1                          Poslovni broj: 18.UsI-2704/22-8

 

 

                                                                            Poslovni broj: 18. UsI-2704/22-8

 

                  

 

     REPUBLIKA HRVATSKA

  UPRAVNI SUD U ZAGREBU

      Avenija Dubrovnik 6

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Željki Zrilić Ježek, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja V. Đ., OIB …, iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik T. G., odvjetnik u O. d. G., H., Ž. d.o.o. u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB: …, Z., radi povrata preplaćenog poreza, 28. rujna 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za  drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-01/21-01/207,  URBROJ: 513-04-22-2 od 27. lipnja 2022. i predmet vraća na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

1.              Osporenim rješenjem Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-01/21-01/207,  URBROJ: 513-04-22-2 od 27. lipnja 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, P. u., P. u. Z., I. Č. KLASA: UP/I-416-02/2021-04/2, URBROJ: 513-07-01-02/21-1 od 16. veljače 2021. kojim se u toč. I odbija zahtjev za povrat preplaćenog poreza po rješenju Ministarstva financija, P. u., P. u. Z., I. Z. – Črnomerec, Klasa: UP/I-415-02/07-001/156, Urbroj: 513-07-01-62-2007-2 od 16. srpnja 2007. godine i rješenju Ministarstva financija, P. u., P. u. Z., I. Z. – Č., Klasa: UP/I-415-02/2003-01/46 od 20. studenog 2003. godine, kao neosnovan, a u toč. II određeno je da žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

 

2.              U pravodobno podnesenoj tužbi tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika, te ističe da je tužitelj 29. rujna 2008. podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu protiv Republike Hrvatske, Ministarstvo financija Republike Hrvatske, P. u. radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga što je isti rješenjem suda bio upućen pokrenuti parnicu protiv predlagatelja osiguranja radi proglašenja rješenja o osiguranju, poslovni broj Ovr-… od 19. studenog 2007. godine nedopuštenim, s obzirom na to da je ovdje tužitelj u postupku radi osiguranja osporio tražbinu predlagatelja osiguranja navodeći da je tražbinu podmirio u cijelosti. Navodi da je Republika Hrvatska, Ministarstvo financija Republike Hrvatske kao predlagatelj osiguranja dana 15. studenog 2007. godine podnijela Općinskom građanskom sudu u Zagrebu prijedlog radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 747.419,93 kn prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini tužitelja kao protivnika osiguranja, a na temelju Rješenja Ministarstva financija, P. u., P. u. Z., I. Z.-Č., Klasa: UP/I-415-02/07-001/156, Urbroj: 513-07-01-62-2007-02 od dana 16. srpnja 2007. Na temelju takvog prijedloga podnesenog od strane predlagatelja osiguranja doneseno je rješenje o ovrsi, poslovni broj: Ovr-… od dana 19. studenoga 2007. godine, kojim je određeno osiguranje uknjižbom založnog prava u korist predlagatelja osiguranja na gore spomenutoj nekretnini tužitelja kao protivnika osiguranja. Predmetna nekretnina je prodana u pravomoćno dovršenom ovršnom postupku koji se vodio kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: Ovr-… u kojem ovršnom postupku se Republika Hrvatska, Ministarstvo financija Republike Hrvatske, namirila kao založni vjerovnik. Predmetna nekretnina je prodana trgovačkom društvu V. p. c. j.d.o.o., Z., … kao kupcu za iznos od 95.004,00 kuna. Presudom suda prvog stupnja, poslovni broj: P-9137/2008 od 29. kolovoza 2019. ispravljenom rješenjem istog suda, poslovni broj: P-9137/2008 od 9. listopada 2019. odbijen je zahtjev ovdje tužitelja da se osiguranje na nekretninama određeno rješenjem o osiguranju ovoga suda broj: Ovr-… od 19. studenog 2007. godine proglasi nedopuštenim te je naloženo tužitelju naknaditi Republici Hrvatskoj troškove parničnog postupka u iznosu od 14.500,00 kuna iz razloga što je predmetna nekretnina u ovršnom postupku prodana kupcu V. p. c. j.d.o.o., što znači da tužitelj više nije vlasnik predmetne nekretnine pa time isti više nema aktivnu legitimaciju za tužbu kojom je tražio proglašenje osiguranja na predmetnoj nekretnini nedopuštenim, jer navedena nekretnina više nije njegovo vlasništvo. Županijski sud je svojom odlukom, poslovni broj: Gž-… od dana 21. siječnja 2020. potvrdio prvostupanjsku presudu. U predmetnom parničnom postupku provedeno je vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku dipl. ek. I. M., zadatak kojeg je bio utvrditi je li tužitelj podmirio tražbinu koja je bila predmet postupka koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem; Ovr-…, a kojim je utvrđeno da je Republika Hrvatska, Ministarstvo financija ne samo naplatila svoje potraživanje u cijelosti, već je preplatila isto na štetu tužitelja i to za iznos od 1.328.093,31 kuna. Iz nalaza i mišljenja vještaka izrađenog u spomenutom parničnom postupku, a u kojem je predmet vještačenja bio vremenski obuhvat poslovanja i utvrđivanja obveza poreznog obveznika, ovdje tužitelja u razdoblju od 2000., 2001., 2002., 2003., 2004., proizlazi da je isti podmirio obveze po navedenim rješenjima Porezne uprave za sve obveze evidentirane za razdoblje koje je bilo predmet vještačenja, odnosno da je Republika Hrvatska, Ministarstvo financija naplatila od tužitelja ukupno 1.328.093,31 kn više od utvrđenih obveza za razdoblje 2000. godine do 2004. godine i to po rješenju Klasa: UP/I-415-02/2003-001/00046 od 20. studenog 2003. za 561.107,25 kn više, a po rješenju radi kojeg je pokrenut postupak, Ovr-2949/07 za 766.986,06 kn više. Tužitelj ističe kako prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo ni u jednom trenutku nisu dostavila izvornu dokumentaciju na temelju koje su proveli zaduženja i evidentirali uplate tužitelja. Ono što je prema očitovanju vještaka vidljivo iz dostavljenih knjigovodstvenih kartica je da je porezno tijelo prenosilo pojedine iznose koje je evidentiralo kao dug iz ranijih godina, iako se za ista već ranije naplatilo te je izvjesno da se iz Rješenja o ovrsi, poslovni broj: Ovr-… već bilo naplatilo za ukupno 747.419,93 kune. Shodno navedenom, uvidom u dostavljenu dokumentaciju poreznog tijela u navedenom parničnom postupku, uočena je različitost i nedosljednost iskazanih stanja o zaduženju ovdje tužitelja kao poreznog obveznika. Nadalje, uopće nije sporno da je Služba za naplatu i ovrhu podnijela zahtjev za podnošenje prijedloga za osiguranje novčane tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini, Klasa: UP/I-415-02/06-01/2686 na temelju ovršnog rješenja o utvrđivanju poreznog duga P. u., P. u. Z., I. Č., Klasa: UP/I-415-02/07-01/156 od 16. srpnja 2007. godine te da je naplaćeno dugovanje koje je bilo predmet navedenog rješenja o ovrsi, Klasa: UP/I-415-02/2003-01/46. Tužitelj navodi da su dugovanja po rješenju, Klasa: UP/I-415-02/2003-01/46 i rješenju, Klasa: UP/I-415-02/07-001/156, Urbroj: 513-07-01-62-2007-2 ne samo naplaćena, već i preplaćena, a što sve proizlazi iz dokumentacije koja je priložena uz tužbu te iz vještačenja provedenog u parničnom postupku po stalnom sudskom vještaku.

 

3.              Stoga, predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje.

 

4.              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.

 

5.              Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

 

6.              Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljenog uz odgovor na tužbu.

 

7.              Sud je 21. rujna 2023. održao usmenu i javnu raspravu čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17., 110/21.) dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

 

8.              Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

 

9.              Iz priloženog spisa predmeta proizlazi kako je tužitelj 14. rujna 2020. podnio zahtjev za povrat preplaćenog poreza, plaćenog po rješenju Ministarstva financija, P. u., P. u. Z., I. Z.-Č., Klasa: UP/I-415-02/07-001/156, Urbroj: 513-07-01-62-2007-02 od 16. srpnja 2007. i rješenju Ministarstva financija, P. u., P. u. Z., I. Z.-Č., Klasa: UP/I-415-02/2003-001/00046 od 20. studenog 2003. U predmetnom zahtjevu navodi kronološki parnice koje su se vodile radi namirenja duga, te se poziva na vještačenje provedeno po ovlaštenom sudskom vještaku dipl.ek. I. M., iz kojeg slijedi da se tuženik od tužitelja naplatio u iznosu od ukupno 1.328.093,31 kn više od utvrđenih obveza za razdoblje 2000. do 2004. godine, i to po rješenju Klasa: UP/I-415-02/2003-001/00046 od 20. studenog 2003. za 561.107,25 kn više a po rješenju Klasa: UP/I-415-02/07-001/156 od 16. srpnja 2007. radi kojeg je pokrenut postupak Ovr-… za 766.986,06 kn više. Poziva se na odredbu članka 21. stavak 2. i članka 127. stavak 5. Općeg poreznog zakona.

 

10.              Člankom 21. stavak 2. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj 115/2016, 106/2018, 121/2019, 32/2020, 42/2020. - dalje: OPZ) propisano je da porezni obveznik ili osoba koja je preplatila porez ili od koje je bez pravne osnove porez naplaćen ima pravo na:

1. povrat preplaćenog poreza ili poreza plaćenog bez pravne osnove

2. kamate na porez koji je plaćen bez pravne osnove.

 

11.              Člankom 127. stavak 5. OPZ-a propisano je da povrat preplaćenog poreza i poreza plaćenog bez pravne osnove zajedno s kamatama porezno tijelo dužno je vratiti osobi koja ga je platila, odnosno osobi kojoj je pravo na povrat poreza ustupljeno

             

12.              Prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja uz obrazloženje da je uvidom u Informacijski sustav Porezne uprave, analitički pregled svakog pojedinog računa knjigovodstvene kartice poreznog obveznika po godinama i evidenciju poduzetih mjera ovršnog postupka za poreznog obveznika, vidljivo da se naplatilo dugovanje koje je bilo predmet navedenog rješenja o ovrsi Klasa: UP/I-415-02/2003-01/46 i navedeno dugovanje nije predmet dugovanja koje je obuhvaćeno rješenjem Klasa: UP/I-415-02/07-001/158 od 16. srpnja 2007. godine temeljem kojeg je upisano založno pravo na nekretnini. Navodi se da je obavljenim uvidom u stanje računa knjigovodstvene kartice poreznog obveznika i obavljenim analitičkim pregledom po godinama po svakom pojedinom računu, gdje se evidentiraju u Informacijskom sustavu Porezne uprave sve uplate obavljene na račune poreznog obveznika po bilo kojoj osnovi, te sva zaduženja dugovanja po osnovi poreza i drugih javnih davanja o kojima evidenciju vodi Porezna uprava, utvrđeno da predmetni obveznik nema preplatni saldo na niti jednom računu o kojem evidenciju vodi Porezna uprava. Uz isto obrazloženje osporenim rješenjem odbijena je žalba tužitelja.

 

13.              Tužitelj se u žalbi, jednako kao i u tužbi, te u podnesku od 20. rujna 2023. poziva na nalaz i mišljenje vještaka mr. I. M., dipl.ek. kao i na njegova očitovanja, a iz kojih proizlazi da se tuženik za razdoblje od 2000. do 2004. naplatio za ukupno 1.328.093,31 kn više od utvrđenih obveza. Na činjenične navode iz predmetnog vještačenja i u njemu utvrđenu preplatu, a na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev za povrat više plaćenog, tuženik se uopće nije očitovao.

 

14.               Dostavljena dokumentacija, po ocjeni suda, dovodi u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, te se ne može prihvatiti obrazloženje tuženika dano u osporenom rješenju, tim više što istim nije odgovoreno na istaknute prigovore, sukladno odredbi članka 120. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09., 110/21. – dalje u tekstu: ZUP), a u svezi s odredbom članka 98. stavak 5. ZUP-a prema kojoj obrazloženje drugostupanjskog rješenja sadrži, pored ostalog, utvrđeno činjenično stanje te pravne propise i razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na onakvo rješenje kakvo je dano u dispozitivu. Također je i odredbom članka 189. stavak 1. OPZ-a propisano da je nadležno drugostupanjsko porezno tijelo dužno je ispitati zakonitost pobijanog poreznog akta u cijelosti, što je drugostupanjsko tijelo propustilo učiniti, obzirom da se nije očitovalo na utvrđenje o preplati poreznog duga niti je za isto dalo valjane razloge. Dakle, tuženo tijelo je bilo dužno po službenoj dužnosti paziti na bitne povrede postupka, pravilnu primjenu materijalnog prava i potpunost i pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, što znači da je bilo dužno ispitati sve žalbene navode, te izvršiti provjeru iznesenih navoda, posebice stoga što su već u žalbenom postupku isticani prigovori o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i izostanku valjanih razloga za odluku. Naime, tužitelj višekratno iznosi prigovor kako iz dostavljenih knjigovodstvenih kartica proizlazi da je tuženo tijelo prenosilo pojedine iznose koje je evidentiralo kao dug iz ranijih godina iako se za ista već ranije naplatilo, te da je uočena različitost i nedosljednost iskazanih stanja o zaduženju tužitelja kao poreznog obveznika, o čemu se tuženo tijelo uopće ne očituje, već se samo poziva na stanje u analitičkim karticama sukladno kojima je razvidno da tužitelj nema preplaćenih poreza i javni davanja.

 

15.              Slijedom navedenog, osporenim rješenjem tuženika došlo do povrede zakona na štetu tužitelja, te je u nastavnom postupku tuženo tijelo dužno dati točan pregled zaduženja i naplaćenih poreznih i ostalih javnih davanja, a kako bi se utvrdilo je li došlo do preplate potraživanja.

 

16.               Sukladno iznesenom, sud je odlučio kao u izreci presude, pozivom na članak 58. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima.

 

U Zagrebu 28. rujna 2023.

 

Sutkinja:

Željka Zrilić Ježek, univ. spec., v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude žalba nije dopuštena  (članak 66.a Zakona o upravnim sporovima).