REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3893/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BŠ,OIB; 61737626373 iz [adresa], zastupan po Sanji Barbarić, odvjetnici u Orosavju, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, zastupana po odvjetnicima Odvjetničkog drušva Glamuzina i Grošeta d.o.o., radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 28. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 3. /treće/ Naknada u Ugovoru o kreditu broj 029-50-2836804 kojeg su dana 17.05.2005.g. zaključili tužitelj BŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIJA d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, kao kreditor, a kojom je određeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 626,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2005. godine, kao i da mu plati troškove parničnog postupka u iznosu od 526,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. listopada 2025. godine, a koje kamate su do 31.12.2007. određene po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tuženik, kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, zaključili dana 17.05.2005.g. Ugovor o kreditu broj 029-50-2836804 (u daljnjem tekstu Ugovor). Prema navedenom ugovoru tužitelju je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 30.266,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Odredba točke 3. /treće/ Naknada u naprijed navedenom Ugovoru o kreditu, kojom je ugovoreno da tužitelj tuženiku plaća naknadu u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita – je ništetna. Tuženik je tužitelju s te osnove prilikom isplate kredita dana 24.05.2005.g. naplatio iznos od 998,81 CHF, što je prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita (4,729685 kn za 1 CHF) iznosilo 4.724,05 kn, što odgovara iznosu od 626,99 EUR (prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR), iako tuženik nije imao nikakvih posebnih troškova obrade kredita, a trošak solemnizacije ugovora jod javnog bilježnika platila je tužiteljica. O naprijed navedenoj odredbi Ugovora tužitelj i tuženik nisu pregovarali, niti je tužitelj kao korisnik kredita imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe. Radi se o unaprijed formuliranoj odredbi koja je uzrokovala neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik naplaćenu naknadu ne temelji na konkretnom trošku administriranja, osoblja ili materijala, radi čega isti i je - netransparentan trošak. Trošak obrade kredita, ako i postoji, ne smije pasti na teret potrošača, jer se banka temeljem čl. 1021. ZOO/05 naplaćuje kroz ugovorenu kamatu. Tuženik je tužitelju dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvi put kroz plaćanje naknade, a zatim kroz ugovorenu kamatu. Dakle, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, već omogućuje tuženiku dodatnu zaradu, mimo ugovorene kamate koja predstavlja cijenu kredita, koja odredba je upravo time prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je zbog toga ništetna. Tužitelj upućuje na pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020., te na odluku suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.g. Predlaže da sud utvrdi ništetnim predmetni ugovor u dijelu u točke 3. /treće/ Naknada u Ugovoru o kreditu broj 029-50-2836804 a kojom je određeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, te da sud naloži tuženiku da plati tužitelju iznos od 626,99 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24.05.2005.g. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Navedena ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Svaki prosječni potrošač sposoban je izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Isto tako, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Poziva se na presudu suda EU broj C-621/17. Neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja, te se poziva na čl. 326 ZOO-a. Ne prigovara visini tužbenog zahtjeva. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 6-10 spisa), u kontrolni ispis unosa korištenja (list 11 spisa), u arhivu tečajne lista (list 12-13 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 78 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 17.05.2005.g. sklopili Ugovor o kreditu broj 029-50-2836804 (na kreditni iznos od 30.266,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Nije sporno da je tužitelj temeljem članka 3 predmetnog Ugovora isplatio tuženiku iznos od 626,99 eura i to dana 24.05.2005. godine. Dakle, nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva.

5. Sporno je da li je ništetana ugovorna odredba o jednokratnog naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da li je nastupila zastara potraživanja, te da li tužitelj ima pravo na isplatu potraživanog iznosa.

6. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje - ZPP), ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev osnovan.

7. Člankom 3. Ugovora o kreditu određeno je da se 3,30 % od iznosa kredita, kao jednokratna naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja koji je naveo da prije i prilikom potpisivanja predmetnog ugovora nije bilo moguće voditi nikakve posebne rasprave o odredbama ugovora, bilo je "uzmi ili ostavi". Koliko se sjeća postavio je nekoliko pitanja vezano uz kamate, no ne može reći da li je tada bilo došlo do rasprave. Sa zaposlenicima tuženika nije ništa razgovarao vezano o ulaznoj naknadi. Taj iznos samo je bio ukalkuliran kasnije u rate. Zaposlenici tuženika mu nisu rekli na koje troškove se odnosi iznos plaćen na ime ulazne naknade. Prije potpisivanja ugovora isti je pročitao, a na odredbu o ulaznoj naknadi nije posebno obraćao pažnju niti je vezano uz istu imao pitanja jer ga je više mučila odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

da je predmetni ugovor potpisao u auto kući, a gdje je kupio vozilo. U auto kući su mu ponudili ugovor koji je potpisao dok nije imao mogućnost sklopiti neki drugi ugovor o kreditu osim ponuđenog, a koji je i potpisao. Nitko od zaposlenika auto kuće nije mu objašnjavao odredbe ugovora pa tako niti odredbu o ulaznoj naknadi, a niti mu je rečeno koji se točno troškovi tuženika tom naknadom podmiruju. Kada je potpisivao ugovor, ugovor je već bio potpisan od strane banke. Prije potpisivanja ugovora isti je pročitao.

9. Iz ovako provedenih dokaza ovaj sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu.

10. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03; dalje u tekstu ZZP) propisano je: Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito, između ostalog, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da stranke o navedenom uopće nisu pregovarale, a niti je to bila tema njihovog razgovora, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita.

12. Prema mišljenju suda predmetna odredba (članak 3. Ugovora o kreditu) je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Članak 84. ZZP-a navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP-a samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP-a ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

13. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

14. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP-a, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni sama ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, dok tuženik također nije niti prilikom sklapanja ugovora, a niti u ovom postupku naveo koji su to troškovi koje je tuženik imao prilikom sklapanja ugovora, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

16. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO). ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

17. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP-a, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

18. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP-a i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

19. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

20. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

21. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelju pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju predmetne odredbe Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP-a, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

22. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 3,30% na iznos kredita.

23. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, a koja visina među strankama nije sporna.

24. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

25. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

26. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 50 bodova, , trošak sastava podneska od 11.09.2024. prema Tbr 8/1 50 bodova, trošak pristupa na ročište dana 03.06.2025. prema Tbr 9/1 50 bodova, te trošak pristupa na ročište dana 06.10.2025. prema Tbr 9/1 50 bodova, što ukupno iznosi 200 bodova, odnosno 400,00 eura, a što uvećano za iznos PDV-a čini iznos od 500,00 eura. Tužitelju je također dosuđen i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i presudu 13,27 eura, tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 526,54 eura. Temeljem čl. 151 st. 3 ZPP-a na dosuđeni trošak parničnog troška dosuđene su i zakonske zatezne kamate.

U Zagrebu, 28. listopada 2025. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku

rj/

rješenje tužitelju na platež pristojbe na presudu 24,54 eura