Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-550/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ŽS, zbog kaznenog djela iz čl. 232. st. 3. u vezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015. i 61/2015., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog ŽS podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovnog broja: K-306/2019-40 od 19. studenoga 2025., na sjednici 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženika ŽS kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Sisku presudom poslovni broj: K-306/2019-40 od 19. studenoga 2024., proglasio je krivim optuženog ŽS, zbog kaznenog djela protiv imovine, utajom iz čl. 232. st. 3. u svezi st. 1. KZ/11 te ga je na temelju čl. 232. st. 3. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, s time da mu je na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda, tako da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u roku od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24, dalje: ZKP/08-24 – u svezi čega valja primijetiti da je sud prvog stupnja propustio navesti puni naziv tog zakona te brojeve "Narodnih novina" u kojima je isti objavljen zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama), oštećeno trgovačko društvo Porsche leasing d.o.o. je s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućeno u parnicu.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08-24 optuženik je oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. – 6. ZK/08-24, te nagrade i nužnih izdataka branitelja.

2. Protiv te presude žalbu podnosi optuženi ŽS po braniteljici po službenoj dužnosti Sandri Mandić Jurić, odvjetnici, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da nadležni županijski sud prihvati žalbu, preinači pobijanu presudu na način da ga oslobodi optužbe, ili, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje.

3. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 70/25, dalje: ZKP/08-25) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-550/2025-3 od 18. rujna 2025. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prije svega, ovaj žalbeni sud primjećuje da optuženik ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-24 obrazlaže uopćenim tvrdnjama kojima ustvari samo parafrazira zakonski tekst citirane odredbe, s time da takve uopćene navode u daljnjem tekstu žalbe ne konkretizira niti posebno obrazlaže.

5.1. Žalitelj nije u pravu niti kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka time što je na raspravi bez suglasnosti stranaka pročitao iskaze svjedoka JS i PS dane pred ODO u Sisku.

5.2. Naime, iz zapisnika s rasprave od 23. srpnja 2024. proizlazi da je iskaz svjedokinje JS dan kod ODO-a u Sisku pročitan iz razlog jer je svjedokinja na raspravi navela da se zbog proteka vremena više ne sjeća svih detalja koje je iznijela u tom iskazu, dok iz zapisnika s rasprave od 17. listopada 2024. proizlazi da je iskaz svjedoka PS pred ODO-om u Sisku pročitan iz razlog što su u njegovom iskazivanju na raspravi uočena određena odstupanja u odnosu na njegov raniji iskaz, a u kakvim situacijama je sud ovlašten pročitati ranije iskaze svjedoka bez suglasnosti stranaka.

5.3. Naime, iz odredbe iz čl. 426. ZKP/08-25 (na koju se sud prvog stupnja i pozvao kod donošenja odluke o čitanju ranijih iskaza navedenih svjedoka) jasno proizlazi da je sud u situaciji kada je svjedok na prijašnjem ispitivanju tijekom dokazne radnje naveo činjenice kojih se više ne sjeća ili ako na raspravi odstupi od svog ranijeg iskaza ovlašten pročitati njegov prijašnji iskaz ili dio tog iskaza, i to bez suglasnosti stranaka.

6. Nadalje, ovaj drugostupanjski sud uočava da optuženik u žalbi uvodno istaknutu žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona u njezinom daljnjem tekstu također ne konkretizira niti posebno obrazlaže, s time da je povodom njegove žalbe, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08-25, pobijana presuda ispitana i po službenoj dužnosti, te nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-25, niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-25).

7. Optuženik nije u pravu kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na kojem temelji svoju odluku.

7.1. Žalitelj u bitnome smatra da ne postoji niti jedan dokaz da je počinio predmetno kaznenog djelo, budući da se sporni automobil u kritično vrijeme nalazio u detenciji druge osobe – BS, a koji je tu činjenicu i sam priznao u svome iskazu.

7.2. S time u svezi, optuženik smatra da u situaciji kada se sporno vozilo koje je predmet ugovora o leasingu nalazi u detenciji druge osobe, počinitelj kaznenog djela utaje može biti jedino i isključivo osoba koja je u vrijeme počinjenja djela bila u njegovom posjedu (detenciji).

7.3. Uz to, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud prilikom izvođenja zaključka o odlučnim činjenicama zanemario okolnost da on osobno nije sklopio inkriminirani ugovor o leasingu, već da je isti sklopilo trgovačko društvo Medofon d.o.o.

7.4. Nadalje, optuženik upire da je društvo Medafon d.o.o. u vrijeme kada je predmetno vozilo dalo na korištenje svom radniku BS bilo u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu istog, te da je imenovani, kada je stupio u njegov posjed, stekao pravni status detentora istog.

7.5. Naposljetku, optuženik ističe da je po raskidu inkriminiranog ugovora, u svojstvu direktora TD Medofon d.o.o., o toj činjenici odmah obavijestio BS i zatražio od njega da sporno vozilo vrati, što on, međutim, nije učinio.

8. Suprotno optuženiku, prvostupanjski sud je na temelju sveobuhvatne, pažljive i kritičke analize svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, te pravilne ocjene njihove vjerodostojnosti, s pravom zaključio da je u ovom slučaju na izvjestan način dokazano da je upravo optuženik, kako u objektivnom tako i subjektivnom smislu, ostvario sva bitna obilježja terećenog kaznenog djela.

8.1. Prije svega, a vezano za žalbene tvrdnje kojima žalitelj sugerira da je isključena njegova kaznena odgovornost za predmetno kazneno djelo iz razloga što inkriminirani ugovor o leasingu nije sklopio osobno, već u svojstvu direktora trgovačkog društva Medofon d.o.o., valja primijetiti da formalni ugovorni odnos sam po sebi nije odlučan za postojanje kaznene odgovornosti za počinjenje predmetnog djela.

8.2. Naime, činjenica da je ugovor o leasingu sklopila pravna osoba sama po sebi ne isključuje kaznenu odgovornost fizičke osobe koja je u ime i za račun te pravne osobe faktično poduzimala radnje raspolaganja predmetom leasinga, budući da se u takvom slučaju kaznena odgovornost ne veže na status optuženika kao direktora, već uz njegovo konkretno postupanje i namjeru u odnosu na predmet kaznenog djela.

8.3. Nadalje, a vezano za žalbene tvrdnje kojima se upire da je predmetno vozilo u trenutku njegovog oduzimana bilo u posjedu (detenciji) svjedoka BS, a što po mišljenju žalitelja isključuje njegovu kaznenu odgovornost za terećeno kazneno djelo, prvenstveno valja primijetiti da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kao nesporno da je optuženik za raskid inkriminiranog ugovora o leasingu saznao još u prosincu 2016. tako da je već tada za njega nastala obveza vraćanja spornog automobila, budući da je u međuvremenu otpala pravna osnova na temelju koje je taj automobil bio u posjedu njegovog društva i na osnovu koje je kao direktor tog društva raspolagao s istim.

8.4. Povezujući navedeno sa iskazom svjedoka BS u dijelu gdje navodi da je predmetno vozilo držao u svojem posjedu kakvih 6-8 mjeseci prije nego što mu je oduzeto (17. listopada 2017. u Njemačkoj), te da mu je isto na korištenje dao optuženik iz razloga jer si je s njime bio dobar, a i surađivao je s njegovom tvrtkom Medofon d.o.o., jasno proizlazi da je imenovani svjedok predmetno vozilo dobio na korištenje od optuženika najranije u veljači 2017., dakle, u vrijeme kada žalitelj, kao direktor trgovačkog društva Medofon d.o.o., više nije imao valjanu pravnu osnovu za držanje i raspolaganje s tim vozilom, budući da je za raskid inkriminiranog ugovora o leasingu saznao još u prosincu 2016. te je već tada za njega nastala obveza vraćanja spornog automobila leasing društvu.

8.5. Prema tome, žalbene tvrdnje optuženika da je društvo Medofon d.o.o. u vrijeme kada je predmetno vozilo dalo na korištenje svom radniku BS bilo u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu istog ukazuju se kao neosnovane i u suprotnosti s izloženim rezultatima dokaznog postupka, s time da se imajući u vidu ranije izloženi sadržaj iskaza svjedoka BS (u svezi čega valja primijetiti da optuženik u žalbi ne osporava njegovu vjerodostojnost) kao neosnovane i suprotne rezultatima dokaznog postupka ukazuju i žalbene tvrdnje optuženika prema kojima je imenovani svjedok u vrijeme kada mu je sporno vozilo dano na korištenje bio zaposlenik društva Medofon d.o.o.

8.6. Imajući na umu činjenicu da je optuženik inkriminirano vozilo dao na raspolaganje svjedoku u vrijeme kada kao direktor tog trgovačkog društva Medofon d.o.o. više nije imao valjanu pravnu osnovu za njegovo držanje i raspolaganje, budući da je za raskid inkriminiranog ugovora o leasingu saznao još u prosincu 2016. te da je već tada za njega nastala obveza vraćanja spornog automobila leasing društvu, a kakvo njegovo postupanje po stavu ovog žalbenog suda upućuje na jasan zaključak da je s istim, ignorirajući pritom svoju obvezu njegovog vraćanja leasing kući, raspolagao kao da je njegovo, tada se kao irelevantno ukazuje pitanje je li, i ako da, točno kada optuženik tražio od svjedoka BS da predmetni automobil vrati leasing kući, u svezi čega prvostupanjski sud pravilno uočava da iz dokumentacije koju je u spis dostavio optuženik proizlazi da njegova e-mail korespondencija glede povrata vozila datira tek od listopada 2017., dakle, 10 mjeseci nakon što je saznao za raskid inkriminiranog ugovora o leasingu i s time povezanu obvezu vraćanja predmeta leasinga.

8.7. U svezi potonjeg, ovaj žalbeni sud dodatno uočava da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je navedena e-mail korespondencija uslijedila tek nakon što je leasing kuća, budući da optuženik dragovoljno nije vratio vozilo, poduzela odgovarajuće pravne korake za njegov povrat.

8.8. Slijedom svega navedenog žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena.

9. Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji, koju žalbenu osnovu ne konkretizira niti posebno obrazlaže.

9.1. Prije svega, po ocijeni ovog žalbenog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti važne za odluku o vrsti i mjeri kaznene sankcije, te proces njezine individualizacije.

9.2. Slijedom toga, a polazeći od stupnja krivnje s kojim je počinio terećeno kazneno djelo (izravna namjera prvog stupnja), prvostupanjski sud je cijeneći optuženiku kao olakotno činjenicu da do sada nije bio kazneno niti prekršajno osuđivan, dok otegotnih okolnosti na njegovoj strani nije našao, pravilno postupio kada ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, uz izricanje uvjetne osude prema kojoj se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od 2 godine ne počini novo kazneno djelo.

9.3. Budući da takvu kaznenu sankciju, kako u pogledu vrste tako i mjere, i ovaj žalbeni sud nalazi u svemu primjernoj utvrđenim okolnostima o kojima ovisi odluka o vrsti i mjeri kaznene sankcije, te proces njezine individualizacije i podobnom za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja, i to kako glede zahtjeva generalne, tako i specijalne prevencije, to se kao neosnovana ukazuje i žalba optuženika u navedenom pravcu.

10. Kako slijedom svega navedenog žalba optuženika nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-25 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-25 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Kolenko

U zamjenu potpisao sudac

Igor Pavlic