Poslovni broj: P-612/2025-9

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zasatupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 30. rujna 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Mare Ogreste, odvjetnika iz Zagreba, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 28. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 613,25 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.11.2005. godine do isplate, sve po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 539,81 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. listopada 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica u tužbi od 31. siječnja 2025. navodi da je 14. studenog 2005. godine s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627- 5102715970, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.800,00 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj (članak 2. Ugovora), uz rok vraćanja 144 mjeseca (članak 6. Ugovora) te kamatnu stopu u iznosu 7,99%, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika (članak 8. Ugovora). Člankom 10. Ugovora je određeno da je tužiteljica dužna prije korištenja kredita platiti 2,50% naknade na iznos kredita, koja će se naplatiti prilikom isplate plasmana. Navedena naknada je na opisani način i naplaćena 15. studenog 2005. godine, u iznosu od 4.620,50 kn / 613,25 eur. U članku 10. Ugovora, kao niti u bilo kojoj drugoj odredbi Ugovora, nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, što njome tužiteljica plaća te zašto iznosi baš 2.50% od iznosa kredita. To joj nisu objasnili ni djelatnici tuženika prilikom obrade i odobrenja kredita. Naknada je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i tužiteljica nije mogla na nju utjecati, odnosno o njoj pregovarati. Štoviše, tužiteljica ne bi mogla ugovoriti kredit da nije pristala na tu unaprijed formuliranu odredbu. Zbog navedenog je riječ o odredbi koja nije jasna, lako razumljiva i uočljiva te suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. To ju, kako navodi tužitelj, čini nepoštenom te ništavom/ništetnom odredbom u smislu članaka 81. do 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03., 46/07. i 79/07), odnosno članaka 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dok se tuženik u pogledu naplaćene navedene naknade ima smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23). Tim više jer nije riječ o jedinoj nepoštenoj odredbi Ugovora. Takva je i odredba članka 7. Ugovora (odredba o valutnoj klauzuli u CHF) te odredba članka 8. Ugovora (odredba prema kojoj je kamatna stopa promjenjiva na temelju jednostrane odluke banke). Tužiteljica je u pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, odnosno povrata preplaćenih anuiteta zbog rasta tečaja CHF u odnosu na isplatni, pred naslovnim sudom pokrenula parnični postupak protiv ovdje tuženika te je isti pravomoćno okončan u korist tužiteljice, presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj: Gž-841/2024-2 od 17. listopada 2024. godine. Odredba o naknadi za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i za koju naknadu banka nije dokazala stvarne i objektivne troškove koje je imala u vezi s obradom kredita, uz postojanje drugih relevantnih okolnosti, pravomoćno je utvrđena ništetnom temeljem presude Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-2836/2022-2 od 8. studenog 2022. godine, s tim da je ista presuda potvrđena i revizijskom postupku, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. godine. Pored toga, sud Europske Unije je u točki 4. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C- 84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3. rujna 2020. godine, utvrdio da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita „može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma“, dok je u točki 3. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita „može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima“. Iz citiranih presuda suda Europske Unije proizlazi da se Direktivi br. 93/13, protivi naplata naknade za obradu kredita potrošaču, jer nije transparentna, odnosno nije jasno na koje se konkretne troškove ona odnosi. Nepoštene odredbe su ništetne od samog početka te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvih odredbi i drugu ugovornu stranu u pravnom i činjeničnom smislu vratiti u poziciju kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo (posljedice ništetnosti). To u konkretnom slučaju znači, kako navodi tužiteljica, da je tuženik, po osnovi stjecanja bez osnove te kao nepošteni stjecatelj, dužan vratiti tužiteljici iznos naplaćene naknade iz članka 10. Ugovora, odnosno iznos od 613,25 eur zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana kada ju je tužiteljica platila od 16.11.2005. pa do isplate, te parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a što i potražuje tužbom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice i to s više osnova, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Tuženik u cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Nadalje, tuženik navodi da osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,5 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi. Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nadalje, tuženik navodi da Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Naposljetku, tuženik navodi da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Slijedom svega navedenoga, po mišljenju tuženika, ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 15.11.2005. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u u predmetni ugovor o kreditu (list 5- 8 spisa), u pregled prometa (list 9-20 spisa), u dopis od 27.1.2025. (list 21 spisa), u presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-841/2024-2 od 17. listopada 2024. godine (list 22-30 spisa),u letke s informacijama za kredite (list 48-49 spisa), te je saslušana tužiteljica kao stranka (list 105 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Naime, tuženik je odustao od dokaznog prijedloga da se kao svjedok sasluša zaposlenik tuženika RP.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 613,25 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.11.2005. godine do isplate, a koju isplatu temelji na ništetnosti odredbe članka 10. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,50% naknade za iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK.

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu i ostalih izvedenih dokaza, da je tužiteljica dana 14. studenog 2005. godine s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102715970, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.800,00 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj (članak 2. Ugovora), uz rok vraćanja 144 mjeseca (članak 6. Ugovora) te kamatnu stopu u iznosu 7,99%, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika (članak 8. Ugovora), te da je Člankom 10. Ugovora određeno da je tužiteljica dužna prije korištenja kredita platiti 2,50% naknade na iznos kredita, koja će se naplatiti prilikom isplate plasmana, kao i da je navedena naknada na opisani način i naplaćena 15. studenog 2005. godine, u iznosu od 4.620,50 kn / 613,25 eur.

8. Sporno je je li odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ništetna, te posljedično tomu je li tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos od 613,25 eur zajedno sa zateznom kamatom, kao i je li osnovan istaknuti prigovor zastare od strane tuženika.

9. Tužiteljica ĐP u svom iskazu navodi da je 2005. godine odlučila podići kredit za zatvaranje minusa na svom tekućem računu i na računu svog supruga i plaćanje kojekakvih dugova koji su bili na kreditnim karticama, a sve kako bi ona, a i njen suprug posebno bili sposobni za dizanje stambenog kredita za kupnju stana. Tada je u Erste banci bila neka akcija "iz minusa u plus", pa je trebala postati njihov komitent i kada joj je sjela prva plaća na račun u njihovoj banci, dobila je taj kredit od 38.800,00 CHF, što je tada bila protuvrijednost od oko 25.000,00 eur, pa je novcem od tog kredita zatvorila većinu svojih i suprugovih dugovanja, pa je suprug mogao podići taj stambeni kredit. Kada je došla u banku, oni su joj nudili samo taj kredit u CHF i ništa joj posebno taj djelatnik banke nije govorio o mogućnosti rasta tečaja i kamata za CHF, a nisu joj i ništa objašnjavali u vezi sa tzv. ulaznom naknadom, već su joj samo rekli da će se svi ti troškovi kredita naplatiti iz samog kredita. Tužiteljica ističe da u vezi s tim nije ništa ni pitala, jer joj je bilo bitno da im ne mora nešto prethodno plaćati. Navodi da je pročitala ugovor o kreditu površno, a bitno joj je bilo samo da joj daju taj kredit i da plati suprugova dugovanja, da on može dići stambeni kredit. Ne sjeća se da bi joj bilježnik govorio nešto posebno o toj ulaznoj naknadi, a navodi da je taj kredit prijevremeno zatvorila i otplatila možda negdje 2014. i to tako da je podigla novi kredit u drugoj banci koji je bio povoljniji.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je njen iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužiteljice proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

14. Uostalom, valja ukazati da tužiteljici nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 15.11.2005. godine. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužiteljica, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

15. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 2,50% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

17. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

20. Slijedom navedenog, sud je ocijenio ništetnom dio ugovorne odredbe iz čl.10. predmetnog Ugovora o kreditu (kao prethodno pitanje sukladno čl. 12. ZPP-a), u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 613,25 eur, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.

21. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužiteljici prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, odnosno od 16.11.2005. godine do isplate.

22. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je sud tek u ovom postupku utvrdio ništetnost odredbe čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, o čemu je odlučivao kao o prethodnom pitanju, jasno je da zastara još nije ni počela teći, pa je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

23. Nadalje, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu i iz iskaza tužiteljice kojeg sud prihvaća, utvrđeno da je kredit namijenjen za zatvaranje minusa na tekućem računu, te dugova tužiteljice i njenog supruga, pa budući da je tužiteljica očigledno radila za mjesečnu plaću, jasno je da je prigovor tuženika da tužiteljica nije potrošač u cijelosti neosnovan.

24. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužiteljici zastupanoj po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 31.01.2025. godine 50 bodova (Tbr 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 24.03.2025. godine 50 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu 4.06.2025. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu dana 30.09.2025. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), odnosno ukupno 200 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV od 25%, ukupno iznosi 500,00 EUR. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 13,27 eur i trošak sudske pristojbe na presudu od 26,54 eur, dobije se iznos od 539,81 eur, a koliko je i dosuđeno tužiteljici pod točkom III. izreke presude.

25. Tužiteljici je temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona na dosuđeni iznos parničnog troška dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražila.

26. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 28. listopada 2025. godine

Sudac

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu od 26,54 eur

pun. tuženika