Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-1468/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja 1. IČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. DČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Neli Bezjak, odvjetnici iz rijeke, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupani po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 15. listopada 2025. i izvršene objave 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredba Ugovora o kreditu broj: 628-50-3204848 od 22.12.2005. godine potvrđenog od strane javnog bilježnika Vesne Ćuzela iz Rijeke, Korzo 18, pod brojem OU-2428/2005 u dijelu koji se odnosi na čl.7….“ u kojem se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita…."

II Nalaže se RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da prvotužitelju IČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati na ime više uplaćenih tečajnih razlika iznos od 1.658,42 EUR-a, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31.srpnja 2015.godine po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta , koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015.godine pa do 31.prosinca 2022.godien po stopi određenoj , za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku kako slijedi:

- na iznos od 3,84 EUR-a počev od 01.11.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 6,39 EUR-a počev od 01.01.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 8,23 EUR-a počev od 01.02.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 09,06 EUR-a počev od 01.03.2009.goidne pa do isplate

- na iznos od 6,90 EUR-a počev od 01.04.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 7,35 EUR-a počev od 01.05.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 3,78 EUR-a počev od 01.06.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 1,15 EUR-a počev od 01.07.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 1,85 EUR-a počev od 01.08.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 3,23 EUR-a počev od 01.09.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 3,11 EUR-a počev od 01.10.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 1,71 EUR-a počev od 01.11.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 4,34 EUR-a počev od 01.12.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 6,45 EUR-a počev od 01.01.2010.goidne pa do isplate

- na iznos od 9,44 EUR-a počev od 01.02.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 8,76 EUR-a počev od 01.03.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 12,83 EUR-a počev od 01.04.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 12,05 EUR-a počev od 01.05.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 13,56 EUR-a počev od 01.06.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 26,58 EUR-a počev od 01.07.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 23,90 EUR-a počev od 01.08.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 32,09 EUR-a počev od 01.09.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 29,26 EUR-a počev od 01.10.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 24,71 EUR-a počev od 01.11.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 34,31 EUR-a počev od 01.12.2010.godine pa do isplate

- na iznos od 46,52 EUR-a počev od 01.01.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 37,87 EUR-a počev od 01.02.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 40,91 EUR-a počev od 01.03.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 37,05 EUR-a počev od 01.04.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 37,74 EUR-a počev od 01.05.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 54,12 EUR-a počev od 01.06.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 55,71 EUR-a počev od 01.07.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 69,25 EUR-a počev od 01.08.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 62,24 EUR-a počev od 01.09.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 54,56 EUR-a počev od 01.10.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 53,48 EUR-a počev od 01.11.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 52,89 EUR- a počev od 01.12.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 56,53 EUR-a počev od 01.01.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 59,71 EUR-a počev od 01.02.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 60,14 EUR-a počev od 01.03.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 57,94 EUR-a počev od 01.04.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 59,42 EUR-a počev od 01.05.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 60,44 RUR-a počev od 01.06.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 58,73 EUR.-a počev od 01.07.2012.godine pa do isplate

-na iznos od 59,18 EUR-a počev od 01.08.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 57,90 EUR-a počev od 01.09.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 55,13 EUR-a počev od 01.10.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 58,08 EUR-a počev od 01.11.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 59,50 EUR-a počev od 01.12.2012.godine pa do isplate

- na iznos od 58,50 EUR-a počev od 09.01.2013.godine pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da naknadi prvotužitelju TČ prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.521,45 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuju se ništetnim odredba Ugovora o kreditu broj:628-50-3204848 od 22.12.2005. godine potvrđenog od strane javnog bilježnika Vesne Ćuzela iz Rijeke, Korzo 18, pod brojem OU-2428/2005 u dijelu koji se odnosi na čl.1. … „ u kojem je iznos kredita utvrđen u kunskoj protuvrijednosti CHF 19.606,49 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja…“

Obrazloženje

1. Tužitelji 1. i 2. podnijeli su tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. Istakli su da tužbu postavljaju u skladu sa odredbom članka 186. ZPP-a budući da ne posjeduju potrebnu dokumentaciju temeljem koje bi bili u mogućnosti postaviti cjelokupni zahtjev.

2. U povijesnom dijelu tužbe naveli su da su sa tuženikom prvotužitelj u svojstvu korisnika kredita i drugotužitelj kao sudužnik zaključili Ugovor o kreditu broj 628-50- 3204848 22. prosinca 2005. Istakli su da je tuženik u predmetnom ugovoru uglavio odredbu ( članak 1. ) kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 19.606,49 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, kao i odredbu ( članaka 7. ) kojom je navedeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Naveli su da je na opisani način obveza otplate kredita vezana uz valutu CHF.

3. Istakli su da im je tuženik prethodno zaključenju ugovora predočio unaprijed ispunjen standardizirani ugovor o čijem sadržaju se nije pregovaralo, a posebno ne o ugovorenoj zaštitnoj klauzuli o vraćanju kredita u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama. Naveli su da prije sklapanja ugovora o kreditu nisu bili upoznati o povećanom riziku promjene vrijednosti valute CHF u odnosu na kune, a koje saznanje je bilo neophodno za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu.

4. Navedene odredbe ugovora istakli su da im nisu mogle biti razumljive, pri čemu je posebno napomenuto da iste uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovode do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. S tim u svezi, napomenuli su da kod zaštitne klauzule za valutu CHF je kompletan rizik promjene tečaja prevaljen na potrošača koji nije mogao objektivno cijeniti mogućnost aprecijacije tečaja iste valute za razliku od tuženika.

5. Pravni osnov svog zahtjeva temeljili su na odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je detaljno elaboriran u sudskim presudama u sporu radi zaštite kolektivnih prava potrošača. Pri tome su se pozvali na pravomoćnu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, kao i na presudu istoga suda donesenu u kolektivnome sporu (Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) kojom je odbijena žalba i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 14. srpnja 2013.

6. Pozivajući se na Zakon o zaštiti potrošača, smatrali su je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezna za naslovni sud u ovosudnom postupku kojeg je pokrenuo kao potrošač. Posebno su istakli da im je prilikom ugovaranja bio poznat jedino iznos kredita, rok otplate i ugovorena kamatna stopa. Stoga su smatrali da su odredbe ugovora kojom se glavnica kredita veže za odredbu CHF ništetne. Posljedično tome, cijenili su da je obveza prema banci ne samo ispunjena u cijelosti, već i da je tuženik preplatio s navedene osnove iznos koji su se obvezali precizirati po dostavi potrebnih podataka po tuženiku.

7. Predložili su da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev, utvrdi ništetnim ranije citirane odredbe ugovora, kao i da obveže tuženika na isplatu zatraženog iznosa uvećanog za sporedna davanja tekuća na svaki pojedinačni iznos potraživanja od dospijeća pa do isplate, uz naknadu prouzročenog troška također uvećanog za sporedna davanja.

8. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je osporio osnovanost osnova, kao i visinu postavljenog zahtjeva, posebno činjenične navode tužbe i pravna tumačenja stranke. Predložio je odbijanje zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

9. Ne sporeći zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka, naveo je da je zaključeni pravni posao odraz slobodne volje ugovornih strana te da je prvotužitelj kao korisnik kredita svjesno i slobodno raspolagao svojim pravima i preuzeo obveze zaključivši predmetni ugovor. Cijenio je da su se ugovorne strane suglasile i svjesno ugovorile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zbog čega je smatrao odstupanje od preuzetih obveza da bi valjalo cijeniti kao odstupanje od načela pacta sunt servanda.

10. Cijenio je da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti pravomoćnu odluku donijetu u kolektivnom sudskom postupku s obzirom da se ista ne odnosi na pojedinačne konkretne slučajeve, zbog čega su tužitelji pozvani dokazati osnovanost postavljenog zahtjeva. Posebno je cijenio da je navedena rješidba donesena na apstraktnoj razini pa se ne može primijeniti na konkretan slučaj.

11. Suprotno tužiteljima, cijenio je da je korisnik kredita prilikom zaključenja ugovora bio informiran o sadržaju ugovora, a posebno o valutnoj klauzuli. Napomenuo je da je u člancima ugovora izričito navedeno da je korisnik informiran o svim posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Posebno je istaknuo da je valutna klauzula regulirana odredbama ZOO-a, slijedom čega se ne može cijeniti da je prilikom zaključenja ugovora postupao nestransparentno ili protuzakonito. Suprotno tužiteljima, smatrao je da napadani dio ugovora nije suprotan načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog, osporio je da bi bilo koja odredba ugovora bila ništetna, kao i da bi nešto stekao bez osnove uplatom novčanih iznosa od strane tužitelja, odnosno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja što da bi dovelo do neravnoteže među strankama.

12. Tužitelji su u cijelosti otklonili navode odgovora na tužbu tuženika cijeneći ih neosnovanima.

13. Po dostavi zatražene dokumentacije i izradi nalaza i mišljenja financijskog vještaka, tužitelji su podneskom od 15. srpnja 2025. postavili konačan zahtjev sa svih osnova. Ustrajući kod deklaratornog zahtjeva istovjetnog kao u tužbi, prvotužitelj je potraživao isplatu s ranije navedene osnove iznosa u visini od 1.658,42 Eura sa sporednim davanjima tekućim na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

14. U odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tuženik je istaknuo da su tužitelji djelomično povukli tužbeni zahtjev, kojem povlačenju se protivio. Obrazložio je navedeno činjenicom da je prvotnim zahtjevom zatražena isplata iznosa u visini od 5.000,00 Eura, dok je konačnim zatražena isplata u visini od 1.658,42 Eura. Posebno je napomenuo da je kondemnatorni zahtjev za razliku od tužbe, konačno postavljenim zahtjevom zatražio isključivo prvotužitelja što je smatrao subjektivnom preinakom tužbenog zahtjeva čemu se također protivio.

15. Posebno je istaknuo da tužitelji nisu dokazali tko je vršio podmirenje obveze po kreditu. Opreza radi istakao je i prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije na strani drugotužitelja. Istakao je i prigovor zastare, cijeneći da takva vrsta tražbine zastarijeva u roku 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, skladno odredbi članka 226. ZOO-a.

16. Istaknuti prigovor zastare, tužitelji su u cijelosti smatrali neosnovanim. Naveli su da zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne zastarijeva te da obje stranke imaju pravni interes za postavljanje takvog zahtjeva. U odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva pozvali su se na stav VSRH prema kojem je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare.

17. U odnosu na povlačenje zahtjeva, odnosno subjektivnoj preinaci zahtjeva, istakli su da su konačno postavljenim zahtjevom involvirane sve stranke kao i u tužbi. Smatrali su da je tuženik u navedenom stadiju postupka prekludiran isticati da nije dokazano tko je od strane tužitelja podmirivao obvezu. S obzirom da je prvotužitelj isplatio sve obroke iz Ugovora, smatrali su da je osnovano konačno postavljenim zahtjevom i zatražio povrat preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule.

18. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u ugovor o kreditu, uvidom u otplatni plan za predmetni ugovor ,kao i uvidom u relevantne uplate učinjene s osnove ugovora. Proveo je dokaz čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke Tomislava Prpića. Također, proveden je dokaz saslušanjem prvotužitelja kao stranke.

19. Iako je sud prihvatio prvotni prijedlog tužitelja i odredio provođenje dokaza saslušanjem i drugotužitelja, tijekom postupka takav dokaz nije proveden. Zbog teškog zdravstvenog stanja, argumentiranog dostavljenom medicinskom dokumentacijom, saslušanje drugotužitelja nije bilo objektivno moguće.

20. U odnosu na zahtjev o kojem je sud bio pozvan donositi odluku, valja istaći da tužitelji tijekom postupka nisu izvršili preinaku postavljenog zahtjeva, već je izvršena precizacija istoga u skladu sa sadržajem postupka. Tužitelji su prvotno postavili stupnjevitu tužbu ističući da će cjelokupni zahtjev biti u mogućnosti postaviti naknadno nakon što tuženik bude pozvan dostaviti relevantnu dokumentaciju. Konačno postavljenim zahtjevom tužitelji su ustrajali kod deklaratornog dijela zahtjeva kao i u tužbi, dok je konkretiziran kondemnatorni dio zahtjeva točnim iznosom zatražene isplate.

21. Isticanje tuženika da je time izvršeno djelomično povlačenje tužbe, ovaj sud nije smatrao osnovanim. Tužitelji prvotno postavljenim zahtjevom u tužbi nisu konkretizirali zahtjev za isplatom, već je to učinjeno tijekom postupka po dostavi dokumentacije od strane tuženika. Stoga je neosnovano isticanje da bi tužitelji već u tužbi istakli zahtjev za isplatom u visini od 5.000,00 Eura. Navedenim iznosom označen je VPS te se ne može cijeniti da bi se radilo o ukupnom zahtjevu za isplatom.

22. Suprotno stavu tuženika, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije učinjena subjektivna preinaka tužbe. Prvotnim zahtjevom, kao i konačno postavljenim zahtjevom obuhvaćene su istovjetne stranke u istoj stranačkoj ulozi. Deklaratorni zahtjev postavila su oba tužitelja, dok je kondemnatoran dio zahtjeva postavio isključivo prvotužitelj. Isticanje tuženika da su izričajem takvog dijela zahtjeva u tužbi obuhvaćena oba tužitelja, dok je u konačnom zahtjevu taj dio zahtjeva postavio isključivo prvotužitelj, ovaj sud nije prihvatio osnovanim. Radi se o strogom formalizmu koji nije primjenjiv u konkretnoj procesnoj situaciji.

23. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

24. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelji potražuju utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe ( članak 1. i 7. ugovora ) kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, dok prvotužitelj potražuje povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita.

25. Stranke ne spore da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

26. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

27. Također, nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

28. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

29. Sporna je primjena navedenih pravomoćnih odluka sudskih instanci na konkretan slučaj s obzirom da tuženik cijeni da se zaključak iz sudske odluke donesene u kolektivnom sporu ne može primijeniti u ovosudnom postupku s obzirom da su navedene odluke donesene na apstraktnoj bazi.

30. Također je sporno, ukoliko bi sud i cijenio primjenjivim zaključke ranije navedenih sudskih odluka donesenih u kolektivnom sporu potrošača, je su li tužitelji de facto dokazali individualni interes koji bi im osobno bio povrijeđen s obzirom da se navedene odluke izravno ne mogu primijeniti na konkretan slučaj.

31. Između stranaka sporno je pitanje je li zahtjev prvotužitelja s osnove isplate obuhvaćen zastarom kao što to smatra tuženik. Podredno, sporno je pitanje visine tako postavljenoga zahtjeva.

32. Suprotno stavu tuženika, ovaj sud cijeni da valja primijeniti stavove i zaključke pravomoćne odluke donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a što će naknadno u ovosudnom obrazloženju biti i navedeno.

33. Sud nije vezan pravnom osnovom, već činjeničnim supstratom kojeg su tužitelji u tužbi konkretno iznijeli, a upravo se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošača) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje bi bile pravno nevaljane. Tužitelji traže utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, kao i da tuženik prvotužitelju isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da mu je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je donesena pravomoćna odluka.

34. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Odredbama ZZP-a, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

35. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, proizlazi da je odredba koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. U odredbama je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje za tečaj CHF. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li su ugovorne odredbe na koje se pozivaju tužitelji, a odnose se na valutnu klauzulu, bile razumljive prvotužitelju kao potrošaču, posljedično čemu da li su iste poštene u smislu naprijed navedenog ZZP-a.

36. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe članka 7. na koje se pozivaju tužitelji, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nerazumljiva.

37. Po stavu suda nedvojbeno se radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da odredba o valutnoj klauzuli u CHF, uključujući i razloge koji utječu na promjenu obveze tužitelja tijekom trajanja kreditnog razdoblja, prvotužitelju kao prosječnom potrošaču nije mogla biti razumljiva.

38. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede valutne klauzule u valuti CHF može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava jer se time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelja kao korisnika kredita i potrošača dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca. Kriterij temeljem kojih će se obveza isplate tužitelja mijenjati tijekom trajanja ugovornog odnosa nije bio niti određen, niti odrediv.

39. Po stavu ovoga suda banke kao financijske institucije su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome.

40. Stoga je stav ovoga suda da je tuženik prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan prvotužitelja kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o valutnoj klauzuli u valuti CHF i skrenuti mu pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za njega mogla biti vrlo otegotna zbog promjene tečaja. Podredno se ističe da je valuta CHF u kritično vrijeme bila vrlo osjetljiva glede promjene tečaja, kao i da HNB nije u odnosu na istu postupala kao kod valute euro, što je imalo za posljedicu veliku tečajnu razliku u navedenom razdoblju. Takav slijed prvotužitelju nije predočen, a isti ga s obzirom na prosječno financijsko znanje građana RH nije mogao niti raspoznati.

41. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni Ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija, predočio ga prvotužitelju kao potrošaču koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istom nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuju tužitelji (čl. 7. ) sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama prvotužitelja kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

42. Valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano i odredbama ZZP. Sasvim je irelevantno je li se zahtjev postavlja s osnove naknade štete, odnosne stjecanja bez osnove, s obzirom da je isti postavljen s osnova nišptetnih odredaba ugovora na koje ističe odluka u kolektivnom sporu.

43. Isticanje nepostojanja pravnog interesa na strani tužitelja, tuženik nije tijekom postupka konkretizirao zbog čega nije moguće obrazložiti u tom smjeru interes tužitelja. Međutim, tužitelji imaju pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

44. Pri tome valja naglasiti da se na ništetnost može pozvati svaka osoba prema odredbama ZOO-a. Stoga se na utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe mogao pozvati ne samo prvotužitelj kao korisnik kredita, već i drugotužitelj kao sudužnik.

45. Kako ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega je prvotužitelj imao pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je banka ništetne odredbe koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

46. U konkretnom slučaju, po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imao kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

47. Slijedom navedenog, a kako predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.

48. Tuženik ispravno navodi da zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o svim mogućim rizicima, ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji mu je uz ugovor i uručen.

49. U tom smjeru iznijeti je i stav suda u presudi VTS poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Također, potrebno je istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

50. Iz stranačkog iskaza prvotužitelja, koji je sud u cijelosti cijenio istinitim i objektivnim, utvrđeno je da je ugovor stranka zaključila radi ostvarenja kreditnih sredstava potrebnih za kupnju vozila u privatne svrhe. Isti nije bio vlasnik trgovačkog društva, niti se bavio trgovačkom djelatnošću u kojoj bi se teoretski takvo vozilo moglo koristiti. Stoga je izvjestan njegov status potrošača u postupku.

51. Iz iskaza stranke utvrđeno je da mu je ovakav oblik kreditnog aranžmana kao po povoljan ponudila banka bez da je posebno obrazložila samu povoljnost istoga. Kako isti nije ekonomskoga zvanja pojam valutne klauzule bio mu je nedovoljno poznat te mu u pregovaranju nije posebno objašnjeno. Iz otplatnog plana kojeg je primio uz ugovor zaključio je da će za vrijeme trajanja ugovornog odnosa uplaćivati točno određene iznose u planu. Nije mogao svjestiti da bi njegova obveza uslijed naglog rasta tečaja valute CHF mogla postati prevelika.

52. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. izreke presude.

53. Radi utvrđivanja je li prvotužitelj prilikom ispunjenja svoje ugovorne obveze preplatio određeni iznos tuženiku, valjalo je utvrditi postojanje eventualne razlike između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju jedino bio poznat) i kasnijih povećanja tečaja, a što je provedenim vještačenjem i utvrđeno.

54. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića, koji je sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, utvrđeno je da je u utuženom razdoblju tečajna razlika anuiteta iznosila 1.658,42 EUR i to pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplata kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita. Ukoliko bi se cijenilo da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je po mišljenju vještaka na ime tečajnih razlika manje uplatio iznos od 268,86 EUR, odnosno nakon stavljanja u odnos navedenih iznosa potraživanje tužitelja na ime tečajnih razlika iznosilo bi 1.389,58 EUR.

55. Skladno numeričkom izračunu vještaka tuženik je istaknuo da bi valjalo utuženu tražbinu prvotužitelja u iznosu od 1.658,42 EUR umanjiti za manje plaćeni iznos od 268,86 EUR, s obzirom da je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, pa bi potraživanje tužitelja a ime tečajnih razlika uvažavajući i negativne tečajne razlike numerički iznosio 1.389,58 EUR.

56. Iznijete navode tuženika prvotužitelj je u cijelosti otklonio ističući da tuženik tijekom postupka nije postavio prigovor radi prijeboja niti ga je konkretizirao zbog čega je izrazio protivljenje uračunavanju tzv. negativnih razlika prilikom izračuna pretplaćenog iznosa s osnova valutne klauzule.

57. Primjedbe tuženika na danu zadaću vještaku, odnosno pristup vještačenju, ovaj sud nije cijenio osnovanim. Isti je neosnovano smatrao da je vještak cijenio da se radi o kreditu s fiksnim tečajem što nije točno. Cijenjeno je saznanje tužitelja o visini tečaja u trenutku zaključenja ugovora kao jedino mu poznatog parametra prema kojem je mogao imati projekciju svoje obveze prema kreditoru.

58. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO- a u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

59. Prvotužitelju je plaćanjem prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužna vratiti tužitelju.

60. Slijedom navedenog, tuženik je u obvezi isplatiti prvotužitelju s ranije navedene osnove ukupan novčani iznos u visini od 1.658,42 EUR sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim na svaki pojedinačni iznos koji je prvotužitelj preplatio unutar ukupnog iznosa od dospijeća pa do isplate temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se radi o nepoštenom stjecatelju.Tijek dospijeća između stranaka nije bio sporan te ga sud nije posebno obrazlagao.

61. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku II. izreke presude.

62. Isticanje tuženika da bi prilikom utvrđivanja i dosuđivanja preplaćenog iznosa prvotužitelju s osnove valutne klauzule valja cijeniti i iznos tzv. negativne tečajne razlike u visini od 268,86 EUR, zbog čega bi njegovo potraživanje moglo iznositi 1.389,58 EUR, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

63. Unatoč navedenom izračunu tuženik nije dokazao da bi time prvotužitelj stekao neku nepripadnu imovinsku korist, a koja bi predstavljala imovinu tuženika koja je prešla u imovinu prvotužitelja za što nije postojala osnova. Stoga bi i zahtjev za povratom tako stečenog bio neosnovan. Valja istaći da bi takav povrat u slučaju ostvarenog temeljio se na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u valuti CHF, a što je protivno zakonu kako to ispravno ističe prvotužitelj pozivajući se na stav sudske prakse.

64. Ovo se ističe, neovisno o činjenici što tuženik nije istaknuo formalno pravni prigovor radi prijeboja, a to iz razloga jer je "predlagao uračunavanje negativne razlike".

65. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.

66. Tužitelji su isticali zahtjev za utvrđenje ništetnosti određenih dijelova ugovora, odnosno prvotužitelj zatražio isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a, pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari, kako je to propisano odredbama ZOO-a, jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.

67. Valja cijeniti i pravno shvaćanje VS RH od 31. siječnja 2022. prema kojem ukoliko je ništetnost ugovornih odredbi ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

68. U konkretnom slučaju zahtjev za isplatom temelji se na ništetnoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF. U tom segmentu je odluka o tako postavljenom zahtjevu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. te cijeneći zastarni rok od pet godina koliko je propisano kod instituta stjecanja bez osnove, zastara bi za takav zahtjev nastupila 14. lipnja 2023.

69. Tužitelji su podnijeli tužbu, pa tako i prvotužitelj koji potražuje isplatu, sudu 12. lipnja 2023. unutar predviđenog zastarnoga roka.

70. U odnosu na ugovornu odredbu članka 1. Ugovora kojom je ugovoren „ iznos kredita utvrđen u kunskoj protuvrijednosti CHF 19.606,49 Eura po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita… „ valja reći da se radi o jasnoj, uočljivoj i razumljivoj ugovornoj odredbi koja je tužiteljima bila poznata prilikom zaključenja ugovora. Iznos kreditnih sredstava koje je plasirala banka korisniku kredita je prethodno pregovarana i tužiteljima izvjesno bila poznata, kao i tečaj valute na dan korištenja kreditnih sredstava. Stoga se ne može zaključiti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi.

71. Stoga je u tom dijelu zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetne ugovorne odredbe neosnovan.

72. Slijedom navedenog odlučeno je kao u stavku IV. izreke presude.

73. Zahtjev za naknadom prouzročenog parničnog troška konačno postavljenim zahtjevom potraživao je isključivo prvotužitelj. Sud je vezan tužbenim zahtjevom pa i u pogledu sporednih davanja u što ulaze troškovi postupka te je i donosio odluku o takvom zahtjevu isključivo u odnosu na prvotužitelja.

74. Prvotužitelj je uspio sa cjelokupnim kondemnatornim zahtjevom kao i sa dijelom deklaratornog zahtjeva. Isti nije uspio u odnosu na deklaratorni dio zahtjeva koji se odnosio na ništetnost dijela ugovorne odredbe članka 1. Stoga je sud prilikom donošenja odluke o naknadi prouzročenog parničnog troška cijenio odredbu članka 154. stavak 5. ZPP-a, cijeneći da prvotužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, a u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi.

75. Prvotužitelju je stoga dosuđena naknada troška prema troškovniku koji prileži spisu, a koji trošak se sastoji od sastava tužbe, sastava podneska od 12. veljače 2025., 15. srpnja 2025., 11. rujna 2025. zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 21. veljače 2025., 29. rujna 2025., 15. listopada 2025., sve prema Tbr. 7/1, 8/1, 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, iznos PDV-a od 25 %, uplaćenih sudskih pristojbi na tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama te trošak predujma provedenog financijskog vještačenja, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 2.521,45 EUR.

76. Na dosuđeni iznos prvotužitelju su dosuđena i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.

77. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku III. izreke presude.

U Rijeci, 28. listopada 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika