REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-10574/19-38

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Lani Marii Milić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći Ž461/21, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 23. rujna 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika RI, odvjetničkog vježbenika, dana 28. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužitelju ŽI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 123,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 6,72 eura od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,64 eura od 02. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,51 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,56 eura od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,64 eura od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,56 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,55 eura od 02. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,65 eura od 01. prosinca 2000. godine do isplate,

- iznos od 6,72 eura od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,82 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,80 eura od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,97 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,93 eura od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,97 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 7,43 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 7,33 eura od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 7,66 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate te na

- iznos od 7,51 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 01. svibnja 2009. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužitelju ŽI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 5.675,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 2,82 eura od 01. ožujka 2005. godine do isplate,

- iznos od 3,71 eura od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,46 eura od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 8,99 eura od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 10,53 eura od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,93 eura od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,70 eura od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 1,24 eura od 02. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 1,40 eura od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 1,79 eura od 01. prosinca 2000. godine do isplate,

- iznos od 5,81 eura od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 11,08 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 9,81 eura od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 18,87 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 16,91 eura od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 19,06 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 43,17 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 37,83 eura od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 55,66 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 47,73 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 39,24 eura od 02. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 64,27 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 75,57 eura od 05. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 64,86 eura od 04. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 69,15 eura od 16. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 58,92 eura od 04. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 70,94 eura od 06. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 90,08 eura od 07. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 93,14 eura od 11. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 137,76 eura od 08. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 98,28 eura od 13. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 93,31 eura od 03. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 90,32 eura od 02. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 86,36 eura od 15. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 93,44 eura od 07. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 100,61 eura od 07. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 100,11 eura od 06. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 96,91 eura od 02. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 97,56 eura od 07. svibnja 2012. godine do isplate

- iznos od 101,60 eura od 08. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 97,30 eura od 06. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 98,56 eura od 07. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 95,61 eura od 06. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 91,68 eura od 03. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 98,13 eura od 08. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 96,41 eura od 07. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 98,34 eura od 07. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 91,22 eura od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 90,18 eura od 12. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 96,92 eura od 10. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 90,85 eura od 08. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 84,19 eura od 04. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 86,90 eura od 18. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 88,59 eura od 27. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 89,61 eura od 09. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 92,19 eura od 21. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 94,62 eura od 06. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 96,54 eura od 06. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 92,45 eura od 08. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 88,37 eura od 06. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 89,48 eura od 08. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 88,97 eura od 09. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 87,40 eura od 06. svibnja 2014. godine do isplate

- iznos od 85,91 eura od 11. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 87,66 eura od 08. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 91,11 eura od 11. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 92,69 eura od 06. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 91,50 eura od 07. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 95,11 eura od 04. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 96,01 eura od 03. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 96,79 eura od 08. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 97,03 eura od 05. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 97,03 eura od 03. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 97,03 eura od 21. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 97,03 eura od 21. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 97,03 eura od 01. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 97,03 eura od 09. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 97,03 eura od 22. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 97,03 eura od 08. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 01. ožujka 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, naknaditi tužitelju ŽI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.269,31 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. listopada 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 696,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 6,23 eura od 02. travnja 2005. godine do isplate,

- iznos od 5,32 eura od 02. svibnja 2005. godine do isplate,

- iznos od 6,30 eura od 02. lipnja 2005. godine do isplate,

- iznos od 12,66 eura od 02. srpnja 2005. godine do isplate,

- iznos od 14,20 eura od 02. kolovoza 2005. godine do isplate,

- iznos od 4,93 eura od 02. rujna 2005. godine do isplate,

- iznos od 6,61 eura od 02. listopada 2005. godine do isplate,

- iznos od 7,19 eura od 02. studenog 2005. godine do isplate,

- iznos od 7,54 eura od 02. prosinca 2005. godine do isplate,

- iznos od 7,22 eura od 02. siječnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 10,09 eura od 02. veljače 2006. godine do isplate,

- iznos od 170,71 eura od 02. ožujka 2006. godine do isplate,

- iznos od 12,52 eura od 02. travnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 14,57 eura od 02. svibnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 13,79 eura od 02. lipnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 13,04 eura od 02. srpnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 14,53 eura od 02. kolovoza 2006. godine do isplate,

- iznos od 14,99 eura od 02. rujna 2006. godine do isplate,

- iznos od 12,38 eura od 02. listopada 2006. godine do isplate,

- iznos od 13,23 eura od 02. studenog 2006. godine do isplate,

- iznos od 13,08 eura od 02. prosinca 2006. godine do isplate,

- iznos od 14,29 eura od 02. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 17,74 eura od 02. veljače 2007. godine do isplate,

- iznos od 20,06 eura od 02. ožujka 2007. godine do isplate,

- iznos od 18,99 eura od 02. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 19,62 eura od 02. svibnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 25,49 eura od 02. lipnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 26,93 eura od 02. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 28,83 eura od 02. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 28,82 eura od 02. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 26,21 eura od 02. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 30,09 eura od 02. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 30,19 eura od 02. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 27,46 eura od 02. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 27,76 eura od 02. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 23,20 eura od 02. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 19,11 eura od 02. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 15,07 eura od 02. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 24,54 eura od 02. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 27,17 eura od 02. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 24,30 eura od 02. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 30,03 eura od 02. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 28,74 eura od 02. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 23,08 eura od 02. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 16,67 eura od 02. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,40 eura od 02. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 2,94 eura od 02. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 2,82 eura od 02. studenog 2009. godine do isplate te na

- iznos od 3,23 eura od 02. prosinca 2009. godine do isplate.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 27.381,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj dana 04. siječnja 2005. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 5102167306 s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF, s time da su naknadno dana 10. veljače 2006. godine sklopili Aneks Ugovoru o kreditu, a dana 21. listopada 2009. godine Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu, da bi dana 29. veljače 2026. godine sklopili Aneks broj 3 Ugovoru o kreditu. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je kamatna stopa predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena kao promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kreditora, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, a niti su predviđeni egzaktni parametri i metoda na temelju kojih kreditor donosi odluku o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je ta ugovorna odredba ništetna i nepoštena. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima, što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužitelja je istaknuo kako se sklapanjem Aneksa broj 3 Ugovoru o kreditu broj 5102167306 od 29. veljače 2016. godine, kojim je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita, tužitelj nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje predmetnog Aneksa broj 3 Ugovoru o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, koje stajalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine i poslovni broj Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. godine, s time da je isto stajalište zauzeo i Sud EU u predmetu poslovni broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine i poslovni broj C-118/17. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 03. lipnja 2025. godine zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 123,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 5.675,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i to s više osnova, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja, jer je eventualno potraživanje tužitelja po predmetnom Ugovoru o kreditu u zastari. Naime na zahtjev tužitelja ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imaju u vidu plaćanja koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom članka 230. Zakona o obveznim odnosima, a tužba je podnesena dana 13. lipnja 2019. godine, protekom više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da odlučnu činjenicu koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu je da su tužitelj i tuženik dana 29. veljače 2016. godine sklopili Aneks broj 3 Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim su stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužitelja koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro. Naime Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Gos-1/19 konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata, jer Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle korisnici kredita u CHF koji su svoje obveze konvertirali sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u obveze s naslova ugovora o kreditu u eur nemaju pravni interes za vođenjem postupaka usmjerenih na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da su presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kao i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18, nepravilne i nezakonite, što potvrđuje i odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C- 243/20, jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naprotiv osim što se o navedenoj ugovornoj odredbi pregovaralo, ujedno su tužitelju prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja tog Ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF te je tuženik tužitelja, kao uostalom i druge potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli obrascima, u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, a ujedno je svakodnevno bilo moguće provjeriti tečaj određene valute na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Inače tuženik nije ostvario, niti može ostvarit ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasivši da je i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, lako uočljiva i razumljiva te je mijenjanja sukladno Metodologiji, istaknuo da tuženik nije bio nepošten, pa tužitelj niti ne može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu na pojedinačne iznose od dana plaćanja čak i slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe Ugovora o kreditu i ocijenio osnovnim postojanje potraživanja tužitelja, što se spori u cijelosti. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući prigovor radi prijeboja na ime tzv. negativnih tečajnih razlika u iznosu od 696,91 eura s pripadajućom zateznom kamatom predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Aneksa broj. 1 (slovima: jedan) Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 29. veljače 2016. godine (list 5-6 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa broj 3 Ugovoru o kreditu broj 5102167306 od 29. veljače 2016. godine (list 7-8 spisa), u presliku Aneksa Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102167306 od 10. veljače 2006. godine (list 9-11 spisa), u presliku Aneksa broj I Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102167306 od 03. rujna 2009. godine (list 12 spisa), u presliku solemniziranog Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 30. prosinca 2004. godine (list 13-14 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102167306 od 24. prosinca 2004. godine (list 15-18 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška], broj [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] (list 18 spisa), u presliku Ugovora o prodaji nekretnine od 15. prosinca 2004. godine (list 19-20 spisa), u presliku izvatka iz sudskog registra (list 20-22 spisa), u presliku pregleda prometa po partiji kredita 5102167306 za razdoblje od 15.1.2005. do 29.9.2015. (list 23-30 spisa), u presliku pregleda prometa po partiji kredita 5102167306 za razdoblje od 1.9.2015. do 9.5.2019. (list 31-33 spisa), u presliku informacija o valutnoj klauzuli i kretanju tečaja EUR-a (list 34 spisa), u presliku nacrta Aneksa broj XX Ugovora o kreditu broj XXXXXXXXXX (list 35-37; stranica 216-221 spisa), u presliku obrasca za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list 38; stranica 179-182 i 214-215 spisa), u presliku Izračuna konverzije kredita broj 5102167306 (dalje: CHF Kredit) na dan 30.9.2015. (list 39-40; stranica 204-207 spisa), u presliku pregleda po kreditu (list 41-43 spisa), u presliku obavijesti o Izračunu konverzije kredita s otplatnim planom (list 44-47; stranica 200-203 spisa), u presliku obavijesti o kreditu i o promjenama kamatne stope s otplatnim planom (list 48-92; stranica 270- 302 i 304 spisa), u presliku sudske prakse (list 103-114, 153-154; stranica 173-178, 183-199, 224-243, 347-372, 416-434 i 437-441spisa), u presliku objavljenih članaka (list 115-119, 136-146, 151-152; stranica 244-252 i 257-269 spisa), u presliku promotivnih materijala (list 120-135, 147-150; stranica 222-223 spisa), u presliku izvoda prometa po računu (stranica 253 spisa), u presliku Ugovora o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj 2402006-1031262160 / 85406010- 8300605680 od 03. siječnja 2005. godine (stranica 254 spisa), u presliku Zahtjeva za promjenu uvjeta kredita od 23. siječnja 2020. godine (stranica 303 spisa), u presliku Aneksa broj 4 Ugovora o kreditu broj 5114130108 od 17. veljače 2020. godine (stranica 305-307 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 373-374 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 381-396 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 443 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor dana 24. prosinca 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 110.124,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 360 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,99%, koja je promjenjiva sukladno „važećim odlukama Banke“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 29. veljače 2016. godine sklopili Aneks broj 3 Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužitelja, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, prigovor zastare potraživanja, kao i pitanje da li tuženik ima potraživanje prema tužitelju.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 03. lipnja 2025. godine smanjio dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 27.381,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika nije očitovao pristaje li na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva, pa se smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom broj 3 Ugovoru o kreditu broj 5102167306 od 29. veljače 2016. godine (list 7-8 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa broj 3 Ugovoru o kreditu broj 5102167306 od 29. veljače 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, a niti je određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne, kao i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 373-374 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je kredit podigao radi rješavanja stambenog pitanja, ponudili su mu samo kredit u valuti CHF, jer za traženi iznos kredita nije bio kreditno sposoban u nekoj drugoj valuti, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali ga nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, a niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da prije sklapanja Ugovora o kreditu nije pokušao pregovarati da kamatna stopa bude fiksna, s time da mu nisu objasnili u banci, a niti javni bilježnik, iz kojeg razloga se ta promjenjiva kamatna stopa može mijenjati. Nastavno dijelu iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio stan u kojem je stanovao sa svojom djecom otprilike 10-tak godina, a u tom stanu su ostali živjeti sinovi, koji dakako za to ne plaćaju nikakvu naknadu, s time da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate, a isti je u cijelosti otplatio misli 2018. godine ili 2019. godine, bio je zaposlen u Zadružnom savezu Hrvatske, nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva, a niti je na adresi ovog stana bilo registrirano sjedište bilo čijeg obrta ili trgovačkog društva. Jednako tako sudu je razumljiv i dio iskaza tužitelja da je pristao na konverziju, iako mu u banci nisu ništa objašnjavali, jer mu se time ipak smanjila mjesečna rata kredita. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO- a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 13. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 381-396 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 185,58 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 934,07 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 123,97 eura za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 42.761,78 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 5.675,46 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -969,91 eura, s time da je Aneksom broj 3 Ugovora o kreditu utvrđen manje uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u eur na dan 29. veljače 2016. godine te iznosi -5.548,51 eura.

14. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke na način da punomoćnik tužitelja nije imao nikakvih prigovora, za razliku od punomoćnika tuženika, koji je istom prigovorio u dijelu kojim je sudski vještak utvrdio manje plaćene iznose s osnove promjenjive kamatne stope, kao i u dijelu u kojem je sudski vještak u razdoblju od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje primjenjivao zakonski fiksiranu kamatnu stopu od 3,23%.

15. Sudski vještak financijske struke Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 23. rujna 2025. godine (stranica 443 spisa) navodeći da u cijelosti ostaje kod danog nalaza i mišljenja, s time da je naglasio da je vezano uz kamatnu stopu od 3,23% postupio po zadatku vještačenja, a ujedno je u pitanju zakonska kamatna stopa koja se primjenjuje na sve stambene kredite u CHF-u od 01. siječnja 2014. godine.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen. Nastavno u odnosu na navode punomoćnika tuženika da je sudski vještak primjenjivao kamatnu stopu od 3,23%, iako je početno ugovorena kamatna stopa od 4,99% treba naglasiti da je odredbom članka 11 b Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13, 78/15, 128/22 i 156/23 – u daljnjem tekstu ZPK-a) propisana maksimalna kamatna stopa na stambene kredite u valuti euro i u valuti CHF koja ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u RH određene za svaku valutu uvećane za 1/3, što za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF iznosi 3,23%, koja se primjenjuje od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje. Dakle imajući na umu navedenu zakonsku odredbu sud je utvrdio da je sudski vještak opravdano od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje pri izračunu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope umjesto početno ugovorene kamatne stope od 4,99% primjenjivao maksimalno dopuštenu zakonsku kamatnu stopu od 3,23%.

17. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa broj 3 Ugovoru o kreditu broj 5102167306 od 29. veljače 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različiti, nepovoljan položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status.

18. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 123,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 5.675,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 123,97 eura, dok ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 5.675,46 eura, sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope utuženi iznos od 123,97 eura te na ime preplate po osnovi valutne klauzule utuženi iznos od 5.675,46 eura. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Dakle tužitelj na utužene preplaćene iznose na ime promjenjive kamatne stope i valutne klauzule može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate.

19. Naprotiv u odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo već u odgovoru na tužbu, a konačno postavio podneskom od 18. lipnja 2025. godine sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 696,91 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom odnosi na tzv. negativne razlike, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu, jer osim što tuženik nije potrošač, nego trgovac, pa se niti ne može pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ujedno tužitelj po osnovi tzv. negativnih razlika niti ništa nije stekao da bi isto bio obvezan vratiti, isplatiti tuženiku.

20. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 123,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, kao i na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 5.675,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 696,91 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II. i točkom IV. izreke presude.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.269,31 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 13. lipnja 2019. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 15. listopada 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 21. listopada 2020. godine u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 2.), troška sastava podneska od 16. veljače 2022. godine u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. točka 4.), troška sastava podneska od 15. svibnja 2023. godine u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 31. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 20. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 03. lipnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 17. srpnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 23. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 387,50 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 331,81 eura te troška. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 28. listopada 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

22. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 04. lipnja 2020. godine i podneska od 04. rujna 2023. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer spisu niti ne prileži podnesak punomoćnika tužitelja od 04. lipnja 2020. godine te od 04. lipnja 2023. godine, pa tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 20. lipnja 2022. godine, podneska od 26. rujna 2022. godine, podneska od 15. svibnja 2023. godine, podneska od 11. rujna 2023. godine, zatim podneska od 28. rujna 2023. godine, podneska od 17. listopada 2023. godine, podneska od 09. studenog 2023. godine, kao i podneska od 10. siječnja 2024. godine, podneska od 06. veljače 2024. godine i podneska od 19. svibnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik tužitelja požurivao postupanje u ovom parničnom postupku zakazivanjem ročišta, odnosno požurivao je sudskog vještaka na izradi nalaza i mišljenja, što je bilo apsolutno nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, a što rezultira time da tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka, nego je dužan sam snositi trošak sastava tih podnesaka. Naime osim što sud zakazuje ročišta bez pismenog prijedloga stranaka ali prema raspoloživim terminima, treba posebno naglasiti da je punomoćnik tužitelja ujedno znao, odnosno morao znati da je vezano uz pravo potrošača s konvertiranim kreditima na isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Vrhovni sud Republike Hrvatske trebao donijeti jedinstveni pravni stav iz kojeg razloga u ovom parničnom postupku u određenom periodu niti nisu određivana ročišta, kao uostalom i u drugim parničnim postupcima potrošača s konvertiranim kreditima, iz kojeg razloga je većina takvih parničnih postupka bila u prekidu. Nastavno zahtjev tužitelja za naknadom troška zastupanja na ročištu 21. listopada 2020. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 500,00 eura, jer se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, pa tužitelj može osnovano zahtijevati naknadu troška zastupanja na tom ročištu po Tbr. 9. točci 2., što je tužitelju imajući na umu vrijednost predmeta spora i dosuđeno. Nadalje i zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 245,53 eura sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj niti nije platio sudsku pristojbu na tužbu, za koju je u međuvremenu nastupila zastara. Nastavno treba naglasiti da sud odluku o naknadi troškova parničnog postupka donosi sukladno vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, uspjehu u sporu i Tarifi, kao i sukladno odredbi članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a, s time da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev smanjen, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe i to za iznos od 27.381,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

23. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.

24. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 01. ožujka 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 28. listopada 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 28. listopada 2025. godine