Poslovni broj: P-3424/2020-34
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ani Ćurković Dražić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijalista Verice Brebrić Ćosić, u pravnoj stvari tužitelja ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv I tuženika Hrvatska poštanska banka iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, i II tuženika CROATIA osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupan po opunomoćeniku Kristini Raguž Mandurić, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog I i II tuženog, dana 28. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se I tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.874,47 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:
- 18,14 EUR od dana 1. ožujka 2011.,
- 81,49 EUR od dana 1. travnja 2011.,
- 919,39 EUR od dana 1. srpnja 2011.,
- 379,74 EUR od dana 1. kolovoza 2011.,
- 475,72 EUR od dana 1. listopada 2011. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na II tuženika Croatia osiguranje koji glasi: "Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862 isplatiti tužitelju DUSPARA MARIO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.331,19 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 2012. do isplate po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12a. st.2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate prema članku čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana."
III. Nalaže se I tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,21 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 28. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tužitelju naknaditi II tuženiku Croatia osiguranje d.d. troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR u roku od 15 dana.
V. Odbija se zahtjev I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. za naknadom troškova parničnog postupka kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva naznačena u podnesku od 29. ožujka 2025..
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s I tuženikom Hrvatska poštanska banka d.d. (pravni sljednik Volksbank d.d.) dana 27. ožujka 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 215984 prema kojem je I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.210,16 CHF prema srednjem tečaju HNB-a. Ugovorom o kreditu ugovorena je i promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 6,10 % godišnje te koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d.. Uslijed ništetnih promjena kamatnih stopa kao i promjena CHF/HRK tečaja zbog kojeg je došlo do otežane otplate kredita I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. je 9. veljače 2012. otkazao Ugovor o kreditu te se naplatio od II tuženika Croatia osiguranje d.d. 19. travnja 2015.. U kartici prometa vidljivo je kako je I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. regresnu naplatu od II tuženika Croatia osiguranje d.d. zaveo kao "NAKNADA ŠTETE KRE-506-2012/1" u iznosu od 107.181,46 HRK. Navodi da je otplatu kredita nastavio kod II tuženika Croatia osiguranje d.d. kome je isplatio cjelokupan preostali iznos kredita. Smatra da su u Ugovoru o kreditu korištene nepoštene ugovorne odredbe i poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013., drži ništetnima dio odredbe Ugovora o tome da je kamatna stopa promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d.. Tužitelj nadalje ističe da je u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno također i da je I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužitelj smatra ništavim i odredbe Ugovora u valutnoj klauzuli. U odnosu na II tuženika Croatia osiguranje d.d. ističe kako je nakon otkazivanja Ugovora od kreditu od strane I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. tužitelj pozvan na plaćanje preostalog iznosa kredita, a koji je bio višestruko veći iz razloga što u obračun dospjelog potraživanja nije obračunata niti ništetnost promjena kamatnih stopa niti ništetnost samog CHF tečaja. Tužitelj navodi da je preostali iznos uplatio na račun II tuženika Croatia osiguranje d.d., međutim, osim potvrde da je kredit u potpunosti otplaćen, nikakvu drugu dokumentaciju nije zaprimio. Nakon što je zatražio od II tuženika Croatia osiguranje d.d. dostavu dokumentacije, odgovoreno mu je od strane odvjetnice Kristine Raguž Mandurić specificirajući datum i iznos uplate, međutim sama dokumentacija koja dokazuje predmetne nikad nije dostavljena tužitelju, već je u istom odgovoru izričito navedeno kako se predmetna dokumentacija može predati „samo u sudskom postupku. Tužitelj napominje kako je člankom 186.b. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) propisano kako u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu II tuženik Croatia osiguranje d.d. ne želi dati, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da II tuženika Croatia osiguranje d.d. osudi na isplatu iznosa čiju će visinu odrediti tek nakon što mu II tuženik Croatia osiguranje d.d. dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje. Dakle, a budući da je II tuženik Croatia osiguranje d.d. naveo kako će tek u sudskom postupku dostaviti podatke prvenstveno knjigovodstvenu karticu iz koje je vidljivo na koji je način II tuženik Croatia osiguranje d.d. zatvorio dugovanje uplatama tužitelja - tužitelj predlaže sudu donijeti rješenje kojim će obvezati II tuženika Croatia osiguranje d.d. na dostavu predmetne dokumentacije, a kako bi se nakon financijskog vještačenja mogao utvrditi točan iznos preplate. Poziva se na odluku Ustavnog suda poslovni broj U-III-3176/2007 od 6. svibnja 2010., te ističe da je razvidno kako je zbog ništetnosti promjena kamatnih stopa i tečaja CHF/HRK pogrešno obračunato dugovanje tužitelja. Naime, prilikom otkaza Ugovora o kreditu navedeno je kako ukupno dugovanje tužitelja iznosi na dan otkaza kredita 111.656,79 HRK. Kako je prema početnom otplatnom planu na dan otkaza Ugovora o kreditu stanje nedospjele glavnice trebalo iznositi 72.933,85 HRK, razvidno je kako zbog ništetnih promjena tečaja taj iznos naznačen kao višestruko veći. Dakle, tužitelj je više uplatio II tuženiku Croatia osiguranje d.d. te će se tek po dostavi dokumentacije od II tuženika Croatia osiguranje d.d. kao i provedenom financijskom vještačenju moći utvrditi koliko je točno preplatio I tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., a koliko je preplatio II tuženiku Croatia osiguranje d.d..
2. U odgovoru na tužbu I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. se istoj protivi, ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Smatra da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet već tek treba izvesti dokazivanje za svaki pojedinačni slučaj. Ukazuje da sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, u istoj nije utvrđena ništetnost ugovornih odredbi obuhvaćenih ovom tužbom, a tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Ističe da je način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisio o tržišnim uvjetima, a ne o jednostranoj odluci na štetu tužitelja. Tuženik također smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i lako uočljiva te nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, ate da I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. u konkretnom ugovornom odnosu nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.
3. U odgovoru na tužbu II tuženik Croatia osiguranje d.d. ističe prigovor zastare, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako osnov, tako i visinu. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije budući tužitelj i II tuženik Croatia osiguranje d.d. nisu u ugovornom odnosu, te se pravni odnos II tuženika Croatia osiguranje d.d. i I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. ne tiču tužitelja. II tuženika Croatia osiguranje d.d. je stekao pravo regresa isplatom osiguranine I tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. temeljem subrogacije prava, temeljem čl. 90. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO), te nisu točni navodi tužitelja da bi nakon što je I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. otkazao Ugovor o kreditu tužitelju, tužitelj nastavio plaćati kredit II tuženiku Croatia osiguranje d.d.. II tuženik Croatia osiguranje d.d. osporava da bi mu tužitelj preplatio iznos dugovanja, budući su II tuženik Croatia osiguranje d.d. i tužitelj postigli dogovor oko podmirenja duga s osnova regresnog potraživanja. Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.
4. U tijeku postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 215984 (list 10 do 16 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (list 17 do 20 spisa), , prometnu karticu po kreditu (list 21 do 28 spisa), lnformativni otplatni plan po kreditu (list 27 i 28 spisa), mail korespondenciju (list 29, 43, 44, 46 do 56 spisa), presudu Općinskog suda u Vukovaru posl. br. Povrv-326/13-10 od 12. lipnja 2015. (list 37 do 40 spisa), stanje duga na dan 03.02.2019. (list 41 do 42 spisa), prijedlog za nagodbu (list 45 spisa), primjere sudske prakse i stručnih članaka (list 75 do 107 spisa), zahtjev za naknadu štete (list 111, 123 spisa), plan otplate (list 112 do 121, 124 do 133 spisa), saslušan je tužitelj te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dipl. oec. Darku Prpiću te je isti saslušan.
5. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. osnovan, dok u odnosu na II tuženika Croatia osiguranje d.d. nije osnovan.
6. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. kao kreditor, sklopili predmetni Ugovor o kreditu broj: 215984 od 27. ožujka 2008. u kunskoj protuvrijednosti od 31.210,16 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, u kojem ugovoru je određena kamatna stopa od 6,10 % godišnje, na rok otplate od 84 mjeseca, a koja je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. obavještavao tužitelja, kao i to da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Među strankama je sporno jesu li ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno jesu li nepoštene, obzirom je posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništetnost te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima vezano uz promjene kamatne stope i razlike između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja, također je sporno i je li utuženo potraživanje zastarjelo.
7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d., kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
8. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
9. Slijedom navedenoga, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, uključujući i tužitelja, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d., kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
10. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Dakle, nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
11. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
12. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.
13. U pogledu navedenog također valja ukazati i na to da I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. tijekom postupka nije predložio provođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara, odnosno djelatnika banke koji je sudjelovao u pregovorima i sklapanju predmetnog ugovora. Stoga se na konkretnu pravnu situaciju ne mogu primijeniti utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., koja govori o povredi prava na jednakost oružja, jer I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d.u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije predložio relevantan dokaz na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu.
14. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva u odnosu na I tuženika Hrvatska poštanska banka d.. , koji se ogleda u činjenici da je I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d., iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke, kao i one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.
15. Iz toga nadalje proizlazi da je I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d.u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza. Nadalje, tužitelj ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.
16. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO) I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Sud nalazi da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi od 6,10 % za redovnu kamatu.
17. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. Vještak je u nalazu i mišljenju od 13. prosinca 2021. naveo da ukupno više plaćen iznos koji je tužitelj platio I-tuženiku i II-tuženiku uzimajući u obzir kamatu od 6,10% za cijelo vrijeme trajanja kredita te tako dobivene anuitete izrazio u kunskoj protuvrijednosti primjenjujući srednji tečaj HNB-a na dan isplate kredita iznosi 39.222,12 kn/5.205,67 EUR i to iznos od 18,14 EUR 1. ožujka 2011., iznos od 81,49 EUR 1. travnja 2011., iznos od 919,39 EUR 1. srpnja 2011., iznos od 379,74 EUR 1. kolovoza 2011., iznos od 475,72 EUR 1. listopada 2011. i iznos od 3.331,19 EUR 27. veljače 2019., uzimajući u obzir obračunate zatezne kamate i troškove. Nadalje navodi da na listu 57 spisa priliježe obavijest punomoćnice II. tuženika kojim se tužitelj obavještava da je uplatama izvršenim na dan 04.02.2019. u visini od 15.000,00 kn i 27.02.2019. u visini od 97.953,72 kn, sukladno dogovoru, cjelokupno dugovanje po navedenom predmetu smatra podmirenim, a navedeni predmet se smatra zaključenim. Sukladno tome, u izračun nisu uzete u obzir obračunate zatezne kamate u iznosu od 70.615,82 kn od strane Croatia osiguranje d.d., trošak suda od 01.03.2019. godine u iznosu od 75,00 kn, te ostatak glavnice u iznosu od 20,00 kn (prema dokumentu Stanje duga na dan 30. studenog 2021. dostavljeno vještaku u svrhu izrade nalaza). Nastavno, u spisu na listu 29 priliježe elektronička poruka zak. zastupnika Croatia osiguranje d.d. upućena tužitelju u kojoj se navodi da su uplatom iznosa glavnice i troška (ukupno 112.953,72 kn) otpisane zatezne kamate u regresnom predmetu 53 RK 1040/2012
18. I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. i II tuženik Croatia osiguranje d.d. su imali primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, te je vještak na ročištu dana 3. listopada 2025. iskazao da u cijelosti ostaje kod danog pisanog nalaza i mišljenja. U odnosu na podnesak II tuženika Croatia osiguranje d.d. očitovao se da je nalaz učinio sukladno zadatku suda, a da je prigovor od strane II tuženika Croatia osiguranje d.d. pravno pitanje da li on može biti u obvezi s obzirom da je kredit zaključen s I tuženikom Hrvatska poštanska banka d.d. . U odnosu na prigovor I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. naveo je da je nalaz sačinio sukladno zadatku suda i da je izračun valutne klauzule napravljen na temelju dokumentacije I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. i II tuženika Croatia osiguranje d.d. po izvršenim plaćanjima tužitelja, a osnov tužbe je pravno pitanje.
19. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo, u skladu s pravilima struke, te sukladno članku 258. ZPP-a. Prigovori koje iznose I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. i II tuženik Croatia osiguranje d.d. su pravne naravi, ocjenu o istome daje sud, te isti ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja.
20. Tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 29. ožujka 2025. potražuje od I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iznos od 1.874,47 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 18,14 EUR od dana 1. ožujka 2011., na iznos od 81,49 EUR od dana 1. travnja 2011., na iznos od 919,39 EUR od dana 1. srpnja 2011., na iznos od 379,74 EUR od dana 1. kolovoza 2011. i na iznos od 475,72 EUR od dana 1. listopada 2011. do isplate, dok od II tuženika Croatia osiguranje d.d. potražuje isplatu iznosa od 3.331,19 EUR zajedno za zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2019. do isplate uz naknadu troškova postupka. Navedenoj preinaci tužbenog zahtjeva se II tuženik Croatia osiguranje d.d. protivi.
21. Odredbom članka 190. stavka 1. ZPP, u svezi s odredbom članka 191. stavka 1. istog zakona, određeno je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je u konkretnom predmetu prethodi postupak zaključan dana 7. svibnja 2021., što je vidljivo iz zapisnika koji prileži listovima 108 i 109 spisa, to tužitelj ne bi mogao podneskom od 29. ožujka 2025. preinačiti tužbeni zahtjev. Međutim odredbom članka 191. stavak 2. ZPP-a predviđena je iznimka takvog pravila prema kojoj bi se tužbeni zahtjev mogao preinačiti ukoliko bi tužitelj zahtijevao iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, slijedom čega bi preinaka iznimno bila dopuštena ukoliko bi se nakon zaključenja prethodnog postupka ustanovilo postojanje činjenica koje opravdavaju takvu preinaku, a za koje stranke nisu mogle znati ranije bez svoje krivnje, primjerice da je vještak u nalazu i mišljenju ustanovio visinu potraživanja koja se nije mogla utvrditi temeljem same dokumentacije ili uz navedenu dokumentaciju, ali nikako bez stručnog znanja vještaka. I u takvoj situaciji preinaka ne bi automatizmom bila dopuštena već bi valjalo provesti test razmjernosti, odnosno korisnosti pravne norme o nedopuštanju objektivne preinake tužbe u javnom interesu, kako ne bi došlo do povrede 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.). Kako je u konkretnom slučaju u odnosu na naknadno utvrđenu visinu predmetnog potraživanja, a koja je utvrđena provedenim vještačenjem stručne osobe, ovdje financijsko-knjigovodstvenog vještaka, došlo do takvog odstupanja, time su utvrđene nove činjenice gdje tužitelj preinaku nije mogao učiniti prije zaključenja prethodnog postupka, pa sud smatra kako je riječ o dopuštenoj iznimci koja bi bila opravdana po provedenom testu razmjernosti, slijedom čega je preinaka tužbenog zahtjeva dopuštena, a budući je evidentno kako stranka za točnu visinu predmetnog potraživanja nije mogla znati ranije bez svoje krivnje, odnosno vidljivo je kako je bilo potrebno provesti dokaz navedenim vještačenjem, sve budući sama stranka niti sud nemaju stručna znanja za isto, a kako to stoji u odredbi čl. 250. ZPP- a, čime je odlučeno da je preinaka tužbenog zahtjeva od 29. ožujka 2025. dopuštena, te slijedom čega je sud i odlučivao o tako uređenom tužbenom zahtjevu, te je odlučeno kao u izreci rješenja.
22. U odnosu na prigovor I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. kako tužitelj nije prosječni potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.
23. Tako iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2008. godine otišao u Volksbank sadašnju Hrvatsku poštansku banku kako bi kupio automobil koji mu je bio potreban za osobne potrebe, odnosno njemu i supruzi za odlazak na posao, odlazak u nabavu i sl. U to doba nije imao niti otvorenu firmu niti obrt na svoje ime. U to doba imao je dobru plaću, a u banci mu je bilo prezentirano da može dobiti kredit, ali isključivo u švicarskim francima. Navodi da su u banci tražili i dodatno osiguranje a za koju je osiguraninu platio direktno banci. Napominje da sa Croatia osiguranjem u to doba nije sklapao nikakav ugovor. Na auto je banka odmah stavila i fiduciju. Kako je rata kredita enormno porasla nije više mogao plaćati, te mu je banka otkazala ugovor o kreditu. Nakon nekoliko dana od otkaza ugovora o kreditu došao je i dopis od Croatia osiguranja da mora platiti oko 110.000,00 kuna. Auto u to doba nije mogao prodati jer je bio pod fiducijom, a sama banka i Croatia osiguranje odbili su ga uzeti. Navodi da tek kad je platio iznos od cca 110.000,00 kuna Croatia osiguranju kao regres maknuta je fiducija s automobila. Nadalje navodi da prilikom potpisivanja ugovora o kreditu u banci su mu ponudili već gotov sastavljen obrazac ugovora o kreditu, ni o kojoj stavci ugovora nije mogao pregovarati, nitko mu posebno nije obrazlagao što znači promjenjiva kamatna stopa, a ni sam se nije raspitivao u drugim bankama za kredit.
24. Nadalje, sukladno čl. 3. toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
25. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao životan, logičan te u suglasju sa priloženom dokumentacijom u spisu. Naime, iz samog iskaza proizlazi kako je predmetni kredit podignut u osobne svrhe, dakle radi kupovine auta koji je tužitelj koristio u privatne svrhe.
26. Suprotno tvrdnjama I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. da je teret dokaza na tužitelju da dokaže da je potrošač valja navesti da je teret dokaza upravo na tuženiku dokazati da tužitelj nije bio u konkretnom ugovornom odnosu Ugovora o kreditu potrošač već da je bio trgovac. O ovome je zauzeo i stav VSRH u odluci Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. u kojoj je navedeno: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.". Slijedom svega navedenog, sud predmetni prigovor I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. smatra u cijelosti neosnovanim.
27. Odlučujući o prigovoru zastare, s obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., to i zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčana iznosa plaćena po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19. To znači da zastara zahtjeva za isplatom preplaćene kamate teče od 13. lipnja 2014. kada je presuda iz kolektivna spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok u pogledu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika zastara teče od 14. lipnja 2018. kada je ta presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
28. Dakle, u skladu s prethodno navedenim zastara individualna restitucijska zahtjeva tužitelja kao oštećena potrošača počinje teći tek od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnu sporu. Petogodišnji rok zastare u odnosu na tražbinu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi računa od 13. lipnja 2014., dok se u odnosu na tražbinu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF računa počevši od 14. lipnja 2018.
29. Podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje od 1. ožujka 2011. do 27. veljače 2019.. U odnosu na najstarije potraživanje došlo je do prekida zastare 4. travnja 2011. i zastara u odnosu na preplaćenu kamatu iznova počinje teći 14. lipnja 2014., jer je 13. lipnja 2014. donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, a koja odluka obvezuje sud u ovom sporu. Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je tužbu podnio 10. srpnja 2020. iz čega proizlazi da prigovor zastare nije osnovan za potraživanja koja tužitelj zahtjeva u tužbi.
30. Pritom valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).
31. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 7129/13 odbijen je zahtjev potrošača da se utvrdi ništetnost kamatne stope i valutne klauzule u odnosu na tamo VIII tuženika Sberbank d.d., ali je Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/17 od 14.06.2018. utvrđena ništetnost valutne klauzule za svih 7 banaka, dok je u odnosu na Sberbank d.d. utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/17 od 14.06.2018. Stoga zastara za zahtjeve temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope za prednika tuženika Sberbank d.d. teče od 14.06.2018. i isteći će 14.06.2023., dok će za zahtjeve temeljem valutne kauzule isteći dana 14.06.2023. (za sve banke uključujući i prednika I tuženika Sberbank d.d.).
32. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan.
33. Sukladno navedenom, na temelju ništetnih odredaba čl. 323. ZOO-a uz primjenu pravila o stjecanju bez osnove čl. 1111. do 1117. ZOO-a, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na I tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. u cijelosti je osnovan, te je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, po iznosima kako ih je vještak precizirao u svom nalazu, a kako je to navedeno u izreci presude pod točkom I..
34. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
35. U odnosu na potraživanja tužitelja prema II tuženiku Croatia osiguranje d.d. po stavu ovog suda ne postoji pasivna legitimacija, jer tužitelj i II tuženik Croatia osiguranje d.d. nisu bili u ugovornom odnosu, stoga bi u odnosu na II tuženika Croatia osiguranje d.d. tužitelj trebao dokazivati sve pretpostavke odgovornosti za štetu sukladno ZOO-u, a kakvih dokaznih prijedloga nije bilo (čl. 219. ZPP-a). Sukladno navedenom sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na II tuženika Croatia osiguranje d.d. i odlučio kao u izreci presude pod točkom II.
36. Odluka o parničnom trošku koji je I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. dužan naknaditi tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tužitelja po opunomoćeniku, odvjetniku, a odmjeren je u skladu s važećom Tarifom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora. Kao potrebna tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podneska od 29. ožujka 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), te zastupanja na ročištima dana 7. svibnja 2021., 1. travnja 2025. i 2. listopada 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) 100 bodova za svako, odnosno ukupno 500 bodova što uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR, uvećano za trošak PDV-a iznosi 1.250,00 EUR. Tužitelju je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 51,13 EUR, te plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 199,08 EUR pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,21 EUR. Sukladno čl. 155. ZPP-a, sud kao potreban trošak tužitelju nije dosudio trošak sastava ostalih podnesaka, kao ni trošak vještačenja prije tužbe budući osnov i visinu istoga tužitelj nije dokazao (čl. 219. ZPP- a).
37. Odluka o zateznim kamatama na trošak temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 151. st. 3. ZPP-a, te su tužitelju na dosuđeni trošak parničnog postupka zatezne kamate dosuđene od donošenja presude do isplate. Sukladno navedenom odlučeno je kao u izreci presude pod točkom III.
38. Odluka o parničnom trošku koji je tužitelj dužan naknaditi II tuženiku Croatia osiguranje d.d. temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP. Trošak se sastoji od troškova zastupanja II tuženika Croatia osiguranje d.d. po opunomoćeniku, odvjetniku, a odmjeren je u skladu s važećom Tarifom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora. Kao potrebna II tuženiku Croatia osiguranje d.d. je priznat trošak odgovora na tužbu, sastava podneska od 25. svibnja 2021. i 18. siječnja 2022.. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), te zastupanja na ročištima dana 7. svibnja 2021. i 1. travnja 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) 100 bodova za svako, odnosno ukupno 500 bodova što uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR, uvećano za trošak PDV-a iznosi 1.250,00 EUR. Sukladno čl. 155. ZPP-a, sud kao potreban trošak II tuženiku Croatia osiguranje d.d. nije dosudio trošak sastava podneska od 30. rujna 2025., kao ni trošak pristupa na ročište dana 3. listopada 2025. budući istom nije niti pristupio. Sukladno navedenom odlučeno je kao u izreci presude pod točkom IV.
39. Kako I tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. nije uspio u sporu, to isti nema pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a. Sukladno navedenom odlučeno je kao u izreci presude pod točkom V.
U Zagrebu, 28. listopada 2025.
Sudac:
Ana Ćurković Dražić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave presude i rješenja.
Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku
2. I-tuženiku
3. II-tuženiku po punomoćniku
