Poslovni broj: Us I-266/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić kao sucu pojedincu, te Milki Škaro Grozdanić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja Općina Starigrad sa sjedištem u [adresa], OIB: 52749374195, zastupana po opunomoćenicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu "Marinović i partneri" j.t.d. iz Zadra, Plemića Borelli 1, protiv Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Ispostave II. kategorije Starigrad Paklenica, dr. Franje Tuđmana 45, Starigrad Paklenica, OIB: 22874515170, radi poništenja rješenja, nakon održane usmene i javne rasprave zaključene 3. listopada 2025., a objavljene dana 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Ispostave II. kategorije Starigrad Paklenica, KLASA: UP/I-342-24/24-03/107, URBROJ: 530-04-7-8-25-5 od 14. siječnja 2025. te se predmet vraća na ponovni postupak.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti odluke o trošku, dok se u više zatraženom iznosu zahtjev opunomoćenika tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Ispostave II. kategorije Starigrad Paklenica, KLASA: UP/I-342- 24/24-03/107, URBROJ: 530-04-7-8-25-5 od 14. siječnja 2025., naloženo je jedinici lokalne samouprave - Općini Starigrad, Starigrad Paklenica, da sa dijela pomorskog dobra koji se nalazi uz čestice zemlje broj: [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], Starigrad Paklenica, ukloni podzidu izrađenu od kamena i betona u cca. dužini 130 metara, visini cca. 2 metra i tako predmetni dio pomorskog dobra vrati u prvobitno stanje, u roku od 30 (trideset) dana od dana dostave ovog rješenja, a sve pozivom na odredbu članaka 15. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine broj 83/23).

2. Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu osporavajući zakonitost rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, u bitnom navodeći da tužitelj nije sudjelovao u provedenom postupku, niti da mu je dana i najmanja mogućnost za sudjelovanje prilikom donošenja odluke koja pogađa tužitelja, te da tužitelj od cijelog slučaja nema nikakve informacije osim šturog obrazloženja rješenja u kojem se navodi da je na predmetnom dijelu (neprecizno označeno) podzidana obala i nije utvrđen počinitelj. Navodi da je u postupku koji je proveden tužitelju morala biti dana barem minimalna mogućnost sudjelovanja i upoznavanja s činjenicama u slučaju jer da na ovaj način tužitelj ne može sa sigurnošću znati što bi konkretno valjalo ukloniti i na koji način. Stoga da su u konkretnom slučaju povrijeđena prava tužitelja propisana čl. 52. Zakona o općem upravnom postupku. Nadalje navodi da u pobijanom rješenju ne stoji nikakvo utvrđenje o ilegalnoj gradnji ili ilegalnim radovima na predmetnoj nekretnini (koja da usto nije precizno navedena) već da je samo navedeno da je izvršen inspekcijski nadzor i da je utvrđeno da je obala na jednom dijelu podzidana, pa da stoga ovakvo rješenje nema valjano obrazloženje, odnosno da bi samo obrazloženje moralo sadržavati razloge za ono što je izrečeno u izreci, a to je valjda činjenica jesu li neki radovi izvedeni ilegalno ili ne. Nadalje navodi da je dodatna otegotna okolnost za tužitelja činjenica da u točki I. izreke nije precizno naznačeno što se konkretno mora ukloniti, radi čega da tužitelj dolazi u opasnost da izvođenjem radova i sam povrijedi odredbe Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama i izvede nedopuštene radove, a to posebice u situaciji kad sve mora izvršiti i ukloniti u roku od 30 dana, bez valjane i precizne dokumentacije. Stoga ističe kako je ovdje potrebno pristupiti s oprezom u odnosu na cijelu problematiku, a radi čega predlaže izvršiti očevid na licu mjesta, po potrebi i uz sudjelovanje vještaka mjernika i vještaka graditeljske struke kako bi se precizno utvrdilo postoji li osnova za postupanje i na kojem točno dijelu nekretnine. Navodi da bi pomorsko dobro na području ovog naselja trebala predstavljati nekretnina oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 12 314 m[2] , a što da je također moralo biti naznačeno u pobijanom rješenju. Da je pregledom katastarskog plana vidljivo je da k. č. broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] uopće ne graniče s pomorskim dobrom iako da je to tuženik naznačio u rješenju, stoga da je nejasno što je tuženik s navedenim u izreci htio izreći, odnosno naložiti tužitelju. Kao dokaz poziva se na katastarski plan za čest. zem. [katastarska čestica] i dr. k. o. [katastarska općina]. Ističe da se sve ove nepreciznosti možda čine sporednima, međutim, da u svojoj ukupnosti predstavljaju ogroman problem za tužitelja i razlog za poništenje rješenja ili oglašavanje istog ništavim te vraćanje predmeta na ponovno postupanje. Da tužitelj, kao osoba kojoj se nalaže izvršenje određene radnje, mora biti precizno upoznat s onim što mora napraviti i zašto se to mora izvršiti, a da u pobijanom rješenju ne stoji ni utvrđenje da je riječ o ilegalnoj gradnji, već samo da je potrebno ukloniti podzidu na nejasno određenoj lokaciji. Tužitelj ističe da u generalnom smislu nema ništa protiv obveze da uredi pomorsko dobro na svom području što da je u interesu tužitelja i svih žitelja Općine Starigrad, međutim da iako se slaže sa svrhom koja se želi postići, da je razumno da se rješenje zbog navedenog ukine/poništi i predmet vrati na ponovno postupanje, odnosno da se rješenje vrati na „doradu“ kako bi se uklonili svi izneseni nedostaci i izbjegla daljnja opasnost u postupanju, podredno da se rješenje oglasi ništavim. Istovremeno je predložio da sud donese rješenje o odgodnom učinku tužbe do pravomoćnog okončanja upravnog spora obzirom da je pobijano rješenje postalo izvršno, a da tužitelju prijeti nanošenje financijske štete jer može, odnosno da će ostati u kratkom roku bez financijskih sredstava koja su potrebna za izvršenje, odnosno postupanje po nalogu tuženika, sve u situaciji kada tužitelj ni sam ne zna precizno što mu je činiti i radi čega, a da odgoda izvršenja da nije protivna javnom interesu.

3. Tuženo tijelo je u odgovoru na tužbu od 05. ožujka 2025. osporilo navode tužitelja iznesene u tužbi navodeći da je pobijano rješenje doneseno u skladu s odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 83/23), a koji je na snazi od 29.07.2023. godine te je citiralo odredbe čl. 15., čl. 37. st. 4., čl. 151., čl. 156. citiranog Zakona. Tuženo tijelo je ustrajalo u navodima i razlozima sadržanim u obrazloženju osporavanog rješenja te se očitovalo na tužbene navode tužitelja, u bitnom navodeći da je iz navedenih zakonskih odredbi jasno da su jedinice lokalne samouprave dužne poduzeti sve radnje radi s sprječavanja nezakonitog postupanja samovlasno, samovlasnog zauzeća, devastacije pomorskog dobra i nezakonitog nasipavanja. Također da su dužne oformiti pomorsko redarstvo kako bi nadzirali svako kršenje propisa posebice nasipanje mora na svom području. Da su obavezne putem pomorskih redara utvrđivati identitet osoba i provoditi druge radnje radi utvrđivanja investitora nezakonitih građevina. Međutim, kada takvo, zakonom propisano postupanje jedinice lokalne samouprave izostane, pronalaženje investitora nezakonitih građevina na pomorskom dobru je znatno otežano, a posljedica da je propisana člankom 15. stavak 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama odnosno uklanjanje nezakonite građevine na pomorskom dobru od strane jedinice lokalne samouprave. Dakle, da je općina [adresa] imala i vremena i načina biti stranka u ovom postupku i to na način propisan zakonom, ali da nije. Da je tužitelj isto tako donio Plan upravljanja pomorskim dobrom za 2024.- 2028. godine gdje utvrđuje svoju zakonsku obvezu nadzora pomorskog dobra u općoj upotrebi, a što da konkretno područje sigurno jest, kao i održavanje reda na pomorskom dobru u općoj upotrebi. Kao dokaz poziva se na uvid u Plan upravljanja pomorskom dobru na području Općine Starigrad za razdoblje 2024. — 2028., objavljen na službenoj Web stranici tužitelja: https://www.opcina-starigrad.hr/opcinsko-vijece/sjednice/zapisnici-sjednica/ te

predlaže saslušanje pomorskog redara Općine Starigrad [adresa], kao svjedoka. Nadalje navodi da ovo područje na kojem se nalazi nezakonita građevina iz pobijanog rješenja predstavlja sam rub Parka prirode Velebit, dakle zaštićenog dijela prirode, a što da je određeno člankom 2. Zakona o proglašenju planine Velebit parkom prirode (NN 24/1981). Međutim, da niti Javna ustanova koja upravlja Parkom prirode Velebit, niti jedinica lokalne samouprave na čijem je području nezakonita građevina (tužitelj), nisu podnijeli optužni prijedlog ili poduzeli drugu zakonom propisanu radnju jer da bi u suprotnom to tuženik znao o čemu se vodi službena evidencija. Naime, da tuženik Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture u čijoj je nadležnosti vođenje prekršajnih postupaka za prekršaje iz Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama i Pomorskog zakonika, zna ove podatke po službenoj dužnosti. Tuženo tijelo se usprotivilo prijedlogu za odgodnim učinkom tužbe, predlažući da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Podneskom od 23. lipnja 2025. tužitelj je u spis dostavio dvije odluke ovog suda posl. br. Us I-300/2025 i Us I-265/2025, obje od dana 03. lipnja 2025. godine, u pravnoj stvari tužitelja Općine [adresa], protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, Ispostava II. kategorije Starigrad Paklenica, navodeći da su iste donesene u sporovima s istim pravnim i činjeničnim osnovom u kojem je presuđeno u korist tužitelja Općine Starigrad te su poništena Rješenja tuženika.

5. Na ročištu koje je pred ovim sudom održano 3. listopada 2025. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika koji svoj izostanak nije opravdao, zamjenica opunomoćenika tužitelja je ustrajala u navodima tužbe te je odustala od izvođenja dokaza provođenjem očevida na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodetske i građevinske struke, dok je ustrajala u izvođenju dokaza saslušanjem pomorskog redara Općine Starigrad u svojstvu svjedoka,

6. Na temelju ocjene rezultata provedenog upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, vođen načelom učinkovitosti, Sud je odbio predloženo izvođenje dokaza kao suvišno, ocjenjujući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženog dokaza.

7. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu te cjelokupnog spisa tuženog tijela koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu, kao i svih isprava koje su istom priložene.

8. Tužbeni zahtjev tužitelj je osnovan.

9. Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja rješenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Ispostave II. kategorije Starigrad Paklenica, KLASA: UP/I-342-24/24-03/107, URBROJ: 530-04-7-8-25-5 od 14. siječnja 2025.

10. Među strankama je sporno je li kapetan ispostave Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Ispostave II. kategorije Starigrad Paklenica, pravilno i zakonito osporavanim rješenjem naredio tužitelju upravnu mjeru, da sa dijela pomorskog dobra koji se nalazi uz čestice zemlje broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], Starigrad Paklenica, ukloni podzidu izrađenu od kamena i betona u cca. dužini 130 metara, visini cca. 2 metra i tako predmetni dio pomorskog dobra vrati u prvobitno stanje u roku od 30 (trideset) dana od dana dostave ovog rješenja, pozivom na odredbu čl. 15. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama.

11. Među strankama je sporno jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke da se jedinici lokalne samouprave - Općini Starigrad, Starigrad Paklenica, ovdje tužiteljici, naredi upravna mjera koja je precizirana u izreci osporenog rješenja, u svezi s čim je li u provedenom upravnom postupku došlo do procesnih povreda na štetu tužiteljice, te je li činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a posljedično navedenom je li na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo mjerodavno materijalno pravo.

12. Odredbom čl. 15. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine, broj 83/23, dalje Zakona) propisano je da se ne mogu ozakoniti nezakonito izgrađene zgrade i druge građevine izgrađene na pomorskom dobru, jednostavne građevine i drugi izvedeni zahvati u prostoru na pomorskom dobru koji se prema posebnim propisima kojima se uređuje građenje ne smatraju građenjem. Stavkom 2., istog članka, propisano je da je nezakonito izgrađene građevine i izvedene zahvate u prostoru koji se prema posebnim propisima kojima se uređuje građenje ne smatraju građenjem, dužan ukloniti graditelj odnosno investitor gradnje o svom trošku na temelju rješenja inspektora pomorskog dobra.

Stavkom 3., istog članka, propisano je ako se graditelj odnosno investitor gradnje ne može utvrditi, nezakonito izgrađenu građevinu i/ili izveden zahvat u prostoru koji se prema propisima kojima se uređuje građenje ne smatraju građenjem dužna je ukloniti jedinica lokalne samouprave na čijem se području građevina nalazi, u okviru redovnog upravljanja pomorskim dobrom na temelju rješenja inspektora pomorskog dobra.

Stavkom 4., istog članka, propisano je da žalba protiv rješenja iz stavka 2. ovoga članka nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor.

13. Odredbom čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, dalje ZUP-a ) propisano je da u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari.

14. Odredbom čl. 9. st. 1. ZUP-a propisano je da službena osoba u javnopravnome tijelu samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku te na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti rješava upravnu stvar.

Stavkom 2., istog članka, propisano je koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

15. Odredbom čl. 98. st. 5. ZUP-a propisano je da obrazloženje sadržava kratko izlaganje zahtjeva stranke, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, razloge zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka, razloge donošenja zaključaka tijekom postupka te propise na temelju kojih je riješena upravna stvar. Kad žalba ne odgađa izvršenje rješenja, obrazloženje sadržava i pozivanje na zakon koji to propisuje.

16. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja tuženika, ovaj sud zaključuje kako tuženo tijelo uz obrazloženje koje je dalo u istom nije pravilno, ni zakonito postupilo kada je tužiteljici naredio upravnu mjeru pobliže preciziranu u izreci osporenog rješenja, to pak stoga što ovaj sud nalazi kako u provedenom upravnom inspekcijskom postupku činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, a što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava, kod kojeg stanja stvari u ovom trenutku osporavani akt tuženika nije moguće ocijeniti pravilnim, ni zakonitim.

17. Sud nalazi potrebnim prvenstveno istaknuti kako se u obrazloženju osporavanog rješenja navodi da je dana 15. svibnja 2024. izvršen inspekcijski nadzor na predmetnom dijelu pomorskog dobra, a o utvrđenom da je sastavljen Zapisnik, kojim inspekcijskim nadzorom da je utvrđeno da je na predmetnom dijelu pomorskog dobra podzidana obala tako da je iz morske površine izgrađena podzida u približnoj dužini 130 metara, visini cca. 2 metra. Od podzide sjeverno poravnata strma obala u dužini cca. 130 metara. Tako dobivena zaravan pokrivena betonom. Na navedenoj čestici pomorskog dobra u vrijeme očevida stranka nije prisutna. Naknadnim saslušanjem stranke (vlasnikom susjednih građevinskih čestica) ista je izjavila kako nije nikakvim radnjama sudjelovala u devastaciji predmetnog dijela pomorskog dobra). Pri tom valja istaći da se u obrazloženju ne navodi zakonska odredba na temelju koje je doneseno osporavano rješenje, već je odredba čl. 15. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama citirana u izreci osporavanog rješenja, što je pogrešno i protivno naprijed citiranoj odredbi čl. 98. ZUP-a.

18. Pored navedenog, valja istaći kako se tuženik u izreci osporavanog rješenja poziva na odredbu čl. 15. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine, broj 83/23), a koja odredba se odnosi na izgrađene građevine i izvedene zahvate u prostoru koji se prema posebnim propisima kojima se uređuje građenje ne smatraju građenjem, međutim s obzirom na način kako je predmetna građevina opisana u izreci osporenog rješenja (podzida izrađena od kamena i betona u cca dužini 130 metara, visini cca 2 metra) ostaje nejasno radi li se ovdje uopće o građevini ili izvedenom zahvatu u prostoru koji se prema posebnim propisima kojima se uređuje građenje ne smatra građenjem ili bi se pak radilo o građevini koja se prema posebnim propisima kojima se uređuje građenje smatra građenjem, što je od odlučne važnosti s obzirom da u situaciji ako bi se radilo o građevini koja se prema posebnim propisima kojima se uređuje građenje smatra građenjem, tada za postupanje u konkretnoj upravnoj stvari ne bi bio nadležan tuženik, već bi za postupanje bio nadležan Državni inspektorat, Građevinska Inspekcija.

19. Nadalje, sud primjećuje i da građevina u odnosu na koju se naređuje upravna mjera u izreci osporenog rješenja nije dostatno precizirana (podzida izrađena od kamena i betona u cca dužini 130 metara, visini cca 2 metra) pa nije moguće ocijeniti radi li se ovdje o građevini ili izvedenom zahvatu u prostoru koji se prema posebnim propisima kojima se uređuje građenje ne smatra građenjem ili bi se pak radilo o građevini koja se prema posebnim propisima kojima se uređuje građenje smatra građenjem, a pored toga nije dostatno precizirana niti lokacija na kojoj je sama građevina izgrađena (uz čestice zemlje broj: [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], Starigrad Paklenica).

20. Također, prema obrazloženju osporavanog rješenja proizlazi da je upravna mjera naređena jedinci lokalne samouprave iz razloga što nije utvrđen graditelj, odnosno investitor gradnje predmetnih radova, međutim u obrazloženju osporenog akta se ne navodi koje to konkretne radnje je tuženik poduzeo radi utvrđivanja graditelja, odnosno investitora gradnje prije nego je donio osporeni akt, ovo posebice stoga što se upravna mjera kakvu je tuženik naredio tužiteljici osporenim rješenjem primarno naređuje graditelju, odnosno investitoru gradnje (čl. 15. st. 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama), a tek ako se ne utvrdi graditelj, odnosno investitor gradnje, takva mjera se naređuje jedinici lokalne samouprave (čl. 15. st. 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama).

21. Nadalje, tuženo tijelo ukoliko nije moglo utvrditi graditelja, odnosno investitora gradnje predmetnih radova, bilo je dužno Zapisnik od 15. svibnja 2024. dostaviti tužiteljici radi očitovanja na navode istog, posebice iz razloga što ukoliko se graditelj, odnosno investitor gradnje ne utvrdi, upravna mjera se u smislu odredbe čl. 15. st. 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama naređuje jedinici lokane samouprave, što pak znači da je Općina Starigrad trebala imati mogućnost očitovati se na navode tog zapisnika i svih utvrđenja navedenih u istom, te ju je tuženik bio dužan obavijestiti o utvrđenom činjeničnom stanju, a također s obzirom da upravo ta jedinica lokalne samouprave upravlja predmetnim pomorskim dobrom, sud nalazi svrsishodnim da se tuženo tijelo trebalo obratiti istoj i radi informiranja o eventualnim njenim saznanjima o tome tko bi bio graditelj, odnosno investitor gradnje predmetnih radova, što je u konkretnom slučaju u cijelosti izostalo.

22. Slijedom naprijed navedenog, Sud ocjenjuje da je u provedenom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja došlo do povrede naprijed citiranih odredbi i to odredbe čl. 8., čl. 9. i čl. 98. st. 5. ZUP-a u svezi s odredbom čl. 15. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama.

23. Slijedom navedenog, osporavano rješenje tuženog tijela, za sada, se ne može ocijeniti zakonitim, radi čega je valjalo odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe čl. 117. st. 1., u svezi s odredbom čl. 47. st. 1. ZUS-a poništiti osporavano rješenje i predmet vratiti tuženom tijelu na ponovni postupak, te odlučiti kao pod točkom I. izreke.

24. U ponovnom postupku nakon ove presude tuženo tijelo je dužno otkloniti navedene propuste i donijeti novu, zakonitu odluku, pridržavajući se pritom pravnog shvaćanja suda i njegovih primjedbi (čl. 119. st. 4. ZUS-a), kod kojeg stanja stvari će potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje, izvesti sve potrebne dokaze te tužiteljici omogućiti sudjelovanje u postupku, pazeći pri tom radi li se ovdje o građevini ili izvedenom zahvatu u prostoru koji se prema posebnim propisima kojima se uređuje građenje ne smatra građenjem ili bi se pak radilo o građevini koja se prema posebnim propisima kojima se uređuje građenje smatra građenjem, što je od odlučne važnosti u smislu nadležnosti postupanja tuženika, pa će ovisno o tome uzimajući u obzir sve primjedbe koje je sud istaknuo u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude, u slučaju da utvrdi svoju nadležnost za postupanje donijeti novi akt kojeg je potrebno donijeti ocjenom svih izvedenih dokaza i to svakog posebno, kao i svih zajedno, kako to nalaže odredba čl. 9. Zakona o općem upravnom postupku koji je potrebno adekvatno obrazložiti pritom pazeći da obrazloženje treba imati sadržaj propisan odredbom čl. 98. st. 5. ZUP-a.

25. Konačno, s obzirom da je sud predmetnom presudom usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice te je poništio osporavano rješenje tuženika i predmet vratio na ponovni postupak, a budući da na temelju odredbe čl. 127. st. 1. ZUS-a žalba protiv ove presude nije dopuštena, slijedom čega je presuda pravomoćna danom njezina donošenja, pa cijeneći da od tog trenutka akt tuženika više ne proizvodi nikakve pravne učinke, odlučivanje o prijedlogu tužiteljice za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, ukazalo se bespredmetnim, zbog čega je odluka o takvom prijedlogu i izostala.

26. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

27. Prema Tbr. 27. točka 1. i 2. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23) za sastavljanje tužbe i zastupanja na raspravi u prvostupanjskom upravnom sporu u neprocjenjivim predmetima odvjetniku pripada nagrada od 500 bodova.

28. Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

29. U smislu prethodno navedenih odredbi tužitelju se priznaje trošak za sastavljanje tužbe od 13. veljače 2025. i za zastupanje na raspravi pred ovim sudom dana 03. listopada 2025., uz pripadajući PDV od 25%, u sveukupnom iznosu od 2.500,00 eura, dok se u više zatraženom iznosu trošak opunomoćenika odbija kao neosnovan i to trošak sastava podneska od 23. lipnja 2025. budući isti ne predstavlja opravdani trošak u smislu odredbe čl. 144. ZUS-a, jer je navedena činjenica postojanja citiranih ovosudnih presuda sudu poznata, dostupna i razvidna uvidom kroz sustav e- spisa. Radi navedenog, valjalo je odlučiti kao u točci II. izreke.

U Splitu 28. listopada 2025.

S U D A C

Leandra Mojtić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I . izreke ove presude žalba nije dopuštena.

Protiv točke II. izreke ( odluka o trošku) dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o njoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Žalba odgađa izvršenje pobijanog rješenja o trošku.

DNA:

- opun. tužitelja

- tuženiku

- tužitelj nije u obvezi plaćanja pristojbe za tužbu 53,09 eur-a i za presudu 66,36 eur- a,po čl. 22. Zak o sudskim pristojbama

- u spis

- kal. do 03.12.2025.