Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-750/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB 53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima Josipu Mađariću i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-452/2023-35 od 9. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-452/2023-35 od 9. prosinca 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I i III izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 452/2023-35 od 9. prosinca 2024. u pobijanom dijelu iz stavka II i V izreke i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju IM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 14.764,10 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom kako slijedi:

- od 31.1.2008 pa do isplate na iznos od 14,00 Eur

- od 29.2.2008 pa do isplate na iznos od 19,61 Eur

- od 31.3.2008 pa do isplate na iznos od 29,23 Eur

- od 30.4.2008 pa do isplate na iznos od 14,77Eur

- od 31.5.2008 pa do isplate na iznos od 9,42 Eur

- od 30.6.2008 pa do isplate na iznos od 16,76 Eur

- od 31.7.2008 pa do isplate na iznos od 5,99 Eur

- od 31.8.2008 pa do isplate na iznos od 6,53 Eur

- od 30.9.2008 pa do isplate na iznos od 12,91 Eur

- od 31.10.2008 pa do isplate na iznos od 61,24 Eur

- od 30.11.2008 pa do isplate na iznos od 28,86 Eur

- od 31.12.2008 pa do isplate na iznos od 70,02 Eur

- od 31.1.2009 pa do isplate na iznos od 76,34 Eur

- od 28.2.2009 pa do isplate na iznos od 79,20 Eur

- od 31.3.2009 pa do isplate na iznos od 71,33 Eur

- od 30.4.2009 pa do isplate na iznos od 72,83 Eur

- od 31.5.2009 pa do isplate na iznos od 60,78 Eur

- od 30.6.2009 pa do isplate na iznos od 51,91 Eur

- od 31.7.2009 pa do isplate na iznos od 54,27 Eur

- od 31.8.2009 pa do isplate na iznos od 58,94 Eur

- od 30.9.2009 pa do isplate na iznos od 58,54 Eur

- od 31.10.2009 pa do isplate na iznos od 53,81 Eur

- od 30.11.2009 pa do isplate na iznos od 62,68 Eur

- od 31.12.2009 pa do isplate na iznos od 69,79 Eur

- od 31.1.2010 pa do isplate na iznos od 79,91 Eur

- od 28.2.2010 pa do isplate na iznos od 77,59 Eur

- od 31.3.2010 pa do isplate na iznos od 91,32 Eur

- od 30.4.2010 pa do isplate na iznos od 88,71 Eur

- od 31.5.2010 pa do isplate na iznos od 93,79 Eur

- od 30.6.2010 pa do isplate na iznos od 137,73 Eur

- od 31.7.2010 pa do isplate na iznos od 128,68 Eur

- od 31.8.2010 pa do isplate na iznos od 145,76 Eur

- od 30.9.2010 pa do isplate na iznos od 136,86 Eur

- od 31.10.2010 pa do isplate na iznos od 122,54 Eur

- od 30.11.2010 pa do isplate na iznos od 152,75 Eur

- od 31.12.2010 pa do isplate na iznos od 191,19 Eur

- od 31.1.2011 pa do isplate na iznos od 163,98 Eur

- od 28.2.2011 pa do isplate na iznos od 173,52 Eur

- od 31.3.2011 pa do isplate na iznos od 161,38 Eur

- od 30.4.2011 pa do isplate na iznos od 163,56 Eur

- od 31.5.2011 pa do isplate na iznos od 215,09 Eur

- od 30.6.2011 pa do isplate na iznos od 216,18 Eur

- od 31.7.2011 pa do isplate na iznos od 258,46 Eur

- od 31.8.2011 pa do isplate na iznos od 236,74 Eur

- od 30.9.2011 pa do isplate na iznos od 212,97 Eur

- od 31.10.2011 pa do isplate na iznos od 210,42 Eur

- od 30.11.2011 pa do isplate na iznos od 208,59 Eur

- od 31.12.2011 pa do isplate na iznos od 219,93 Eur

- od 31.1.2012 pa do isplate na iznos od 229,81 Eur

- od 29.2.2012 pa do isplate na iznos od 231,14 Eur

- od 31.3.2012 pa do isplate na iznos od 224,30 Eur

- od 30.4.2012 pa do isplate na iznos od 228,92 Eur

- od 31.5.2012 pa do isplate na iznos od 232,08 Eur

- od 30.6.2012 pa do isplate na iznos od 226,76 Eur

- od 31.7.2012 pa do isplate na iznos od 228,16 Eur

- od 31.8.2012 pa do isplate na iznos od 224,17 Eur

- od 30.9.2012 pa do isplate na iznos od 215,56 Eur

- od 31.10.2012 pa do isplate na iznos od 224,74 Eur

- od 30.11.2012 pa do isplate na iznos od 229,15 Eur

- od 31.12.2012 pa do isplate na iznos od 226,06 Eur

- od 31.1.2013 pa do isplate na iznos od 208,74 Eur

- od 28.2.2013 pa do isplate na iznos od 223,45 Eur

- od 31.3.2013 pa do isplate na iznos od 224,74 Eur

- od 30.4.2013 pa do isplate na iznos od 218,97 Eur

- od 31.5.2013 pa do isplate na iznos od 201,04 Eur

- od 30.6.2013 pa do isplate na iznos od 200,58 Eur

- od 31.7.2013 pa do isplate na iznos od 204,99 Eur

- od 31.8.2013 pa do isplate na iznos od 212,05 Eur

- od 30.9.2013 pa do isplate na iznos od 221,83 Eur

- od 31.10.2013 pa do isplate na iznos od 216,78 Eur

- od 30.11.2013 pa do isplate na iznos od 220,36 Eur

- od 31.12.2013 pa do isplate na iznos od 224,41 Eur

- od 31.1.2014 pa do isplate na iznos od 205,97 Eur

- od 28.2.2014 pa do isplate na iznos od 210,80 Eur

- od 31.3.2014 pa do isplate na iznos od 209,22 Eur

- od 30.4.2014 pa do isplate na iznos od 203,88 Eur

- od 31.5.2014 pa do isplate na iznos od 202,16 Eur

- od 30.6.2014 pa do isplate na iznos od 202,93 Eur

- od 31.7.2014 pa do isplate na iznos od 209,01 Eur

- od 31.8.2014 pa do isplate na iznos od 214,12 Eur

- od 30.9.2014 pa do isplate na iznos od 213,06 Eur

- od 31.10.2014 pa do isplate na iznos od 217,48 Eur

- od 30.11.2014 pa do isplate na iznos od 220,48 Eur

- od 31.12.2014 pa do isplate na iznos od 218,71 Eur

- od 31.1.2015 pa do isplate na iznos od 221,12 Eur

- od 28.2.2015 pa do isplate na iznos od 221,12 Eur

- od 31.3.2015 pa do isplate na iznos od 221,12 Eur

- od 30.4.2015 pa do isplate na iznos od 221,12 Eur

- od 31.5.2015 pa do isplate na iznos od 221,12 Eur

- od 30.6.2015 pa do isplate na iznos od 221,12 Eur

- od 31.7.2015 pa do isplate na iznos od 221,12 Eur

- od 31.8.2015 pa do isplate na iznos od 221,12 Eur

- od 30.9.2015 pa do isplate na iznos od 221,12 Eur,

kao i iznos od 4.294,89 Eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 30.09.2015. godine do 31.12.2022. godine teče po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati troškove ovog postupka u iznosu od 3.027,03 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.", kao neosnovan.

2. Svaka stranka snosi svoj trošak.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-452/2023-35 utvrđene su ništetnima i odredbe Ugovora o [broj kredita] od 21. prosinca 2007. između tužitelja kao korisnika kredita, FM kao založnog dužnika i tuženika kao kreditora, koji ugovor je istog dana solemnizirao Javni bilježnik Marijan Jurić u

Zagrebu pod br. OV-18031/07 i to:

- dio točke 2. st.1. koji glasi: "...u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

- dio točke 7. st.1. koji glasi: „...po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,...”

- dio točke 3. koji glasi: “0,25% ( nula zarez dvadesetpet posto ) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.„

-dio točke 10. st.1. t.5. koji glasi: „- podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za naplatu tražbine,...„ kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 14.764,10 eura primljenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od posljednjeg dana u mjesecima od siječnja 2008. do rujna 2015. pa do isplate i iznos od 4.294,89 eura po osnovi razlike konvertirane glavnice sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od

30. rujna 2015. do isplate.

1.3. U stavku III izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 506,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. prosinca 2007. do isplate.

1.4. Zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe iz točke 1. u dijelu koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 140,000.00 (stočetrdesettisuća švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.” odbijen je kao neosnovan u stavku IV izreke presude suda prvog stupnja.

1.5. Tuženiku je naloženo naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 3.027,03 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude 2024. do isplate, kao u stavku V izreke presude suda prvog stupnja.

2. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I, II, III i V izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate i uz naknadu troška sastava žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate, podredno ju ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. U presudi suda prvog stupnja i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP. U žalbi tuženika se neosnovano ističe žalbeni razlog bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11 ZPP jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati.

5.1. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1., 2. i 4. ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.79/07 i 125/07, dalje ZZP/07) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) kada je utvrdio da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe o promjenjivosti redovne kamatne stope jednostranom odlukom tuženika kao kreditora i o valutnoj klauzuli u Chf iz točke 2. st. 1. i točke 7. st. 1. te o naknadi za obradu kredita i podmirenju troškova obrade kredita iz točke 3 i točke 10. st. 1. t.5. iz Ugovora o [broj kredita] zaključenog 21. prosinca 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

5.2. Mjerodavne odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO i čl. 102. st. 1. ZZP/07 pravilno su primijenjene u odluci iz stavka III izreke kojom je tuženiku naloženo vratiti iznos od 203,59 eura stečen po ništetnoj odredbi točke 3. predmetnog ugovora o naknadi za obradu kredita i iznos od 302,94 eura po ništetnoj odredbi točke 10. st. 1. t.5. istog ugovora o obvezi plaćanja troškova obrade kredita ili ukupno 506,53 eura što je tužitelj platio 28. prosinca 2007.

5.3. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio kondermnatornu odluku iz stavka II izreke kojom je tuženiku naložio uz zakonske zatezne kamate isplatiti iznos od 14.764,10 eura na ime ništetne valutne klauzule u Chf i iznos od 4.294,89 eura na ime razlike konvertirane glavnice. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 31. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) na koji upućuje odredba čl. 2. st. 2. ZZP/03 ostvaren je u osporenoj odluci iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja.

6.1. U predmetnom postupku je utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik dana 21. prosinca 2007. zaključili Ugovor o [broj kredita] i to kao stambeni kredit, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 140.000,00 Chf s rokom vraćanja od 240 mjeseci ili 20 godina i obvezom otplate u jednakim mjesečnim anuitetima od 959,09 Chf u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za Chf na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 5,45 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

6.2. Naplata jednokratne naknade u visini od 0,25% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita ugovorena je odredbom točke 3. navedenog ugovora. Da će tužitelj kao korisnik kredita podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe ugovoren je u točki 10. st. 1. t. 5 istog ugovora.

6.3. Nadalje je utvrđeno da su stranke dana 18. veljače 2016. sklopile Dodatak br. KONV-01/2016 uz ugovor o [broj kredita] temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

7.1. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od 21. prosinca 2007. kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora i valutna klauzula vezana uz valutu Chf kao u stavku I izreke osporene presude, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

7.2. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 18. veljače 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

7.3. Kao što je navedeno, u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope prema odlukama tuženika i valutna klauzula u valuti Chf, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 96. st. 2. i 4. ZZP/07 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja prednik tuženika maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

7.4. Nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 99. ZZP/07.

7.5. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio sadržaj iskaza svjedokinje ŠM zasebno i u savezu s iskazom tužitelja, iz kojih proizlazi da tuženik kao kreditor nije ponudio odgovarajuća objašnjenja o učincima ponuđenih ugovornih odredbi. U okolnostima u kojima tuženik, suprotno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07, nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, nije moguće zaključiti da je prekoračen okvir utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama kreditora u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

8.1. Odluka o ništetnosti odredba predmetnog ugovora o kreditu iz točke 3. i točke

10. st. 1. kojima je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita da plati jednokratnu naknadu za obradu kredita u visini od 0,25% iznosa kredita i javnobilježničke i ostale troškove se temelji na pravilnoj primjeni čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1., 2. i 4. ZZP/07.

8.2. Pravilnost primjene navedenih odredbi čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1., 2. i 4. ZPP/07 tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u dvojbu jer se temeljem ovdje mjerodavne zakonske odredbe čl. 96. st. 2 ZZP/07 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

8.3. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako tuženik, suprotno odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 229. st. 1. i 2. ZPP u vezi čl. 96. st. 4. ZZP/07, nije dokazao da se o ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita i plaćanju troškova u predmetnom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo a na njemu je bio teret toga dokaza (čl. 96. st. 4. ZZP/07). Sud prvog stupnja je, postupajući u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane a koje ne i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud jer iz rezultata dokazivanja ne proizlazi da je tuženik dokazao pojedinačno pregovaranje sa tužiteljem o sadržaju spornih odredbi točke 3. i 10. st. 1. predmetnog ugovora o kreditu.

8.4. Zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja utemeljen je na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao odredbe točke 3. i 10. st. 1. predmetnog ugovora, unio sebi prikladne odredbe po kojima su trošak obrade kredita i ostali troškovi svaljeni na tužitelja kao potrošača. Odredbom čl. 12. ZOO je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese time što je navedene troškove u unaprijed sastavljenim odredbama o kojima se nije pregovaralo prenio na tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

8.5. Kao što je navedeno, nema uvjeta za primjenu čl. 99. ZZP/07 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja spornih odredbi točke 3. i 10. st. 1. te iz činjenice da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita a za razliku od navoda tuženika, ne proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetne ugovorne odredbe o troškovima o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, što rezultira time da, kako je navedeno, ista nije ni jasna niti lako razumljiva a nije ni posebno uočljiva kada se čita tekst sa ostalim odredbama ugovora. U okolnostima u kojima nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva i odobravanju kredita niti se o tome sa tužiteljem pregovaralo (čl. 96. st. 2. i 4. ZZP/07), tužitelju je potpuno nejasno i nepredvidivo što i zašto on zapravo u okviru tih naknada kao potrošač plaća banci.

8.6. Nakon što je pravilno utvrdio da se radilo o netransparentnim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik kao trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita niti dao mogućnost predviđanja opsega preostalih troškova, prvostupanjski je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti uzeo u obzir i ostale okolnosti u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 97. ZZP/07 slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da su sporne odredbe točke 3. i 10. st. 1. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07 nepoštene i time ništetne. To stoga jer se o odredbama o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita i ostalih troškova nije pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe bile unaprijed formulirana od strane tuženika, jer na njih tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja i jer one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (neovisno o visini tih iznosa naknade i troškova).

9. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 96. st. 1., 2. i 4. i čl. 102. st. 1 ZZP/07 je povodom žalbenog osporavanja odluke iz stavka I izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku I izreke ove presude.

10.1. U odnosu na osporenu dosuđujuću odluku iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja kojom je uz zakonske zatezne kamate naložena isplata iznosa od 14.764,10 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i iznosa od 4.294,89 eura kao razlike konvertirane glavnice, valja reći kako zbog između stranaka sklopljenog Dodatka uz ugovor o kreditu od 18. veljače 2016. obveza isplate razlike po osnovi te ništetne odredbe i konverzije glavnice s navedenim zateznim kamatama ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

10.2. Iako su stranke suglasnošću volja zaključile Dodatak uz ugovor o kreditu od 18. veljače 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika i konverzije glavnice.

10.3. Kada je naložio isplatu iznosa od 14.764,10 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na početni tečaj i od 4.294,89 eura razlike u konverziji glavnice, prvostupanjski je sud zaključio kako je tuženik navedene razlike naplatio bez valjane pravne osnove, koji zaključak je u suprotnosti s Dodatkom uz ugovor o kreditu od 18. veljače 2016. koji u sadržaju izračuna konverzije obuhvaća navedene razlike.

11.1. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

11.2. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Dodatka uz ugovor od 18. veljače 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

12. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

12.1. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka uz ugovor od 18. veljače 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka uz ugovor o kreditu od 18. veljače 2016. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.:

Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

12.2. Slijedom navedenog Dodatka uz ugovor od 18. veljače 2016. zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 21. prosinca 2007. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom uz ugovor o kreditu od 18. veljače 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf iz ugovora od 21. prosinca 2007. ili pri konverziji glavnice jer tih razlika nema, ni da bi bila u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka uz govor od 18. veljače 2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

12.3. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf te razlike u konverziji glavnice jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka uz ugovor od 18. veljače 2016. a time je sporazumno izvršena i konverzija glavnice, čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

13.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu od 18. veljače 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

13.2. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu od 18. veljače 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

13.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu UM protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

14.1. U odnosu na zaključenje Dodatka ugovoru o kreditu od 18. veljače 2016. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Dodatka ugovoru o kreditu od 18. veljače 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).

14.2. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Dodatku ugovoru o kreditu od 18. veljače 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

15.1. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka ugovoru od 18. veljače 2016. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka od 18. veljače 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak ugovoru od 18. veljače 2016.

15.2. Budući da je suglasnošću volja stranaka iz Dodatka ugovoru od 18. veljače 2016. preplata iskorištena sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO da bi tužitelj kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 21. prosinca 2007. i Dodatka ugovoru od 18. veljače 2016. imao pravo na naknadu štete, što njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim.

16. Stoga je povodom žalbe tuženika u odnosu na osporenu odluku iz stavka II izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude, primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.

17. Nije sporo da je tužitelj dana 28. prosinca 2007. platio jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 203,59 eura kao i troškove kredita u iznosu od 302,94 eura. Slijedom utvrđene ništetnosti odredaba točke 3. i 10. st. 1. predmetnog ugovora o kreditu o obvezi tužitelja kao potrošača na plaćanje troškova obrade kredita i ostalih troškova, odluka iz stavka III izreke kojom je tuženiku naloženo vraćanje ukupnog iznosa od 506,53 eura stečenog po tim ništetnim odredbama odraz je pravilne primjene čl. 1111. st. 1. u vezi čl. 29. st. 1. i 2. i čl. 323. st. 1. ZOO, što u sadržaju svoje žalbe tuženik određeno i ne osporava.

18.1. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku V izreke prvostupanjske presude kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.027,03 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate je s obzirom na polovični uspjeh tužitelja valjalo preinačiti primjenom čl. 380. toč 3 u vezi čl. 154. st. 4. ZPP i odlučiti kao u stavku II, toč. 1. izreke.

18.2. Slijedom odluke po kojoj zbog polovičnog uspjeha svaka stranka snosi svoj trošak, valjalo je primjenom čl. 380. toč. 2 u vezi čl. 154. st. 4. ZPP odlučiti kao u stavku II, toč. 2. izreke.

19. Iako je u sadržaju žalbe predložio da mu sa naknadi trošak sastava žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja ove odluke do isplate, tuženik je propustio postupiti po odredbi čl. 164. st. 2. ZPP. Kada zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe nije određeno navedeno koji se troškovi traže, o takvom zahtjevu nije moguće odlučiti već ga je valjao odbiti, kao u stavku III izreke.

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej