REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5716/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Goranu Goluži, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Tonija Kapeline, u pravnoj stvari tužitelja AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Štefičić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, zaključene 25. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.802,32 EUR (slovima: četiri tisuće osamsto dva eura i trideset dva centa) zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,79 EUR od 1.3.2008. do isplate,

- na iznos od 4,80 EUR od 1.4.2008. do isplate,

- na iznos od 21,05 EUR od 3.11.2008. do isplate,

- na iznos od 2,65 EUR od 1.12.2008. do isplate,

- na iznos od 23,08 EUR od 2.1.2009. do isplate,

- na iznos od 25,85 EUR od 20.2.2009. do isplate,

- na iznos od 27,24 EUR od 17.3.2009. do isplate,

- na iznos od 23,93 EUR od 17.4.2009. do isplate,

- na iznos od 23,45 EUR od 15.5.2009. do isplate,

- na iznos od 18,24 EUR od 16.6.2009. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR od 23.7.2009. do isplate,

- na iznos od 15,26 EUR od 18.8.2009. do isplate,

- na iznos od 18,66 EUR od 18.9.2009. do isplate,

- na iznos od 16,72 EUR od 20.10.2009. do isplate,

- na iznos od 14,84 EUR od 23.11.2009. do isplate,

- na iznos od 19,17 EUR od 21.12.2009. do isplate,

- na iznos od 23,27 EUR od 18.1.2010. do isplate,

- na iznos od 27,59 EUR od 24.2.2010. do isplate,

- na iznos od 26,46 EUR od 19.3.2010. do isplate,

- na iznos od 33,73 EUR od 28.4.2010. do isplate,

- na iznos od 31,85 EUR od 17.5.2010. do isplate,

- na iznos od 35,51 EUR od 18.6.2010. do isplate,

- na iznos od 56,11 EUR od 26.7.2010. do isplate,

- na iznos od 51,42 EUR od 20.8.2010. do isplate,

- na iznos od 69,00 EUR od 17.9.2010. do isplate,

- na iznos od 59,73 EUR od 26.10.2010. do isplate,

- na iznos od 52,75 EUR od 24.11.2010. do isplate,

- na iznos od 73,97 EUR od 22.12.2010. do isplate,

- na iznos od 87,08 EUR od 26.1.2011. do isplate,

- na iznos od 77,57 EUR od 28.2.2011. do isplate,

- na iznos od 78,97 EUR od 17.3.2011. do isplate,

- na iznos od 72,14 EUR od 19.4.2011. do isplate,

- na iznos od 74,25 EUR od 2.5.2011. do isplate,

- na iznos od 97,47 EUR od 16.6.2011. do isplate,

- na iznos od 100,73 EUR od 27.7.2011. do isplate,

- na iznos od 126,43 EUR od 26.8.2011. do isplate,

- na iznos od 117,10 EUR od 29.9.2011. do isplate,

- na iznos od 102,56 EUR od 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 102,18 EUR od 25.11.2011. do isplate,

- na iznos od 100,60 EUR od 1.12.2011. do isplate,

- na iznos od 105,87 EUR od 7.2.2012. do isplate,

- na iznos od 111,69 EUR od 9.3.2012. do isplate,

- na iznos od 111,86 EUR od 2.4.2012. do isplate,

- na iznos od 108,21 EUR od 10.5.2012. do isplate,

- na iznos od 109,69 EUR od 12.6.2012. do isplate,

- na iznos od 111,87 EUR od 6.7.2012. do isplate,

- na iznos od 109,52 EUR od 6.8.2012. do isplate,

- na iznos od 109,72 EUR od 28.8.2012. do isplate,

- na iznos od 107,55 EUR od 12.9.2012. do isplate,

- na iznos od 103,55 EUR od 26.10.2012. do isplate,

- na iznos od 108,43 EUR od 5.12.2012. do isplate,

- na iznos od 110,21 EUR od 2.1.2013. do isplate,

- na iznos od 109,50 EUR od 18.2.2013. do isplate,

- na iznos od 102,36 EUR od 27.3.2013. do isplate,

- na iznos od 107,31 EUR od 19.4.2013. do isplate,

- na iznos od 108,44 EUR od 3.6.2013. do isplate,

- na iznos od 106,22 EUR od 16.7.2013. do isplate,

- na iznos od 99,64 EUR od 16.7.2013. do isplate,

- na iznos od 95,56 EUR od 26.7.2013. do isplate,

- na iznos od 99,18 EUR od 24.9.2013. do isplate,

- na iznos od 101,67 EUR od 15.10.2013. do isplate,

- na iznos od 108,04 EUR od 15.10.2013. do isplate,

- na iznos od 508,36 EUR od 15.10.2013. do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u [adresa],

[adresa], OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju AP iz [adresa],

[adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 229,01 EUR (slovima: dvjesto dvadeset devet eura i jedan cent) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 6. ožujka 2007. do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 83,12 EUR (slovima: osamdeset tri eura i dvanaest centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 16. listopada 2013. do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja AP u dijelu u kojem zahtijeva zateznu kamatu na iznos od 229,01 EUR od 10. studenoga 2006. do 5. ožujka 2007. te u dijelu u kojem zahtijeva zateznu kamatu na iznos od 83,12 EUR od 10. studenoga 2006. do 15. listopada 2013.

V. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, nadoknaditi tužitelju AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.712,50 EUR sa zateznim kamatama od 28. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja AP za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. za naknadu troška postupka, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.904,92 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 8. lipnja 2023. u bitnome navodi da je s tuženikom sklopio 28. veljače 2007. Ugovor o kreditu broj: 600418 za kupnju vozila te da je tužitelj u cijelosti prijevremeno otplatio predmetni kredit. Ističe da je predmetnim ugovorom obuhvaćena valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa, otplata u mjesečnim anuitetima, troškovi-ulazna naknada, zatezna kamata, raskid ugovora te interkalarna kamata. Ističe da je člankom 4. navedenog ugovora određena valutna klauzula, kojom je povrijeđeno načelo jednake vrijednosti činidbi i to zato jer ista nije ugovorena sa ciljem i svrhom koju u suštini ima valutna klauzula. Navodi da je tuženik svjesno sastavio ugovor koji sadrži nepoštene i neodređene odredbe, kao i štetne klauzule za tužitelja, a da mu je iste pritom i prešutio, odnosno nije mu ih obrazložio. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14.6.2018., kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, a žalbe tuženika (banaka) na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbijene su kao neosnovane. Navodi i da čl. 6.1. ugovora određena tzv. ulazna naknada, odnosno naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 1,10% od iznosa kredita, u odnosu na koju tužitelj ističe da je ništetna iz razloga što je netransparentna te nije utemeljena na troškovima koje je prednik tuženika imao zbog ugovaranja kredita. Isto tako, navodi i da je čl. 8. ugovora određena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita, a kojom je utvrđeno da tužitelj (korisnik kredita) može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama za usluge kreditora. Tužitelj ističe da je navedena naknada ugovorena na netransparentan način i nije utemeljena na troškovima koje banke imaju zbog prijevremene otplate kredita, nego je to unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača, pa da je stoga ista ništetna. Navodi da je tuženik naplatio tužitelju iznos od 524,00 EUR (3.948,06 kn), prilikom prijevremene isplate kredita, pa stoga tužitelj pretpostavlja da se isto odnosi na izlaznu naknadu i na nedefinirane naknade i troškove. Slijedom navedenog, tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 6.266,36 EUR na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa zateznim kamatama računatim na pojedine iznose, iznos od 229,01 EUR na ime troškova i naknada obrade temeljem neosnovano plaćene ulazne naknade sa zateznim kamata, iznos od 524,00 EUR na ime troškova i naknada obrade temeljem neosnovano plaćene izlazne naknade sa zateznim kamata te da mu tuženik naknadi troškove postupka uvećano za zatezne kamate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj, no osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Navodi da je potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u parnici Potrošač. U bitnome ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli prema zakonu izričito dopuštena te da je tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da se o njoj moglo pojedinačno pregovarati. Tuženik navodi da je sa svoje strane poduzeo sve kako bi tužitelju predočio relevantne informacije i rizike povezane s valutom u CHF, kao i da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. U odnosu na odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz ugovora navodi da su jasne, uočljive i lako razumljive, budući da su iste sastavni dio ugovora i u njemu su izričito navedene. Navodi da je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja ugovora bila uvriježena u praksi banaka te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Isto tako, navodi da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene. Ističe i da naknada za obradu odgovara stvarno pruženim uslugama i stvarno nastalim troškovima prilikom obrade kredita. Tuženik navodi i da tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane u članku 11.1. ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu, kao i da ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, pa da je jasno i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog parničnog postupka.

3. Podneskom od 11. prosinca 2024. tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev (nakon provedenog financijskog vještačenja) na način da traži isplatu ukupno 5.114,45 eura sa zateznim kamatama.

3.1. Navedenim podneskom tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev. Tuženik se istome nije protivio, pa se sukladno odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) smatra da je pristao na djelomično povlačenje te je odlučeno kao u izreci rješenja.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu (list 16-21 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (list 42-45 spisa) i prometnu karticu po kreditu (list 48-56 spisa). Provedeno je financijsko vještačenje (list 116-127 spisa), saslušana je tužitelj (list 143-144 spisa) te je izvršen uvid u sudsku praksu koja prileži spisu.

4.1. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava zamjenik punomoćnika tužitelja je naveo da su svi dokazi provedeni, da odustaje od eventualno neprovedenih te da predlaže donošenje odluke temeljem stanja spisa.

5. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev isplatu iznosa od 4.802,32 EUR sa zateznim kamatama, kao posljedice ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, zahtjev za isplatu iznosa od 229,01 EUR sa zateznim kamatama, kao posljedice ništetnosti odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administrativne troškove te zahtjev za isplatu iznosa od 83,12 EUR sa zateznim kamatama, kao posljedice ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

7. Nije sporno u ovom postupku da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu od 28. veljače 2007. te među strankama nije sporan iznos glavnice kredita.

8. Sporna je valjanost ugovora o kreditu u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, naknadu za obradu zahtjeva i administrativne troškove te naknadu za prijevremenu otplatu kredita te visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je i prigovor zastare te je sporan i tijek zateznih kamata.

9. Tužitelj u svom iskaza navodi da je 2007. godine otišao u auto kuću Zubak radi kupnje automobila te da su ga djelatnici auto kuće uputili na djelatnika Volksbank banke, a koji mu je preporučio kredit uz valutnu klauzulu CHF. Istaknuo je da mu je djelatnik banke rekao da je kredit u valutnoj klauzuli CHF najpovoljniji, kao i da je tužitelju bio ponuđen isključivo kredit u valutnoj klauzuli CHF. Tužitelj je nadalje naveo da mu je djelatnik banke predočio unaprijed pripremljeni obrazac ugovor o kreditu, a o odredbama kojeg kredita nije bilo mogućnosti pojedinačnog pregovaranja, već da mu je isti ponuđen po principu ''uzmi ili ostavi''. Istaknuo je i da ga nitko od djelatnika banke nije upozorio da bi rata kredita mogla značajno rasti uslijed promjene valute tečaja CHF, već da mu je rečeno da je navedena valuta iznimno stabilna pa da stoga neće dolaziti do promjene iznosa mjesečnih anuiteta. Naveo je i da mu djelatnik banke nije objasnio značenje odredbe o jednokratnim troškovima obrade kredita odnosno ulazne naknade, kao i svrhu navedene naknade, već da mu je samo rekao da je nužno da isto plati. Nadalje, navodi i da mu djelatnik banke prilikom prijevremene otplate kredita nije objasnio značenje odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, odnosno izlaznu naknadu, a niti način i svrhu u odnosu na koju se ista izračunava. Zaključno, tužitelj je naveo da je predmetnim ugovorom o kreditu kupio osobni automobil koji je koristio isključivo u osobne svrhe te da je dugovanje po ugovoru o kreditu isplatio osobno 2012. godine.

9.1. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao iskren, logičan i uvjerljiv.

10. Na prijedlog tužitelja, sud je odredio financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o.. Zadatak vještaka je bio izračunati pozitivnu razliku koja je nastala uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK na način da izračuna razliku uz primjenu početnog tečaja na dan isplate kredita i svakog povećanja tečaja, za svaki mjesečni anuitet. Isto tako, zadatak vještaka je bio i izračunati iznos tzv. ulazne i izlazne naknade.

10.1. Nalazom i mišljenjem vještaka, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je utvrdio da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 4.802,32 EUR.

10.2. Nalazom i mišljenjem vještaka vještak je utvrdio i da je 5. ožujka 2007. ukupno naplaćena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 229,01 EUR te da je 15. listopada 2013. ukupno naplaćena naknada prilikom prijevremene otplate kredita u iznosu od 83,12 EUR.

10.3. Tužitelj je podneskom od 11. prosinca 2024. naveo da nema primjedbi na nalaz, s obzirom da je isti učinjen detaljno, cjelovito i u skladu s pravilima struke.

10.4. Tuženik je podneskom od 2. rujna 2024. naveo da ne traži saslušanje vještaka, odnosno da nema primjedbi na matematički izračun u nalazu i mišljenju vještaka.

10.5. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, obzirom je vještak jasno obrazložio isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe, a na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Predmetnu činjenicu potvrđuju i stranke koje nisu imale prigovore na matematički izračun.

11. Prema stavu ovoga suda, tužbeni se zahtjev u konkretnom slučaju temelji na institutu stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 140/2015, 60/2016 i 29/2018– dalje: ZOO), a u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje iznos na temelju ništetnih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu.

12. Izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalih, i ovdje prednik tuženika (banka) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.;"

13. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

17. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj:

Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

18. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena valutna klauzula u CHF, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

19. Ovdje valja napomenuti kako sud nalazi da su i tužitelj, kao i drugi potrošači, u ovom i drugim istovrsnim ugovorima o kreditu razumjeli opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule, a kako formalno stoji na papiru u svakom takvom ugovoru. Ono što tužitelj nije razumio, a što skriva pozadina takve odredbe jest specijalan (a ne opći) rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. To je ono što tuženik tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ga je upozorio na takav rizik, a s druge strane je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužitelja da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira. Umjesto toga tuženik je nudio sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom u CHF na jednak način kao i u drugim valutama bez ikakve ograde, dok je u slučajevima klijenata s manjom kreditnom sposobnošću isto nudio i kao jedinu opciju, iz čega je nadalje vidljivo da je tuženik bio svjestan da on osobno kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, dok s druge strane potrošač ima mnogo veći te su upravo zbog toga i bespredmetni navodi tuženika da zbog same činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strane. Sve navedeno što stoji u pozadini ugovaranja takve valutne klauzule čini spornu odredbu nerazumljivom, nejasnom i nepoštenom, a koju pozadinu tuženik niti u jednom ugovoru na pismeno, a dakako niti u jednom slučaju niti usmeno, nije iznio potrošačima, pa tako niti tužitelju. Stoga je jasno da na navedeno nikako ne utječe puka formalnost da je svaki prosječan potrošač inače svjestan što znači valutna klauzula te da isto nije novina u hrvatskom pravnom i gospodarskom sustavu. Pa tužitelj je prilikom ugovaranja bio svjestan i očekivao da se njegova obveza uslijed promjene tečaja može mijenjati na više ili na niže u nekim razumnim dotadašnjim okvirima, ali nikako nije bio/mogao biti svjestan da se njegova obveza zbog promjene tečaja CHF može tako drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF, a o kojem je morao biti informiran od strane tuženika. Navedeno je jedina poanta utvrđenja nerazumljivosti, nejasnoće i nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti od strane sudova u kolektivnom sporu, a tuženik pokušava banalizirati i relativizirati navedeno pozivajući se na općenita shvaćanja o institutu valutne klauzule. Isto tako, u odnosu na pojedinačno pregovaranje i nepoštenost ugovorne odredbe, za navedeno je potpuno nebitna činjenica da li je tuženik tužitelju prije sklapanja ugovora o kreditu nudio kredit u valutnoj klauzuli vezanoj uz neku drugu valutu i da li se tužitelj raspitivao o navedenom u istoj ili drugoj banci, već je bitno jedino to da tuženik, nakon što je tužitelj izabrao i pristao na kredit uz valutnu klauzulu u CHF, prije samog ugovaranja nije istome objasnio i približio sve posljedice i rizike koji su vezani baš uz navedenu valutu. Stoga je relevantno razdoblje za ocjenu nepoštenosti ugovornih odredbi trenutak od podnošenja zahtjeva za davanje kredita s valutnom klauzulom u CHF do trenutka potpisivanja ugovora i ništa prije ili poslije toga. Netočna je tvrdnja tuženika da je tužitelja upoznao s postojanjem specifičnog rizika rasta tečaja CHF, a koju dužnost su sudovi u kolektivnom sporu izričito apostrofirali. Naime nije sporno da su svi potrošači, pa tako i tužitelj u konkretnom slučaju, kao prosječna osoba, bili svjesni značenja općeg valutnog rizika (mogućnost promjene novčane obveze u domaćoj valuti zbog rasta tečaja), no tužitelj i ostali potrošači nisu u trenutku zaključenja svojih ugovora o kreditu bili svjesni specifičnog rizika koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje (prevedeno – značajna mogućnost rasta tečaja zbog specifičnosti te valute u odnosu na primjerice valutu euro), a taj specifičan rizik je tuženik upravo prešutio tužitelju. Također je notorno da tužitelju značenje takvog rizika nije objasnio niti javni bilježnik, a niti je isto i mogao jer o takvom riziku, za razliku od tuženika, i nije mogao imati saznanja. Isti je tužitelju mogao jedino pojasniti značaj općeg valutnog rizika, a što, kako je rečeno, nije relevantno za meritum spora. Sud smatra da je tužitelj prihvatio takav opći rizik koji se uobičajeno kreće u prihvatljivom rasponu rasta tečaja, no nije prihvatio rizik rasta tečaja koji ga je doveo gotovo do egzistencijalnih problema, a o kojem je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i bankarska institucija imao saznanja i bio ih dužan podijeliti s tužiteljem. Pri tome nitko ne dovodi u pitanje da je ugovaranje valutne klauzule općenito dopušteno, ali je utvrđeno da je u slučaju konkretnog (i ostalih) CHF ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule bilo učinjeno nepošteno i nesavjesno, a samim time i ništetno.

20. Sud ovdje također ukazuje na činjenicu da je iz ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka razvidno da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio ugovor kao fizička osoba, kao i cjelokupnog stanja spisa ne proizlazi okolnost da bi imenovani predmetni ugovor sklopio u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, slijedom čega sud zaključuje i nalazi kako je tužitelj u ovom postupku dokazao svojstvo potrošača u odnosu na korisnika kredita u smislu odredbe čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača. Za dokazivanje suprotnoga, teret dokaza bi bio na tuženiku u smislu odredbe čl. 219 ZPP-a, a koju činjenicu tuženik nije ničim dokazao.

21. Iz iskaza tužitelja sud zaključuje da je tužitelj koristio sredstva predmetnog kredita kao potrošač, i to za kupnju vlastitog vozila, kao i da nije određeno i precizno upozoren na posljedice mogućeg velikog povećanja rata kredita u odnosu na valutnu klauzulu, kao i da nije bilo mogućnost pregovaranja oko odredaba ugovora o valutnoj klauzuli.

21.1. Pri tome se posebno i napominje da je ovaj sud utvrdio da je tužitelju predmetni kredit upravo od strane tuženika prikazan i predstavljen za njega kao najpovoljnija opcija.

22. Slijedom navedenog, sud je utvrdio osnovanost visine tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.802,32 EUR sa zateznim kamata na pojedine iznose.

23. U odnosu na tzv. negativne razlike, valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita, kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđen više plaćeni iznos. Uostalom tuženik nije niti istakao prigovor radi prijeboja, a niti protutužbeni zahtjev.

24. Sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli obzirom da je tužba podnesena 8. lipnja 2023., a da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa nije protekao rok od pet godina.

24.1. Odredbom članka 214. stavka 1-3. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je člankom 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

24.2. Nadalje, člankom 245. stavkom 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a stavkom 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

24.5. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, slijedom čega je pravomoćnim okončanjem spora pred VTSRH donošenjem presude 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova valutne klauzule u odnosu na tuženika, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

25. Odredbom čl. 1114. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se tada mora platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta do isplate, kako to proizlazi iz točke I izreke po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

25.1. Naime, tuženik je bio nesavjestan jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja). Također valja reći kako je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzulu nepoštene, a što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika.

26. Temeljem svega ranije iznijetoga, sud je utvrdio obvezu tuženika na platež iznosa kako je odlučeno pod točkom I. izreke ove presude (s osnova ništetnosti valutne klauzule CHF), a sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

27. Nadalje, u odnosu na ugovornu odredbu kojom je određena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita (tzv. ulazna naknada) ističe se da je sukladno čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP/03-a koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako, sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

29. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

30. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 nije dokazao.

31. Uostalom, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je, sukladno nalazu i mišljenju vještaka 5. ožujka 2007. naplaćena u iznosu od 229,01 EUR. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

32. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 1,10% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

33. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 6.1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

34. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

35. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

36. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

37. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, odnosno na isplatu iznosa od ukupno 229,01 EUR.

38. Sukladno prethodno navedenoj odredbi čl. 323. i čl. 1115. ZOO-a, a s obzirom da je tuženik već prilikom sklapanja samoga Ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, to je tuženik dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, odnosno od 6. ožujka 2007. do isplate.

39. Stoga je odbijen dio tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj potražuje zateznu kamatu od 10. studenoga 2006. do 5. ožujka 2007., s obzirom da je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno da je tužitelj navedenu naknadu platio 6. ožujka 2007.

40. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da mu tuženik na ime preplate zbog nepoštene i ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita isplati iznos od 229,01 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamata tekućim od 6. ožujka 2007. do isplate te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

41. Nadalje, u odnosu na ugovornu odredbu kojom je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) ponovno se ističe da je sukladno čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP/03 koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

42. Isto tako, odredbom čl. čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive te je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

43. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi čl. 11.1. predmetnog ugovora prilikom sklapanja tog predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo, te da je odredba bila točno određena, odnosno odrediva.

44. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prilikom prijevremene otplate kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se ista sastoji. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora.

45. Također navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti ocijenio kao uvjerljiv, iskren, životan i logičan, u kojem navodi da su mu djelatnici tuženika ponudili gotovi tipski ugovor na koji nije mogao utjecati, dakle nije mogao pregovarati o niti jednoj odredbi ugovora, pa tako niti o odredbi ugovora koja se odnosi na tzv. naknadu za prijevremenu otplatu kredita, niti su mu djelatnici tuženika objasnili, niti ga upozorili na navedenu naknadu.

46. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba čl. 11.1. predmetnog Ugovora o kreditu nije određena, a niti odrediva, niti je o istoj tužitelj mogao pregovarati s tuženikom, to je ista u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a ništava. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP-a. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve naknade, tužitelj financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

47. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.

48. Zaključno, a imajući u vidu i sudsku praksu viših sudova, valja reći da prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. U konkretnom slučaju utvrđeno je da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tužene i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Pri tome, tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve troškove zbog rješavanja tužiteljevog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, dakle nije dokazao da bi mu nastala bilo kakva šteta prijevremenom otplatom kredita.

49. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 11.1. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, odnosno na isplatu iznosa od ukupno 83,12 EUR.

50. Sukladno prethodno navedenoj odredbi čl. 323. i čl. 1115. ZOO-a, a s obzirom da je tuženik već prilikom sklapanja samoga Ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, to je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, odnosno od 16. listopada 2013. do isplate.

51. Stoga je odbijen dio tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj potražuje zateznu kamatu od 10. studenoga 2006. do 15. listopada 2013., s obzirom da je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno da je tužitelj navedenu naknadu platio 15. listopada 2013.

52. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja zahtjev za isplatu na temelju ništetne ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

53. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da mu tuženik na ime preplate zbog nepoštene i ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 83,12 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamata tekućim od 16. listopada 2013. do isplate te je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

54. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT), te troškovniku tužitelja (list 146 spisa).

54.1. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT – 100 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 1. srpnja 2024. i 25. rujna 2025. (Tbr. 9. toč. 1. - 100 bodova svako) te za sastav podneska od 17. lipnja 2024. i 11. prosinca 2024. (Tbr 8. toč. 1. OT – 100 bodova svako) te za sastav podneska od 3. srpnja 2024. (Tbr 8. toč. 4. OT – 25 bodova), odnosno ukupno 525 bodova što uvećano za vrijednost boda od 2,00 EUR (1.050,00 EUR) i poreza na dodanu vrijednost (262,50 EUR) iznosi 1.312,50 EUR. Tom iznosu valjalo je pridodati trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR. Stoga tužitelja pripada naknada troškova sveukupno 1.712,50 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

54.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 22. siječnja 2024., s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, odnosno tužitelj je dokaz o uplati sudske pristojbe mogao dostaviti već prilikom podnošenja tužbe. Tužitelju nije priznat niti trošak sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu, s obzirom da tužitelju navedeni trošak nije niti nastao jer je u skladu s članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18 i 51/23), a koji zakon je stupio na snagu 20. svibnja 2023., oslobođen od plaćanja sudske pristojbe. Nije priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer takav trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. ZPP-a, imajući u vidu da se u slučaju kad uredno pozvana stranka ne pristupi na ročište za objavu presude, presuda stavlja na e-oglasnu ploču suda, a ovjereni prijepis presude stranke mogu preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. st. 9. ZPP).

54.3. Zatezna kamata dosuđena je od presuđenja do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.

55. Budući da nije uspio u postupku valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

56. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Sudac:

Goran Goluža

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.