Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-817/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZK iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupanog po punomoćnicima odvjetniku Luki Tomašić i drugi iz Odvjetničkog društva Marčan & partneri iz Rijeke, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) zastupanog po punomoćnicima odvjetniku Zlatku Knezoviću i drugi iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, Radnička cesta 54, vrijednost predmeta spora 11.358,47 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 30. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja ZK i punomoćnika tuženika Addiko Bank d.d., dana 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 19. travnja 2006. u dijelu u kojem je tuženik Addiko bank d.d. ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke kao i da nisu zakonite odluke tuženika Addiko bank d.d. o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik Addiko bank d.d. donio.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 4. stavka 3 odnosno obveza tužitelja ZK da će plaćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika Addiko bank d.d. na dan plaćanja, ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 19. travnja 2006.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja ZK koji glasi:

"3. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 2.215,40 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

- iznos od 81,42 eura od 1.2.2009. pa do isplate

- iznos od 81,42 eura od 1.3.2009. pa do isplate

- iznos od 81,15 eura od 1.4.2009. pa do isplate

- iznos od 79,79 eura od 1.5.2009. pa do isplate

- iznos od 79,26 eura od 1.6.2009. pa do isplate

- iznos od 56,92 eura od 1.7.2009. pa do isplate

- iznos od 56,23 eura od 1.8.2009. pa do isplate

- iznos od 55,89 eura od 1.9.2009. pa do isplate

- iznos od 55,56 eura od 1.10.2009. pa do isplate

- iznos od 55,22 eura od 1.11.2009. pa do isplate

- iznos od 55,22 eura od 1.12.2009. pa do isplate

- iznos od 54,53 eura od 1.1.2010. pa do isplate

- iznos od 54,20 eura od 1.2.2010. pa do isplate

- iznos od 54,20 eura od 1.3.2010. pa do isplate

- iznos od 54,10 eura od 1.4.2010. pa do isplate

- iznos od 53,17 eura od 1.5.2010. pa do isplate

- iznos od 52,82 eura od 1.6.2010. pa do isplate

- iznos od 52,82 eura od 1.7.2010. pa do isplate

- iznos od 38,38 eura od 1.8.2010. pa do isplate

- iznos od 38,38 eura od 1.9.2010. pa do isplate

- iznos od 37,95 eura od 1.10.2010. pa do isplate

- iznos od 37,74 eura od 1.11.2010. pa do isplate

- iznos od 37,74 eura od 1.12.2010. pa do isplate

- iznos od 33,29 eura od 1.1.2011. pa do isplate

- iznos od 33,10 eura od 1.2.2011. pa do isplate

- iznos od 32,91 eura od 1.3.2011. pa do isplate

- iznos od 32,71 eura od 1.4.2011. pa do isplate

- iznos od 32,52 eura od 1.5.2011. pa do isplate

- iznos od 32,32 eura od 1.6.2011. pa do isplate

- iznos od 32,13 eura od 1.7.2011. pa do isplate

- iznos od 31,93 eura od 1.8.2011. pa do isplate

- iznos od 31,93 eura od 1.9.2011. pa do isplate

- iznos od 31,53 eura od 1.10.2011. pa do isplate

- iznos od 23,76 eura od 1.11.2011. pa do isplate

- iznos od 23,61 eura od 1.12.2011. pa do isplate

- iznos od 23,46 eura od 1.1.2012. pa do isplate

- iznos od 23,31 eura od 1.2.2012. pa do isplate

- iznos od 23,16 eura od 1.3.2012. pa do isplate

- iznos od 23,01 eura od 1.4.2012. pa do isplate

- iznos od 22,85 eura od 1.5.2012. pa do isplate

- iznos od 22,70 eura od 1.6.2012. pa do isplate

- iznos od 22,55 eura od 1.7.2012. pa do isplate

- iznos od 22,39 eura od 1.8.2012. pa do isplate

- iznos od 22,23 eura od 1.9.2012. pa do isplate

- iznos od 22,08 eura od 1.10.2012. pa do isplate

- iznos od 22,08 eura od 1.11.2012. pa do isplate

- iznos od 21,75 eura od 1.12.2012. pa do isplate

- iznos od 21,59 eura od 1.1.2013. pa do isplate

- iznos od 21,43 eura od 1.2.2013. pa do isplate

- iznos od 21,26 eura od 1.3.2013. pa do isplate

- iznos od 21,10 eura od 1.4.2013. pa do isplate

- iznos od 21,10 eura od 1.5.2013. pa do isplate

- iznos od 20,77 eura od 1.6.2013. pa do isplate

- iznos od 20,60 eura od 1.7.2013. pa do isplate

- iznos od 20,60 eura od 1.8.2013. pa do isplate

- iznos od 20,25 eura od 1.9.2013. pa do isplate

- iznos od 20,08 eura od 1.10.2013. pa do isplate

- iznos od 19,91 eura od 1.11.2013. pa do isplate

- iznos od 19,73 eura od 1.12.2013. pa do isplate

- iznos od 19,56 eura od 1.1.2014. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 1.2.2009. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

4. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 6.518,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

- iznos od 16,47 eura od 1.11.2008. pa do isplate

- iznos od 0,17 eura od 3.12.2008. pa do isplate

- iznos od 22,60 eura od 1.1.2009. pa do isplate

- iznos od 26,88 eura od 3.2.2009. pa do isplate

- iznos od 28,81 eura od 3.3.2009. pa do isplate

- iznos od 23,48 eura od 1.4.2009. pa do isplate

- iznos od 24,50 eura od 1.5.2009. pa do isplate

- iznos od 555,73 eura od 14.5.2009. pa do isplate

- iznos od 7,39 eura od 9.6.2009. pa do isplate

- iznos od 7,61 eura od 1.7.2009. pa do isplate

- iznos od 8,78 eura od 1.8.2009. pa do isplate

- iznos od 11,11 eura od 1.9.2009. pa do isplate

- iznos od 10,91 eura od 1.10.2009. pa do isplate

- iznos od 8,55 eura od 3.11.2009. pa do isplate

- iznos od 12,97 eura od 1.12.2009. pa do isplate

- iznos od 16,51 eura od 1.1.2010. pa do isplate

- iznos od 21,54 eura od 2.2.2010. pa do isplate

- iznos od 20,39 eura od 2.3.2010. pa do isplate

- iznos od 27,22 eura od 1.4.2010. pa do isplate

- iznos od 25,92 eura od 1.5.2010. pa do isplate

- iznos od 29,49 eura od 2.6.2010. pa do isplate

- iznos od 892,43 eura od 24.6.2010. pa do isplate

- iznos od 19,42 eura od 25.6.2010. pa do isplate

- iznos od 34,92 eura od 3.8.2010. pa do isplate

- iznos od 45,42 eura od 1.9.2010. pa do isplate

- iznos od 41,79 eura od 1.10.2010. pa do isplate

- iznos od 35,97 eura od 3.11.2010. pa do isplate

- iznos od 48,26 eura od 1.12.2010. pa do isplate

- iznos od 63,15 eura od 1.1.2011. pa do isplate

- iznos od 52,21 eura od 1.2.2011. pa do isplate

- iznos od 56,42 eura od 1.3.2011. pa do isplate

- iznos od 51,53 eura od 1.4.2011. pa do isplate

- iznos od 52,42 eura od 1.5.2011. pa do isplate

- iznos od 73,11 eura od 1.6.2011. pa do isplate

- iznos od 75,12 eura od 1.7.2011. pa do isplate

- iznos od 92,41 eura od 2.8.2011. pa do isplate

- iznos od 83,53 eura od 1.9.2011 pa do isplate

- iznos od 73,81 eura od 1.10.2011. pa do isplate

- iznos od 71,18 eura od 1.11.2011. pa do isplate

- iznos od 70,45 eura od 1.12.2011. pa do isplate

- iznos od 74,98 eura od 1.1.2012. pa do isplate

- iznos od 78,93 eura od 1.2.2012. pa do isplate

- iznos od 79,46 eura od 1.3.2012. pa do isplate

- iznos od 76,73 eura od 1.4.2012. pa do isplate

- iznos od 78,57 eura od 1.5.2012. pa do isplate

- iznos od 79,84 eura od 1.6.2012. pa do isplate

- iznos od 77,71 eura od 1.7.2012. pa do isplate

- iznos od 78,27 eura od 1.8.2012. pa do isplate

- iznos od 76,68 eura od 1.9.2012. pa do isplate

- iznos od 73,28 eura od 2.10.2012. pa do isplate

- iznos od 76,95 eura od 1.11.2012. pa do isplate

- iznos od 78,72 eura od 1.12.2012. pa do isplate

- iznos od 77,43 eura od 1.1.2013. pa do isplate

- iznos od 70,51 eura od 1.2.2013. pa do isplate

- iznos od 76,39 eura od 1.3.2013. pa do isplate

- iznos od 76,90 eura od 3.4.2013. pa do isplate

- iznos od 74,60 eura od 1.5.2013. pa do isplate

- iznos od 67,43 eura od 1.6.2013. pa do isplate

- iznos od 67,25 eura od 2.7.2013. pa do isplate

- iznos od 69,01 eura od 1.8.2013. pa do isplate

- iznos od 71,83 eura od 1.9.2013. pa do isplate

- iznos od 75,74 eura od 1.10.2013. pa do isplate

- iznos od 73,72 eura od 1.11.2013. pa do isplate

- iznos od 75,15 eura od 1.12.2013. pa do isplate

- iznos od 76,77 eura od 1.1.2014. pa do isplate

- iznos od 71,90 eura od 1.2.2014. pa do isplate

- iznos od 73,87 eura od 1.3.2014. pa do isplate

- iznos od 73,22 eura od 1.4.2014. pa do isplate

- iznos od 71,05 eura od 1.5.2014. pa do isplate

- iznos od 70,35 eura od 1.6.2014. pa do isplate

- iznos od 70,66 eura od 1.7.2014. pa do isplate

- iznos od 73,14 eura od 1.8.2014. pa do isplate

- iznos od 75,22 eura od 2.9.2014. pa do isplate

- iznos od 74,79 eura od 1.10.2014. pa do isplate

- iznos od 76,59 eura od 1.11.2014. pa do isplate

- iznos od 77,81 eura od 2.12.2014. pa do isplate

- iznos od 77,09 eura od 1.1.2015. pa do isplate

- iznos od 105,22 eura od 1.2.2015. pa do isplate

- iznos od 101,45 eura od 1.3.2015. pa do isplate

- iznos od 103,93 eura od 1.4.2015. pa do isplate

- iznos od 101,97 eura od 1.5.2015. pa do isplate

- iznos od 104,60 eura od 2.6.2015. pa do isplate

- iznos od 103,58 eura od 1.7.2015. pa do isplate

- iznos od 99,25 eura od 1.8.2015. pa do isplate

- iznos od 94,50 eura od 1.9.2015. pa do isplate

- iznos od 95,29 eura od 1.10.2015. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 1.11.2008 do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

5. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 2.624,23 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 30.9.2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se od 30.9.2015. do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

6. Tuženik Addiko bank d.d. je dužan u roku od 8 dana naknaditi tužitelju ZK troškove ovoga postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate."

IV. Svaka strana snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Dana 12. lipnja 2019. zaprimljena je tužba tužitelja ZK koji tvrdi da je dana 19. travnja 2006. zaključio s pravnim prednikom tuženika Addiko bank d.d. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 396-103/2006 od 19. travnja 2006. Tim ugovorom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao pravni prednik tuženika Addiko bank d.d. je tužitelju ZK odobrio kredit u visini 79.900,00 CHF u protuvrijednosti u kunama namećući valutnu klauzulu (čl. 4 st. 3 Ugovora ) čime je glavnicu i kamate vezao za švicarski franak. Mjesečna rata kredita je uz kamatnu stopu od 3,88 % iznosila 586,22 CHF. Tečaj valute CHF da je u vrijeme zaključenja ugovora iznosio 4,667093 Kn za CHF. Tužitelj ZK smatra da su određene odredbe navedenog ugovora nepoštene i ništetne. On zato ovom tužbom traži utvrđenje njihove ništavosti te potražuje isplatu po tri osnove. Tužitelj ZK smatra da promjene kamatnih stopa nisu zakonite, da je promjena izvršena zakonito, tuženik Addiko bank d.d. bi tužitelju ZK obrazložio razloge promjena. Objasnio bi mu koji elementi utječu na promjenu kamatne stope i zašto se to čini. Tada bi tužitelj ZK mogao ispitati jesu li te promjene zakonite i ispravne. Mogao bi i provjeriti da li postoje uvjeti za promjenu. Ovakav odnos bio bi ravnopravan ugovorni odnos (čl. 3. ZOO) koji se zasniva na načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO). Odnos u kojem jedna strana jednostrano i bez ikakvog obrazloženja mijenja bitan uvjet ugovora ( kamata kod ugovora o kreditu to sigurno jeste ) nije niti savjestan, niti pošten a niti ravnopravan. Sudska praksa je zato već zauzela stav da se radi o nezakonitim promjenama kamatne stope od strane banaka. Nadalje, to što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ne daje dozvolu tuženiku Addiko bank d.d. da te kamate mijenja po svojoj volji bez ikakvih osnovanih razloga. Tuženik Addiko bank d.d. tako u vrijeme povoljnih tržišnih prilika nikada nije promijenio tu kamatnu stopu na niže iako su kamate na CHF u vrijeme trajanja ugovora bile na povijesno najnižim razinama. Promjenjivost kamate znači da se kamata mijenja ( na više ili niže ) u ovisnosti od kretanja referentnih kamatnih stopa na svjetskom financijskom tržištu. Na međunarodnom tržištu kamata za švicarske franke određuje se u skladu s kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazivan Libor na CHF). Od početka 2009. Libor na CHF neprestano pada pa je shodno tome tuženik Addiko bank d.d. mogao samo sniziti kamatnu stopu na kredit. No on se toga nije pridržavao. U vrijeme zaključenja ugovora Libor na CHF je iznosio 1,401 % a već 2009. je pao na 0,185 %. Ovo znači da je u skladu s kretanjima na svjetskim tržištima tuženik Addiko bank d.d. taj iznos referentne stope morao uzeti u obzir i kamatu tužitelju ZK smanjiti za isti onaj postotak za koji je i pao Libor na CHF kao referentna stopa temeljem koje se određuju kamate na CHF. Ugovor je sastavljen u tipskom obliku. Ovo znači da tužitelj ZK nije mogao pregovarati o njegovu sadržaju. Tužitelj ZK je u tom odnosu slabija strana pa je morao prihvatiti sve uvjete koje je tuženik Addiko bank d.d. diktirao. Sporna odredba (čl. 6 Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 396- 103/2006 od 19. travnja 2006.) tuženiku Addiko bank d.d. omogućuje mijenjanje kamatne stope bez ikakva osnovana razloga što je protivno čl. 82. st. 1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača pa je takva odredba ništava (čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača). Odredba nadalje ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Niti to tuženik Addiko bank d.d. nije nikada objasnio tužitelju ZK. Dakle, odredba stvara neravnopravnost među strankama pa prema čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača nije poštena. Tuženik Addiko bank d.d. je kamatnu stopu mijenjao uvijek u svoju korist. Uvijek ju je, iako za to nisu postojali tržišni uvjeti, povisivao. Svaka promjena stopu je održavala iznad početne. Tuženik Addiko bank d.d. nikada nije mijenjao stopu u korist tužitelja ZK. Ako su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, onda to načelo promjenjivosti vrijedi i za drugu stranu ugovora. To znači da je tuženik Addiko bank d.d. dužan sniziti kamatnu stopu kada na tržištu ta kamata pada. U protivnom, banka kao jača ekonomska strana, iskorištava svoju dominantnu poziciju u odnosu na tužitelja ZK koji na tu promjenu ne može utjecati. Iskorištavajući svoj položaj, tuženik Addiko bank d.d. je uzrokovao očiglednu neravnopravnost u odnosu na prava i obveze tužitelja ZK pa je odredba o promjenjivoj stopi suprotna i čl. 296. ZOO-a. Tuženik Addiko bank d.d. je stekao nešto što je u očitom nerazmjeru s onim što je dao i što nikako ne opravdavaju tržišne prilike i pravilo o poštenom postupanju. Odredba je na koncu protivna i čl. 110. st. 2. alineja 8. te čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. Ovi članci zakona brane tuženiku nepošteno ponašanje:

Nepošteno ponašanje je ono kod kojih se potrošaču ne daju informacije na temelju kojih on može procijeniti rizik kojemu može biti izložen (čl. 110. st. 2. alineja 8. Zakona). Nepošteno ponašanje je i ono postupanje u kojem se potrošaču ne daju važne obavijesti koje su ovisno o kontekstu potrebne kako bi on mogao donijeti odluku o poslu. Pri tome zakon kao primjer nepoštenog ponašanja navodi izričito praksu skrivanja informacija od strane trgovca (čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona). U ovom slučaju tuženik Addiko bank d.d. nije tužitelju ZK dao nikakvu informaciju o tome na temelju čega i kada misli mijenjati kamatnu stopu. No ta informacija predstavlja bitni uvjet od kojeg ovisi procjena rizika kojima je tužitelj ZK kao potrošač izložen. Nepoštena praksa je prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tuženik Addiko bank d.d. je bio dužan pratiti kretanje Libora na CHF i u skladu s tim tržišnim uvjetom formirati kamatnu stopu. Budući da to nije činio, tuženik Addiko bank d.d. je stekao i dodatnu zaradu za sve ono vrijeme kada kamatu nije snižavao razmjerno padu Libora na CHF. Tuženik Addiko bank d.d. je bio dužan sukladno svakom padu Libora, uzeti početnu kamatnu stopu od 3,88 % i u odnosu na tu stopu vršiti sniženje razmjerno padu Libora na CHF. No kako je on ranije podignuo kamatne stope, one su već bile daleko veće od ove početno ugovorene pa je svaki njihov pad u biti i dalje ostao povećanje na štetu tužitelja ZK. Takvim postupanjem tuženika Addiko bank d.d., pad Z je uvijek išao u njegovu korist, umjesto da ide u korist tužitelja ZK. Dakle, tuženik Addiko bank d.d. nije samo zaradio na povećanju kamatne stope već je dodatnu zaradu ostvario prilikom svakog pada Libora. Ovo zato jer nikad nije vratio kamatnu stopu na onu početnu ugovorenu te nju onda smanjio razmjerno smanjenju Libora na CHF. No, prateći stanje na međunarodnom tržištu, tuženik Addiko bank d.d. je kamatnu stopu mogao samo sniziti. On ju je trebao sniziti jer su stranke dogovorile promjenjivu kamatu. Kako je ona promjenjiva onda se mijenja u ovisnosti od kretanja te kamate na svjetskom tržištu. Tuženik Addiko bank d.d. je radio suprotno pa je kamatnu stopu stalno mijenjao mimo kretanja kamate na svjetskom tržištu. Ovo samo pokazuje razmjere njegova nezakonitog postupanja. Po tužiteljevom obračunu pretplata zbog promjene kamatne stope iznosi 5.154,85 kn. Visoki trgovački Sud je presudom od 14.6.2018. Pž-6632/17-10 utvrdio ništavost ugovorene valutne klauzule. Pri tome je naveo odlučne razloge ništavosti koje tužitelj ZK pojašnjava u tužbi. Tužitelj ZK, nadalje, smatra da je u konkretnom slučaju valutna klauzula ništetna budući stranke o njoj nisu pregovarale; zatim zbog toga što tuženik Addiko bank d.d. nikada tužitelju ZK nije objasnio elemente i kriterije o kojima ovisi promjena tečaja niti je to navedeno u ugovornim odredbama i nije upoznao tužitelja ZK sa specifičnostima rizika koji prati ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima. Tuženik Addiko bank d.d. je uvjeravao tužitelja ZK da je švicarski franak sigurna valuta i da se radi o povoljnom kreditu. Tuženik Addiko bank d.d. je na temelju valutne klauzule svaku pretplatu rate zbog povećanja tečaja dobivao u svoju korist, stjecao zaradu iako se nije zadužio u CHF kako bi kreditirao tužitelja ZK i takva klauzula uzrokovala je nejednakost između stranaka. Zbog svega toga Visoki trgovački Sud je valutnu klauzulu i proglasio ništavom. Dakle, pobijana valutna klauzula nije valjana jer je protivna samoj srži poštenja i moralnosti. Banka je profesionalac koji ima daleko veće izvore; daleko veće znanje i jaču ekonomsku poziciju u odnosu na tužitelja ZK koji je obični potrošač. S obzirom na tu svoju poziciju pošteno bi bilo da je tuženik Addiko bank d.d. itekako dobro rastumačio svaku točku ugovora tužitelju ZK. Nadalje, sporna odredba (čl. 4 st. 3 Ugovora) kojom je ugovorena valutna klauzula ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti valuta. Niti to tuženik Addiko bank d.d. nije nikada objasnio tužitelju ZK. Nikada tuženik Addiko bank d.d. ije dao tužitelju ZK nikakvu informaciju o tome na temelju čega i kada se mijenja tečaj valute. No ta informacija predstavlja bitan uvjet od kojeg ovisi procjena rizika kojima je tužitelj ZK kao potrošač izložen. Takva praksa skrivanja bitnih informacija nije poštena a nepoštena praksa je, prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača, zabranjena. Nepošteno ponašanje je ono kod kojih se potrošaču ne daju informacije na temelju kojih on može procijeniti rizik kojemu može biti izložen (čl. 110. st. 2. alineja 8. Zakona). Nepošteno ponašanje je i ono postupanje u kojem se potrošaču ne daju važne obavijesti koje su ovisno o kontekstu potrebne kako bi on mogao donijeti odluku o poslu. Pri tome zakon kao primjer nepoštenog ponašanja navodi izričito praksu skrivanja informacija od strane trgovca (čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona). I iznos glavnice kredita i kamata prema zaključenom ugovoru plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti CHF što znači da ovise o elementu koji potrošaču nisu bili poznati. Dakle, takve odredbe stvaraju neravnopravnost među strankama pa ni prema čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača nisu poštene. Banka je kao jača ekonomska strana, iskoristila svoju dominantnu poziciju u odnosu na tužitelja ZK koji nije bio upoznat s načinom promjene tečaja. Iskorištavajući svoj položaj, tuženik Addiko bank d.d. je uzrokovao očiglednu neravnopravnost u odnosu na prava i obveze tužitelja ZK pa je odredba o valutnoj klauzuli suprotna i čl. 296. ZOO-a. Tužitelj ZK je stavljen u podređen položaj pa je povrijeđena i odredba čl. 3 ZOO. Na koncu tuženik Addiko bank d.d. je stekao nešto što je u očitom nerazmjeru s onim što je dao što nikako ne opravdavaju pravila o poštenom postupanju. Na takav način povrijeđeno je i načelo jednake vrijednosti činidaba u korist tuženika Addiko bank d.d. (čl. 7 ZOO). Osim svega toga, ugovor je sastavljen u tipskom obliku što znači da tužitelj ZK nije mogao pregovarati o njegovu sadržaju. On je u tom odnosu slabija strana pa je morao prihvatiti sve uvjete koje je tuženik Addiko bank d.d. diktirao. A da je neravnoteža u obvezama ugovornih strana postojala od samog zaključenja ugovora, dovoljno pokazuje i ovo: U odnosu na tužitelja ZK, tuženik Addiko bank d.d. nije izvršio plasman na način da bi se zadužio u inozemstvu i onda iz tog izvora financirao kredit tužitelja ZK. Tuženik Addiko bank d.d. nije uzeo iz inozemstva švicarske franke te ih onda konvertirao u kune pa ih onda dao kao kredit tužitelju ZK. On je kredit davao iz vlastitih kunskih sredstava koje je imao u trenutku plasmana. Dakle ovdje je u pitanju domaći plasman domaće pravne osobe domaćoj fizičkoj osobi što znači da tu nema elementa međunarodnosti. Na takva plasman je nametno valutnu klauzulu te tako stjecao dodatnu zaradu prilikom uplate svake pojedine rate kredita čija je protuvrijednost bila veća od prve uplaćene rate nakon zaključenja ugovora. Osim toga, Trgovački sud u Zagrebu je zaključio da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema Euru i to na temelju potvrde Hrvatske narodne banke od 7.6.2013. iz koje proizlazi da se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke (str. 7 presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013.). Sve to je tuženiku Addiko bank d.d. kao profesionalcu bilo dobro poznato no to je prešutio tužitelju ZK, pa je on bio duboko uvjeren da se tečaj neće mijenjati. Dakle, tužitelj ZK kao potrošač je u pogledu valutne klauzule ugovorene u švicarskim francima bio nezaštićen od strane Hrvatske narodne banke odnosno države, dok je s druge strane tuženik Addiko bank d.d. kao ekonomski i stručno nadmoćna ugovorna strana iskoristio svoju poziciju i znanje kako bi takvom klauzulom stekao dodatnu zaradu. Sve ovo su razlozi zbog čega odredba o valutnoj klauzuli nije valjana. Preplata po osnovi valutne klauzule po obračunu tužitelja ZK iznosi 49.116,46 kn. Nezakonita preplata po konverziji ugovora iz CHF u Euro: Stranke su 7.1.2016. zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je ugovorena konverzija kredita iz chf u eure. No od dana zaključenja ugovora pa se sve do izvršene konverzije 30.9.2015., tužitelj ZK je plaćao povećane anuitete zbog nezakonitih promjena kamatne stope i tečaja. Sada je potrebno izračunati koliko bi tužitelj ZK do 30.9.2015. platio da su svi parametri ( kamatna stopa i tečaj valute chf ) ostali isti kao u vrijeme zaključenja ugovora i koliko bi u tom slučaju iznosila glavnica. Na tu okolnost, tužitelj ZK predlaže financijsko vještačenje kojim će se utvrditi tako preplaćena razlika te u konačnici predočiti sav nerazmjer uzajamnih davanja i nevjerojatnu zaradu koju je banka ostvarivala. Tuženik Addiko bank d.d. je prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. obračunao iznos glavnice od 20.976,85 CHF. Međutim, uplate koje je vršio tužitelj ZK morale su zatvoriti daleko veći iznos glavnice. Prema izračunu tužitelja ZK, glavnica je sukladno izvršenim uplatama na dan 30.9.2015. morala iznositi 2.815,98 CHF. Ukupan iznos kredita s kamatama na 30.9.2015. iznosi 95.397,27 CHF. Od toga odbijamo ukupnu uplatu tužitelja ZK koja iznosi 92.581,29 CHF. Razlika (iznos dugovanja ) 2.815,98 CHF. Dakle, glavnica na 30.9.2015. iznosi 2.815,98 CHF a ne kako je to tuženik izračunao 20.976,85 CHF. Ovo dalje znači, da je tuženik Addiko bank d.d. na dan 30.9.2015. nezakonito više obračunao i naplatio iznos od 18.160,87 CHF. Taj iznos se dobiva kada se od glavnice koju je tuženik Addiko bank d.d. obračunao na dan 30.9.2015 (20.976,85 CHF) odbije preostali dio duga po glavnici od 2.815,98 CHF kako je to gore prikazano. Ukupna pretplata dakle iznosi 84.758,45 kn. Ona se sastoji kao što je opisano u točkama 3., 4. i 5. ove tužbe od tri osnove. Dakle, tužitelj ZK je ukupno (promjena kamatne stope i tečaja te nezakonitog obračuna kod konverzije) pretplatio iznos od 84.758,45 kn (5.154,85 + 49.116,46 + 30.487,15 = 84.758,45).Pretplata od 30.487,15 kn je razlika između 54.271,31 kn (pretplata po kamati i tečaju) i 84.758,45 kn (sveukupna pretplata po kreditu). Ovu pretplatu tužitelj ZK ovako razlaže da bi pokazao koliko je tuženik Addiko bank d.d. anipulirao sa svime time. Ona je nastala jer tuženik Addiko bank d.d. nije uzimao u obzir uplate po početnom tečaju i kamati da bi na temelju takvih uplata umanjio nedospjelu glavnicu i buduće anuitete. Da je banka nakon svake uplate, usklađivala otplatni plan bez mijenjanja kamata i tečaja, rata za uplatu bi bila niža, te bi sa tim viškom bila zatvarana nedospjela glavnica. Na tu okolnost i okolnost izračuna pretplate po svim osnovama, tužitelj ZK predlaže financijsko vještačenje kojim će se utvrditi tako preplaćena razlika te u konačnici predočiti sav nerazmjer uzajamnih davanja i nevjerojatnu zaradu koju je banka ostvarivala. Dakle, tužitelj ZK je ovdje koristeći početnu kamatnu stopu i tečaj, primijenio stvarne otplate na otplatu glavnice kredita. Suprotno tome, tuženik Addiko bank d.d. je vršio obračun glavnice na temelju povećanih kamatnih stopa i tečaja što je na koncu dovelo do preplaćene glavnice u iznosu od 30.487,15 kn. Sam konačan iznos koji potražuje i dospijeće tih iznosa tužitelj ZK ističe da će precizirati u trenutku zaključenja rasprave i nakon izvršenog vještačenja. Predlaže usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva i potražuje parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Addiko bank d.d. ističe kako tužitelj ZK tužbom zahtijeva od suda donošenje presude kojom se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 396-103/2006 od 19. travnja 2006. (dalje u tekstu: Osnovni ugovor) kojima su ugovorene valutna klauzula u CHF i promjenjivost kamatne stope, te kojom se, na temelju takvog utvrđenja, tuženiku Addiko bank d.d. nalaže isplatiti tužitelju ZK 84.758,45 kn zbog stjecanja bez osnove. Prije svega, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako načelo pravnog interesa – koje predstavlja jedno od stožernih načela građanskog procesnog prava – nalaže da pružanje pravne zaštite valja reducirati samo na one slučajeve u kojima je angažiranje pravosuđa neophodno. U tom smislu, za takovo angažiranje nema pravnog interesa kada se uz intervenciju suda ne bi mogao postići kvalitativno veći stupanj pravne zaštite od onoga koji je već ostvaren, kao niti kada se određena zaštita ne bi mogla ostvariti jer nije dopuštena (tako Č, L, Građansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 139-140). Funkcioniranje pravosuđa treba koristiti racionalno odnosno samo kad je njegovo angažiranje neophodna pretpostavka za zaštitu subjektivnih prava. Iako se konkretizacija načela pravnog interesa u prvom redu očituje i vidi kod deklaratorne pravne zaštite obzirom da Zakon o parničnom postupku izričito propisuje da takav interes mora imati tužitelj koji podnosi tužbu za utvrđenje, postojanje pravnog interesa za pružanje pravne zaštite je opća procesna pretpostavka za svaki tužbeni zahtjev stranke, pa tako i za kondemnatorne i konstitutivne tužbene zahtjeve. Jedina razlika je u tome što se pravni interes u slučaju kondemnatorne i konstitutivne zaštite a priori pretpostavlja. Međutim, to ujedno znači da je tuženiku dozvoljeno dokazivati suprotno. Pritom od postojanja pravnog interesa ovisi dopustivost suđenja u određenoj pravnoj stvari, a ne usvajanje zahtjeva određenog sadržaja. Dakle, da bi tužba bila dopuštena tužitelj mora dokazati da će pod pretpostavkom da njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen to za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske presude ne bi mogao ostvariti. O postojanju pravnog interesa sud vodi računa po službenoj dužnosti, a u slučaju nedostatka pravnog interesa tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu. Navedeno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik Addiko bank d.d. ukazuje na Presudu Županijskog suda u Varaždinu Gž-3317/15-4 od dana 07.07.2017. godine. Tužitelj ZK u ovom konkretnom slučaju traži kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući od suda da naloži tuženiku Addiko bank d.d. isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa, a tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da tužitelj ZK nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj ZK provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. U prvom redu, tuženik Addiko bank d.d. osporava da bi navedene odredbe Osnovnog ugovora bile ništetne (o tome ne postoji niti jedan dokaz u spisu, o čemu će biti više riječi u nastavku). Međutim, bez obzira na navedeno odnosno bez potrebe raspravljanja i odlučivanja o tome jesu li ili nisu ništetne navedene odredbe Osnovnog ugovora, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj ZK konačno i sporazumno riješeno temeljem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 396-103/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: „Aneks“) sklopljenim među strankama ovog spora sukladno ZID ZPK. Temeljno načelo konverzije propisano je u članku 19.b ZID ZPK. Iz navedenog je nedvojbeno razvidno kako se provedbom konverzije postiže izjednačavanje korisnika kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR odnosno dovođenje potrošača iz ugovora o kreditu u CHF u pravni položaj potrošača iz ugovora o kreditu u EUR. Navedeni cilj i smisao konverzije također je vidljiv i iz Prijedloga ZID ZPK u kojem zakonodavac navodi kako je cilj takve mjere „...osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.“ Prema tome, nedvojbeno je kako ZID ZPK predstavlja konačno i trajno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Iz navedenog je razvidno kako je temeljem provedbe konverzije tužitelj ZK već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom. Navedeni iznos odgovara upravo iznosu preplate utvrđenom u članku 2. Aneksa. Tužitelju ZK su plaćene odnosno priznate preplaćene svote u navedenom iznosu na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. Dakle, tužitelj ZK je namiren sa svojim potraživanjem slijedom čega je u potpunosti jasno kako tužitelj ZK nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Odbacivanju tužbe zbog nepostojanja pravnog interesa ima mjesta ako se pokaže da – sve i kada bi tužiteljev pravozaštitni zahtjev bio osnovan – on od povoljne presude ne bi imao drukčije i kvalitetnije pravne koristi od one koju već ima (tako Č, L, Građansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 143). Ovdje je upravo riječ o takovom slučaju. Već samo iz tog razloga tuženik Addiko bank d.d. smatra kako tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu. Tuženik Addiko bank d.d. posebno ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019 od dana 4. ožujka 2020. godine kojim je jasno zauzet sljedeći stav: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Navedeno stajalište VSRH još jednom potvrđuje tuženikove stavove i argumentaciju kako u konkretnom predmetu tužitelj ZK nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, što je tuženik Addiko bank d.d. tvrdio već prilikom podnošenja odgovora na tužbu. VSRH u obrazloženju navedenog rješenja izričito navodi u kojim situacijama bi tužitelj ČK eventualno imao pravni interes za osporavanje aneksa o konverziji. Sukladno tome, VSRH pojašnjava i kako treba tumačiti pravna shvaćanja glede pitanja pravnog interesa tužitelja sadržanih u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev – 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev – 2221/2018 od dana 3. rujna 2019. godine. Naime, VSRH prije svega polazi od utvrđenja kako podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa, pri čemu posebno nabraja u kojim situacijama tužitelj, sukladno odredbama ZPP-a, mora dokazivati postojanje pravnog interesa (kada podnosi tužbu na utvrđenje te kada podnosi kondemnatornu tužbu prije dospjelosti tražbine). Nadalje VSRH napominje kako navedeni primjeri u vezi obveznog dokazivanja postojanja pravnog interesa nikako ne znače da u ostalim situacijama postojanje pravnog interesa nije potrebno. Postojanje pravnog interesa predstavlja opću procesnu pretpostavku za podnošenje bilo koje tužbe odnosno za vođenje bilo koje parnice. Pritom razlike postoje samo u odnosu na to na kojoj strani u postupku leži teret dokaza činjenica na kojima se temelji pravni interes. Naime, u ostalim situacijama koje nisu propisane ZPP-om (kao u članku 187. stavku 2. i članak 186. b ZPP-a) za dokazivanje postojanja pravnog interesa primjenjuju se pravila o teretu dokazivanja. Drugim riječima, kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva načelno se pretpostavlja postojanje pravnog interesa tužitelja, međutim, navedena pretpostavka predstavlja isključivo oborivu presumpciju. Dakle, tuženik ima pravo u takvim slučajevima dokazivati suprotno – da pravni interes tužitelja ne postoji, a što je upravo slučaj kod konvertiranih ugovora. Polazeći od navedenih utvrđenja, VSRH zaključuje kako se ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog zakona. U svim ostalim slučajevima, pravni interes tužitelja može se isključiti. Iako potrošači pokušavaju uvjeriti sud da su Rješenje VSRH poslovni broj Rev – 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine i Rješenje VSRH poslovni broj Rev – 2221/2018 od dana 3. rujna 2019. godine, a koja se bave pitanjima pravnog interesa, međusobno proturječna, tuženik Addiko bank d.d. naglašava kako se detaljnim tumačenjem navedenih rješenja može zaključiti kako je jedini ispravni zaključak da je stajalište VSRH da ne postoji pravni interes za vođenje pojedinačnih parnica u slučaju kad je provedena konverzija kredita. Naime, prema stajalištu izraženom u Presudi VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine pravnu osnovu i interes za utvrđenje ništetnim imaju samo oni korisnici kredita u CHF-u (potrošači) koji nisu pristali na konverziju svojih kreditnih obveza u odgovarajući kredit u eurima. S druge strane, takav interes nemaju oni korisnici kredita koji su pristali na takvu konverziju koja je potom provedena sukladno pravilima ZPK-a, a što je upravo ovdje slučaj. Pritom, takvo stajalište suda nije u koliziji s ranijim stajalištem tog suda iz veljače 2019. godine (rješenje Rev-2868/2018), a što zaključujemo iz činjenice da se u navedenom rješenju nigdje izričito ne navodi da korisnik kredita ima pravo na povrat izvršenih uplata s naslova ugovora o kreditu u CHF-u koje se, sukladno pravilima o konverziji, koriste radi namirenja dospjelih i budućih obroka s naslova ugovora o kreditu u eurima. Dakle, može se izvesti zaključak kako je neosnovan prigovor potrošača da se rješenja VSRH iz veljače 2019. godine te onog iz rujna 2019. godine međusobno isključuju, čak štoviše argumenti izneseni u predmetnim rješenjima međusobno se dopunjuju. To je stoga što sadržaj ranijeg stajališta (iz veljače 2019. godine) ne isključuje mogućnost tumačenja koje je u skladu s novijim stajalištem (iz rujna 2019. godine), a iz kojeg proizlazi kako korisnici kredita u CHF-u, koji su izvršili konverziju sukladno pravilima ZPK-a, nemaju pravnu osnovu i interes za vođenje postupka za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu. S tim u vezi, nesporno je u konkretnom slučaju da je tužitelj ZK prihvatio tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora čime je on promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem Aneksa Osnovnom ugovoru, stvorena je pravna situacija kao da je od samog početka zasnivanja ugovornog odnosa bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a što proizlazi iz činjenice da prihvaćena konverzija ima pravni učinak ex tunc. Dakle, sklapanjem Aneksa, Osnovni ugovor je prestao postojati. Navedeno shvaćanje utemeljeno je na načelu konverzije kredita iz ZID ZPK te je isto prihvaćeno kako u pravnoj teoriji tako i u sudskoj praksi. Također, a sukladno odredbama aneksa ugovoru o kreditu nesporno je i da je tužitelj ZK potpisom izrazio volju za ostvarenjem prava sukladno ZID ZPK. Naime, sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru korisnik kredita, ovdje tužitelj ZK, pristao je konzumirati prava koja su istom dana temeljem prisilnih odredaba ZID ZPK. Drugim riječima, sklapanjem Aneksa, korisnik kredita (tužitelj ZK) izričito se odrekao prava osporavati odredbe Osnovnog ugovora u budućnosti. S tim u vezi, cilj ZID ZPK je bio osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pritom se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR što je i ostvareno sklapanjem aneksa ugovora. Povodom pitanja postojanja pravnog interesa tužitelja ZK na podnošenje kondemnatorne tužbe u konkretnom predmetu, bitno je naglasiti kako načelo pravnog interesa nalaže da pružanje pravne zaštite treba reducirati samo na one slučajeve u kojima je angažiranje pravosuđa neophodno te da ga treba koristiti racionalno i to samo kada je njegovo angažiranje neophodna pretpostavka za zaštitu subjektivnih prava. Pitanje postojanja pravnog interesa odnosi se na dopustivost tužbenog zahtjeva, a ne na osnovanost tužbenog zahtjeva. Dakle, pravni interes za angažiranje pravosuđa ne postoji kada se uz intervenciju suda ne bi mogla postići veća kvaliteta zaštite od one koja je već ostvarena. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i činjenicu da je tužitelj ZK već samim sklapanjem Aneksa doveden u položaj kao da je od samog početka Osnovnog ugovora sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a ne u CHF-u, zaključujemo kako u konkretnom slučaju nije potrebna nikakva intervencija suda. Od posebne važnosti je činjenica da je i Ustavni sud Republike Hrvatske Rješenjem poslovni broj U-I- 3685/2015 i dr. od dana 4. travnja 2017. godine ZID ZPK ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. Ovu činjenicu sud nikako ne smije zanemariti, a posebice ako se uzme u obzir kako je tuženik Addiko bank d.d. postupao upravo na način i sukladno uvjetima propisanim od strane zakonodavca. Slijedom navedenog, zaključak utvrđenog činjeničnog, procesnopravnog i materijalnopravnog stanja predmeta je jasan. Tužitelj ZK je svojom voljom sklapanjem aneksa prihvatio učinke ZID ZPK koje su mu pružile zaštitu subjektivnih prava koje bi mogao ostvarivati angažiranjem pravosuđa jedino u slučaju da nije sklopio Aneks Osnovnom ugovoru. S druge strane, tuženikova volja nije bila sklapanje aneksa ugovora o kreditu već mu je to zakonodavac nametnuo. Zbog svega navedenog tuženik Addiko bank d.d. izričito naglašava kako je tužitelj ZK svoja prava ostvario te da bi suprotno shvaćanje dovelo do zaključka kako su korisnici kredita koji su sklopili aneks ugovora o kreditu „jednakiji“ pred zakonom, kako od korisnika kredita koji nisu sklopili aneks tako i od tuženika Addiko bank d.d. Uvažavajući stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tuženik Addiko bank d.d. zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja ZK opetovano predlaže da naslovni sud odbaci tužbu koja je predmet ovog spora. Podredno, tuženik Addiko bank d.d. ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, tužitelj ZK je u tužbi naznačio kako smatra da su pojedine odredbe Osnovnog ugovora ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj ZK traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Osnovnom ugovoru. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj ZK otplaćivao prema Osnovnom ugovoru) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru. Naime, Osnovni ugovor sklopljen je dana 19.04.2006. godine, a Aneks temeljem kojeg je, između ostalog, promijenjena visina anuiteta sklopljen je dana 07.01.2016. godine. Ukoliko, pak, tužitelj ZK smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika Addiko bank d.d. plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi Rev-x 183/11-2 od dana 16.10.2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Također, tuženik Addiko bank d.d. opreza radi smatra bitnim istaknuti kako neovisno o shvaćanju sjednice građanskog odjela VSRH od dana 30.01.2020. godine koje je potvrđeno odlukom USRH posl. br. U-III/2922/2018, od dana 20.02.2020. godine i odlukom broj U-III-2233/2019 od 10.06.2020. godine, u konkretnom slučaju jedino ispravno primijeniti opći zastarni rok od 5 godina, a sve iz već naprijed opisanih razloga. Uzevši u obzir naprijed navedeno kao i činjenicu da je od dana sklapanja Osnovnog ugovora – koji sadrži po tužitelju ništetne klauzule na kojima tužitelj ZK temelji svoj zahtjev za plaćanje – proteklo više od 5 godina, jasno je kako je tužiteljevo navodno potraživanje u cijelosti zastarjelo. Iz svih naprijed navedenih argumenata jasno proizlazi kako je tuženikov prigovor zastare osnovan slijedom čega se predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako tužitelj ZK nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od tuženika Addiko bank d.d. vraćanje bilo kakvih iznosa koje je tužitelj ZK platio po Osnovnom ugovoru, i to iz razloga koje tuženik Addiko bank d.d. navodi u nastavku. Iz sklopljenog Aneksa je razvidno kako je tužitelj ZK prihvatio tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora. Time je Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima (kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu ugovornih kamata) i bio sklopljen u EUR od samog početka. Prema tome, prvotni CHF ugovor o kreditu je nakon konverzije u eurski kredit jednostavno prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc. Takav pravni učinak konverzije proizlazi iz samog ZID ZPK obzirom da je provedbom konverzije korisnik kredita doveden u položaj u kojem bi bio da je umjesto kredita u CHF sklopio odgovarajući kredit u EUR. Kao što je naprijed detaljno objašnjeno, kamate i glavnica po CHF kreditu preračunate su u kamate i glavnicu u EUR po tečaju koji je banka primjenjivala na dan uplate kredita iste vrste i trajanja u EUR, a ukupno (do trenutka provedbe konverzije) uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu koja se koristi za namirenje budućih obroka sve dok se preplata potpuno ne iskoristi. Dakle, prvotni Osnovni ugovor u cijelosti je zamijenjen novim ugovorom (Aneksom) kojim je utvrđen novi opseg i sadržajno drugačija obveza primatelja kredita, čime je Osnovni ugovor prestao postojati (obveznopravni dužničko-vjerovnički odnos između stranaka nakon provedbe konverzije postoji isključivo temeljem Aneksa, a ne više po osnovi Osnovnog ugovora). Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Naime, jedna od osnovnih pravnih pretpostavki za nastanak obveze vraćanja temeljem stjecanja bez osnove jest da prijelaz dijela imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema nikakvu pravnu osnovu (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima). Međutim, navedeni kriterij nije ispunjen u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu činjenicu kako su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj ZK izvršio temeljem Osnovnog ugovora odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. S tim u vezi, tuženik Addiko bank d.d. smatra bitnim iznova naglasiti kako je temeljem provedene konverzije izvršena ne samo promjena valute CHF ugovora o kreditu već i promjena kamatne stope te kako ona obuhvaća sve uplaćene svote anuiteta s naslova CHF ugovora o kreditu. Zaključenjem Aneksa tužitelj ZK i tuženik Addiko bank d.d. su u potpunosti „izašli“ iz ranijeg ugovornog odnosa odnosno prijašnji Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF prestao je postojati. Slijedom navedenog, tuženik Addiko bank d.d. predlaže naslovnom sudu provesti financijsko vještačenje na okolnost ispravnosti izračuna konverzije te na okolnost da je izvršenom konverzijom tužitelj ZK u cijelosti namiren sa svojim potraživanjem. Tuženik Addiko bank d.d. smatra da je iz svega navedenog moguće izvesti tumačenje prema kojem su ugovorne strane temeljem mogućnosti koja je bila dana samim zakonom (ZID ZPK) izvršile svojevrsnu novaciju obveza sui generis s učinkom prestanka prijašnjih obveza (vezanih uz valutu CHF) i nastanka novih obveza (vezanih za valutu EUR). U svakom slučaju, tužitelj ZK koji je prihvatio konverziju već samo po toj osnovi ne može imati nikakvih tražbina prema tuženiku Addiko bank d.d. temeljem Osnovnog ugovora. S tim u vezi, tuženik Addiko bank d.d. također ukazuje i na brojnu sudsku praksu ne samo prvostupanjskih već i drugostupanjskih sudova iz kojih jasno proizlazi kako je tuženikova argumentacija o nepostojanju bilo kakovih prava tužitelja ZK temeljem Osnovnog ugovora u cijelosti osnovana (Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-3183/15 od 10.10.2016., koja je u cijelosti potvrđena drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu Gž- 239/17 od dana 09.10.2017. godine, Presuda i rješenje Županijskog suda u Varaždinu Gž-1654/17-3 od dana 21.11.2018. godine, Presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama P-198/19-2 od dana 07.06.2019. godine,Presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama P-199/19-2 od dana 07.06.2019. godine,Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-53/19 od dana 30.05.2019. godine. Presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-730/18 od dana 21.06.2018. godine. Presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću Gž- 477/2017 od dana 29.06.2017. godine, Presuda Općinskog suda u Splitu P- 3112/17 od dana 22.10.2018. godine, Presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-46/17 od dana 28.09.2017. godine, Presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž-683/2017 od dana 14.09.2017. godine, Presuda Županijskog suda u Puli – Pola Gž-517/2018 od dana 03.09.2018. godine, Presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1657/2016 od dana 02.02.2017. godine, Presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici Gž- 816/2018 od dana 08.02.2019. godine, Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-7450/14 od dana 30.11.2018. godine, Presuda Općinskog suda u Varaždinu P-809/15 od dana 04.07.2016. godine). Tuženik Addiko bank d.d. izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj ZK nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku Addiko bank d.d. po ovoj osnovi. U prvom redu, tuženik Addiko bank d.d. naglašava kako tužitelj ZK ničime nije dokazao da bi sporne odredbe osnovnog ugovora bile ništetne. Tužitelj ZK smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor“). Smatra da tužitelj ZK nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga koje obrazlaže. U trenutku sklapanja Osnovnog ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03 , u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj ČK ZK u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Osnovnog ugovora, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja. Obzirom da tužitelj ZK traži od tuženika Addiko bank d.d. vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke kako su odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, za postizanje uspjeha tužitelja ZK u parnici potrebno je da sud kao prejudicijelno pitanje utvrdi ništetnost predmetnih odredaba (u vidu tzv. deklaratornog preambula, tako Č, L, Građansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 403). Pitanje ništetnosti navedenih odredaba je, dakle, od prejudicijelne važnosti za odluku o glavnoj stvari odnosno o postavljenom tužbenom zahtjevu. Međutim, obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje, tužitelj ZK nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Obzirom na smisao, cilj, svrhu, narav i pravne učinke konverzije prema ZID ZPK ima se smatrati ne samo kako sporne odredbe Osnovnog ugovora više ne postoje nego i da nikada nisu postojale. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je naprijed navedeno njegovo stajalište potvrđeno i u sudskoj praksi, te isto obrazlaže. Tuženik Addiko bank d.d. smatra da temeljem izvršene konverzije prestala su postojati prava i obveze, a time i obveznopravni odnos, između stranaka temeljem spornih odredaba Osnovnog ugovora. Nakon sklapanja Aneksa obveznopravni odnos između stranaka nadalje je (do trenutka zatvaranja kredita odnosno prestanka Aneksa uslijed ispunjenja obveze tužitelja u cijelosti) postojao isključivo temeljem Aneksa. S tim u vezi, tuženik ističe kako se, s jedne strane, pravomoćne presude donesene u okviru Kolektivnog spora odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. S druge strane, među strankama nije sporno kako je temeljem Aneksa ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Iz toga proizlazi jasan zaključak kako navedene presude nemaju nikakav učinak na Aneks koji predstavlja novi (konvertirani) ugovor u kojem vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. Prema tome, ugovorne strane koje su sporazumno konvertirale svoj pravni odnos na način da je nastao novi pravni odnos, a onaj stari je prestao postojati, nemaju pravo pozivati se na utvrđenja iz presuda donesenih u Kolektivnom sporu koje se odnose isključivo na stari (sada više nepostojeći) pravni odnos niti bi mogle bilo što potraživati jedna od druge temeljem starog CHF pravnog odnosa. Ovo pravno stajalište potvrdio je i mr. sc. LK, dipl. iur., u članku „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“, Pravo i porezi, br. 5/19. Iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik Addiko bank d.d. osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog jasno proizlaze zaključci: da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita); da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača-vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa. Naprijed navedeno stajalište izraženo je u pravnoj teoriji, konkretno u stručnom članku mr. sc. AK, dipl. iur., u članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18. Obzirom da je iz naprijed navedene argumentacije sasvim jasno kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja ZK koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Osnovnog ugovora. Cilj kolektivne zaštite je prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Osnovnog ugovora. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Osnovnog ugovora potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Osnovnog ugovora, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Na takovo postupanje, između ostalog, upućuje i članak 83. ZZP’03 koji propisuje da „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Iz u odgovoru na tužbu navedene argumentacije jasno i nedvojbeno da proizlazi kako bi slijepo citiranje presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pojedinačnim sporovima bez kritičkog promišljanja i stavljanja u kontekst konkretne činjenične situacije i svih okolnosti pojedinačnog slučaja zasigurno bilo pravno pogrešno obzirom da bi se time ne samo dovelo u pitanje ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom, već i prekršilo načeo poštenog suđenja zajamčeno u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iz navedenog razloga tuženik Addiko bank d.d. smatra kako isti ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne i predlaže sudu provesti detaljan dokazni postupak po ovom pitanju odnosno usvojiti sve dokazne prijedloge tuženika Addiko bank d.d. Nadalje, Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. koji propisuje: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj ZK i tuženik Addiko bank d.d. su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika Addiko bank d.d. istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj ZK je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika Addiko bank d.d., detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj ZK nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO. Ustavni sud je prilikom donošenja svoje odluke pošao od osnovnog cilja i svrhe valutne klauzule u hrvatskom pravnom sustavu. Naime, iz obrazloženja Zakona o obveznim odnosima iz 1993. godine, kada je valutna klauzula propisana kao dozvoljena, proizlazi da je cilj valutne klauzule bio zaštita jednake vrijednosti činidaba u doba visoke inflacije. Isto tako, tuženik Addiko bank d.d. ukazuje i na činjenicu da je Vlada Republike Hrvatske svojim Mišljenjem Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od dana 04.10.2012. godine odbila prijedlog Kluba zastupnika Hrvatskih laburista Stranke rada da se izmijeni ZOO na način da se briše spomenuti članak 22., pozivajući se pritom na stručne rasprave koje su dovele do zaključaka kako u Republici Hrvatskoj gdje je visoka razina štednje u stranoj valuti (čak 80% svih štednih i oročenih depozita u bankovnom sustavu), zaštita tražbina vjerovnika od gubitaka, stabilnost financijskog sustava zemlje te u konačnici i zaštita dužnika od mogućih neizravnih negativnih posljedica – opravdava postojanje mogućnosti ugovaranja valutne klauzule. Navedeno mišljenje također predstavlja dokaz o općoj razini informiranosti hrvatskih potrošača kada su u pitanju rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule. U tom smislu, tuženik Addiko bank d.d. argumentira kako je i ovdje tužitelju ZK zasigurno bilo poznato, a u najmanju ruku nije mu moglo ostati nepoznato, na koji način bi porast vrijednosti CHF mogao utjecati na njegove ugovorne obveze. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti). Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 84. ZZP'03 sporne ugovorne odredbe ne mogu se utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP'03. Stoga valja, prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP'03 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno kako valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu Osnovnog ugovora. Navedeno iz razloga što su valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Upravo provođenje testa poštenosti od strane sudova u Kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u Kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test. Valutna klauzula utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Prema tome, nedvojbeno je kako je riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je naprijed navedeno stajalište (da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora) također prihvaćeno u sudskoj praksi, kako domaćih tako i europskog suda. Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Osnovnom ugovoru (čl. 2. i 4.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega su iste uočljive. U člancima 2. i 4. Osnovnog ugovora jasno je navedeno da se tužitelju ZK odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan. Tužitelju ZK je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Osnovnom ugovoru. Na takav zaključak upućuje nekoliko razloga koje tuženik Addiko bank d.d. detaljno obrazlaže u nastavku. U prvom redu, tuženik Addiko bank d.d. naglašava činjenicu kako je Osnovni ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužitelj ZK od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Naime, sukladno članku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Tuženik Addiko bank d.d. je mišljenja kako sud ne bi smio zanemariti i olako prijeći preko ovako važne odredbe. Riječ je o jednoj od krucijalnih uloga i funkcija javnih bilježnika i pravnog instituta solemnizacije. Ratio solemnizacije je da služi kao dodatni zaštitni mehanizam strankama da se uvjere žele li sklopiti neki pravni posao te snositi rizike koji iz istog proizlaze. Javni bilježnik ne bi solemnizirao Osnovni ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj ZK značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Radi dokazivanja navedenih okolnosti tuženik Addiko bank d.d. predlaže provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika. Nadalje, zaposlenik tuženika Addiko bank d.d. je prilikom sklapanja Osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja ZK s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Isto tako, tuženik Addiko bank d.d. smatra bitnim iznova napomenuti kako je prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju ZK) vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. U prvom redu, u Republici Hrvatskoj je općepoznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80%) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute. Hrvatske štediše razumiju značenje štednje u stranoj valuti, poznato im je da kretanje tečaja utječe na visinu depozita odnosno na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima. Vrlo dobro znaju i razumiju razloge zbog kojih su se odlučili za deviznu štednju – da zaštite vrijednost svojih ulaganja od pada vrijednosti domaće valute. Sve značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima ugovaraju se u protuvrijednosti strane valute (pretežito u EUR). Općepoznato je da je Republika Hrvatska visoko eurizirana zemlja. Na strani hrvatskih građana postoji povećana svijest o izražavanju obveze u stranoj valuti. Tužitelj ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanja 1990-ih godina obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću, padom proizvodnje i hiperinflacijom uzrokovanih ratnom agresijom na Republiku Hrvatsku i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj i otvorenoj privredi. Svima je vrlo dobro poznat Stabilizacijski program iz 1993. godine i fiksiranje kretanja tečaja hrvatskog dinara prema njemačkoj marki, a kojim je u većoj mjeri obuzdana hiperinflacija. Sve su to okolnosti koje jasno upućuju na zaključak kako prosječan hrvatski potrošač zasigurno razumije relativno jednostavnu obvezu koja se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji odgovara obvezi izraženoj u švicarskom franku, obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U takovim specifičnim činjeničnim okolnostima odnosno s takovim specifičnim povijesnim iskustvima prosječnog hrvatskog potrošača odlikuju karakteristike dobro informiranog, pažljivog i razboritog potrošača kada su u pitanju financijski pojmovi tečaja, valutne klauzule i dr. Prosječni hrvatski potrošač se svakodnevno susreće s primjenom valutne klauzule budući da je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o kupoprodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Iz navedenog razloga, ne može se osnovano tvrditi kako prosječan hrvatski potrošač nije upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule obzirom da su navedeni rizici za hrvatske potrošače opće poznati. Iako je riječ o notornim činjenicama koje stoga ne bi trebalo niti dokazivati, tuženik Addiko bank d.d. opreza radi u privitku ovog podneska dostavlja i odgovarajuću stručnu literaturu koja obrađuje ove teme. Ne samo da je tuženik Addiko bank d.d. putem svog kreditnog referenta unaprijed odnosno prije sklapanja Osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja ZK s potencijalnim rizicima promjene tečaja već je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. Pritom tuženik Addiko bank d.d. napominje kako su članci koje ulaže u spis dostavljani izravno na adrese tuženikovih klijenata te su dijeljeni klijentima u svim poslovnicama banke. Prema tome, nesporno je kako je tuženik Addiko bank d.d. prije zaključivanja ugovora o kreditu provodio aktivne kampanje podizanja javne svijesti o pitanjima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u odnosu na sve potencijalne klijente, korisnike kredita. Međutim, opća razina svijesti potrošača-potencijalnih korisnika kredita o rizicima koje nose krediti vezani uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom nije podizana samo temeljem aktivnosti tuženika Addiko bank d.d. već su i Hrvatska narodna banka (HNB) te guverneri HNB u pisanim materijalima i učestalim javnim istupima aktivno radili na educiranju šire javnosti o svim aspektima i učincima sklapanja takovih kredita. Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako je prosječan hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima/nedostacima ugovaranja iste. Navedeno znači da su odredbe Osnovnog ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula uočljive, jasne i tužitelju zasigurno sasvim razumljive. Tužitelj ZK je bio svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupio zaključenju Osnovnog ugovora. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se sukladno članku 84. ZZP’03 ista ne može utvrditi nepoštenom. Podredno gore navedenim argumentima, tuženik Addiko bank d.d. naglašava kako odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan je u članku 81. ZZP'03: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo; mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta. Kao što je već naprijed utvrđeno, tužitelj ZK je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Tužitelj ZK nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj ZK je pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se sam odlučio na kredit vezan uz valutu CHF. Dakle, sam tužitelj ZK je za sebe ocijenio kako mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome, prava volja i namjera tužitelja ZK bila je sklopiti upravo Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužitelj ZK je sve prijedloge razmotrio, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavio izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tuženika odlučivši se u konačnici sklopiti upravo Osnovni ugovor. Dakle, tužitelj ZK je taj koji je sam tražio upravo takav kredit predmet kojega je obveza povrata glavnice izražena u valuti CHF. Već iz same svrhe valutne klauzule je samo po sebi razvidno kako valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje „znatnu“ neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidaba (v. Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine koje tuženik dostavlja u privitku). U ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita je taj koji odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita. S druge strane, primatelj kredita sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje. Prema tome, jasno je kako u ovakvom pravnom odnosu davatelj kredita preuzima sve rizike na sebe. U takvom pravnom odnosu davatelj kredita, s jedne strane, naprosto ima pravo na povrat onoga što je dao uvećano za pripadajući iznos kamata, i to upravo u ostvarenju načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. S druge strane, primatelj kredita ima pravo pri plaćanju anuiteta dati onoliko HRK koliko je u tom trenutku potrebno platiti za ugovoreni iznos CHF-a. Naime, ovisno o tečaju HRK/CHF nekad će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje kuna imajući pritom u vidu činjenicu kako temeljem Osnovnog ugovora tužitelju nisu odobrene kune već kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF. Tuženik Addiko bank d.d. je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF-a i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja tužitelja ČK ZK i ima pravo kao protučinidbu primiti načelno jednaku vrijednost (onaj kunski iznos koji se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u ugovorom određeni iznos anuiteta CHF-a). Jednako tako većina hrvatskih štediša (za koje smo utvrdili da pretežito štede u stranim valutama) ugovaraju devizne štednje, dakle valutne klauzule, s ciljem da se dugoročno zaštite od gubitka vrijednosti domaće valute u odnosu na izabranu stranu valutu u kojoj štede. U tom kontekstu, jednakost u pravima ugovornih strana osigurava se upravo ugovaranjem valutne klauzule kojim se osigurava održavanje vrijednosti ugovorene činidbe sve do povrata protučinidbe. S tim u vezi, nesporno je kako se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu kretati u oba smjera (može deprecirati ili aprecirati) što znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača već je itekako moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Naglasak je na ostvarenju „jednakosti“ koje ima dijametralno suprotno značenje pojmu „neravnoteže“ u smislu članka 81. ZZP'03. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutne klauzule (članak 2. i 4.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Zaključno i podredno gore navedenim argumentima, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako se u ovom postupku ne može valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u Osnovnom ugovoru također i iz sljedećeg dodatnog razloga. Članak 83. ZZP'03 točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na „sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora“. Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi je bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužitelja ZK (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja Osnovnog ugovora, jasno je kako ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. Ugovaranjem valutne klauzule u Osnovnom ugovoru tuženik Addiko bank d.d. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba. Tuženik Addiko bank d.d. u prvom redu ističe kako isti argumenti kojima dokazuje da je valutna klauzula kao ugovorna odredba razumljiva također dokazuju ne samo da tuženik Addiko bank d.d. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja već i da je primijenio povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima odnosno prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima. Čak štoviše, tuženik Addiko bank d.d. je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Naime, iz spomenutih objava u člancima HYPO Times je razvidno kako je tuženik Addiko bank d.d. postupao savjesno i proveo potrebne analize svih faktora koji su mogli utjecati na promjenu tečaja kroz odgovarajuće vremensko razdoblje, ali uvijek jasno i transparentno naglašavajući kako korisnik kredita mora sam donijeti odluku o tome je li mu rizik rasta tečaja franka prema kuni prihvatljiv ili ne. Svi iznosi za koje tužitelj ZK tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sam tuženik Addiko bank d.d. nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno da tuženik Addiko bank d.d. prije i u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF. To naprosto nije moguće. Nitko, pa tako niti tuženik Addiko bank d.d., nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. Naime, da je takva kretanja moguće predvidjeti ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, izgubile bi svaki cilj i smisao. Tuženik Addiko bank d.d. predlaže saslušanje svjedoka te dostavlja dokumentaciju s projekcijama o kretanju tečaja koja potvrđuje ove činjenice. S tim u vezi, tuženik Addiko bank d.d. također ukazuje na mišljenje nezavisnog odvjetnika Niels Wahl od dana 27.04.2017. godine danog u predmetu koji se vodio pred Sudom Europske unije pod brojem C- 186/16 koji je potvrdio kako je nemoguće predvidjeti kretanje CHF za cijelo vrijeme trajanja kreditnog odnosa, navodeći sljedeće: „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik.“ Prema tome, sasvim je jasno kako tuženik Addiko bank d.d. nije nikako mogao predvidjeti oscilacije u tečaju HRK/CHF jedinu okolnost koja je utjecala na povremeno povećanje kreditnih obveza tužitelja. Iz toga, pak, proizlazi u istoj mjeri jasan zaključak da tuženik Addiko bank d.d. ni u kojem trenutku (znači kako prije tako niti prilikom sklapanja Osnovnog Ugovora) nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako niti u odnosu na odredbu Osnovnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope (članak 6.) također nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 84. ZZP’03 niti uvjeti iz članka 81. ZZP’03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Tuženik Addiko bank d.d. u prvom redu ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna naprosto iz razloga što ista nije zabranjena odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. O ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. ZOO, a što ovdje nije slučaj. Prema tome, pitanje primjene promjenjivih kamatnih stopa s pravnog stajališta ne može biti dovedeno u pitanje, sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom. Kao drugo, obzirom da se radi o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva ne može se uopće ocjenjivati njezina poštenost, i to sukladno članku 84. ZZP’03. Naime, odredba članka 6. Osnovnog ugovora je: uočljiva – iz razloga što je jasno vidljiva odnosno istaknuta u samom Osnovnom ugovoru te se po veličini fonta ni po čemu ne razlikuje od ostalih odredaba, dakle sasvim je uočljiva; jasna – iz razloga što je jezično i gramatički ispravno sastavljena, ne postoje nikakve dvojbe po pitanju sadržaja odredbe odnosno o tome što su stranke ugovorile temeljem ove odredbe; razumljiva – iz razloga što ne sadrži nikakve pojmove koje bi bile dvojbene po svom značenju. Po prirodi stvari, graničilo bi s vrijeđanjem tvrdnja da tužitelj ZK ne razumije što znači riječ „promjenjiva“ odnosno da to znači suprotno od riječi „fiksna“. Dakle, jasno je kako je predmetna odredba tužitelju ZK bila sasvim razumljiva. Podredno tome, tuženik Addiko bank d.d. tvrdi kako predmetna odredba Osnovnog ugovora nije nepoštena obzirom da je riječ o odredbi o kojoj se pojedinačno raspravljalo – tužitelj ZK je mogao birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj ZK je razmotrio sve prednosti i nedostatke jedne i druge opcije i u konačnici odlučio sklopiti Osnovni ugovor koji sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi; koja ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja – odredba sama po sebi ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravnom odnosu između stranaka i nije ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik Addiko bank d.d. nije samovoljno mijenjao kamatne stope jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (odnosno do dana 1. siječnja 2009. godine) tuženik Addiko bank d.d. je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. Prilikom promjene kamatnih stopa tuženik Addiko bank d.d. se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata. Naime, do promjene visine kamatnih stopa došlo je isključivo zbog promjena u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa. Tako jedan od faktora koji je utjecao na povećanje kamatnih stopa predstavlja tzv. indeks troškova sredstava (TOS) koji prikazuje vagani prosjek troškova pribave sredstava za banke. TOS je zbroj umnožaka troškova (pasivnih kamatnih stopa) i udjela odgovarajućih vrsta izvora sredstava u ukupnim obvezama banaka. Budući da se banke najvećim dijelom financiranju temeljem zaduživanja iz inozemstva i domaćih depozita, TOS je u uvjetima financijske krize bio pod snažnim utjecajem promjena (rasta) domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata uz koje se domaće banke mogu financirati na inozemnom tržištu. Rast domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima se domaće banke financiraju na inozemnom tržištu uzrokovao je i rast indeksa troškova sredstava koji je izravno utjecao i na rast promjenjivih kamatnih stopa kod zaključenih ugovora o kreditu. Pored TOS-a, na porast kamata utječe i tzv. indeks troškova regulacije (IRO) koji predstavlja granični trošak monetarne regulacije koji pokazuje za koliko se postotnih bodova uvećavaju ulazni (tržišni) troškovi pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija. U uvjetima povećanja obveznih rezervi, došlo je i do rasta indeksa troškova regulacije, što se posljedično odrazilo na potrebu povećanja kamata kod sklopljenih ugovora o kreditu. Tuženik Addiko bank d.d. napominje kako povišenjem ugovornih kamatnih stopa uzrokovanih promjenama u faktorima koji (kao što je naprijed opisano) utječu na visinu kamatnih stopa nije došlo do promjene marže tuženika Addiko bank d.d., već se iz rasta kamatnih stopa pokrivao trošak rasta domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima su se tuženici financirali na inozemnom tržištu, s jedne strane, i uvećanih troškova pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija, s druge strane. Iz naprijed navedenih obrazloženja je razvidno kako tuženik Addiko bank d.d. nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope. Zbog iznimno strogog nadzora i regulatornih okvira takvo postupanje banke naprosto ne bi bilo niti moguće. Do porasta kamatnih stopa moglo je doći isključivo zbog objektivnih (tržišnih) kriterija prema kojima se određuje njihova visina. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nisu bile na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa. Navedena obveza uvedena je tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 112/12, u daljnjem tekstu: „ZID ZPK“) dana 04.10.2012. godine. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik Addiko bank d.d. je oduvijek svoje odluke o promjenama visine kamatne stope donosio temeljem gore spomenutih objektivnih tržišnih kriterija. Dokaz tome predstavlja činjenica da je već 01.01.2011. godine tuženik Addiko bank d.d. utvrdio odnosno propisao Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. iako u tom trenutku nije imao zakonsku obvezu definiranja parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope. Prema tome, i prije donošenja ZID ZPK tuženik Addiko bank d.d. je mijenjao visinu kamate isključivo prema tržišnim parametrima, a ne arbitrarno kako to neosnovano i paušalno pokušava argumentirati tužitelj ZK. Tuženik Addiko bank d.d. napominje da je tužitelj ZK u tužbi naznačio da mu pripada novčana tražbina temeljem navodno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to u iznosu od 84.758,45 kn, te tužitelju ZK nije jasno na koji način je tuženik došao do navedenog iznosa, s obzirom da tužitelj ZK uz tužbu nije podnio niti jedan dokaz osnovanosti i visine iznosa novčane tražbine koju potražuje od tuženika Addiko bank d.d. Tužitelj ZK navodi da će, u slučaju osporavanja njegovog tužbenog zahtjeva, tražiti od suda da se izvede dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, međutim nejasan je zadatak koji daje vještaku. Naime, tužitelj ZK pod „preplatom“ smatra razliku između ukupnog zbroja svih iznosa koji su plaćeni po Ugovoru o kreditu i ukupnog zbroja svih iznosa koji bi bili plaćeni prema nekom imaginarnom (nepostojećem) kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom – jer iz tužbe se ne može izvesti drugi zaključak negoli taj da tužitelj ZK smatra kako uslijed ništetnosti promjenjive kamatne stope kredit postaje kunski s fiksnom kamatnom stopom – tuženik Addiko bank d.d. smatra bitnim već u ovoj fazi postupka istaknuti kako takovo razmišljanje nije pravno održivo iz jednostavnog razloga što volja ugovornih strana kod sklapanja Ugovora o kreditu nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je jasno napisano u Ugovoru o kreditu: a) da je odobren kredit u iznosu od 79.900,00 CHF u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti (članak 2.); b) da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u protuvrijednosti 586,22 CHF (članak 4.) i c) da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama (članak 6.). Ugovaranjem promjenjive kamatne stope u ovom konkretnom slučaju tužitelj ZK i tuženik Addiko bank d.d. su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti kamatne stope. Tužitelj ZK je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika Addiko bank d.d., detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj ZK nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Pri donošenju meritorne odluke u ovom sporu ne može se zanemariti nepobitna činjenica kako je tužitelj ZK temeljem Osnovnog ugovora pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene. Tako su danas, na primjer, kamatne stope za istovrsne kredite daleko niže od onih ugovaranih u razdoblju od 2004. do 2008. godine pa bi sam tužitelj ZK bio oštećen ako bi sud prihvatio njegovu tezu o fiksiranju kamatne stope. Prema tome, pogrešno je tvrditi da uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postaje fiksna. Bez obzira na pitanje ništetnosti kamatna stopa će uvijek biti promjenjiva obzirom da su stranke tako ugovorile i to je bila njihova volja, a sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora niti mijenjati volju ugovornih strana. Navedeno je zaključio i Sud Europske unije u predmetu Banco Español de Crédito, SA protiv A Calderón Camino od dana 14.06.2012. godine, broj C-618/10 gdje je utvrđeno da: „...u odnosu na pitanje izmjene ugovora odnosno pojedine njegove nepoštene odredbe, nacionalni sudovi ovlašteni su jedino isključiti iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu, a ne vršiti i izmjenu ugovora. U suprotnom bilo bi narušeno načelo djelotvornosti jer bi prodavatelji ili pružatelji usluga mogli rabiti takvu nepoštenu ugovornu klauzulu, koja bi se iznimno, tj. u najgorem slučaju mogla izmijeniti odlukom suda.“ Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik Addiko bank d.d. se protivi prijedlogu za izvođenjem dokaza knjigovodstveno- financijskim vještačenjem. Navedeni prijedlog nije valjano postavljen te se istom ne može udovoljiti. Ukoliko sud usvoji dokazni prijedlog tužitelja ZK za provođenjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a kojem prijedlogu se tuženik Addiko bank d.d. izričito protivi, prilikom utvrđivanja preplate po predmetnom Ugovoru, moguće je eventualno kao početnu kamatnu stopu primijeniti prosječnu kamatnu stopu banaka na kunske kredite bez valutne klauzule sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke te na taj način utvrditi da li je tužitelj ZK uopće išta preplatio po navedenom Ugovoru, kako to isti uporno tvrdi bez dostavljanja ikakvog dokaza. Ukoliko je vještaku potrebna dodatna dokumentacija, tuženik Addiko bank d.d. će istu naknadno dostaviti. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik Addiko bank d.d. u prvom redu predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku; tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe obzirom da je temeljem Aneksa tuženik već nadoknadio tužitelju sve iznose koje potražuje tužbom, ili, podredno, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovanu obzirom da je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja ZK; tužitelj ZK nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema Osnovnom ugovoru obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Osnovnog ugovora koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), a s druge strane stranke su sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik Addiko bank d.d. ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora; valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe prema ZZP’03, pa stoga niti ništetne i naložiti tužitelja ZK da naknadi tuženiku Addiko bank d.d. troškove ovog postupka.

3. Proveden je dokaz uvidom u Ugovor o kreditu od 19.4.2006., tečaj HNB na dan 19.4.2004. za CHF, u sudsku prasku, pregled kretanja Libora na CHF od 2009. do 2012., tablica tužitelja ZK s prikazom pretplate po kamati, otplatna tablica, pregled uplata po kreditu (list 17-86 spisa), u sudsku praksu (list 145-156, 179-313 spisa), u prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju s konačnim prijedlogom Zakona (list 157-160 spisa), Bilten o bankama, u Godišnje izvješće NBH (list 314-612 spisa), simulirani izračun kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom (list 618-622 spisa), u izjavu svjedoka ZKČ (list 661-664 spisa), u obavijest o provedenoj konverziji (list 665-666 spisa), u obavijest o promjeni kamatne stope (list 667-669 spisa), u prihvaćanje izračuna konverzije (list 670 spisa), u Anex ugovora o kreditu (list 671-675 spisa), u izračun konverzije (list 676-679 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Marinu Rameši koji je u spis uložio pisani nalaz i mišljenje (list 688-703 spisa), te je saslušan angažirani vještak za računovodstvo i financije Marin Rameša dipl.oec. (list 726 spisa).

4.Sud nije provodio druge dokaze kao nepotrebne, s obzirom na izraženi stav sudske prakse da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne.

5.Predmet ovog postupka jest utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 396-103/2006 od 19. travnja 2006. u dijelu u kojem je tuženik Addiko bank d.d. ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odukama tuženika Addiko bank d.d., utvrđenje ništetnosti odredbe članka 4. st. 3. Ugovora kojom je ugovorena obveza tužitelja ZK da će kredit plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, posljedično tome isplata iznosa koji su preplaćeni sa osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja, kao i isplata iznosa koji se odnosi na konverziju kredita budući da je tuženik Addiko bank d.d. kao iznos konverzije naplatio više od onoga što bi naplatio da nije mijenjao kamatu i da nije upotrebljavao valutnu klauzulu.

6.Tuženik Addiko bank d.d. smatra da tužitelj ZK nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe s obzirom na činjenicu da su stranke zaključile Dodatak ugovoru, smatra da tužitelj ZK nema pravo na povrat iznosa plaćenih po Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 396-103/2006 od 19. travnja 2006.,te ističe prigovor zastare.

7.Između stranaka nije sporno da su 19. travnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu, te da se radi o stambenom kreditu kojim je tuženik Addiko bank d.d. odobrio tužitelju ZK kreditna sredstva u visini od 79.900,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, dakle uz ugovorenu valutnu klauzulu, a kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odlukama tuženika.

8.Nije sporno niti da su stranke 07. siječnja 2016. zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija.

9.Visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ZK je specificirao u svom podnesku od 15. srpnja 2021. sukladno nalazu i mišljenju angažiranog vještaka za računovodstvo i financije Marina Rameše dipl.oec. kojeg je ovaj sud prihvatio kao stručnog i objektivnog.

10. Tuženik Addiko bank d.d. prvenstveno smatra da vještačenje nije bilo potrebno s obzirom na iznijeti pravni stav, a podredno prigovora izračunu i zadaći vještaka.

11. Angažirani vještak za računovodstvo i financije Marin Rameša dipl.oec. je pozvan na usmeno iznošenje i pojašnjenja nalaza kojim je, po ocjeni ovog suda, otklonio prigovor tuženika Addiko bank d.d. Angažirani vještak za računovodstvo i financije Marin Rameša dipl.oec. u svom iskazu navodi da po simuliranom otplatnom planu koji je dostavljen po tuženiku Addiko bank d.d. nisu korišteni iznosi stvarnih uplata, pa tako gledajući ukupno do 31.12.2013 prema tuženiku Addiko bank d.d. proizlazi da je uplaćen iznos od 345.000,00 kn dok je uplaćen značajno veći iznos 382.386,20 kn. Također ako on dobro čita podatke tuženika Addiko bank d.d. proizlazi da je razlika s osnove pretplate na ime kamata i tečaja čak i veća prema njihovom izračunu od one koja je utvrđena u nalazu. Na daljnji upit da pojasni, a s obzirom da navodi kako je u simuliranom izračunu utvrđeno da je manje plaćeno od stvarno plaćenog a da bi razlika po istome bila i veća od onog u nalazu angažirani vještak za računovodstvo i financije Marin Rameša dipl.oec. navodi da je upravo zbog toga rekao da ne razumije izračun dostavljen po tuženiku Addiko bank d.d.

12.Tuženik Addiko bank d.d. u osnovi smatra da se nalaz vještaka zasniva na pogrešnoj premisi jer da stranke nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu niti fiksni tečaj, odnosno da to nije bila volja ugovornih strana. Točno je da nije ugovorena fiksna kamatna stopa niti je ugovoren fiksni tečaj, ali je po ocjeni ovog suda pravilno vezati visinu tužbenog zahtjeva za početnu kamatnu stopu i tečaj jer je odnosu na navedene parametre ugovorna odredba jasna, razumljiva i točno određena i na istu su nedvojbeno obje strane pristale.

13. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka Općinski sud u Rijeci u svojoj presudi poslovni broj P-2624/2019-22 od 28. travnja 2022. utvrdio je ništetnom odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 396-103/2006 od 19. travnja 2006. u kojoj je tuženik Addiko bank d.d. ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama. Također je utvrđena ništetnom i odredba čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 396- 103/2006 od 19. travnja 2006. u kojoj je ugovoreno da će tužitelj ZK plaćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika Addiko bank d.d. na dan plaćanja. Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2624/2019-22 od 28. travnja 2022. u točki III. izreke dosuđen je tužitelju ZK iznos od 16.691,63 kn na ime preplate po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a u točki IV. izreke te presude iznos od 49.116,47 kn s osnova ništetne odredbe o valutnoj kamati uvećano za zakonsku zateznu kamatu i to od dospijeća svakog pojedinog specificiranog novčanog iznosa pa do isplate. U pogledu isplate iznosa od 19.772,26 kuna u točki V. izreke presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2624/2019-22 od 28. travnja 2022. u tom dijelu je tužbeni zahtjev tužitelja ZK odbijen. Naime, radi se o iznosu koji se odnosi na činjenicu provedene konverzije kredita, a Dodatak osnovnom Ugovoru o kreditu nije bio predmetom postupaka za zaštitu kolektivnih prava potrošača na koje se tužitelj ZK tijekom postupka pozvao, a suprotan je stavu izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020.

14. Međutim, povodom žalbi obiju stranka ove parnice rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-967/2022-3 od 30. travnja 2025. ukinuta je presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2624/2019-22 od 28. travnja 2022. i predmet je vraćen ovome sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-967/2022-3 od 30. travnja 2025. se između ostaloga navodi: "....11. Međutim, stranke su 7. siječnja 2016. sklopile aneks tog ugovora kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - u nastavku ZID ZPK/15), na način da su ugovor konvertirale uz valutnu klauzulu u EUR. 12. U vezi s pitanjem valjanosti i pravnim učincima sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK/15 izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020.: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ 13. Nadalje, Vrhovni sud u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ističe da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 11/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO), te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, kao i da ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK. 14. Sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (rešenje Ustavnog suda RH broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.). 15. Slijedom iznesenog, kao odlučno u postupku je trebalo utvrditi je li dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, jer ako jeste, radilo bi se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke, te kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana. 16. Pritom je skrenuti pozornost kako se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 također ukazuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. 17. Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. 18. Dakle, potrebno je utvrditi je li konverzija napravljena zakonito i računski točno, iznos preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. ZID ZPK, ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c stavak 1. točka 6. ZID ZPK, ako je on utvrđen, kao i postoje li razlozi eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, te je li njome uspostavljena (ili barem ublažena) narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača. 19. Navedena utvrđenja predstavljaju relevantne okolnosti koje Vrhovni sud RH spominje i u svojem rješenju iz oglednog spora i to kao eventualne osnove za postavljanje deklaratornih i kondemnatornih zahtjeva potrošača koji su konvertirali svoj kredit. 20. Osim toga, za naglasiti je kako u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke pozivajući se na utvrđenja iz parnice "Potrošač" tuženik ima pravo dokazivati kako odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale. Teret dokazivanja te činjenice leži na tuženiku, pa je sud prvog stupnja prije zaključka o nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu dužan izvesti dokaze koje je predložio tuženik na okolnost pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem. 21. Slijedom svega navedenog, dakle, zbog ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pozivom na odredbe članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP, trebalo je ukinuti pobijanu presudu u cijelosti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak. 22. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti učinjenu bitnu povredu, sa strankama raspraviti i utvrditi činjenice na koje je u ovoj odluci ukazano, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, vodeći računa o odredbi članka 338. stavka 4. ZPP, kako bi donio novu, valjano obrazloženu odluku o tužbenom zahtjevu i o troškovima cjelokupnog postupka." Spis je potom dobio novi poslovni broj P-817/2025.

15. U nastavku ovoga parničnog postupka ovaj sud je saslušao u svojstvu stranke tužitelja ZK (list sudskog spisa broj 820). Na ročištu dana 4. lipnja 2025. stranke su učinile nespornim da je sama konverzija tj. Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 396-103/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 7. siječnja 2016. napravljen sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015). Punomoćnik tužitelja ZK je međutim naglasio da nezavisno od toga tužitelj ZK nije u potpunosti obeštećen budući se kamatna stopa trebala mijenjat sukladno promjenama Eurolibora. Zatim oštećen je i s osnova ništetne odredbe po valutnoj klauzuli kao i s osnova što je glavnica u postupku konverzije utvrđena u daleko većem iznosu nego što je trebala, a da su se primjenjivali početni parametri te da se uplatama koje je vršio tužitelj ZK zatvarala nedospjela glavnica.

16. Saslušan na ročištu dana 4. lipnja 2025. u svojstvu stranke tužitelj ZK je iskazao da njemu je trebao stambeni kredit za kupnju stana u [adresa] u [adresa] i to isključivo za osobne potrebe. Naime on je kasnije kupio stan u [adresa] budući mu se proširila obitelj, a negdje od sredine 2023. on je svoj manji stan na [adresa] iznajmio podstanarima. Kada je došao u banku razgovarao je sa nekom muškom osobom i tada je mogao birati između kredita vezanih uz valutnu klauzulu EUR ili CHF. Službenik banke mu je objasnio da mu je povoljnije da zaključi kredit vezan uz valutu CHF budući je manja kamatna stopa, a valuta CHF je stabilna isto kao i euro pa da će mu u budućnosti biti manja rata. Prema tvrdnjama tužitelja ZK on je na tu ponudu pristao budući je imao povjerenje u banku. Nadalje tužitelj ZK je ustvrdio da on ima završen ekonomski fakultet (ugostiteljsko-hotelijerskog smjera) te zna da strane valute osciliraju svaki dan. Međutim on je očekivao neke manje oscilacije, a nije očekivao da u budućnosti tečaj valute CHF u odnosu na kunu bi možda mogao i nekontrolirano porasti, a što se kasnije i dogodilo. Sam ugovor o kreditu kao i kasnije anex je pripremila banka, tako da se radi o tipskom ugovoru koji je on mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Tužitelj ZK tvrdi da je bio i kod javnog bilježnika ali mu sam javni bilježnik nije ništa posebno objašnjavao. Budući je kasnije došlo do enormnog povećanja anuiteta pristao je zaključit aneks tom ugovoru o kreditu budući da su mu se mjesečne otplatne rate tog kredita potom značajno smanjile. Nadalje tužitelj ZK je iskazao da mu je potpuno nejasno na temelju čega se mijenjala kamatna stopa, a niti su mu djelatnici banke to objasnili. Na kraju svoga iskaza tužitelj ZK je učinio nespornim da je dobivao na kućnu adresu pismene obavijesti od tuženika Addiko bank d.d. kada je došlo do promjene kamatne stope, ali naglašava da on na to nije mogao nikako utjecati već je to samo primio na znanje. Sam ugovor o kreditu kao i aneks tome ugovoru on je prvi put vidio kod javnog bilježnika kada je iste i potpisao.

17. Svojim podneskom od 7. srpnja 2025. tužitelj ZK je ponovo specificirao svoj tužbeni zahtjev na načine da je kunske iznose pretvorio u sada važeću valutu u Republici Hrvatskoj tj. u eure. U svom podnesku od 15. srpnja 2025. tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da se on protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva tužitelja ZK tj. s iznosa od 11.249,38 € svojim podneskom od 7. srpnja 2025. tužitelj ZK je sada smanjio svoj tužbeni zahtjev na iznos od 8.723,31 €. Prema utvrđenju ovoga suda u podnesku tužitelja ZK od 7. srpnja 2025. nije došlo ni do kakvog smanjenja tužbenog zahtjeva tužitelja ZK budući tuženik Addiko bank d.d. očito nije još pribrojio i utuženi iznos od 2.624,23 € na strani 6 podneska tužitelja ZK od 7. srpnja 2025. tako da je ukupan zbroj 11.358,54 €.

18. Na ročištu dana 30. rujna 2025. radi ekonomičnosti postupka tuženik Addiko bank d.d. je odustao od svoga dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka. U smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio punomoćnike stranaka da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 30. rujna 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Na tom ročištu punomoćnik tužitelja ZK je predložio usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti na način kako je isti preciziran u tužbi tužitelja ZK od 12. lipnja 2019. i podnesku tužitelja ZK od 7. srpnja 2025. Punomoćnik tuženika Addiko bank d.d. je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti kao neosnovanog.

19. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja ZK je djelomično osnovan.

20. Između stranaka nije sporno da su tužitelj ZK i pravni prednik tuženika Addiko bank d.d. tj. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 396-103/2006 od 19. travnja 2006. kao i Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 396-103/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 7. siječnja 2016. Predmet spora je zahtjev tužitelja ZK za utvrđenje ništetnima dijelova odredbi članka 6. i članka 4. ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 19. travnja 2006. koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu jednostranim odlukama tuženika i valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF), te za isplatu uslijed tih odredbi preplaćenih iznosa kredita, utvrđenje nezakonitima odluka tuženika Addiko bank d.d. o promjenama kamatnih stopa, kao i za isplatu preplaćenog iznosa kredita uslijed nezakonito obračunate glavnice prilikom konverzije tog ugovora.

21. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

22. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Addiko Bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

23. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužitelja ZK. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužitelj ZK nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 396-103/2006 od 19. travnja 2006. budući mu je tuženik Addiko Bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora je bila samo za tužitelja ZK iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

24. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

25. U odnosu na informiranost tužitelja ZK i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Addiko Bank d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužitelj ZK bio u potpunosti informiran u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 396- 103/2006 od 19. travnja 2006. Uostalom to u svom iskazu tvrdi i sam tužitelj ZK čiji iskaz je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit.

26. Iz sadržaja Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 396-103/2006 od 19. travnja 2006. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Addiko Bank d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužitelja ZK. Naime iz iskaza tužitelja ZK razvidno je da kredit je podignut za rješenje stambenog pitanja njega i njegove obitelji.

27. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Addiko Bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Addiko Bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

28. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

29. Nije sporno da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 396-103/2006 od 19. travnja 2006. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

30. Između stranaka nije sporno da je zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 396- 103/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 7. siječnja 2016. i to sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15). Tužitelj ZK ističe da tuženik Addiko bank d.d. nije imao zakonskog uporišta simulirano zatvarati neotplaćenu glavnicu s preplaćenim iznosima koje tužitelj ZK kao potrošač potražuje natrag, jer je za zatvaranje relevantne glavnice bilo dovoljno da potrošač plati anuitete po početnom otplatnom planu. Sve ono što je tužitelj ZK kao potrošač platio povrh početno ugovorenog anuiteta, po njegovoj prosudbi mora mu biti vraćeno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naglašava se da ova konverzija, kakvu je proveo tuženik Addiko bank d.d., nije omogućila tužitelju ZK da bude doveden u položaj kao da takvih odredaba nije bilo, jer tuženik Addiko bank d.d. konverzijom nije vratio niti preplaćene tečajne razlike, niti kamate, niti je platio zakonske zatezne kamate, dakle nije izvršen povrat stečenoga temeljem nepoštenih ugovornih odredaba.

31. Po prosudbi ovoga suda sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 396- 103/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 7. siječnja 2016. prijašnji Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 396-103/2006 od 19. travnja 2006. prestao je postojati pa tužitelj ZK kao korisnik kredita na temelju toga ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika Addiko bank d.d. jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Aneksom uz Ugovor o kreditu broj:

396-103/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 7. siječnja 2016. Tim Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 396-103/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 7. siječnja 2016. su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja ZK je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također valja naglasiti da dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle Vrhovni sud Republike Hrvatske tvrdi da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva te navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Slijedom navedenog sukladno obrazloženjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Pri tome valja naglasiti da načelno prema ustaljenoj sudskoj praksi ako tužitelj može postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev tada on niti nema pravni interes da postavlja neki deklaratorni tužbeni zahtjev. Dakle, raniji Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 396-103/2006 od 19. travnja 2006. je bez ikakvog pravno značaja obzirom da zaključenjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 396-103/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 7. siječnja 2016. stvorena je nova pravna osnova kojom su tužitelj ZK i tuženik Addiko bank d.d. uredili svoj međusobni odnos. Međutim, nezavisno od ovakvog obrazloženja ovaj sud je točki I izreke ove presude meritorno odlučio da su ništetne odredba čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 396-103/2006 od 19. travnja 2006. (gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti) kao i odredba čl. 6. toga ugovora gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i to jednostranom odlukom samog tuženika Addiko bank d.d. Naime, velika većina drugostupanjskih sudova smatra da o tome neizostavno prvostupanjski sud mora donijeti meritornu odluku, a u slučaju odbacivanja toga dijela tužbenog zahtjeva onda se prvostupanjska odluka ukida kako bi prvostupanjski sud donio meritornu odluku. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkama I i II.

32. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. Svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €. S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje meritorne presude poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. između ostaloga navodi: „... 21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 23. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. 24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti. 25. U tom smislu odgovor na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a postavljeno u reviziji glasi: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. ....“

33. Točna je tvrdnja tužitelja ZK da za njega bi bilo povoljnije da nije prihvatio ponudu tuženika Addiko bank d.d. da sklopi Aneks uz Ugovor o kreditu broj:

396-103/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ZK (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 7. siječnja 2016. Međutim tužitelj ZK nije bio dužan sklopiti taj aneks ugovoru o kreditu te po prosudbi ovoga suda sukladno čl. 19.d ZIDZPK/15 bio je u potpunosti informiran kakve će to pravne i ekonomske posljedice za njega polučiti.

34. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, dapače, u to vrijeme, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Revt-249/14-2, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna. Tek je nakon intervencije Ustavnog suda Republike Hrvatske presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 2221/2018. Međutim, valja naglasiti da prema općem pravnom načelu „Ignorantia iuris nocet“ (nepoznavanje prava škodi). To se naravno odnosi i na sam Vrhovni sud Republike Hrvatske jer kada bi on bio nepogrešiv u tumačenju prava ne bi bio potreban Ustavni sud Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava. Naime, potrebno je ponovo naglasiti da rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:

U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.). U obrazloženju svoga rješenja broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „...U odnosu na bit konverzije sadržane u osporenom zakonu, riječ je o ad hoc izvanrednoj i jednokratnoj mjeri kojom se, na zahtjev potrošača – dužnika iz kredita, aktivira mehanizam konverzije detaljno razrađen zakonskim odredbama te se intervenira u već nastale – egzistirajuće – ugovorne odnose zahvaćene eskalirajućom dužničkom krizom i drastičnom ugovornom neravnotežom. Navedena zakonska mjera odnosi se na ograničen broj određenih ugovora sklopljenih prije stupanja na snagu zakona – njih ukupno 58.367 (od kojih je 57.808 konvertirano) s jasno i provjerljivo određenim ugovornim stranama. Zbog navedenih razloga prigovor formalne neustavnosti osporenog zakona na izloženoj osnovi nije utemeljen. ....34.2. U odnosu na izložene prigovore predlagatelja, problematici retroaktivnosti Ustavni sud pristupio je na dvije razine: supstancijalnoj (u odnosu na stvarni i pravni učinak osporene zakonske mjere konverzije na zatečene ugovorne odnose) i formalnopravnoj (s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz članka 90. stavka 5. Ustava kojim je propisano da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje). U odnosu na prvonavedeni aspekt ovog pitanja, Ustavni sud prije svega primjećuje da u skladu s ranije iznesenim utvrđenjima o njegovom bitnom sadržaju, osporeni zakon kao »novo pravno pravilo« ne zahvaća pravne situacije – konkretno, pravne poslove u vezi s CHF kreditima, koji su u cijelosti dovršeni, odnosno realizirani prije njegova stupanja na snagu. Zakon se, naime, ne odnosi na ugovore konzumirane potpunim namirenjem vjerovnikove tražbine ili njezinom konverzijom u drugu valutu vrijednosti (unit of account) prije stupanja na snagu zakona. Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, »Temelji prava Europske zajednice« Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio Đ, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. – 150.), nije riječ o »pravoj (actual)« nego o »prividnoj (apparent)«, odnosno »nepravoj ili kvazi- retroaktivnosti« kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni. Za razliku od prave retroaktivnosti (u smislu gore izloženog konteksta) koja je beziznimno zabranjena, interpretativni pristup Suda EU na bazi teleološkog tumačenja iznimno dopušta kvazi-povratni učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose pod bitnim uvjetom da se cilj mjere – zbog čije realizacije je »novo« pravilo i doneseno – ne bi mogao postići na drugi način. Spomenuta iznimka, prema kojoj mjera može djelovati retroaktivno samo ako legitimni cilj nije moguće na drugi način ostvariti, limitirana je primjenom načela razmjernosti koje u ovom kontekstu traži da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegova stupanja na snagu neophodno za postizanje željenoga cilja. Dakle, bitna je ocjena nužnosti takvog povratnog djelovanja za ostvarivanje proklamiranog cilja. U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu u potpunosti zadovoljeni. Cilj osporenog zakona u pravno suštinskom smislu bio je osigurati da kreditne institucije kao davatelji CHF kredita podliježu istom sustavu temeljnih načela obveznog prava kao i potrošači CHF kredita (posebice, načelu jednakosti ugovornih činidaba, kao i načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu) bez da se pritom naruši ekonomska (euro) supstanca kreditnih institucija, a što nedvojbeno ne bi bio slučaj kad osporena zakonska mjera ne bi djelovala povratno na zatečene ugovorne odnose. Bilo je nužno onemogućiti da valutnom klauzulom u švicarskim francima kreditne institucije ishode dominantan ekonomski položaj u odnosu na potrošače uslijed »ekscesnog« djelovanja valutne klauzule s obzirom na nepovoljnu konstelaciju ekonomsko-monetarnih okolnosti koje su rezultirale drastičnom aprecijacijom valute ugovora u sinergijskom učinku s varijabilnom kamatnom stopom promjenjivom na osnovi jednostrane odluke kreditnih institucija. Opisanu nužnost nije bilo moguće postići bez zahvaćanja u konkretne i egzistentne ugovorne odnose. S obzirom na utvrđenja izložena u točki 29.2. rješenja u vezi sa zakonskom svrhom (ratio legis) valutne klauzule i razumnim te na pravu zasnovanim očekivanjima ugovornih strana, Ustavni sud ocjenjuje da je ispunjen i dodatni uvjet dopuštenog povratnog učinka osporene zakonske mjere – poštovanje legitimnih očekivanja zainteresiranih adresata. ....“ Prema čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/1999, 29/2002) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Iz navedenih razloga ovaj prvostupanjskom ovaj sud nije u mogućnosti prihvatiti obrazloženja iz ukidnih rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to: a) poslovni broj: Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojima potrošači imaju pravo na puno obeštećenje i b) poslovni broj Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. godine prema kojima potrošači nakon konverzije imaju pravo samo na zatezne kamate do dana konverzije. Naravno ukoliko u budućnosti sam Ustavni sud Republike Hrvatske promijeni svoj pravni stav (bilo samoinicijativno ili uslijed upliva Europskog suda za ljudska prava) takvu promjenu će respektirati i ovaj prvostupanjski sud.

35. Uzgred valja konstatirati da ukoliko bi se udovoljilo tužbenim zahtjevima onim potrošačima koji su inicijalno sklopili daleko rizičniji kreditni proizvod, a kasnije ga retroaktivno „pretvorili“ u eurski ugovor sukladno ZIDZPK/15 onda bi oni došli u daleko povoljniji položaj nego oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili kredite vezano za valutnu klauzulu u eurima gdje je kamatna stopa bila znatno viša nego kod kredita vezanih za valutnu klauzulu CHF. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kada bi se isto doslovno shvatilo ispada da nema nikakve opasanosti od prigovora zastare tako da i oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili uz valutnu klauzulu eur i gdje su banke također jednostrano mijenjale kamatnu stopu višu od one početno ugovorene kada god to požele mogu podignuti tužbu radi svoga obeštećenja zbog preplaćenih iznosa u vidu razlike između inicijalne kamate i one više sve uz zatezne kamatne na tako izračunate iznosa od dana preplate svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate. Naime, zastara u tom slučaju bi im valjda tekla tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovoreno da banka može jednostrano bez nekih egzaktnih kriterija jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Naravno ni tada oni ne bi bili u potpunost obeštećeni jer i ona inicijalna kamata u to vrijeme im je bila viša nego da su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF pa bi ih se valjda i u tom dijelu trebalo obeštetiti. Zaključno valja naglasiti da cilj ZIDZPK/15 je htio pomoći korisnicima kredita koji su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF i kako bi se u startu preventivno zaustavili predvidivi budući brojni sporovi što se očito nije postiglo nego štoviše i sama neujednačena sudska praksa dodatno generira još i veću količinu budućih sporova. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom III.

36. U svezi parničnog troška valja citirati obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u njegovoj meritornoj presudi poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. gdje se između ostaloga navodi: „...27. Odluke se o parničnom trošku temelje na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, revizijski sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice S i Ć, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka provedenog pred nižestupanjskim sudovima. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, a o spornom se pitanju revizijski sud još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh....“ Ovaj prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća takvo obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV.

U Rijeci 28. listopada 2025.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužitelja ZK i

- pun. tuženika Addiko Bank d.d.