REPUBLIKA HRVATSKA

Posl.br. P-255/2019-49

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, po sucu Mariji Skokandić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Šime Taraš, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, koju zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne rasprave održane dana 11. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, da tužiteljici SI, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe plati iznos od 2.457,23 € (dvijetisućečetiristotinepedesetsedam eura i dvadesettri centa) uz zateznu kamatu koja teče :

- na iznos od 0,11 € počev od 1. ožujka 2008.

- na iznos od 6,36 € počev od 1. travnja 2008.

- na iznos od 4,09 € počev od 1. svibnja 2008.

- na iznos od 3,19 € počev od 1. lipnja 2008.

- na iznos od 4,30 € počev od 1. srpnja 2008.

- na iznos od 2,67 € počev od 1. kolovoza 2008.

- na iznos od 2,76 € počev od 1. rujna 2008.

- na iznos od 3,40 € počev od 1. listopada 2008.

- na iznos od 14,97 € počev od 1. studenog 2008.

- na iznos od 9,89 € počev od 1. prosinca 2008.

- na iznos od 16,35 € počev od 1. siječnja 2009.

- na iznos od 17,35 € počev od 1. veljače 2009.

- na iznos od 17,36 € počev od 1. ožujka 2009.

- na iznos od 16,35 € počev od 1. travnja 2009.

- na iznos od 16,09 € počev od 1. svibnja 2009.

- na iznos od 14,87 € počev od 1. lipnja 2009.

- na iznos od 13,55 € počev od 1. srpnja 2009.

- na iznos od 13,98 € počev od 1. kolovoza 2009.

- na iznos od 14,55 € počev od 1. rujna 2009.

- na iznos od 14,65 € počev od 1. listopada 2009.

- na iznos od 13,87 € počev od 1. studenog 2009.

- na iznos od 15,17 € počev od 1. prosinca 2009.

- na iznos od 16,31 € počev od 1. siječnja 2010.

- na iznos od 17,89 € počev od 1. veljače 2010.

- na iznos od 12,91 € počev od 1. ožujka 2010.

- na iznos od 15,13 € počev od 1. travnja 2010.

- na iznos od 20,29 € počev od 1. svibnja 2010.

- na iznos od 29,00 € počev od 3. lipnja 2010.

- na iznos od 26,42 € počev od 9. srpnja 2010.

- na iznos od 20,59 € počev od 1. kolovoza 2010.

- na iznos od 30,03 € počev od 7. rujna 2010.

- na iznos od 27,69 € počev od 12. listopada 2010.

- na iznos od 25,55 € počev od 3. studenog 2010.

- na iznos od 29,68 € počev od 8. prosinca 2010.

- na iznos od 33,61 € počev od 12. siječnja 2011.

- na iznos od 40,53 € počev od 16. veljače 2011.

- na iznos od 33,63 € počev od 19. ožujka 2011.

- na iznos od 30,79 € počev od 19. travnja 2011.

- na iznos od 34,27 € počev od 18. svibnja 2011.

- na iznos od 39,04 € počev od 16. lipnja 2011.

- na iznos od 45,22 € počev od 16. srpnja 2011.

- na iznos od 57,91 € počev od 12. kolovoza 2011.

- na iznos od 46,13 € počev od 14. rujna 2011.

- na iznos od 37,92 € počev od 11. listopada 2011.

- na iznos od 37,74 € počev od 15. studenog 2011.

- na iznos od 37,58 € počev od 13. prosinca 2011.

- na iznos od 41,55 € počev od 17. siječnja 2012.

- na iznos od 42,65 € počev od 8. veljače 2012.

- na iznos od 42,33 € počev od 15. ožujka 2012.

- na iznos od 42,90 € počev od 17. travnja 2012.

- na iznos od 41,56 € počev od 15. svibnja 2012.

- na iznos od 42,06 € počev od 16. lipnja 2012.

- na iznos od 41,55 € počev od 18. srpnja 2012.

- na iznos od 40,76 € počev od 15. kolovoza 2012.

- na iznos od 39,06 € počev od 1. rujna 2012.

- na iznos od 40,84 € počev od 17. listopada 2012.

- na iznos od 41,51 € počev od 15. studenog 2012.

- na iznos od 41,53 € počev od 12. prosinca 2012.

- na iznos od 41,26 € počev od 16. siječnja 2013.

- na iznos od 43,95 € počev od 15. veljače 2013.

- na iznos od 40,64 € počev od 16. ožujka 2013.

- na iznos od 41,13 € počev od 16. travnja 2013.

- na iznos od 37,32 € počev od 18. svibnja 2013.

- na iznos od 38,88 € počev od 11. lipnja 2013.

- na iznos od 38,19 € počev od 16. srpnja 2013.

- na iznos od 38,57 € počev od 17. kolovoza 2013.

- na iznos od 40,67 € počev od 17. rujna 2013.

- na iznos od 40,09 € počev od 15. listopada 2013.

- na iznos od 40,36 € počev od 19. studenog 2013.

- na iznos od 40,07 € počev od 10. prosinca 2013.

- na iznos od 32,84 € počev od 17. siječnja 2014.

- na iznos od 19,94 € počev od 18. veljače 2014.

- na iznos od 20,43 € počev od 18. ožujka 2014.

- na iznos od 19,46 € počev od 17. travnja 2014.

- na iznos od 18,89 € počev od 16. svibnja 2014.

- na iznos od 19,14 € počev od 17. lipnja 2014.

- na iznos od 19,70 € počev od 12. srpnja 2014.

- na iznos od 20,53 € počev od 15. kolovoza 2014.

- na iznos od 20,50 € počev od 13. rujna 2014.

- na iznos od 21,03 € počev od 15. listopada 2014.

- na iznos od 22,12 € počev od 18. studenog 2014.

- na iznos od 20,58 € počev od 16. prosinca 2014.

- na iznos od 28,05 € počev od 15. siječnja 2015.

- na iznos od 36,60 € počev od 17. veljače 2015.

- na iznos od 35,61 € počev od 14. ožujka 2015.

- na iznos od 36,84 € počev od 10. travnja 2015.

- na iznos od 52,55 € počev od 19. svibnja 2015.

- na iznos od 53,04 € počev od 19. lipnja 2015.

- na iznos od 55,66 € počev od 17. srpnja 2015.

- na iznos od 48,63 € počev od 1. rujna 2015.

pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 12. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 12. siječnja 2023. do 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotnih poena, a od 2. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženoj Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, da tužiteljici SI, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe plati iznos od 7.537,42 (sedamtisućapetstotinatridesetsedameura i četrdesetdvacenta) uz zateznu kamatu koja teče :

- na iznos od 19,43 € počev od 1. travnja 2008.

- na iznos od 11,78 € počev od 1. svibnja 2008.

- na iznos od 8,76 € počev od 1. lipnja 2008.

- na iznos od 12,48 € počev od 1. srpnja 2008.

- na iznos od 7,01 € počev od 1. kolovoza 2008.

- na iznos od 7,28 € počev od 1. rujna 2008.

- na iznos od 9,46 € počev od 1. listopada 2008.

- na iznos od 48,18 € počev od 1. studenog 2008.

- na iznos od 31,05 € počev od 1. prosinca 2008.

- na iznos od 52,82 € počev od 1. siječnja 2009.

- na iznos od 56,17 € počev od 1. veljače 2009.

- na iznos od 57,68 € počev od 1. ožujka 2009.

- na iznos od 53,51 € počev od 1. travnja 2009.

- na iznos od 54,31 € počev od 1. svibnja 2009.

- na iznos od 47,94 € počev od 1. lipnja 2009.

- na iznos od 43,25 € počev od 1. srpnja 2009.

- na iznos od 44,49 € počev od 1. kolovoza 2009.

- na iznos od 46,92 € počev od 1. rujna 2009.

- na iznos od 46,42 € počev od 1. listopada 2009.

- na iznos od 97,11 € počev od 1. prosinca 2009.

- na iznos od 53,55 € počev od 1. siječnja 2010.

- na iznos od 57,17 € počev od 1. veljače 2010.

- na iznos od 42,35 € počev od 1. ožujka 2010.

- na iznos od 49,67 € počev od 1. travnja 2010.

- na iznos od 92,21 € počev od 1. svibnja 2010.

- na iznos od 60,01 € počev od 3. lipnja 2010.

- na iznos od 94,03 € počev od 9. srpnja 2010.

- na iznos od 87,00 € počev od 1. kolovoza 2010.

- na iznos od 99,33 € počev od 7. rujna 2010.

- na iznos od 90,19 € počev od 12. listopada 2010.

- na iznos od 85,07 € počev od 3. studenog 2010.

- na iznos od 97,91 € počev od 8. prosinca 2010.

- na iznos od 110,84 € počev od 12. siječnja 2011.

- na iznos od 113,36 € počev od 16. veljače 2011.

- na iznos od 109,92 € počev od 19. ožujka 2011.

- na iznos od 100,48 € počev od 19. travnja 2011.

- na iznos od 113,70 € počev od 18. svibnja 2011.

- na iznos od 131,56 € počev od 16. lipnja 2011.

- na iznos od 144,45 € počev od 16. srpnja 2011.

- na iznos od 211,75 € počev od 12. kolovoza 2011.

- na iznos od 133,85 € počev od 14. rujna 2011.

- na iznos od 121,97 € počev od 11. listopada 2011.

- na iznos od 126,67 € počev od 15. studenog 2011.

- na iznos od 126,05 € počev od 13. prosinca 2011.

- na iznos od 137,27 € počev od 17. siječnja 2012.

- na iznos od 137,78 € počev od 8. veljače 2012.

- na iznos od 139,28 € počev od 15. ožujka 2012.

- na iznos od 136,72 € počev od 17. travnja 2012.

- na iznos od 137,98 € počev od 15. svibnja 2012.

- na iznos od 140,36 € počev od 16. lipnja 2012.

- na iznos od 138,02 € počev od 18. srpnja 2012.

- na iznos od 135,70 € počev od 15. kolovoza 2012.

- na iznos od 129,14 € počev od 1. rujna 2012.

- na iznos od 135,92 € počev od 17. listopada 2012.

- na iznos od 135,28 € počev od 15. studenog 2012.

- na iznos od 137,33 € počev od 12. prosinca 2012.

- na iznos od 136,10 € počev od 16. siječnja 2013.

- na iznos od 130,88 € počev od 15. veljače 2013.

- na iznos od 133,18 € počev od 16. ožujka 2013.

- na iznos od 137,77 € počev od 16. travnja 2013.

- na iznos od 124,20 € počev od 18. svibnja 2013.

- na iznos od 128,77 € počev od 11. lipnja 2013.

- na iznos od 126,06 € počev od 16. srpnja 2013.

- na iznos od 126,81 € počev od 17. kolovoza 2013.

- na iznos od 139,37 € počev od 17. rujna 2013.

- na iznos od 132,37 € počev od 15. listopada 2013.

- na iznos od 133,09 € počev od 19. studenog 2013.

- na iznos od 132,28 € počev od 10. prosinca 2013.

- na iznos od 134,91 € počev od 17. siječnja 2014.

- na iznos od 67,36 € počev od 18. veljače 2014.

- na iznos od 69,01 € počev od 18. ožujka 2014.

- na iznos od 66,01 € počev od 17. travnja 2014.

- na iznos od 63,79 € počev od 16. svibnja 2014.

- na iznos od 64,85 € počev od 17. lipnja 2014.

- na iznos od 67,60 € počev od 12. srpnja 2014.

- na iznos od 69,19 € počev od 15. kolovoza 2014.

- na iznos od 69,37 € počev od 13. rujna 2014.

- na iznos od 70,69 € počev od 15. listopada 2014.

- na iznos od 62,33 € počev od 18. studenog 2014.

- na iznos od 73,69 € počev od 16. prosinca 2014.

- na iznos od 73,86 € počev od 15. siječnja 2015.

- na iznos od 74,04 € počev od 17. veljače 2015.

- na iznos od 72,78 € počev od 14. ožujka 2015.

- na iznos od 74,46 € počev od 10. travnja 2015.

- na iznos od 74,09 € počev od 19. svibnja 2015.

- na iznos od 74,76 € počev od 19. lipnja 2015.

- na iznos od 60,04 € počev od 17. srpnja 2015.

- na iznos od 92,80 € počev od 18. kolovoza 2015.

pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 12. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 12. siječnja 2023. do 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotnih poena, a od 2. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

III. Dužna je tužena u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.166,36 € (dvijetisućestošezdesetšesteura i tridesetšestcenti) sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

IV. Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 375,00 € (tristotinesedamdesetpeteura) sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke dana 10. listopada 2006. sklopile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretnini u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj ugovora 266-317/2006, koji je soleminiziran kod javnog bilježnika Anđelka Stanića u Dubrovniku dana 18. listopada 2006. pod br. OU- 1126/2006. Jednako je tako među strankama zaključen dana 20. ožujka 2006. ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na nekretnini u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj ugovora 266-81/2006 koji je soleminiziran kod javnog bilježnika Anđelka Stanića u Dubrovniku dana 21. ožujka 2006.

1. 1. Ovi ugovori, tvrdi dalje tužiteljica, sadrže odredbu kojom je ugovorena kamata uz redovnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Takva je kamatna klauzula, smatra tužitelj, ništetna jer je ugovorena činidba tj. visina kamatne stope neodređena i neodrediva. Pored toga ugovori sadrže valutnu klauzulu te su takve odredbe ugovora imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga tužbom od 12. ožujka 2019. tužiteljica zahtijeva da joj tužena vrati neosnovano stečeni iznos koji će se tijekom postupka precizirati i to nakon pribavljanja svih potrebnih isprava i provedenog vještva.

2. Ocijenivši da je ovakva tužba nerazumljiva i da nije dovoljno jasno na kom osnovu tužitelj temelji svoje potraživanje, a posebice jer su naznačeni i eventualni kumulirani zahtjevi, sud je rješenjem od 20. svibnja 2020. (list spisa 72 i 73) vratio tužbu radi ispravka i dopune primjenom odredbe čl. 109. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, i 80/22 – dalje ZPP).

3. Podneskom od 20. svibnja 2020. (list spisa 74-78) tužiteljica je izvijestila sud da još uvijek nije u mogućnosti postaviti točno određen novčani zahtjev budući joj tužena nije dostavila svu potrebnu dokumentaciju.

3. 1. Tijekom postupka i to podneskom od 4. veljače 2025. (list spisa br. 364- 375) tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev naznačivši koji točno iznos na ime stečenog bez osnova potražuje od tužene. Tako ovom tužbom i to glavnim tuženim zahtjevom potražuje iznos od 9.994,65 € na ime stečenog bez osnova, a koji iznos predstavlja razliku između anuiteta obračunatih temeljem jednostrano promijenjene kamatne stope u odnosu na anuitete obračunate prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi kao i razlike između fiksnog tečaja CHF na dan isplate kredita u odnosu na izmijenjeni tečaj sukladno valutnoj klauzuli, sve uz pripadajuću zateznu kamatu počev od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog obroka. Ovako zatraženi iznos, kako tvrdi tužiteljica odnosi se na oba ugovora o kreditu s time da po osnovu preplaćenih anuiteta ugovora o kreditu br. 266-81/2006 potražuje iznos od 7.537,42 € dok u odnosu na ugovor o kreditu br. 266-317/2006 potražuje iznos od 2.457,23 €.

3. 2. Za slučaj da sud ne bi prihvatio takav zahtjev tužiteljica je sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a istakla tužbeni zahtjev kojim od tužene potražuje iznos od 2.398,60 € uz pripadajuću zateznu kamatu počev od dospjelosti svakog mjesečnog obroka, s time što se iznos od 1.845,46 € odnosi na ugovor o kreditu broj 266-81/2006 dok se na drugi zaključeni ugovor o kreditu na ime preplaćenih anuiteta odnosi iznos od 553,14 €.

4. Tužena je u odgovoru na tužbu (list spisa br. 88-122) prigovorila neurednosti prvobitno podnesene tužbe te istakla prigovor zastare s tvrdnjom da je protekao zakonski rok u kojemu je tužiteljica mogla potraživati utužene iznose, a u konkretnom slučaju da je riječ o tražbinama povremenih davanja slijedom čega vrijedi zastarni rok od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

4. 1. Osporavajući osnov tužbenog traženja tužena smatra da se tužiteljica ne može pozivati na presudu Visokog trgovačkog suda pod br. Pž 7129/13 od 13. lipnja 2014. jer se ta presuda ne primjenjuje neposredno na pojedini ugovorni odnos već je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u konkretnom slučaju postoje sve pretpostavke nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredbi. Tako je, tvrdi tužena, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva te takva odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti, a niti je tužitelj bilo čime potkrijepio tvrdnju da je banka postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja odnosno da bi došlo do značajne neravnoteže u pravima stranaka.

4. 2. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, ističe tužena, nije ništetna niti su ispunjene pretpostavke za takvo utvrđenje, a pored toga u vrijeme nastanka obveznopravnog odnosa među strankama (2005.) ugovaranje kamatne stope bilo je izrijekom zakonom dopušteno. Stoga tužena predlaže da se tužbeni zahtjev odbije te osporava i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.

4. 3. U svom odgovoru na tužbu tužena tvrdi da tužiteljica nema pravnog osnova niti interesa voditi ovu parnicu budući je krediti s valutnom klauzulom u CHF naknadno konvertirani te su stranke dana 23. siječnja 2016. zaključile Dodatak ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje ZID ZPK). Time je, tvrdi tužena, položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima jer konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora. Spomenuti aneksi ugovora o kreditu, kako dalje navodi tužena, zaključeni su slobodnom voljom stranaka, utvrđena je preplata u iznosu od 4.619,58 kn, odnosno u iznosu od 3.783,13 kn te ugovoreno da će se navedeni iznosi iskoristiti za namirenje budućih obroka kredita. Iz tog razloga, smatra tužena, tužiteljica nije ovlaštena potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora budući je sklapanjem dodatka ugovoru odnos među strankama ugovoren na drugačiji način pa samim time u ovoj pravnoj stvari niti pravomoćne presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj utuženog potraživanja.

4. 4. Osporavajući tužiteljici pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule tužena se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda RH održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije te uplaćenog iznos koji je potrošaču banku uračunala prilikom izračuna konverzije kredita. Stoga predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije.

5. U postupku je proveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Ivanki Sušić, pregledom i čitanjem isprava u spisu te saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke a ocjenom svih provedenih dokaza odlučeno je kao u pravorijeku.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice radi isplate utuženog iznosa utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje ZOO) kojim je regulirano pitanje stjecanja bez osnova pri čemu tužiteljica tvrdi da joj tužena navedeni iznos duguje zbog razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice nastale zbog povećanja redovne kamate i tečajne razlike zbog valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita.

7. Nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tužena, kao kreditor, dana 20. ožujka 2006. zaključili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj ugovora 266-81/2006 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Anđelka Stanića u Dubrovniku dana 21. ožujka 2006. pod br. OU-295/2006 (list spisa br. 19-25). Istim je ugovorom tužena odobrila tužiteljici kredit u iznosu od 70.000 CHF s rokom otplate od 20 godina odnosno 240 mjesečnih anuiteta, a namjena kredita je refinanciranje ranijeg te adaptacija obiteljske kuće. U čl. 3. Ugovora utvrđena je kamatna stopa od 5,25% s time što je čl. 6. istog Ugovora utvrđeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama ili nekom drugom aktu banke.

7. 1. Također je neprijeporno da su stranke dana 10. listopada 2006. zaključili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj ugovora 266-317/2006 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Anđelka Stanića u Dubrovniku dana 18. listopada 2006. pod br OU-1126/2006 (list spisa br. 6-12). Istim je ugovorom tužena odobrila tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 20.700 CHF s rokom otplate od 20 godina odnosno 240 mjesečnih anuiteta. U čl. 3. Ugovora utvrđena je kamatna stopa od 5,25% s time što je čl. 6. istog Ugovora utvrđeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama ili nekom drugom aktu banke.

7. 2. U postupku nije sporno da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala, a to jasno i proizlazi iz poslovnih knjiga tužene te nalaza financijskog vještaka. Tako se do rujna 2007. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,25 %, potom je od rujna 2007. do ožujka 2008. kamatna stopa iznosila 5,50 %, a od ožujka 2008. pa do kraja rujna 2008. kamatna je stopa iznosila 6,20 % Počev od listopada 2008. pa do konca studenog 2010. vrijedila je kamatna stopa od 6,75 % da bi potom od prosinca 2010. do listopada 2011. bila na snazi kamatna stopa od 6,50 %. Od listopada 2011. pa do konca 2013. godine vrijedila je kamatna stopa od 6,30 %. U razdoblju nakon 1. siječnja 2014. pa nadalje kamatna je stopa smanjena i iznosila je 3,23 %.

8. Sporno je, dakle, pitanje osnove i visine utužene tražbine jer tužena smatra da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog ugovorom o kreditu te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, a pored čega je također sporno ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa nakon zaključenja dodatka ugovora o kreditu.

9. Svoje novčano potraživanje tužiteljica temelji na tvrdnji da je ništetna odredba čl. 11. toč. 1. Ugovora kojom je ugovorena redovna kamatna stopa s time da je ta stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, a sve iz razloga jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH pod br. Pž-7129/13 od 4. srpnja 2014. ističući da je taj postupak vođen povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i da je u tom predmetu na strani tuženih bila i OTP banka d.d.

9. 1. Spomenutom odlukom Visokog trgovačkog sud RH pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika, među ostalim i tuženom iz ove parnice Addiko Bank, a takva je tužba podignuta radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Istom presudom utvrđeno je da je tužena Addiko Bank u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

9. 2. U obrazloženju iste presude se navodi kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede, u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Ovo je u skladu i sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena sporna odredba.

9. 3. Shodno tome, osnovano se tužiteljica u ovoj parnici poziva na sadržaj pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH pod br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. prema kojoj je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 11. Ugovora) ništetna, a svi prigovori tužene ne dovode u sumnju takav zaključak.

9. 4. Okolnost da, a što tvrdi tužena, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (ožujak 2006. i listopad 2006.) ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno, ne daje za pravo banci da kamatnu stopu mijenja po svojem nahođenju i da time jednostrano mijenja visinu tužiteljeve otplatne obveze. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene načela savjesnosti i poštenja sadržana u odredbi čl. 4. ZOO.

9. 5. Ovdje je svakako potrebno uzeti u obzir i odluku Vrhovnog suda RH pod br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojom je utvrđeno da je, među ostalim, tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a slijedom čega je takva ugovorna odredba ništetna.

9. 6. Pregledom Ugovora kojega su zaključile parnične stranke opravdano je zaključiti da je riječ o standardnim ugovorima o kreditu koji sadrže odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatama tužene. Na te okolnosti nije u postupku bilo moguće provesti dokaz saslušanjem zaposlenice tužene CI budući joj poziv na adresu koju je dostavila tužena nije uredno uručen uz napomenu da je nepoznata na toj adresi. No, sud je ocijenio da je i bez provedbe takvog dokaza i to na temelju sadržaja svih priloženih isprava te iskaza same tužiteljice moguće donijeti valjanu i zakonitu odluku.

9. 7. Saslušana na okolnost sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica (list spisa br. 317 i 318) ističe da joj je kredit tijekom 2006. godine bio neophodan radi dovršetka uređenja obiteljske kuće i rješenja stambenog pitanja njene obitelji. Ugovori su, tvrdi tužiteljica, potpisani u poslovnici tužene u Dubrovniku, ponuđen joj je kredit u švicarskim francima, sam ugovor je bio otiskan na već pripremljenom obrascu te nije bilo moguće pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Njoj je u tom trenutku sve izgledalo povoljno obzirom na visinu početnog anuiteta u odnosu na visinu njezine plaće. Kada se obratila banci nije joj ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti, a upravo joj je tužena ponudila odmah riješiti kredit dok je na njezin upit tadašnja Splitska banka odgovorila da ugovor o kreditu ne može zaključiti odmah. Ovi su ugovori, ističe tužiteljica, ovjereni kod javnog bilježnika, pročitan je tekst ugovora no ona nije dobila pobliže tumačenje ili obrazloženje ugovornih odredbi. Sam pojam da je kamatna stopa promjenjiva, kako dalje navodi tužiteljica, nije joj bio potpuno jasan no činilo joj se da je ugovor povoljan obzirom na visinu mjesečnog anuiteta. Ubrzo su, kako ističe u svom iskazu tužiteljica, mjesečne rate počele rasti te je prvobitna rata od tadašnjih 2.800,00 kn vrlo brzo dosegla iznos od 4.900,00 kn.

9. 8. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je u ovom slučaju ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena. U ugovoru nema naznačenog ni preciznog načina utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tužena, a koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata određuje isključivo prema odluci banke, mogla postupiti kako je htjela tj. i savjesno i nesavjesno. I iz citirane presude Visokog trgovačkog suda RH jasno proizlazi da su banke postupale suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interese potrošača kojima su nametnute ugovorne odredbe koje ih stavljaju u neravnopravan položaj. Zbog toga su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke protivne zakonu, a prema tome i ništetne.

9. 9. Ni tvrdnja tužene o tome da je tužiteljica bila upoznat s općim uvjetima poslovanja i drugim aktima banke i da joj je bio dostavljen otplatni plan nije od značaja u ovoj parnici.

9.10. Naime, prema odredbi čl. 295. st. 1. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u tipskom ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva. Takvi opći uvjeti dopunjuju posebne pogodbe među ugovarateljima, a u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

9. 11. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. u st. 2. cit. članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

9. 12. Nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo. Naime, u citiranoj presudi Visokog trgovačkog sud RH navodi se da se upravo o toj odredbi nije pregovaralo, a sve banke koje su u tom postupku bile tužene nisu niti tvrdile da su korisnici kredita mogli utjecati na visinu kamatne stope. Iz toga slijedi da se ni u ovom slučaju vezano uz spornu ugovornu odredbu nije pojedinačno pregovaralo.

10. Čl. 1111. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnova u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj ga je dužan vratiti, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednost nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije opala.

10. 1. Iz svega naprijed navedenog utvrđeno je da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 6. Ugovora od 10. listopada 2006. i od 20. ožujka 2006.) ništetna, a samim time smatra se da se osnova nikada nije ni ostvarila budući ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Pri tome pozivom na odredbu čl. 324. ZOO ništetnost ove odredbe ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora jer on može opstati i bez takve odredbe.

10. 2. Utvrdivši tako u postupku da je tužiteljica podnijela tužbu pozivajući se na citiranu presudu Visokog trgovačkog suda RH koja obavezuje i ovaj sud jer je tužiteljica u spornom razdoblju bila stranka potrošačkog ugovora o kreditu, a tužena je koristila nepoštenu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, ovaj je sud ocijenio da tužiteljici pripada pravo zahtijevati povrat stečenog bez osnova sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

11. U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 1. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

11. 1. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. 2. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

11. 3. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt- 575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

11. 4. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

11. 5. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom.

12. Odlučujući o visini iznosa kojega je tužena neosnovano stekla, sud je utvrdio da takav iznos predstavlja razliku između mjesečnih anuiteta naplaćenih tužiteljici u utuženom razdoblju i onih iznosa koji bi joj bili naplaćeni da je mjesečni anuitet obračunavan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,25 % te primjenom fiksnog tečaja CHF na dan isplate kredita. Ovo stoga jer je neprijeporno da su Ugovorom o kreditu stranke ugovorile redovitu kamatu od 5,25 % i u tom dijelu ugovorna je odredba pravno valjana. Stoga i nije bilo osnova primjenjivati na odnose među strankama zakonom propisanu kamatu u skladu s odredbom čl. 26. st. 3. ZOO, a kako je to tijekom postupka isticao punomoćnik tužiteljice.

13. Na te je okolnosti, a na temelju priložene dokumentacije i izvoda iz poslovnih knjiga tužene, sud odredio provedbu financijsko knjigovodstvenog vještačenja te vještakom u ovoj parnici imenovao Ivanku Sušić. U svom pismenom nalazu (list spisa br. 324-360) imenovana je vještakinja utvrdila:

- da je banka primjenom promjenjive kamatne stope u odnosu na iznose anuiteta u slučaju da je čitavo vrijeme do konverzije primijenjena početna kamatna stopa stekla:

a) po kreditu iz ožujka 2006. (iznos kredita 70.000 CHF) iznos od 1.845,46 € b) po kreditu iz listopada 2006. (iznos kredita 20.700 CHF) iznos od 553,14 €

- da zatezna kamata na ovako utvrđene razlike iznosi ukupno 2.228,88 €

- da je banka primjenom valutne klauzule i promjene tečaja CHF u odnosu na visinu anuiteta u slučaju da je od početka otplate kredita do konverzije primijenjen fiksni tečaj za CHF stekla:

a) po kreditu iz ožujka 2006. (iznos kredita 70.000 CHF) iznos od 5.691,97 € b) po kreditu iz listopada 2006. (iznos kredita 20.700 CHF) iznos od 1.904,09 €

- da zatezna kamata na ovako utvrđene razlike iznosi ukupno 2.373,50 €

- da je postupak konverzije kod sklapanja dodatka ugovoru proveden po zakonu

13. 1. Povodom primjedbi stranaka na provedeno vještačenje sud je zatražio očitovanje vještaka i dopunu prvobitnog nalaza. Postupajući po takvom nalogu sudska vještakinja Ivanka Sušić je u svom pisanom nalazu (list spisa br. 424-457) utvrdila:

- da je banka primjenom promjenjive kamatne stope u odnosu na iznose anuiteta u slučaju da je čitavo vrijeme do konverzije primijenjena početna kamatna stopa stekla:

a) po kreditu iz ožujka 2006. (iznos kredita 70.000 CHF) iznos od 1.938,51 € b) po kreditu iz listopada 2006. (iznos kredita 20.700 CHF) iznos od 580,21 €

- da zatezna kamata na ovako utvrđene razlike iznosi ukupno 2.232,33 €

- da je banka primjenom valutne klauzule i promjene tečaja CHF u odnosu na visinu anuiteta u slučaju da je od početka otplate kredita do konverzije primijenjen fiksni tečaj za CHF stekla:

a) po kreditu iz ožujka 2006. (iznos kredita 70.000 CHF) iznos od 5.827,81 € b) po kreditu iz listopada 2006. (iznos kredita 20.700 CHF) iznos od 1.950,63 €

- da zatezna kamata na ovako utvrđene razlike iznosi ukupno 2.378,31 €

13. 2. Na ovakav obračun vještaka stranke nisu imale primjedbi.

14. Tužena je tijekom postupka osporila tužiteljici pravo potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora o kreditu, a zbog sklapanja dodatka Ugovoru kojim je isti konvertiran iz valute CHF u valutu EUR pri čemu smatra da su konverzijom sporne ugovorne odredbe izmijenjene s važenjem ex tunc te da dodatak ugovora o kreditu predstavlja svojevrsnu nagodbu stranaka kojom su razriješena sva uzajamna prava i obveze.

14. 1. Naime, prema čl. 19. b. ZPK konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

14. 2. Čitanjem dodatka (aneksa) sačinjenog 21. siječnja 2016., a ovjerenog 26. siječnja 2016. (list spisa br. 277) sud utvrđuje da je istim izvršena konverzija kredita radi promjene valute i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi korisnik bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Ovakav ugovor tužena je zaključila u ispunjenu svoje zakonske obveze sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju pri čemu su stranke utvrdile neotplaćeni dio glavnice, preostali rok otplate kredita te se suglasili da iznos preplate po konvertiranom kreditu (ugovor o kreditu br. 266-81/2006) iznosi 4.619,58 kn i da će se takav iznos koristiti za podmiru budućih obroka.

14. 3. Stranke su zaključile i dodatak ugovora o kreditu broj 266-317/2006 dana 23. siječnja 2016. (list spisa br. 300-304) utvrdivši iznos preplate od 3.783,13 kn te suglasivši se da se ovakav iznos koristi za podmiru budućih anuiteta.

14. 4. Dodatak ugovora o kreditu i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem odredbi ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

14. 5. Konverzija, odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i iznos glavnice veza za tečaj CHF, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

14. 6. Konverzijom prvobitnog ugovora o kreditu među strankama je uređeno pitanje određivanja kamatne stope nakon zaključenja dodatka ugovoru, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama.

14. 7. U ovoj pravnoj stvari tužiteljica svojim zahtjevom traži isplatu s osnova preplate anuiteta odnosno neosnovano stečenog na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a potraživanje je utuženo za razdoblje do rujna 2015. Dodatak ugovora o kreditu zaključen je dana 23. siječnja 2016. i njime je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, utvrđeno je stanje glavnice kredita i utvrđen iznos preplate. Zbog svega toga sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom ne znači da je tužiteljica kao korisnik kredita izgubila pravo potraživati stečeno bez osnova zbog ništetnih ugovornih odredbi. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje odredba čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u ovom slučaju nisu ispunjeni.

14. 8. Zbog svega navedenog ovaj sud je mišljenja da tužiteljica ima pravni interes za pokretanje i vođenje restitucijske parnice i da se može pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a samim time ovlašten je zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele. Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite na što ne utječe provedena konverzija tj. čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi. S druge pak strane okolnost da je provedena konverzija kredita nameće potrebu da se u svakom pojedinom slučaju provjeri je li zaključenjem dodatka ugovoru cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža koja je narušena ništetnim ugovornim odredbama.

14. 9. U konkretnom slučaju iz nalaza vještaka jasno proizlazi da bi iznos obračunat konverzijom (613,12 + 502,11 = 1.115,23 €) bio dovoljan samo za djelomično podmirenje zatezne kamate koja za oba ugovora o kreditu iznosi ukupno 4.602,38 €, a iz čega je opravdano zaključiti da sklapanjem konverzije nisu za tužitelja uklonjene štetne posljedice proizvedene ništetnim odredbama osnovnog ugovora.

14. 10. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

14. 11. Međutim, prema ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu iz 2005., stoga su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

15. Što se pak tiče prigovora zastare kojega ističe tužena potrebno je navesti slijedeće:

15. 1. Prema čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeva nije što drugo propisano, a čl. 241. istog Zakona propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. ZOO).

15. 2. Pozivom na citirane zakonske odredbe ovaj sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare te je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom RH donošenjem presude od 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka. Pri tome se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO budući je predmetom tužbenog zahtjeva potraživanje na ime stjecanja bez osnova. Kako je predmetna tužba podnesena 12. ožujka 2019., a tužiteljici u ovom slučaju pravo na zahtjev za isplatu teče od datuma pravomoćnosti naprijed citirane presude (13. lipnja 2014.) očito je da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka pa je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

15. 3. O tome je svoj stav iznio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj je među ostalim naznačeno doslovce:

"Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla."

16. Zbog svega navedenog sud je obvezao tuženu platiti tužiteljici utuženi iznos a koji se odnosi na razliku dobivenu jednostranim povećanjem kamatne stope od strane tužene i na razliku iznosa početnog tečaja CHF u odnosu na tečaj istog u vrijeme mjesečnih otplata kreditnih anuiteta.

16. 1. Prema nalazu imenovanog vještaka razlika zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita br. 266-317/2006 iznosi 580,21 € dok razlika zbog primjene valutne klauzule po istom ugovoru o kreditu iznosi 1.950,63 €. Shodno tome ukupni iznos preplate zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi po tom ugovoru o kreditu iznosi 2.530,84 €.

16. 2. Kako je punomoćnik tužiteljice po tom osnovu konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (list spisa br. 366-375) zatražio iznos od 2.457,23 €, sud je odlučujući u okviru tužbenog zahtjeva dosudio tužiteljici čitav utužen iznos.

16. 3. Prema vještakom nalazu razlika više plaćenog zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita br. 266-81/2006 iznosi 1.938,51 € dok razlika nastala primjenom valutne klauzule iznosi 5.827,81 €, a iz čega proizlazi da ukupan iznos više stečenog primjenom ništetnih ugovornih odredbi po ovom ugovoru o kreditu iznosi 7.766,32 €.

16. 4. Po istom osnovu punomoćnik tužiteljice je konačno preciziranim tužbenim zahtjevom (list spis 366-368) zatražio isplatu iznosa od 7.537,42 € pa je ovakav zahtjev tužiteljice u cijelosti prihvaćen.

16. 5. Pri tome sud nije prihvatio prigovor tužene da je potrebno uzeti u obzir i negativne razlike tj. okolnost da je kamatna stopa u nekom razdoblju bila i manja od početno ugovorene. Ovo iz razloga jer je upravo tužena u ovom ugovornom odnosu određivala koliko će iznositi svaki pojedini mjesečni anuitet, upravo je tužena sastavljala nepoštene ugovorne odredbe i samoinicijativno mijenjala kamatnu stopu. Samim time tužitelj u razdoblju za koje je plaćao niže anuitete nije od tužene primio ništa.

16. 6. Jednako tako sud nije uzeo u obzir i negativne tečajne razlike, odnosno manje plaćene anuitete otplate kredita zbog pada tečaja CHF. Ovo stoga jer u konkretnom slučaju sud nije dužan umanjiti tražbinu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli za tzv. negativne tečajne razlike koje se odnose na razdoblje kada je tečaj bio manji od onoga na dan isplate kredita. Ovakav zaključak temelji se na činjenici da tužena nije u ovom slučaju istakla protutužbeni zahtjev a tužiteljica je svo vrijeme plaćala upravo one anuitete koje je određivala banka i pri tome ništa nije neosnovano stekao. U ugovorima s valutnom klauzulom vezanom uz CHF postojala su razdoblja kada je tečaj padao u odnosu na početno ugovoreni no samim time potrošač plaćanjem po nižem tečaju nije mogao ništa steći.

17. Shodno navedenom tužena je u konačnici dužna platiti tužiteljici iznos od 7.537,42 € na ime preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF i primjene promjenjive kamatne stope po ugovoru o kreditu 266-81/2006 te iznos od 2.457,23 € na ime više plaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu te primjene valutne klauzule po ugovoru o kreditu br. 266-317/2006.

17. 1. Pored toga tužena duguje tužiteljici pripadajuću zateznu kamatu počev od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog obroka po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a te je i presuđeno kao u toč. I i II pravorijeka. Naime, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodove i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO-a dužna tužiteljici platiti zakonsku zateznu kamatu počev od dana stjecanja kako je to i utvrđeno u nalazu vještaka.

18. Odlučujući o parničnom trošku sud je primijenio odredbu čl. 154. st. 5. ZPP-a te je obvezao tuženu naknaditi tužiteljici sve troškove koji su bili potrebni radi vođenja ove parnice s time što je primjenom odredbe 156. cit. Zakona tužiteljica dužna naknaditi tuženoj one troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom odnosno slučajem koji se njoj dogodio.

18. 1. Tako je sud obvezao tužiteljicu da tuženoj naknadi troškove ročišta 11. travnja 2025. koje je odgođeno (50 bodova) te troškove ročište održanog povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje dana 5. lipnja 2025. (100 bodova). Slijedom toga tužiteljica je dužna tuženoj naknaditi trošak u iznosu od 375 € (150 bodova x 2 € + PDV).

18. 2. Tužiteljici je pak sud dosudio troškove za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe, sastav dva obrazložena podneska (od 6. svibnja 2020. i od 4. veljače 2025.) te zastupanje na ročištima od 26. lipnja 2024., 30. rujna 2024. i 11. rujna 2025., za svaku radnju po 100 bodova što iznosi 1.200 €, a uvećano je za pripadajuću stopu PDV-a (300 €). Pored toga tužiteljici su priznati troškovi provedbe financijskog vještačenja u iznosu od 600 € te plaćena sudska pristojba na tužbu od 66.36 € pa je stoga obavezana tužena naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.166,36 €.

19. Zbog navedenoga odlučeno je kao u pravorijeku.

U Korčuli, 28. listopada 2025.

S u d a c :

Marija Skokandić

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).