23. No, tužiteljici pripada trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR u cijelosti, bez obzira na uspjeh u parnici jer je isti trošak bio neophodan i nije ovisan o uspjehu u parnici.

24. O troškovima svrsishodne delegacije predmeta ovome sudu donijet će se posebna odluka.

25. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima, koje teku od dana presuđenja pa do isplate.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 28. listopada 2025.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Hrvoje Škalić, Zagreb

2. Odvj. Branko Bulat, Zagreb

3. eOglasna ploča suda